petak, 30. lipnja 2017.

Slabije ili bolje

  Još jedan razočaravajući mjesec iz mog trkačkog kalendara odlazi u nepovrat. Mizernih 174 kilometara. Samo jedan kilometar više od nego 2015. godine kad sam zbog ozljede prestao potpuno trčati. Inače je lipanj mjesec sa šugavim prosječnim duljinama ali to je zbog toga što počinjem pripreme za jesenski maraton i uglavnom izlazim iz neke ozljede koje pokupim zimi. Neki zimi pokupe viroze i prehlade, a ja skupljam ozljede. Tješi malo činjenica da je od svih lipanja do sada ovaj najbrži uz isti prosječni puls. Čak je i za jedan niži od lipnja 2015. godine. Od prošle godine sam brži čak za 15 sek/km. Slaba utjeha jer prošle godine sam se tek vratio nakon jako duge pauze i svakako da nisam baš bio u nekoj formi. Jučer sam onako na preskok uletio u plan za Ljubljanu i po rasporedu su već bile uzbrdice. Za prvi put, 6x200 ali ja ne bi bio ja da nisam istrčao 10x200 iako sam nakon osme osjetio lagano zatezanje u desnoj ahilovoj ili u listu malo niže. Nisam baš bio na čisto sa time gdje. Nisam se ni osjećao sjajno jer sam kasno i obilno ručao. Maneštru sa trukinjom kojoj nisam mogao odoljeti, a pošto je moj sin tu znao sam da za večeru neće ostati ništa. Stomak kao u trudne sipe, noge želatinaste i još krutih zadnjih loža od tempa u utorak. Idealni uvjeti za išijas kad počnem dizati noge u sprintu uzbrdo. Sad kad bolje gledam zamalo da sam sve potpuno ponovio kao prošle godine. Samo je to tada bilo u sedmom mjesecu. 
Čak sam i napisao blog: "Uzbrdice sa maneštrom od "trukinja" i špekom". To je dokaz da je svemir zakrivljen i stalno se vraćamo tamo gdje smo bili. Kao Sizif uvijek smo na istom ili još malo gorem mjestu. Sve je tu, manje više u nekom malo izmiješanom redoslijedu i sa malim pomakom. Uzbrdice, maneštra sa ljutim papričicama, bolovi u ahilovoj preseljeni na drugu nogu, jebeni išijas koji se ne seli iz guzice. Nisam sreo onog duha iz Drenovice ali đukele i njihovi šetači su tu. Sreo sam zato Slavena koji je vodio svoje “đake” iz škole trčanja na uzbrdice. J..te kao da smo se dogovarali. Dogovorili smo opet dužinu ako se uspijemo uskladiti u nedjelju. Do nedjelje moram zaliječiti ove sitne boljke da ne bude ponovo "dužinus interaptus"! U stalnoj potrazi za potvrdama nečega što možda postoji još samo u mojoj mašti naletio sam na zanimljive znanstvene radove. Jedan od njih je "Modeling human performance in running" grupe autora među kojima je poznati Eric W. Banister. Iako nabijen matematikom ko šipak taj rad otkriva meni jedan drugi aspekt zbog kojeg sam malo revidirao moje prognoze i počeo ponovo preračunavati i analizirati sve što sam do sada trčao. Kad bi gledali u grubo na prvi pogled bi pomislili da je jednostavno znati koliko je potrebno trčati i kojim intenzitetom da bi napredovali. Više stimulansa znači više kilometara i/ili intenzivnije trčanje. Osim što nije baš tako. Posljedica onoga što dr. Banister naziva TRIMP(Training Impulse) je umor, a nakon prestanka aktivnosti oporavak koji rezultira porastom razine spremnosti ako je pravilno doziran. Zapravo jednom matematičaru formula izgleda jako jednostavno, čisto ili poetično ako tako doživljavate formule i matematiku. 
 
                                                              Za ljubitelje formula bez kotača :)
 
No postoje naravno problemi u vidu nekih konstanti koje nije jednostavno dokučiti. Tu postaje malo zamršeno ali za nas obične smrtnike čak i praćenje "TRIMP-a" daje bolji uvid u trening nego vođenje zapisa o duljini, tempu i eventualno pulsu. No znanstvenici imaju svoje resurse i praktična primjena ove formule na predviđanje porasta spremnosti je potvrdila njenu relativno dobru točnost. 
 Potvrda dobre podudarnosti predviđanja sa stvarnim izmjerenim rezultatima
 
Neke aplikacije preko kojih spajate vaše GPS satove imaju sličan izračun   koristeći opće srednje vrijednosti za konstante i neke podatke o vama. Tako izračunavaju potrebna vremena oporavka i daju čak kakve takve prognoze. Formula za izračun TRIMP-a je jednostavna i zahtjeva samo poznavanje maksimalnog srčanog pulsa(test max pulsa), minimalnog srčanog pulsa(ujutro u mirovanju), vrijeme trčanja i puls u tom vremenskom intervalu. Kod varijabilnog trčanja(intervali) potrebno je izračunavati TRIMP za svaki segment posebno. Pojednostavljeno to je:
 
W(t) = T(DeltaHR odnos)
 
