Skoro pa ...

  Uletio nam ovaj mjesec još jedan prazan dan da ne kažem praznik. A ja opet sve iskoristio za ho ruk struganje, farbanje i ostale pizdarije koje više ne volim raditi ni pod razno. J...ga, mom sinu danas već dolaze prvi turisti, a on se zaigrao oko struganja i farbanja ko malo dijete u vrtiću. Poslije njegovog posla još potrošiš otprilike duplo više da sve popraviš i počistiš. Cijeli dan otišao u honduras, a nisam more niti vidio već dva tjedna. Ako ne uletim u kakvu takvu plivačku formu osramotiti ću se kad mi dođe unuka i odluči da plivamo skupa maraton Stoja-Valsaline. Nisam više siguran tko će koga pratiti ili čekati. Biti će: "Come on dida faster ...", a ja se davim ko onaj mađar iz vica: " ... ne daviš sebe, plivaš kraul stil". Ručak je naravno kasnio jer je i glavna čistilica-kuharica morala biti angažirana. Baš me satrlo i baš zato sam poslje ručka rekao: odoh malo da zakucam taj dan pa kud puklo. Za utjehu imam velikog Pana od dvije litre u frižideru ako ne daj bože zatreba infuzija. U srijedu je inače bio prvi srećom lagani trening na temperaturi iznad 30 C. Napokon ljeto. Ono kad dođeš sa treninga istuširaš se i sjedneš jesti juhu, a bujica ponovo krene i kaplje sa nosa u tanjur. Eh meraka! Skoro sam otišao na Drenovicu ali nekako mi se nije dalo još i lomiti noge gore dole nakon svega pa sam kako je bilo i planirano otišao na stadion. Stadion naravno zatvoren i nigdje žive duše. Doduše još je bilo malo pretoplo iako je prošlo sedam uvečer. Ušao sam na onu kapiju sa otvorom za mačke i mršave trkače i fino se raskomotio na klupicama za domaće nogometaše. Mogao sam da biram koju polomljenu stolicu da uzmem. Ja i prskalice za travu u pogonu. Taman sam se zagrijao ili zakuhao kako god kad uleti Bruno. Malo sam još produžio zagrijavanje i sa njim. Nije loše dobro se zagrijati kad je vani skoro pa 30! Ustvari čekao sam da sunce zađe za tribinu. Da nebi morao razabirati one sitne brojke za tempo namjestio sam Garmina da pokazuje puls i trčao tako da ne prelazi gornju granicu LT pulsa. Plan je bio samo 5 x 1000 sa 200 m lagano i znao sam da tempo neću znati dok ne dođem kući. Nisam ponio očale i džabe mi sat. Puls kad su velike brojke u sredini još mogu da vidim ali moj Garmin ima glupu falinku da na glavnom ekranu ne može prikazivati tempo intervala. Samo Puls ili Ukupno vrijeme aktivnosti! Tempo pokaže na kraju svakog intervala ali samo za trenutak. Dok ja izoštrim moje oči, poravnam ruku, kut gledanja ... prođe voz. Bruno je lagano kružio u nekom maratonskom tempu oko 10 km, a ja sam kako se ispostavilo išao prilično brzo i prosjek je ispao malo brži uz puls malo iznad sredine LT. Još mi se činilo da trčim malo mlako pa sam dodao još jednu bržu dionicu. Ispalo je dosta bolje nego tjedan nakon povratka od ozljede lijevog lista, 6 tjedana prije Beogradskog maratona. Tada sam trčao 8 sekundi po kilometru sporije uz još malo viši puls i samo 5 intervala. Obzirom i na drastičnu razliku u temperaturi od 16 C prema jučerašnjih 29 C nije mi jasno kako? Da ne spominjem kako mi je piletina i krumpiri koje sam prije sat vremena pojeo stajala negdje na pola puta. Sve je bilo protiv ovih brojki. Skoro pa sam ... recimo zadovoljan. Jedino što mi se jučer dopadalo su bile prskalice za travnjak što bi svako toliko skrenule malo na stazu i par puta me okupale svojom finom vodenom maglicom. Dobro, bila je još i jedna mlada trkačica koje je uljepšala stadion. Istini za volju ja i Bruno sa svojom sijedom kosom i brcima nismo baš neka "preženca". Još da je nosila šorc i one kratke, tanke majičice koje nosi naša Eda puls bi sigurno bio malo viši. Ona se bog te mazo obukla skoro kao ja zimi. Duge gege i pamučna trenirka dugih rukava sa kapuljačom ... samo je falilo još da kapuljaču stavi na glavu. Ali išla je fino, brzo sa sitnim odmjerenim koracima. Kao da zna što radi. Da nije bilo nas troje, a kasnije tu i tamo ponekog čeljadeta stadion bi bio tužan i sam na državni praznik. Sramota, di su ti trkači.