utorak, 27. listopada 2015.

Ljubljana

 Nisam dugo ništa napisao jer sam bio jako zauzet sa svim i svačim. To mi je malo odvratilo pozornost sa mojih trkačkih problema iako je to vrlo teško kad se još uvijek ujutro budiš sa: "dobro jutro bolovi, pa kako ste danas g. Tetiva i ostale "koske" tamo dole"? Boli, boli ..nema da fali. Onda je tu došla Ljubljana za koju sam imao full zbrkane emocije i iako sam čvrsto odlučio da idem ipak se dvoumio i stalno mijenjao prijevoz i ideju kako otići. Možda u nadi da na kraju izvisim pa ostanem doma. Moja frendica je prvo išla u petak ali mi to kao nije odgovaralo pa sam se ulovio nekih drugih prijatelja u subotu valjda misleći da će oni odustati, a onda bi se morao dići u nedjelju rano pa busom. E to bi možda bio i prespavao.
No u subotu sam ipak otišao. Računam malo ću skoknuti do "Rastavišća" kupiti neku nepotrebnu pizdariju za trčanje ili možda još jedne tenisice kao da ih nemam dovoljno i trenutno i ne trčim, a i sa lovom sam baš ovaj mjesec nešto utanjio. Na kraju sam zbog ekipe završio tamo negdje uz Ljubljančicu uz previše raznih piva na prazan stomak. Ali sunce i uzavrela atmosfera grada koji kao da čeka nešto važno je djelovalo na sva moja čula. Nisam bio tup već jako razbuđen i upijao sve što se slijevalo do mojih čula. Niti obilna večera i previše “Caberneta” kojeg sam nalijevao u sebe nisu me uspavali. Ne vrtio sam se na madracu na napuhavanje cijelu noć. Ista soba u kojoj sam točno prije godinu dana spavao kao beba prije mog prvog maratona sad mi nije dala sna. Sa kauča je moj frend "pilao drva za zimu" a podamnom je gumirani dušek škripao na golom lakiranom parketu. J..ga ja se okrećem ko janje na ražnju jer me više boli kad ležim na boku, a ne mogu zaspati ako nisam na boku ... “kvaka 22”.
Stan je praktično prazan ali najviše mi nedostaju slike. Cijelu noć kontam i razmišljam kako će sutra trčati Dražen, Slaven, Dubravka i Maja, hoće li ostvariti ono po što su došli. Nadao sam se da neće biti razočarani i da im nisam možda ja postavio preveliki pritisak. Nije dosta što si ga i mi sami često namećemo još treba neki tamo ....
Ujutro sam izjurio samo sa na brzinu progutanom kafom jer računam jučer sam tankao kalorija što u alkoholu što u klopi goriva za dva maratona, ma ne treba mi ništa.
Stigao sam ekipu na putu prema startu i čim sam ih ugledao sva nervoza je prošla. 

To su moji ljudi, moje pleme samo ja danas nisam ratnik već "vrač"(i fotograf).
Čekao me je naporan dan i trčanje po zatvorenoj Ljubljani u pokušaju da uhvatim sve koje znam i vidim okom moga aparata, a to se pokazalo jako teško. Većinu sam ulovio na odvajanju za maraton nakon 20-og. Kako bi bar malo isplanirao koga da u onoj masi očekujem startao sam “Garmina” kad je krenula utrka ali nisam znao točno odakle su svi startali pa sam otprilike kalkulirao i sa Dijanom dogovarao koga treba prvog očekivati i kad. I prvi je naravno bio Ivan, a meni se činilo da je bio prebrz ali dobro je izgledao i odmah me ošinulo malo u grudima, koža se naježila i oko zasuzilo... kako bi rado sad gledao publiku sa one druge strane. No brzo je prošlo, počeli su nadirati trkači u grupama pa sam se koncentrirao u očekivanju ostalih polu maratonaca i Slavena. On me oduševio sa svojim širokim osmjehom i velikom lakoćom trčanja. Uspravan ko svijeća sa povezom oko glave koji ga čini još višim u jarko žutom dresu "VOLIM TRČANJE" i "RUNNING DIDA team" na leđima. Nažalost nismo primijetili malog Danijela koji je sa svojih tek šesnaest godina prošao i prije Ivana i u prvjencu istrčao 1:24:38! Zapravo nije uopće mali već prilično visok, a mogao bi biti i veliki trkač. Zabrinuo sam se jer nisam vidio Dražena i znao da nema šanse da njega ne prepoznam ali me kopkalo dali sam ga možda propustio dok sam kroz objektiv ciljao Slavena jer njih dvoje su trebali ići uglavnom skupa bar do 15-og. Kad je prošla "hitna" nisam niti slutio da je u njoj bio Dražen koji je na devetnaestom ostao
doslovno bez pogona. Jednostavno su mu se noge odrezale i nisu više slušale. Očigledno je početak išao mimo plana i to dosta brže, a poslije kad je pokušao malo usporiti već je bilo kasno. Nakon brzih Floričiča, Igora i Antonia bilo je malo vremena za jedan brioš koji mi je netko tutnuo u džep.
Dubravka je projurila malo zajapurena u licu i previše obučena u duge “gege” i duge rukave, a već je bilo sunčano i sad dosta toplo. Činilo mi se da se malo muči iako je vrijeme bilo dobro i bila je malo ispred Irene... još samo taj zadnji kilometar i nadam se da je ispod 1:40 i bila je. Maju sam jedva primijetio jer je sve više trkača koji idu oko 1:50 nadiralo iza zavoja ali i ona je na kraju uspjela ići brže od toga. Našu uvijek uočljivu Edu, treće plasiranu u kategoriji "H"(mojoj kategoriji) nažalost nisam uspio uočiti iako je to gotovo nemoguće ali se ipak desilo ... moram na popravni iz fotografske struke.