DeltaHR odnos = (HR - HRmin)/(HRmax-HRmin) ; Odnos pulsa prema maksimu i minimumu
W(t) = TRIMP ili intenzitet trčanja(ne brzina ili tempo) u vremenskom segmentu
T = Vrijeme trajanja segmenta(trčanja)
 
Za kakvu takvu procjenu možete koristiti podatke iz ranijih perioda kad ste napredovali ili bili ozlijeđeni i možda uočiti neke stvari koje su vam promakle. Mene sad još više frustrira činjenica da je bez obzira što sam ovaj mjesec trenirao samo 9,8% manje nego lani ali bio brži u prosjeku za 15 sek/km, napor koji sam uložio(TRIMP) bio za 14% manji. Forma mi je još uvijek bolja nego lani u isto vrijeme ali puno sporije raste ako uopće raste. Ulazim u svoj mjesec u kojem kad trčim(osim 2015 g.) imam uvijek visoku kilometražu i dosta intenzivnog treninga. Unuci dolaze tek koncem mjeseca, nema više radova po kući, može se uskočiti u more kad god osjećam probleme sa nogama i trebao bi sakupiti puno "TRIMP" bodova. 

nedjelja, 25. lipnja 2017.

Toplo, vruće, sparno

 Cijeli se tjedan borim sa koje kakvim ormarima i krevetima bauljajući po uskim stubištima gore, dolje na četvrti kat i nazad. Valjda se to i bezbrojni čučnjevi koje sam napravio u rastavi-sastavi vježbama isto konta kao neki trening. Umalo me uhvatila leđa neki dan ali sam ih preduhitrio i u subotu umjesto planirane dužine ipak otišao ujutro na more da rastegnem kičmu i popravim što se još da popraviti na mom umornom tijelu. Malo sam popravio osjećaj za plivanje i plivao gotovo deset minuta duže nego prošli put, a uopće mi nije bilo niti malo hladno. Kažu da je danas u Puli more bilo 27 C! Oko 35 minuta plivanja u solidnom tempu poslje čega mi se sendvič od pol struce kruha činio kao kanape. Nevjerovatno kako plivanje otvara apetit. Popodne sam nastavio sa rastavljanjem starih ormara kako bi ih drugi tjedan mogao iznijeti iz stana i početi montažu novog dnevnog koji je hvala nebesima već donešen gore i čeka u kutijama. Onda sam se nakrkao i tako pun ko brod i nervozan otišao malo da se rastrčim prije večernjeg izlaska u grad. Nervozan sam jer još nisam trčao tu nesretnu dužinu od koje strepim i koju sanjam već mjesec dana. Hoće li opet početi bolovi na dvanaestom, možda prije ili kasnije, što ako.... Odgovor ionako neće pasti sam sa neba. U žurbi i nervozi napravio sam greškom dva kruga i moj "overdose" za prvi povratnički tjedan se još povećao. Kad sam ukopčao kako moram požuriti jer se moram naći sa frendom koji je došao na nekoliko tjedana iz Južne Afrike odmah sam pomislio: eto usro sam opet motku sad još i prašim(doslovno), a morao sam lagano. U gradu se već sinoć nije moglo disati ali smo se uvalili u Kukuriku bar u onom istom parku gdje sam prije više od pedesetak godina napravio prve trkačke korake. Opet sam zaboravio kako sam tu štoriju baš njima ispričao prošle godine nakon pulske X-ice. Zato imam ženu koja me uvijek podsjeti kako sam dosadan i kako se ponavljam kad je trčanje u pitanju. Ponavljanje je majka mudrosti ili znak senilnosti kako god vam drago. Okrenuli smo samo jednu turu jer mi nekako nit pivo ne ide ovih dana. Evo sad je osam sati uvečer, jutros sam odradio napokon dužinu, ručao sam i još je pala kiša prije sat vremena, a ja nisam pivo niti pomirisao. To je zabrinjavajuće. Jutros sam se probudio prerano i uzbuđen kao da idem na neku utrku odlučio se za varijantu kraće dužine na Drenovici. Računam ako počnu problemi mogu stati i stalno sam kilometar dva od kuće.
Zrak je još prije sedam bio gust kao krem juha. Temperatura oko 25-26 i velika vlaga. Možda zbog toga nisam previše razmišljao o mogućem problemu sa listom a nakon dva kruga kad je već prošlo sedam naletio sam na Dražena koji je čekao novog kolegu da skupa odu prema Verudeli. Kratko sam ga pozdravio i bez premišljanja odlučno zaključio da se danas ne mičem iz Drenovice koliko god bilo teško ili vruće. Orkestar zrikavaca je frenetično pozivao ženke na seks ... zar po toj vrućini. Od njih se nije čuo niti već pojačani promet zaobilaznicom. Čak ni šetači pasa nisu bili aktivni već su sjedili u grupama na sjenovitim i bar malo vjetrovitim mjestima. Zapravo jedino je malo zraka bilo na vrhu prema Vidikovcu, prije klinike Peharec, a tamo sam se vraćao čak 7 puta. Ne znam zašto sedam jer plan je bio šest ali srećom i ovako je ispalo ok. Skoro 25 kilometara sa identičnim tempom kao lani u osmom mjesecu. Istini za volju uz ipak malo viši prosječni puls ali i skoro 15 stupnjeva višu temperaturu. Gubitak vode je bio malo nestvaran jer je vaga pokazala samo 62,6 kg i nakon četiri velike čaše vode i izotonika. To je više od 3,5 litre i opasno blizu kritičnih vrijednosti za mene. Sljedeći put moram ponjeti malo vode i ostaviti u šumi ako bude ovako toplo. Obično to radim samo kad trčim dulje od 30 kilometara i to malo brže. Obzirom da mi je to na neki način povratnički tjedan malo je pretjerano što mi je to jedan od tjedana sa najvećom kilometražom uopće. Preko 70 kilometara! Morati ću malo ohladiti drugi tjedan, a možda i ova kiša malo pomogne ali baš nešto i ne vjerujem u to. Ljeto je tek počelo i sigurno će biti još ovakvih dana, a to je razlog da ipak otvorim jednog tamnog Kozela ... ah ... što dulje čekaš to je veći gušt.  

petak, 23. lipnja 2017.

Skoro pa ...

  Uletio nam ovaj mjesec još jedan prazan dan da ne kažem praznik. A ja opet sve iskoristio za ho ruk struganje, farbanje i ostale pizdarije koje više ne volim raditi ni pod razno. J...ga, mom sinu danas već dolaze prvi turisti, a on se zaigrao oko struganja i farbanja ko malo dijete u vrtiću. Poslije njegovog posla još potrošiš otprilike duplo više da sve popraviš i počistiš. Cijeli dan otišao u honduras, a nisam more niti vidio već dva tjedna. Ako ne uletim u kakvu takvu plivačku formu osramotiti ću se kad mi dođe unuka i odluči da plivamo skupa maraton Stoja-Valsaline. Nisam više siguran tko će koga pratiti ili čekati. Biti će: "Come on dida faster ...", a ja se davim ko onaj mađar iz vica: " ... ne daviš sebe, plivaš kraul stil". Ručak je naravno kasnio jer je i glavna čistilica-kuharica morala biti angažirana. Baš me satrlo i baš zato sam poslje ručka rekao: odoh malo da zakucam taj dan pa kud puklo. Za utjehu imam velikog Pana od dvije litre u frižideru ako ne daj bože zatreba infuzija. U srijedu je inače bio prvi srećom lagani trening na temperaturi iznad 30 C. Napokon ljeto. Ono kad dođeš sa treninga istuširaš se i sjedneš jesti juhu, a bujica ponovo krene i kaplje sa nosa u tanjur. Eh meraka! Skoro sam otišao na Drenovicu ali nekako mi se nije dalo još i lomiti noge gore dole nakon svega pa sam kako je bilo i planirano otišao na stadion. Stadion naravno zatvoren i nigdje žive duše. Doduše još je bilo malo pretoplo iako je prošlo sedam uvečer. Ušao sam na onu kapiju sa otvorom za mačke i mršave trkače i fino se raskomotio na klupicama za domaće nogometaše. Mogao sam da biram koju polomljenu stolicu da uzmem. Ja i prskalice za travu u pogonu. Taman sam se zagrijao ili zakuhao kako god kad uleti Bruno. Malo sam još produžio zagrijavanje i sa njim. Nije loše dobro se zagrijati kad je vani skoro pa 30! Ustvari čekao sam da sunce zađe za tribinu. Da nebi morao razabirati one sitne brojke za tempo namjestio sam Garmina da pokazuje puls i trčao tako da ne prelazi gornju granicu LT pulsa. Plan je bio samo 5 x 1000 sa 200 m lagano i znao sam da tempo neću znati dok ne dođem kući. Nisam ponio očale i džabe mi sat. Puls kad su velike brojke u sredini još mogu da vidim ali moj Garmin ima glupu falinku da na glavnom ekranu ne može prikazivati tempo intervala. Samo Puls ili Ukupno vrijeme aktivnosti! Tempo pokaže na kraju svakog intervala ali samo za trenutak. Dok ja izoštrim moje oči, poravnam ruku, kut gledanja ... prođe voz. Bruno je lagano kružio u nekom maratonskom tempu oko 10 km, a ja sam kako se ispostavilo išao prilično brzo i prosjek je ispao malo brži uz puls malo iznad sredine LT. Još mi se činilo da trčim malo mlako pa sam dodao još jednu bržu dionicu. Ispalo je dosta bolje nego tjedan nakon povratka od ozljede lijevog lista, 6 tjedana prije Beogradskog maratona. Tada sam trčao 8 sekundi po kilometru sporije uz još malo viši puls i samo 5 intervala. Obzirom i na drastičnu razliku u temperaturi od 16 C prema jučerašnjih 29 C nije mi jasno kako? Da ne spominjem kako mi je piletina i krumpiri koje sam prije sat vremena pojeo stajala negdje na pola puta. Sve je bilo protiv ovih brojki. Skoro pa sam ... recimo zadovoljan. Jedino što mi se jučer dopadalo su bile prskalice za travnjak što bi svako toliko skrenule malo na stazu i par puta me okupale svojom finom vodenom maglicom. Dobro, bila je još i jedna mlada trkačica koje je uljepšala stadion. Istini za volju ja i Bruno sa svojom sijedom kosom i brcima nismo baš neka "preženca". Još da je nosila šorc i one kratke, tanke majičice koje nosi naša Eda puls bi sigurno bio malo viši. Ona se bog te mazo obukla skoro kao ja zimi. Duge gege i pamučna trenirka dugih rukava sa kapuljačom ... samo je falilo još da kapuljaču stavi na glavu. Ali išla je fino, brzo sa sitnim odmjerenim koracima. Kao da zna što radi. Da nije bilo nas troje, a kasnije tu i tamo ponekog čeljadeta stadion bi bio tužan i sam na državni praznik. Sramota, di su ti trkači.

srijeda, 21. lipnja 2017.