Mrtva trka do kraja Dubravka i Irena

U međuvremenu smo sa nestrpljenjem dočekali naše novopečene maratonke Brigitu i Patriciju koja je isijavala radošću trčanja i kao uvijek ostavila lijepu fotku kao za reklamu trčanja. Brigita je bila zauzeta gelom pa je tek kad je prolazila skužila kćerku i nas koji smo je bodrili. Zato je i osmjeh izostao ali izgledala je super. Prije njih su još prošli Nenad sa cool očalama i uvijek nasmijana Senka. Vaso je čak zastao, dao kratki intervju za ekipu i zaključio da ga bole noge i da je umoran te odlučio da skrati i ide samo polu maraton. Ma tko bi mu zamjerio nije to "Faros" ili neki drugi plivački maraton. Ne more on biti na nogama 4 sata. U vodi da ... e luda čovjeka ja bi umro da sam duže od jedan sat u vodi!
Kad je prošao i Muidža u uvijek uočljivom narančastom dresu morali smo već juriti na cilj da ne propustimo Ivana i Slavena tako da one baš spore nismo stigli dočekati, a čini mi se da nije ostao nitko osim junaka Bepa sa svojim vjernim pratiteljem Ozijem. 

No odluku sam morao donijeti brzo jer nisam htio propustiti na kraju Ivanovih 2:54:24 i Slavenov osobni 3:04:55, a skinuo ga je za oko 40 minuta ... vau! 



                                       Ivan i Slaven u cilju

I za grand finale kad sam morao nakratko otići po svoje stvari kod Uniona da ih stavim u bus, zove Ozren: "Bepo je na trideset osmom kilometru čekaj nas u cilju". Taman sam uzeo torbu i oprostio se sa svojim prijateljima, frknuo u prvu kantu polu pojedeni jedini sendvič tog dana i trk do busa i onda do starta da ne propustim Bepa. Od uzbuđenja nisam mogao kontati koliko mu treba za tih zadnjih četiri koji su kako on kaže bili: "Jako čupavi". Na kraju sam vjerojatno mogao u miru pojesti taj sendvič jer je meni trebalo i ovako kilavom niti deset minuta. Ali sigurno je sigurno, to ne bi propustio ni zašto na svijetu. Svi koji misle da je ništa trčati 5:01:13 neka probaju, a onda još neka zamisle sebe u njegovim godinama. Ja sam do sada sa šezdeset bio dosta brz ali opet kad si dodam više od dvadeset godina ne znam dali ću moći do zahoda sam. 
To je dar i talent, to je teški trkački rad koji sada prikazuje svoje pravo lice. 



Bepo nas je svih učinio malo poniznima ali i ponosnim što je sa nama, što je on naše "pleme".  
 

ponedjeljak, 19. listopada 2015.