Rebalans

  Kad ovi naši šupci od političara nešto zaj.. onda se ispravak toga zove rebalans. Eto i ja moram napraviti rebalans za "Ljubuški" iako sam tek počeo. Ovih dana sam mnogo čitao i unaprijed pisao članke za novine kako bi bio slobodan od te aktivnosti kad mi dođu klinci i ako počnem ozbiljno trenirati. 
Sad je gotovo sa fiziologijom trčanja i već sam na treninzima iako su neki izrazili negodovanje da sam previše stručan(moja žena kaže suhoparan) i premalo ima nečeg sočnog i zanimljivog. Vrag bi ga znao. Meni sve to izgleda zanimljivo. Bar ono što nisam već prije znao ili nisam o tome razmišljao na isti način.
Nije to blog. Na blog mogu da naguram svašta i odlutam od teme do druge galaksije i nikome ništa. 

Nitko se ne buni osim jednom jednog gospodina koji nije kasnije prihvatio polemiku(prepisku) oko spominjanja "central governor" teorije Tim-a Noakes-a. A samo sam je spomenuo. Što će biti kad počnem da je promoviram he, he. Baš onako iz inata. Sad sam već nabrojao pet kratkih i recimo laganih treninga i osjećaj da sa nogom nešto nije u redu je pomalo nestao. Jučer sam možda nehotice pretjerao ali danas ne vidim nikakvu frku pa sam i danas trčeći došao do posla i još malo zaokružio dolazak sa dva kruga na premanturskom igralištu da bude više od 5 kilometara. Nakon vikenda na Drenovici i spoznaje da mi se niti puls niti tempo ne razlikuju od onih kad sam bio u dobroj formi odlučio sam u utorak trčati fartlek. Malo skraćeni ali da bude ipak više od deset kilometara. Kad trčim fartlek ne moram se opterećivati vremenima i udaljenostima niti gledati na sat, a to mi trenutno jako odgovara. Valjda zbog tog osjećaja da sam propustio previše treninga ove godine stalno provjeravam sat i kontam koliki je puls, tempo, kilometraža. Par puta sam skoro zapeo preko nekog korijenja jer ne vidim dobro pa se zablejim i škiljim u sat koji se jebeno mrda na ruci, a i ruka nekako prekratka. Samo još fali da izvadim očale za čitanje! Od sad nema gledanja dok ne dođem kući. Sin mi je uzeo auto jer njegova bicikla je već nakon samo tri dana pod njim u defektu pa sam još neplanirano išao trčeći na posao. Tako mi se jučer nakupilo kilometraže. I danas će biti nešto malo ali u dva dijela: Taman kažu optimalno za oporavak. Dugo sam tražio odgovore na pitanje dali je bolje trčati dva puta dnevno ili jednom. Odgovor sam možda našao u ovoj zadnjoj knjizi. "The Science of Running". Baš to pitanje je predmet analize autora(Steve Magness). Po svemu sudeći relevantne znanstvene studije nisu pronašle nikakav dokaz da je to bolje i da bitno utječe na performanse kad se radi o dobro treniranim trkačima. Što to znači? Zapravo dobro trenirani trkači su već dosegnuli plato aerobne adaptacije i dalje povećanje nije više tako značajno. Nije značajno i iz razloga što te studije uvijek traju relativno kratko. Međutim autor pravilno primjećuje kako elitni kenijski trkači imaju najmanje 12-14 treninga tjedno, a ponekad treniraju i tri puta dnevno jer jedan dan imaju samo jedan trening ili čak odmor. Trening dva puta dnevno ima smisla ako trkač treba veću kilometražu u tjednu iako se mnogi danas ne slažu sa potrebom veće kilometraže od 120 km tjedno. 
Meni to ionako nije važno, ja u prosjeku imam manje od 60. Čak i u vrhuncu nisam stizao do 90 km, a to je samo jedan tjedan. Izgleda da moje tijelo baš i ne podnosi dobro kilometražu. To me frustrira više nego moji rezultati u maratonu ili polumaratonu. Moj prijatelj Bepo koji je zagazio u 84. godinu je u mojim godinama derao preko 4000 km godišnje. Da budem precizan godinu prije svog najboljeg rezultata u polumaratonu i maratonu čak 4345 km. Tri godine uzastopno je imao sličnu kilometražu. Da stvar bude po mene gora tada je imao 66-68 godina! Meni kažu da sam previše brz valjda za svoje godine i da je to razlog ozljedama. Ništa idem si ugraditi limitator. Mogao bi ubaciti još jedan trening tako da imam samo jedan dan odmora. Samo dali mi je to dovoljno? Lagani kratki trening može biti koristan za ubrzanje oporavka jer se pojačano lučenje hormona rasta dešava već pri kratkom opterećenju ali još je veće ako je ono intenzivno. Korist u smislu aerobne adaptacije trčanja kraćeg od 30 minuta je mala ali može dugoročno voditi poboljšanju ekonomije trčanja što je još jedan važan faktor u toj formuli. Drugi problem sa treningom dva puta dnevno je vrijeme kojeg nemam. Zato trčanje na posao i nazad ima vrlo praktičan smisao. Ako bi to uveo još jedan dan kad inače ne trčim mogao bi malo podebljati kilometražu bez mnogo truda ali korisno za oporavak.
Za sada sam još jednu mrvicu u prednosti pred prošlogodišnjim pripremama za maraton u Ljubljani iako će ovaj mjesec biti jedan od najslabijih po volumenu(kilometraži) ali zato su mi pokazatelji odnosa tempa prema pulsu u potpunoj suprotnosti. Evo što kaže Garmin statistika:

Lipanj 2014; 196 km, prosječan tempo 5:22/km, puls 136
Lipanj 2015; 150 km, prosječan tempo 5:22/km, puls 137(ozljeda i prestanak trčanja)
Lipanj 2016; 182 km, prosječan tempo 5:31/km, puls 136(povratak u svibnju)
Lipanj 2017;  90 km, prosječan tempo 5:10/km, puls 135(nije još gotov valjda će biti preko 150)

Još kad se sjetim kako su me lani još uvijek boljele prepone i kukovi nakon skoro svake duljine ili jakog treninga trebao bi sada biti zadovoljan jer to je nadam se trajno iza mene. Eh kad bi bilo ... Ne tražim ja da mi netko pokloni rezultat, samo da mi dozvoli da treniram. Zar je to tako nemoguće.      

petak, 16. lipnja 2017.

Lutrija

  Cijeli tjedan prevrćem jedno te isto pitanje na koje ionako nemam odgovor ali stalno se nadam da ću ga dobiti. Isto kao kad igraš lutriju pa se nadaš ali stalno dobivaju neki drugi. Čak sam pokušao upregnuti svu svoju analitičku ergelu u tu karocu. Kupio neke knjige, prevrnuo internetska nebesa i ništa, nula, nada, zip ... U niti jednoj studiji, knjizi ili slučaju nema opisa toga što i kako se meni desilo. Ostaje mi čekati 13.07 i  pregled kod stručnjaka iako se tu pak ne nadam ničemu. Razgovor će ići u smjeru ... i onda kako se to desilo .... aaaaa trčanje, ništa to je od toga. Tako mi je na početku trčanja jedan dr "Moron" rekao da igram golf kao on, pa neću imati problema sa koljenom. Vidi stvarno, nemam već godinama. Još samo da kupim golf palice i biti ću izliječen ... aleluja. Naravno da nisam izdržao cijeli tjedan bez trčanja jer bi popucao po svim šavovima u glavi od silnog razmišljanja. U četvrtak sam išao trčati da vidim hoće li se nešto desiti ili neće. Nakon cijelo dnevnog vrlo neuspješnog montiranja kojekakvih rasvjetnih tijela, utikača i sranja granja što kod mene što u stanu od pokojne punice mislio sam da se sve urotilo protiv mene pa i moja struka. Jednostavno sve je krenulo u "honduras". Ujutro je nakon dugo vremena pala kiša i rekoh: idem napraviti jedan krug ispod onih velikih lipovih krošnji na Drenovici. Kad tamo skoro sve već ocvalo. Nema ni traga opojnom mirisu lipe i žutilu. Samo se žuta skrama uhvatila na rubove lokvi ispod njih. 

Do tada nisam registrirao nikoga kad mi se počeo približavati poznati “driblerski” korak. Baš sam mislio na tebe veli Dražen i zavrne skupa sa mnom ostatak tog jednog kruga. Došlo mi je da uradim sa njim još jedan ali to bi možda bilo kao zadnji put kad sam igrao lutriju. Posrao mi se golub na glavu na Đardinima dok sam čekao ženu da uplati loto. Ona me nagovorila da uzmem onu ekspres lutriju i ja dobio! Vidiš ti si sretan veli ona: uplati to sve. I ja popušio. Jučer sam se ziheraški zadovoljio sa minimalnim dobitkom. Bolje pet, šest kilometara u ruci, nego devet na grani. Nije me niti utješilo što nemam loš osjećaj dok trčim i naizgled nema nikakvog gubitka forme. Kako ja sve analiziram tako imam i taj krug na Drenovici kao poseban trening oporavka. Podatci za 50 takvih treninga od 2014 su: prosječan tempo 5:40/km prosječan puls 132, prosječna elevacija +/- 90 m, prosječna duljina 5,6 km, prosječna temperatura 17,4 C. Jučer su brojke bile 5:25/km, puls 128, elev +/-88 m, duljina 5,61 km, temperatura 25 C. To je 15 sekunda po kilometru brže nego obično i sa pulsom nižim za 4 otkucaja. Pri tome je i temperatura bila još viša za 7-8 stupnja. Znači što manje treniram to sam bolji! Danas odmaram od treninga za oporavak(😡😡😡)! Ma to je zapravo najmanje važno, samo jeli to što mi se dešava stvarno lutrija ili ima neki “bug” koji me j... Moja stara "buba"(VW) je imala takve mušice ali ja sam znao gdje su boljke pa sam ih rješavao u letu. Golf me je... u zdrav mozak godinu dana iako su mu povadili dušu na masno plaćenim servisima. Ipak sam na kraju saznao što mu je bilo ali već je bilo kasno. Poslao sam ga u onu stvar i kupio si novi auto, a njega je nakon toga stigla loša karma. Tako bi mogao ja da odustanem od trčanja i ne daj bože postanem biciklista ili još gore plivač! Ovo prvo ajde još nekako, iako baš ne vidim mnogo matoraca da bicikliraju ako nisam u italiji. Ovo drugo ideššš, Vasi se sigurno tresu gaće he, he... Daj više kažite mi što da se radi ili da i dalje bacam pasulj.