Moj Uljanik

Odmah nakon odsluženja vojnog roka kad sam počeo tražiti prvi posao zamalo da nisam završio u Agrokoki, kako je tada rekao jedan moj frend: "stavljati koke u krevet i brojati jaja", ustvari raditi na održavanju. Srećom naletio je i posao u Uljaniku, pa još i u novom odjelu Brodske elektronike(TESU). Za mene nije bilo veće sreće nego raditi nešto što mi je već 10 godina bio hobi.
Iako je kad imaš malo više od 20 g. ujutro bilo teško izvući se iz toplog kreveta, a često i zagrljaja žene nije bilo dana kad nisam bio gotovo euforično veseo i zadovoljan što sam tamo. Okružen impozantnim divovima dizalica i brodskih motora skakao sam po strojarnici petljajućim po snopovima žica i raznim senzorima. Sav važan nosao osciloskop i brdo instrumenata okolo po brodu čak i kad sam napamet znao što ne štima, ipak nije na odmet daj da vidimo kako to izgleda.
Djeca su rasla, troškovi još i brže ja stario i onda se nakon 90-e sve počelo nekako raspadati. Odjednom su počeli nestajati svi moji prijatelji i kolege, svako se negdje snašao i krenuo za onim što prije nikad nismo smatrali važnim, za lovom. Tu sam uvijek bio zadnji ali ipak nakon mnogo neprospavanih noći te nakon što je i žena ostala bez posla otišao sam i ja. To je bio najružniji dan u mom životu i zadnjeg dana valjda da stvar bude nezaboravna tako sam se rasuo sa bicikle dok sam odlazio na otok po zadnji dokument o razduživanju. Upao mi je kotač u utor od tračnica i let preko volana je bio neizbježan. Jučer sam po drugi put i to u zadnje dvije godine opet bio unutra i opet iste emocije. Ista meta isto odstojanje. Zašto nisam završio svoj radni vijek koji se približava kraju ovdje gdje se jedino osjećam kod kuće. Nikad se više nakon odlaska iz Uljanika nisam radovao odlasku na posao. Od tada posao smatram nužnim zlom.
Ali razlog odlaska u Uljanik nije neko mazohističko izazivanje emotivnih ispada kao da ih u životu ionako nemamo ponekad previše. Razlog je Uljanikova utrka na kojoj za čudo nikada ali baš nikada nisam sudjelovao. Čak niti kad sam radio u Uljaniku! To je sljedeća stvar koju obećavam sebi čim me prođu ovi problemi. Sad nakon četiri mjeseca pauze već nisam više nervozan i ne osjećam uzbuđenje kad odlazim pogledati neku utrku jednostavno sam se pomirio sa tim stanjem i mogu uživati u društvu ali ipak me malo protrese kad čujem znak za start.
Lijepo je i ove godine krenulo veselo. Naprijed oni napaljeni i brzi, a onda ekipa zabave i rekreacije te neki koji su i po pet minuta zakasnili na start. Gledam Bepa kako petlja po satu iako su svi već davno krenuli ali on ne ide dok ne starta uru. J..ga mora znati kakav tempo da drži da ne pretjera. Ekipa koja ide za tjedan u Ljubljanu na maraton i polu maraton se drži malo rezervirano ali samo se na Slavenu vidi da se zajebava do daske. Svaki put kad prolazi pokazuje mi sat i viče: “3:55/km kako si mi rekao” . Njemu je u planu tempo trčanje i nema utrkivanja iako je pretekao mnoge sa tim tempom. Isto je i sa Dubravkom ali mi se čini da joj nije baš drago što pušta neke ispred sebe. No kako bilo, dogovor je bio idete kako želite ali moj savjet je bio ne do daske. Ivan je kao uvijek išao do daske i pobijedio jer on izgleda ne zna drugačije. To mu je treća utrka u tjedan dana ... nije baš dobar uvod u maraton za tjedan dana.  Igor je trčao strašno dobro kao i Dražen za kojeg nisam uopće iznenađen, Eda, Patricija, Ljubo, Bepo, moj kum Tomica ... ma svi Uljanikovci su ipak i sa rezervom ili problemima bili jako dobri i brojni na postolju tako da mogu biti zadovoljan. Ipak sam i ja Uljanikovac  

četvrtak, 15. listopada 2015.

Svašta po malo

Sav sam se upetljao u organizaciju izrade web-a za klub kao da mi o tome zavisi život. Možda je zbog toga da zaboravim na ove moje škripave kosti ali svaki dan me netko ili nešto podsjeti i malo štrecne. Nije da nisam navikao ustajati ukočen i drvenih nogu ko Pinokijo. Bilo je toga podosta i previše u zadnjih par godina, pa sam valjda i oguglao. Znao sam da će ukočenost proći tamo negdje oko podne i ništa me nije sekiralo.
Ponašao sam se isto kao neki arapi koje sam tamo osamdesete sretao na gradilištu u Iraku kad nismo do 10-11 mogli dobiti struju da radimo jer su govorili: "Polako, dati će alah ali ne prije 10-11"! Zašto pobogu? Ispalo je da na ruskom dizelašu koji je ganjao generator ne rade svjećice za pred grijavanje(jedna) pa neće upaliti dok ga sunce ne zaprži. J..ga oni mislili da u tome ima prste veliki prorok... Na kraju je komadić žice preko jednog grijača koji je od njih 6 bio u prekidu kresnuo agregat rano ujutro, a oni su pomislili za našeg električara da je i on neki veliki prorok!
Možda tako nešto i meni fali, neka žičica da me pokrene. Danas moj stari zaokružio devedeseti i osim malo problema sa zglobovima na prstima zbog čega valjda jedino više ne radi modele brodova ništa ga ne boli. J.. te što nisam to naslijedio od njega, a ne ja sam mamin sin, sjetite se pisao sam o tome. Možda sam zbog toga i bio onako brz ali moja mama je desetljeće mlađa od starog i ima iste tegobe kao ja. Ujutro treba podmazivanje da se pokrene, još ako je hladno ... brrr i ja mrzim hladno! Inače sam jutarnji tip ali zapravo ujutro mi radi bolje samo glava, a poslije podne tijelo. 

Super podjela obzirom da provedem jutro i dobar dio dana na guzici uz računalo.
Ne volim niti kišu, a ovih je dana ima ko u priči. Utješno sa kišom je samo to što mi se ionako ne bi dalo trčati čak i da mogu ... he he uvijek u svakom sranju ima neka dobra stvar. Kad je kijamet ništa ne volim, pa onda za ničim niti ne patim ... baš. I idem u Ljubljanu po posebnu dozu mazohističkog užitka ali to nije trčanje. Opet ću vjerojatno neuspješno pokušati napraviti neku jako posebnu i dobru fotku koja bi svijetu objasnila što je to u trčanju i posebno maratonu što nas tako fascinira. No ipak ću pokušati. Baš me zanima dali će mi se opet ježiti koža kad budu počeli odbrojavati za start. Znam da možda previše očekujem ali meni se to dešava i kad gledam utrke na "tevi".

ponedjeljak, 12. listopada 2015.