ponedjeljak, 12. lipnja 2017.

Crni Rekord

 Uporno ponavljana mantra teoretičara treninga da ponavljanjem postaješ bolji ima smisla. Bez obzira o čemu se radi. Tek sad to vidim. Ja sam svoj put počeo sa ozljedom i evo nastavljam to ponavljati, sad sve uspješnije. Dapače oborio sam osobni rekord i uspio to ostvariti sa samo tri lagana treninga. Car! 
U petak nije bilo nikakvih naznaka da mi je naškodilo onih dva kilometra u LT tempu ili prethodnih dva u visokom aerobnom. Uostalom brže sam trčao maraton nego ta dva kilometra. Možda 4 km zagrijavanja sa pulsom mrtvog tovara(5:30/km, puls 120) ili mi je naškodilo jedno Velebitsko pivo samo to još u petak nisam primijetio. Petak je tradicionalno(nekad) bio dan za kako kažu "metak", iako je tradicija već otišla u zaborav i petkom ne radim gotovo nikad ništa. Poslije posla i ručka krepajem na kauču ispražnjen i iscijeđen kao limun. "My mojo is dead" bi rekli ameri. Nisam se ni odazvao na "RUM cocktail RUN" u petak uvečer ali sam sa Slavenom dogovorio da idemo ranije u subotu ujutro kraću dužinicu skupa. On je bio malo u balunu jer je nakon pivske milje u četvrtak opet u petak trčao 7 km utrku sa ispijanjem koktela i zaglavio nakon toga na žurki. Uspio je doći drugi poslije jakog Hribara, a ispred malog(nije mali već mlad) Nimca koji uopće nije pio. Zato smo krenuli lagano i uz dosta čakula jer se dugo nismo vidjeli. Nekako smo brzo došli do Stoje. U priči nisam niti primijetio kad me je počela hvatati neka nelagoda u desnom listu ali nakon 12 km već je prerasla u laganu tupu bol. Okrenuli smo nazad, a ja sam stalno vagao hoću, neću stati. Na kraju negdje kad smo bili blizu Mornara sam objavio da moram stati, a on neka produži. 
               Za utjehu bar nije opet Premantura iz koje je dugi povratak, grad je sasvim blizu.
No nije htio pa smo nastavili šetnju preko Verude, kroz grad i nakon jedno pol sata došli doma. Hodanje nije bilo tako bolno i nadam se da nisam napravio ponovo veću štetu ali trebalo je sačekati hlađenje. Samo petnaest kilometara i noga nije izdržala. Bolje da sam sad saznao nego u Fužinama. Ja na utrci sigurno ne bi stao i bojim se da bi se ponovio scenarij iz 2015. godine kad nakon Plitvica nisam više mogao trčati 11 mjeseci! Kao i kod prve ozljede prije tri tjedna opet na dužini, opet ujutro, ista noga i opet nakon deset, dvanaest kilometara. Da to nešto nije bez vraga kazuje to da sam i ovaj put ali sad kod mene morao nakon toga rastavljati neke ormare i nositi ih sa četvrtog kata dolje, a neke nove nositi gore. Baš nikoga sposobnog da mi pomogne i već sam se vidio sutradan sa nogom natečenom kao buftla! Srećom nije se ostvario taj moj pokušaj da baš sve ponovim. Noga ne boli jako ali ne mogu je potpuno saviti u čučnju bez da osjetim bol u listu. U nedjelju sam se utješio sa 20 minuta intenzivnijeg plivanja i deset minuta "trčanja" u vodi jer more je još malo hladno da bi plivao dulje. Popodne sam šetao mamu oko Banjola u njenoj potrazi za ljekovitim biljem i razmišljao što dalje. Uzeti cijeli tjedan odmora ili opet probati za dan dva par kilometara i nastaviti tako. Samo dokle. Ako se ovo sranje opet vrati neće biti ništa niti od Ljubljane. Srećom toliko sam dobro istreniran u ozljedama da se više niti ne nerviram, podnosim ih ko magare batine. Ponosan sam na to.

petak, 9. lipnja 2017.

Kasam uz "Kasačko"

  Noga kao da se više ne buni jako i jučer sam nakon duuugog zagrijavanja ipak odlučio da malo "kasam", da se izrazim konjaničkim žargonom. Po stadionu su se neki vukli ali moja ekipa pojačana sa jednim bivšim dobrim maratoncem je bome galopirala tempo. Uzeo je vrag šalu na kraju ih je taj novi "dečko" sad već u godinama zadnji kilometar ošišao kao ovce. Kaže da je nekad imao polumaraton oko 1:11 i maraton od 2:30 i nešto ali nisam zapamtio koliko. To bi bilo skoro kao i naš Ozi u boljim danima i čak brže od Roberta koji je na Plitvicama trčao impresivnih 2:43:50. Ako nam se pridruži biti ćemo prejaki čak i za "elitne pulske ..GT".
Ja sam se zadovoljio nekim test trčanjem dižući tempo svaka dva kilometra. Prvo sam malo ubrzao na 5:00/km i tad mi se priključio Slaven koji se zagrijavao za test "pivske milje". Zatim sam dodao dva na 4:40/km i na koncu otrčao još dva kilometra u tempu 4:20/km. Taman sam se počeo rastrčavati i napravio par ubrzanja kad se ukazao Ozi sa torbom-hladnjakom punim Velebitskog piva. Kako sam ionako pretjerao kilometražu za prvi jači trening poslije ozljede i kako kaže Saša dobro prešišao Murikamijevu normu za rekreativce odmah sam se bacio na jedno hladno "Kasačko". U  tom trenutku već su počeli nešto petljati oko linije starta. Dovukli one male Heineken pive što ih od milja zovemo “kapi za oči”. 

Prvi trkač je progutao jedne kapi za oči i onda krenuo ali vidjelo se da neće dugo. Nakon jednog kruga već nije mogao disati i piti u isto vrijeme. Na jedvite jade je ispio još jedno da bi nakon toga uglavnom hodao još jedan krug i odustao. Nije pomoglo niti bodrenje rekreativaca iz škole trčanja. Onda je na scenu stupio dokazano najbrži pivopija kojeg znam. Slaven možda ne pije jako brzo ali zato trči svaki krug mnogo brže nego što to mnogi mogu bez da piju. Rezultat mjeren od dvoje sudaca je nakon 4 pive i 1600 m bio 7:02 iako nije koristio 10 metarski prostor u kojem je mogao hodati naprijed dok ispija pivo. Negdje sam čitao da je službeni hrvatski rekord 8:01. Znači imamo rekordera ali službenu potvrdu će morati čekati do sedmog mjeseca kad će se održati službeno prvenstvo hrvatske u toj disciplini. 
Nadam se da to nikad neće postati olimpijska disciplina i da očigledna popularnost ovih "jedi-pij" utrka neće uzrokovati da trkače počnemo prepoznavati po pivskom trbuhu. Danas ću potpuno odmarati ako se vožnja biciklom na posao i nazad može zvati odmorom, a mislim da može iako vozim kao kamikaza. 
Ne stignem se pošteno niti oznojiti. U subotu moram probati bar polumaratonsku dužinu sa pola trčanja u tempu polumaratona kako bi ocijenio koliko sam ispao iz forme. Ovaj test kaže da sam od 5-10 sekundi po kilometru sporiji u odnosu na Beograd. Malo će se još popraviti za sedam dana ali samo zbog neurološke adaptacije čiji se efekti pokažu već nakon par treninga. Više nemam vremena popravljati ništa i moram ostati relativno odmoran.

srijeda, 7. lipnja 2017.