Biti ili ne biti, trčati ili hodati?

Čim sam počeo trčati bez obzira na ponekad potpunu odsutnost drugih trkača ili ljudi uopće nisam niti pomišljao da bi ponekad hodao kao dio treninga. Ne, smatrao sam to nije za trkače to je za tamo neke ... što ja znam, ma sramota. Sve samo ne hodaj. Kao da bi se svemir srušio i prestalo postojati sve što znam da je vrijedno. Sad kad nisam baš u stanju da trčim bez bolnih posljedica nekako mi se ta ideja hodanja zavukla pod kožu. Kažem sebi, pa i to je bolje nego ništa. Povijest maratona spominje način priprema koji je uglavnom bio baziran na velikoj kilometraži hodanja i nešto malo trčanja. No ta vremena su davno prošla ali zapravo ponovo se pokazuje ispravna misao da onaj koji ne pamti povijest uopće ne razumije sadašnjost i nema baš sjajnu budućnost.
Postoje međutim treneri(Jeff Galloway) koji bez obzira na podozrivost velike većine trkačke zajednice njeguju hodanje kao dio treninga i čak kao dio strategije za postizanje boljeg rezultata na maratonskim i pogotovo ultra-maratonskim trkama. Svakako je to dobar način i strategija za postepeno ulaženje u formu početnicima i povratnicima nakon dulje pauze recimo zbog ozljede. Zašto? Ja sam na primjer počeo trčati recimo jednu kraću dionicu i sa vremenom povećavao duljinu i najvjerojatnije brzinu trčanja onako koliko mi se činilo da mogu. U principu nitko tu ne vidi neki veliki problem, možda možemo govoriti o tome dali je povećanje bilo prenaglo ili ne ali to bi bilo nekako ispravno. Ali nije baš tako. Istraživanja su pokazala da se od 12 do 17 tjedana nakon početka ciklusa treninga javlja većina ozljeda trkača. To se odnosi i na one koji su već duže trenirali ali su počeli novi ciklus treninga sa znatnim povećanjem volumena i intenziteta.
Ja bi logički prvo zaključio da bi do ozljede trebalo doći ranije dok se još niste adaptirali ali ne to se ne dešava. Onda sam se sjetio mojih priprema za prvi maraton i dizanje kilometraže(o ostalom da ne govorim) sa 30 km na 80-90 km tjedno. Kad sam prebolio sve početne tegobe i osjećao se jako dobro 14 tjedana nakon početka i pri 82 km tjedno dobio sam upalu pokosnice.
To je česta ozljeda koja je posljedica nedovoljne adaptacije koštano-vezivnog sustava(mineralizacija). Naime dokazano je da se metabolička, a posebno neuro-muskulatorna adaptacija postižu relativno brzo.
Sjetite se što sam pisao o tome da se VO2max može u jednom ciklusu povećati efikasno kroz 6 tjedana, brzinu tj. neurološku aktivaciju postižemo i brže dok je metabolička nešto dulja. No adaptacija u kostima odnosno povećanje mineralizacije(čvrstoće) kostiju, za to treba i više godina. Zbog toga na početku njihova čvrstina nije adekvatna naporu kojem možemo izložiti našu muskulaturu. 

Novija istraživanja su dokazala da su početnici koji krenu sa dugačkim periodima hodanja i postepeno uvode trčanje mnogo manje podložni ozljedama u tom kritičnom početnom periodu.
Zaključak je bio da je hodanje manje stresno zbog toga što pri hodanju ne dolazi do ekscentričnog mišićnog naprezanja time i manjeg stresa na koštano vezivno tkivo ali se ipak postiže njihova adaptacija. Znači recimo da prihvatimo tu činjenicu koliko god nam se to ne čini “cool”. Hodanje je dobro za početnike ali iza nas je dosta godina trčanja, ko ga šiša mi smo sad trkači i nema hodanja. A što ako ste malo stariji, naravno nećete priznati, čak kad načujete kako mladi ponekad u razgovoru spominju .. leševe, gerijatriju  .. i ostale pridjeve starosti za ljude koji su čak i mlađi od vas. 

J.. ga i ja si ne priznajem valjda dok god nekog takvog mogu okrenuti na utrci. Ali nije baš tako, možda i dobiješ kakvog mulca koji neredovito trenira ili se u subotu prije trke "razbije" sa društvom. Samo što on poslije toga nema nikakvih posljedica(osim mamurluka), a ti se cijeli tjedan budiš bolnih i ukočenih nogu. Isti razlog zbog kojeg kod hodanja nema ekscentričnog naprezanja mišića pomaže da je ukočenost manja ako se kilometraža koju trčimo bilo na treningu bilo na utrci razbije sa hodanjem između.
Najozbiljnije mislim da bi oni trkači koji nisu baš najbolje spremni ili stagniraju već dulje vrijeme te ne mogu ostvariti poboljšanje rezultata na maratonu trebali razmisliti o strategiji trčanje-hodanje na sljedećem maratonu. Mnogi su na taj način bez promjene treninga popravili svoj osobni i za 10-ak minuta. Evo kao  naručeno kad sam počeo pisati ovaj post javlja mi se prijatelj nakon Zagrebačkog maratona i pita za komentar njegovog rezultata. Išao je prvu polovinu maratona za 1:41, a na kraju pukao i završio sa 3:54. Dvije stvari pouzdano znam. Prvo da nije dovoljno trenirao pogotovo dužine i drugo da je sposoban trčati polu maraton ispod 1:40, a to znači i maraton ispod 3:30. Lani je bio blizu ali ove godine je kiksao. Možda bi njemu u ovakvom slučaju pomogla strategija sa hodanjem. Ako nekoga
interesira malo detaljnije može me slobodno kontaktirati.           

petak, 9. listopada 2015.