Polovina

  Ako je vjerovati matematičarima kad prođeš prvu polovinu ostaje ti samo još pola. Zapravo "cijela polovina" uzviknuli bi optimisti. Ja kažem: "samo polovina". Moja više nije niti cijela ali j.. bolje i to nego ništa. Valja sve iskoristiti. Jedna noga mi je ok, a druga onako. Kao što to zagorci kažu kad ih pitaju jesu li pijani. Niti pijan, niti trijezan već taman. Što god da to znači, a zna se što to znači: bar dva promila. Tako je i moja noga. Sad je taman. Otiče taman, boli taman i taman je dovoljno dobro da sam danas ponovio trkački izlet na posao kad već nisam išao na izlet nigdje drugdje. Mogao sam na Plitvice na janjetinu i Velebitsko ili bar biciklom preko vikenda do Premanture ili Ližnjana ali nisam. Već danima samo nešto radim po kući i od muke bar tjedan dana nisam popio ni pivo. Sinoć nas je posjetila frendica koja je za vikend bila na Hahliću(trail utrka). Malo čudno oda, ko da se us..la ali bar zna od čega. Ubili smo par piva i u mojoj glavi se odjednom izlegla("vrajža ju mat zlegla") ta misao da ću ipak napola spreman ići na pola maratona u Fužine. Iako mi nije baš jako drago, dajem priliku Ljubi i Draženu da me jednom u životu pobjede. Izgleda da se na to sve više i sve češće moram početi navikavati. Ja ne treniram dva, tri tjedna i forma mi odmah padne ko kamen u provaliju. Poslije trebam duplo više da se vratim. To ti je starost. Mala Tamara nije trenirala od Crikvenice, a i do tada je trčala sve skupa mjesec i kusur dana, pa je na Plitvicama trčala polumaraton opet brže od sve ženskadije u hrvatskoj. Samo joj je kenijka utekla. Naravno i opet malo brže od mene. Mislim da je staza bila ista kao 2015.g jer sam usporedio moj i njen Garmin i prilično smo bili slični po segmentima. Ja sam trčao sporije nizbrdicu do Koranskog mosta zbog bolova u kukovima ali sam malo bolje peglao uzbrdice tj. imao manje padove tempa na jako strmim dijelovima. Ali finiš je imala, ideeeššš. Meni bi poskakale van sve šušte. Sutra ću ako ovaj eksperiment sa deset kilometara pola ujutro, pola popodne prođe "ok" opet na stadion. Samo da vidim raju i malo trčkaram nešto što ću da izvučem iz šešira. Zapravo Ozi me zove na Velebitsko. Bar netko misli na mene, kad to više nisu žene. Doći će i Slaven koji se uspio malo otrgnuti iz "harema"(o na njega još kako misle ... šta misle ..) škole trčanja, a uz Velebitsko ću ga nagovoriti da opet idemo zajedno. Ovaj put samo polovinu maratona. To će mu biti sigurno ok ali bi zato ja mogao patiti. Kad smo već kod polovine, ostade mi Garmin bez polovine priključka za PC. Puko ko lubenica. Žena kaže da je vrijeme da mi kupi za rođendan novi ali meni je ovaj prirastao srcu. Kad se samo sjetim koje nebuloze je ponekad pokazivao. Pravo "pozorište u kući", ponekad bi se iskidao od smijeha. Nema tog tehnološkog "gadgeta" koji je toliko sličan ljudima kad su u pitanju pizdarije kao moj "Garminčić". Ne dam ga dok ima imalo života u njemu. 

četvrtak, 1. lipnja 2017.

Oporuke i epitafi

  Kad ostarimo po glavi nam se stalno motaju nekakve glupe i nevesele ideje i misli. Naravno ako uopće znamo da mislimo ili kako bi rekli ako se sjetimo ... Ružo kako se zove onaj ... cvijet ili onaj nijemac što skriva stvari po kući!
Onda još neki i pišu o tome. J..ga nisam ni ja baš iznimka svako toliko se okliznem ops... ali srećom nisam ih još objavio. Čitam naslove: "Bez naslova", taj je dobar bolje da i ne čitam što ima unutra sigurno je i bez veze. Zatim "Samoća, volim je ... ne volim", dobro da je nisam objavio jer tada nisam poznavao Sašu, a sad vidim da i on ima takav naslov bloga(Samoća). Nema smisla da se dupliramo. Ima jedan povijesni ha ... "Ja nisam Kolumbo", možeš misliti ni manje ni više. Sve su to oporuke ili epitafi, nešto što bi htjeli da ostane iza nas da nas se ljudi sjete po tome. Puste želje. Obično nas pamte po nečemu što mi sami ne bi htjeli ili nismo bili svjesni toga. Ja ne bi volio da me pamte kao mrguda ili "jeremiju" koji stalno nešto kuka, a ipak stalno me vuče j..na tamna strana. Zato sam razmišljao dali da pišem ili ne pišem jer evo me opet ... Kao malom djetetu igračka, nije mi dugo trajalo zadovoljstvo. Dva dana. 

U ponedjeljak sam po planu preskočio trening. Za svaki slučaj jer u nedjelju je sve bilo ok sa nogom. 
Lagani krug na Drenovici od 6 km uz primjereni napor još uvijek u zoni oporavka i tempo 5:35/km. 
Niti najmanjeg traga bolu u listu. Igrom slučaja ili majstora koji ovih dana opsjedaju moj dom morao sam preskočiti i utorak. Sasvim logično sam zaključio da je u srijedu sigurno otrčati 4-5 km lagano na posao, pa poslijepodne nazad. Krenuo sam još i sporije nego obično(oko 6 min/km) jer jutro je, iako je već bilo preko 20 stupnjeva. Nisam stigao ni do premanturskog igrališta kad se bol u listu vratila i svakim korakom bivala sve jača. Kilometar i pol, toliko sam pretrčao! Svakoga dana u svakom pogledu sve više nazadujem! Nije mi se više vraćalo kući jer bi zakasnio na posao, pa sam se odgegao šepajući tih par kilometara do posla. Poslije sam se i vratio hodajući, a noga mi je do večeri opet malo natekla!
Led, j... ti led, hepan i jutros sve izgleda dobro ali ipak još osjećam zatezanje. Ne znam tko je izmislio biciklu ali hvala bogu da je. Na bicikli ništa, kao da to nisu moje trule noge. Bar malo utjehe i eto me na posao i nazad biciklom. Iako je meni voziti biciklu utješno kao j... gumenu lutku. Oprostite biciklisti, nisam htio nikoga omalovažavati ili nešto slično, tako mi se čini. Kao što pjeva Đole: "Džaba bilo .... kada nisam s onom koju volem".