Nervoza

Jeste li vi nervozni ... ja jesam. Bar sam bio u srijedu kad sa krenuo u Ankaran na pregled kod ortopeda. Nitko ne voli doktore čak ni one jako simpatične kao što je to bio ovaj kod kojeg sam bio. Još nervozniji sam bio zbog kišurine koja me pratila sve do slovenske granice usprkos prognozi da će kao biti ok. U sve se još uključio moj sin sa komentarima o mojoj vožnji kao ja vozim ovako, onako ... j..te oba auta koja sam ja vozio desetljećima on je umirovio u niti godinu dana zabijajući se u zgradu ili drvo. Moja žena još ne može prežaliti našu prvu "bubu" koja je uspjela poživjeti 30 godina dok je nije dohvatio nesuđeni vozač "rally-ja"! Za golfa sam već znao da nebu trajao dugo. Uglavnom kad sam ušao u kliniku primijetio sam da me ništa ne boli osim išijasa koji mi je cijelim putem kljucao guzicu. Ništa ... nula bodova i što da kažem dobrom doktoru?
Ispričao sam cijelu štoriju i donio sve nalaze od prvog snimka križa od prije 20 godina.
Nakon svog testiranja i pregleda slika kukova u svim mogućim osama koje je odmah napravio nije našao ništa osim osjenčenja na simfizi koja ukazuju na "ostiitis pubis" i koja je jedino boljela na pritisak. I on je ostao malo bez teksta jer kaže da nije nešto tako imao. Testirao je i iliopsoas i ništa ne ukazuje probleme koji bi izazvali takve bolove. Predložio je neku terapiju samo ne znam gdje ću to moći kod nas uopće obaviti, laser i UZV terapija. Pa na red kod fizijatra ću doći tek u januaru! Na kraju sam bio skoro zadovoljan jer "kukići" su super i kaže da ću sa njima proći još puno kilometara! Kontam sutra je praznik i mogu malo otići trčati pošto me skoro ništa ne boli.
 
 
Kua ujutro se zbudim sa bolovima ali "samo" u aduktoru i išijas i onaj j.. zglob što sam izvrnuo još u petak i subotu. Samo tri stvari me bole ma krasno ipak sam na kraju otišao na stadion i našao na zatvorena vrata. Praznik je ... ali me to nije spriječilo da uđem i otrčim sa Brunom malo laganini kilometara uz bol u zglobu čvrsto stegnutim elastičnim zavojem i bolove u lijevom kuku i aduktoru. Trebalo je 5 kilometara da bol napokon popusti ili da ja otupim, nisam više siguran. Možda je razgovor sa Brunom i fra Tomom koji se pridružio omeo percepciju bola. Svejedno jer sve je noćas opet navalilo kao da sam otrčao Plitvički, znači jovo nanovo, e jesam mona! Bar nisam nervozan već rezigniran za utjehu.      

nedjelja, 4. listopada 2015.

Zakoni 11-15

Neki bi rekli da je to kozmička karma ili nekakva božja kazna za valjda sve loše što sam u životu učinio ali sam gotovo siguran da bi u tom slučaju, mislim da tako nešto postoji bio okružen gomilom bogalja i hendikepiranih ljudi. Na kraju krajeva nekako mi se čini da su takvi(hendikepirani) zapravo mnogo bolji od ostatka ljudske vrste , zapravo siguran sam u to ... pa onda koji k..
Nije bilo dosta to jedno iskretanje noge jer se dobro sjećam da sam prije nekoliko godina uporno iskretao lijevu nogu na istom puteljku kroz šumicu na Lungomare i tako tri tjedna za redom dok treći put nije noga natekla kao buhtla. Po istom nacrtu sam u subotu ujutro izlazeći iz Zagrebačke banke po novo postavljenoj rampi za invalide opet iskrenuo istu nogu i od rovanja nosom po ulici se spasio egzibicijom zbog koje me tako ukočilo u križima da sam suznih očiju i iskrivljen kao trinaesti paragraf odšepao do kuće i tamo se nakljukao ibrufenom. Kakav išijas i tetive, to kao da više ne postoji.
Najgore je bilo noćas, a danas sam se htio nagraditi šetnjom Lungomare i popiti piće u "Šumi more" ali je završilo ponovnim klizanjem na strmim i mokrim stepenicama, ovaj put "samo" uz užasnu bol u križima koju niti Grička Vještica(pivo) nije mogla ublažiti. J..ga jedino sam izgleda siguran dok sjedim za kompićem i pišem. Pa evo ostatka zakona dok ne skinem uroke i prestanem padati! 

Treniraj sa trenerom
O ovom imam samo jednu rečenicu da kažem. Žao mi je što to nisam i sam probao jer je vrlo teško sebe sagledati objektivno čak i kad koristiš svu danas dostupnu tehnologiju i posjeduješ zavidno znanje. Iskusan i dobar trener bi mogao biti važan jezičak na vazi između prosječnih i izvanrednih rezultata ili zdravlja i ozljeda što je još važnije.


Treniraj svoj um
Ovo je vrlo kontraverzni zakon koji je dodao Tim Noakes pa ni objašnjenje ne daje nikakve jasne smjernice kako bi to trebalo vježbati um. Činjenica je da neki trkači mogu na utrkama natjerati sebe da idu preko granica i utrku završe potpuno potrošeni dok većini to ne uspijeva i nakon utrke imaju osjećaj da su mogli još.
Kako to funkcionira još je za istražiti ali trenirajte ustrajnost u izvršavanju zadanog bez obzira na uvjete ili subjektivni osjećaj da to ne možete. Zapamtite krenite od malih stvari ne nužno vezanih za samo trčanje i trud će se isplatiti. Čak i samo rekreativno trčanje zahtjeva određenu dozu samodiscipline i odricanja, a to je također trening uma. 

 
Odmori prije važne utrke
To uopće ne treba elaborirati samo što se odmor uzima uvijek potpuno subjektivno pa iz razgovora sa nekim trkačima ispada da je ok tri dana prije trke raditi intervale jer su dva dana dovoljna za odmor! J..te naravno da je dovoljno ali kako bi bilo kad bi napravio kvalitetan "taper" program od dva tjedna koliko bi tad trčao brže?
Studije su nedvojbeno pokazale da za duge trke, a pogotovo maraton period smanjenja volumena treba biti i tri tjedna, a u tim tjednima nema utrka. No meni jedan mladi trkač kaže:"Ja idem dva tjedna prije maratona(za koji se sprema da jako popravi osobni) na polu maraton u Zagreb". Zašto? Jer mu je tako rekao jedan malo stariji trkač: Kao on je uvijek bolje trčao maraton ako je trčao polu maraton prije toga(dali baš dva tjedna?)! Baš me zanima ...


Vodi detaljan dnevnik
Za one koji žele napredovati i izbjeći zamke ozljeda ili pretreniranosti vođenje što detaljnijeg dnevnika je vrlo bitno. Ako i ne uspijete uvijek ostati na pravom putu, pročitajte detaljno svoj dnevnik i uočiti će te gdje ste pogriješili. Nećete uvijek ponavljati iste greške i ozljeđivati se tako često. Vidjeti ćete kad napredujete ili kad ste napredovali, a kad je trening bio manje efikasan. Pamćenje, znam iz vlastitog iskustva nam je vrlo slabo i potpuno nekorisno u treningu. A podložno je i autosugestivnim paušalnim promjenama. Znate kad sam ono trenirao onako išao sam 5 hiljadarku 14:58, ustvari vjerojatno ste željeli ići toliko, a bilo je možda i 15:58 ili 15:08 ... ma znam da je bila osmica na kraju ..j..te ko da je to mala razlika. Ne sjećaš se niti koliko si išao na trkama prije nekoliko godina ako ne gledaš u papir, a kamoli koliko i kako si točno trenirao i to skoro svaki dan, ma tko bi to zapamtio. Evo što bi dnevnik trebao sadržavati:


- datum i vrijeme
- staza, duljina, vrijeme trčanja i puls
- detalji za sve dijelove treninga(intervali, pauze..)
- obuća
- vremenski uvjeti(temperatura, eventualno vlaga i vjetar)
- kako si osjećao trčanje: razina napora(Borg skala), užitak(ocjena od 1-5)
- opterećenje(umnožak brzine i duljine ili iz tabela)


Vrlo korisne su razne aplikacije vezane uz trkačke satove(Garmin, Polar ..) jer one mnoge od tih stvari automatski izračunavaju i spremaju te su dostupne kroz razne dijagrame i analize.

Shvati osnovne principe treninga
Ovo je malo slobodniji prijevod od "Understand the holism of training" jer pojam "holistic running" koji je 1964 prvi put upotrijebio Kenneth Doherty se odnosio na treniranje sa razumijevanjem i uvažavanjem svih procesa koji se dešavaju u našem tijelu prije i nakon treninga. Klasični treninzi su uvijek fokusirani samo na ono što se dešava u onih sat dva koliko trening traje.
Stres, radne obaveze i uvjeti, prehrana, spavanje i mnoge druge stvari, sve to utječe na našu sposobnost treniranja i trčanja. Kao što moramo razumjeti mehanizme adaptacije tijela za razne vrste treninga tako isto trebamo što bolje razumjeti i utjecaj svega ostaloga u našem životu na trčanje. Teško ali zato dovoljno dobar razlog da cijeli život učimo.


petak, 2. listopada 2015.

Zakoni 6-10

Jučer sam neoprezno zagazio po stepenicama dok sam gledao ne znam ni ja gdje i razgovarao sa susjedom. Zamalo sam aterirao na nos. Stao sam rubom pete na stepenicu, izvrnuo nogu i vidio svemir iz j... bolne perspektive. Samo mi je još to trebalo na moje ionako izmučene noge. No svaka k..čeva nevolja ima neku dobru stranu. Jučer popodne dok sam trčao nešto laganini kilometara sa Ozijem i Vasom nisam ni kužio dali me bole prepone jer sam skidao sve svece sa nebesa pri svakom koraku desnom nogom! Ipak jutros i tetive bole nešto više i upala je još tu, a desni zglob totalka, blokiran ko zaribana makina. Kad zbrojim i išijas koji me ne znam zašto šije ovih dana(biti će zbog bure ... izem ti buru) dr. Kovač u Ankaranu će imati puno posla, a ja veliki račun. Dok nisam potpuno prolupao bar da završim onaj post o zakonima, pa evo nastavka.

Pokušaj ostvariti što više sa što manje treninga
ovaj zakon svakako nije napisao Newton, zapravo je u suprotnostima sa stavom koji je on iznosi u prvom zakonu. Njega je napisao jedan Crnogorac ... možda Lala(ko ja ...) ... ma zajebavam se ali moram priznati da se ponekad i malo kosi sa onim uvriježenim mišljenjem koje mi dugoprugaši, maratonci i ultramaratonci(za ove ne znam jer nisam još taj) imamo o sebi, a često se izražava kroz krilaticu "no pain no gain"(bez muke nema uspjeha). Zapravo sebe često smatramo "nad-ljudima", ljudima sa "čeličnim mudima" i često treniramo ili se trkamo razbijeni i sj..ni do daske. Pa što hoćete da priznam da bi radije da me smatraju trkačem sa "Čeličnim mudima" nego da budem "Lala" što zapravo jesam ... ta man'te se ćorava posla.                                          


Ne utrkuj se na treningu
Zapravo ovaj zakon sam namjerno malo preinačio jer u originalu glasi:"Don't Race When in Training or Run at Race Pace for Distances Above 16 Kilometers". Uf ... dugačko. Zakon nije "zakon" ako ga ne možeš zapamtiti. Ovaj kaže kao: ne utrkuj se dok treniraš ili ne trči brzinom utrke dulje od 16 kilometara! Newton je bio veliki protivnik "trials-a" i smatrao ih je gubitkom vremena ali se to opažanje odnosilo na utrke maratona, a ne na probne utrke od 8-12 km koje su za maratonce vrlo korisne. Zapravo sve utrke dulje od polu maratona ostavljaju previše oštećenja mišićnih vlakana zbog kojih oporavak treba trajati duže pa to remeti svaki kvalitetan program treninga.
A zakon ne utrkuj se na treningu je za sve one jako nabrijane iako često nedovoljno spremne trkače koji uvijek moraju biti na čelu kolone pa na treningu umjesto zagrijavanja raspale tempo i umiru na finiširanju svakog intervala iako im je pumpica već davno u "overspeed-u". J..ga moraju biti prvi to je njihov zakon.

Specijaliziraj se
Današnji vrhunski rezultati ostavljaju jako malo prostora za one nevjerojatno talentirane koji bi uz malo treniranja ovoga ili onoga mogli biti vrhunski dobri u više različitih disciplina. Ta vremena su prošlost i osim u slučaju kategorije jako starih trkača preko 100 g. gdje jedan trkač ima rekorde u svim disciplinama nema više jako univerzalnih trkača. Za rekreativce to nije neki bitan zakon ali recimo može imati posljedica ako se ne uzme u obzir. Treniranje za 5 i 10 kilometara nije bitno različito. Za 10 ili polu maraton također. Čak i za maraton i polu maraton može proći, ali ako neko želi biti brz na 5 km treba trenirati što više tu disciplinu jer spremanje za ultra maratone od preko 100 km neće svakako pomoći. Isto važi za one koji se povremeno žele okušati u triatlonu i sličnim utrkama izdržljivosti, moraju biti svjesni posljedica. Neće popraviti svoje maratonsko vrijeme trenirajući vožnju biciklom ili plivanje iako je takav trening u pojedinim fazama priprema dobar kao takozvani "cross" trening u kojem zadržavate fizičku aktivnost ali odmarate važne mišiće i zglobove od trčanja.
 
Ukomponiraj bazni trening i vrhunac
Ovaj zakon govori da dobri rezultati dolaze samo ako je period visokog intenziteta i niskog volumena(kilometraže) slijedio nakon perioda niskog intenziteta i visokog volumena.Detalji elaboracije ovog zakona-principa su previše obimni pa ih ostavljam za neki posebni post.   

Nemoj se pretrenirati
Pretreniranost je čest uzrok zašto pojedinci ostvaruju slabije rezultate na utrkama, a treniraju intenzivno. Osim toga to je pouzdano najbolji put u smjeru ozljede.



Odoh sad lječiti noge samo neznam dali se ono stavlja hladan oblog ili se treba popiti hladno pivo, a topli oblog ... nema veze "po-googlati" ću nešto.

četvrtak, 1. listopada 2015.

Zakoni 1-5

I dalje dere bura, a moje koske i zglobovi jutros su još manje pokretni. Ma kakva vožnja biciklom(na posao) jučer sam gotovo stajao na mjestu dok sam pedalirao po ravnom u prenosu kojeg ne koristim niti na gadnim uzbrdicama. Još razmišljam dali da idem na stadion popodne ali imam neke dogovore i moram ali trčanje ... za sad evo završavam jedan dio opisa zakona od juče.   


Treniraj često, cijele godine
Danas i nije posebno značajno naglašavati potrebu da se trenira što češće iako i takav stav ima određene izuzetke i ograničenja. No tada je to bila revolucionarna ideja obzirom da većina tadašnjih elitnih trkača sa izuzetkom nekih(Clarence de Mar) nije trenirala cijele godine. Čak je i čuveni Pavao Nurmi trenirao samo 5 mjeseci u godini i do 1924-te godine ne više od 10 km na dan. Bez obzira na to ipak je potrebno barem u jednom periodu godine napraviti manji odmor i promjenu u odnosu na svakodnevne naporne treninge.

Počni postepeno i treniraj pažljivo(nježno)
U ljudskoj prirodi je da sebi postavlja ciljeve koji su ponekad (pre)visoki pa se zbog te udaljenosti često ne možemo snaći i naći pravi put do njih. Mnogo je anegdota ili raznih mudrosti prosuto kako bi se ukazalo na rješenje ali meni se dopada jedna iz knjige kineske mudrosti o zatvoreniku zatočenom u jednom visokom tornju. Kad mu je u posjet došla žena zamolio je da mu sljedeći put donese samo teglu meda i da će to biti njegov ključ za izlaz iz zatvora. Kad je dobio med instruirao je ženu da nabavi kukca(jelenak) na njega zaveže konac i pusti ga po tragu od meda kojeg je on prosuo kroz prozor. Na konac se nadovezao tanki konopac pa čvrsti konopac koji je našeg snalažljivca na kraju odveo do slobode.
Ukratko do cilja se ne dolazi na prečac već postepeno i pažljivo. Da bi ostvarili ono najbolje što možemo prvo moramo ostvariti ono prosječno, nema tu kvantnog skoka ili prolaza kroz svemirsku crvotočinu kako to zamišljaju ljubitelji "sci..fi".
Što se tiče pažljivog treniranja Newton je izražavao veliku zabrinutost za trening brzine i smatrao je da brzinu tj trčanje brzinom utrke ne treba trenirati često i treba je trenirati u malim količinama. No od tad se u trčanju štošta promjenilo ali njegov zakon i dalje važi.     

Treniraj prvo duljinu, a kasnije brzinu
Newton je tada vjerovao da se brzina trčanja može povećavati samo trčanjem dužine. Neki trkači(Shrubb, 1910) su tvrdili: "It is the distance and not the pace that is going to kill in the long-distance race"(dužina, a ne tempo će vas uništiti u dugoprugaškoj utrci). Čuveni Arthur Lydiard je za svoj plan koji je podrazumjevao 100 milja(160 km) tjedno tvrdio da ima osnovu jer ljudsko tijelo(mišići) ima dovoljno brzine ali mu nedostaje izdržljivosti. Taj osnovni princip je zapravo bio točan iako nije bio dobro objašnjen. Zapravo Newton-ov tvrdnja da ne treba nikad trenirati brzinu se savjetuje samo početnicima. Ipak veliki napredak rezultata u dugoprugaškim utrkama i maratonu je postignut tek nakon što su neki od trkača počeli trenirati i brzinu.
No trening brzine je pogotovo kod početnika rizičan i trebao bi se odvijati pod nadzorom iskusnih trenera.

Planovi ne smiju biti uklesani u kamen
Ovime je Newton ukazao na koncept treninga u kojem trebate slušati svoje tijelo.
Vremenski uvjeti, umor, manje ozljede i slično trebaju odlučivati o volumenu i intenzitetu te ponekad i vrsti treninga kojeg ćemo tog dana odraditi. Imao sam priliku osvjedočiti se kako na primjer kod žena menstrualni ciklus može devastirajuće djelovati pri intenzivnom treningu koji se jednostavno u tim okolnostima nije trebao odraditi već prebaciti za druge dane. Nama amaterima ovaj zakon apsolutno treba biti amen!

Izmjenjuj teške i lagane treninge
Ovaj zakon nije napisao Newton koji je suprotno tome trenirao jako monotono, istim intenzitetom iz dana u dan. Takav(monoton) način treniranja zapravo povećava rizik od ozljede. Tek su treneri Bill Bowermann i Bill Dellinger iz velike dinastije University of Oregon(at Eugene) trenera prvi počeli podučavati kako treninzi trebaju biti sa različitim intenzitetom i trajanjem. oni su primijetili da njihovi trkači više napreduju ako im se omogući povremeni period oporavka od 24 sata ili više između intenzivnih treninga.
Treniranje nije samo jednostavno gomilanje dužine i intenziteta vježbi. Objašnjenje ovakvog ponašanja našeg tijela je kompleksno i djelomično vezano za period oporavka pojedinih vrsta mišića koji se manje ili više intenzivno oštećuju u pojedinim vrstama treninga. Oporavak po nekim studijama zapravo traje i mnogo dulje od 24 ili 48 sati.


Nastavak sljedi ...