No u subotu sam ipak otišao. Računam malo ću skoknuti do "Rastavišća" kupiti neku nepotrebnu pizdariju za trčanje ili možda još jedne tenisice kao da ih nemam dovoljno i trenutno i ne trčim, a i sa lovom sam baš ovaj mjesec nešto utanjio. Na kraju sam zbog ekipe završio tamo negdje uz Ljubljančicu uz previše raznih piva na prazan stomak. Ali sunce i uzavrela atmosfera grada koji kao da čeka nešto važno je djelovalo na sva moja čula. Nisam bio tup već jako razbuđen i upijao sve što se slijevalo do mojih čula. Niti obilna večera i previše “Caberneta” kojeg sam nalijevao u sebe nisu me uspavali. Ne vrtio sam se na madracu na napuhavanje cijelu noć. Ista soba u kojoj sam točno prije godinu dana spavao kao beba prije mog prvog maratona sad mi nije dala sna. Sa kauča je moj frend "pilao drva za zimu" a podamnom je gumirani dušek škripao na golom lakiranom parketu. J..ga ja se okrećem ko janje na ražnju jer me više boli kad ležim na boku, a ne mogu zaspati ako nisam na boku ... “kvaka 22”.
Stan je praktično prazan ali najviše mi nedostaju slike. Cijelu noć kontam i razmišljam kako će sutra trčati Dražen, Slaven, Dubravka i Maja, hoće li ostvariti ono po što su došli. Nadao sam se da neće biti razočarani i da im nisam možda ja postavio preveliki pritisak. Nije dosta što si ga i mi sami često namećemo još treba neki tamo ....
Ujutro sam izjurio samo sa na brzinu progutanom kafom jer računam jučer sam tankao kalorija što u alkoholu što u klopi goriva za dva maratona, ma ne treba mi ništa.
Stigao sam ekipu na putu prema startu i čim sam ih ugledao sva nervoza je prošla.
To su moji ljudi, moje pleme samo ja danas nisam ratnik već "vrač"(i fotograf).
Čekao me je naporan dan i trčanje po zatvorenoj Ljubljani u pokušaju da uhvatim sve koje znam i vidim okom moga aparata, a to se pokazalo jako teško. Većinu sam ulovio na odvajanju za maraton nakon 20-og. Kako bi bar malo isplanirao koga da u onoj masi očekujem startao sam “Garmina” kad je krenula utrka ali nisam znao točno odakle su svi startali pa sam otprilike kalkulirao i sa Dijanom dogovarao koga treba prvog očekivati i kad. I prvi je naravno bio Ivan, a meni se činilo da je bio prebrz ali dobro je izgledao i odmah me ošinulo malo u grudima, koža se naježila i oko zasuzilo... kako bi rado sad gledao publiku sa one druge strane. No brzo je prošlo, počeli su nadirati trkači u grupama pa sam se koncentrirao u očekivanju ostalih polu maratonaca i Slavena. On me oduševio sa svojim širokim osmjehom i velikom lakoćom trčanja. Uspravan ko svijeća sa povezom oko glave koji ga čini još višim u jarko žutom dresu "VOLIM TRČANJE" i "RUNNING DIDA team" na leđima. Nažalost nismo primijetili malog Danijela koji je sa svojih tek šesnaest godina prošao i prije Ivana i u prvjencu istrčao 1:24:38! Zapravo nije uopće mali već prilično visok, a mogao bi biti i veliki trkač. Zabrinuo sam se jer nisam vidio Dražena i znao da nema šanse da njega ne prepoznam ali me kopkalo dali sam ga možda propustio dok sam kroz objektiv ciljao Slavena jer njih dvoje su trebali ići uglavnom skupa bar do 15-og. Kad je prošla "hitna" nisam niti slutio da je u njoj bio Dražen koji je na devetnaestom ostao doslovno bez pogona. Jednostavno su mu se noge odrezale i nisu više slušale. Očigledno je početak išao mimo plana i to dosta brže, a poslije kad je pokušao malo usporiti već je bilo kasno. Nakon brzih Floričiča, Igora i Antonia bilo je malo vremena za jedan brioš koji mi je netko tutnuo u džep.
Dubravka je projurila malo zajapurena u licu i previše obučena u duge “gege” i duge rukave, a već je bilo sunčano i sad dosta toplo. Činilo mi se da se malo muči iako je vrijeme bilo dobro i bila je malo ispred Irene... još samo taj zadnji kilometar i nadam se da je ispod 1:40 i bila je. Maju sam jedva primijetio jer je sve više trkača koji idu oko 1:50 nadiralo iza zavoja ali i ona je na kraju uspjela ići brže od toga. Našu uvijek uočljivu Edu, treće plasiranu u kategoriji "H"(mojoj kategoriji) nažalost nisam uspio uočiti iako je to gotovo nemoguće ali se ipak desilo ... moram na popravni iz fotografske struke.
Mrtva trka do kraja Dubravka i Irena
U međuvremenu smo sa nestrpljenjem dočekali naše novopečene maratonke Brigitu i Patriciju koja je isijavala radošću trčanja i kao uvijek ostavila lijepu fotku kao za reklamu trčanja. Brigita je bila zauzeta gelom pa je tek kad je prolazila skužila kćerku i nas koji smo je bodrili. Zato je i osmjeh izostao ali izgledala je super. Prije njih su još prošli Nenad sa cool očalama i uvijek nasmijana Senka. Vaso je čak zastao, dao kratki intervju za ekipu i zaključio da ga bole noge i da je umoran te odlučio da skrati i ide samo polu maraton. Ma tko bi mu zamjerio nije to "Faros" ili neki drugi plivački maraton. Ne more on biti na nogama 4 sata. U vodi da ... e luda čovjeka ja bi umro da sam duže od jedan sat u vodi!
Kad je prošao i Muidža u uvijek uočljivom narančastom dresu morali smo već juriti na cilj da ne propustimo Ivana i Slavena tako da one baš spore nismo stigli dočekati, a čini mi se da nije ostao nitko osim junaka Bepa sa svojim vjernim pratiteljem Ozijem.
No odluku sam morao donijeti brzo jer nisam htio propustiti na kraju Ivanovih 2:54:24 i Slavenov osobni 3:04:55, a skinuo ga je za oko 40 minuta ... vau!
I za grand finale kad sam morao nakratko otići po svoje stvari kod Uniona da ih stavim u bus, zove Ozren: "Bepo je na trideset osmom kilometru čekaj nas u cilju". Taman sam uzeo torbu i oprostio se sa svojim prijateljima, frknuo u prvu kantu polu pojedeni jedini sendvič tog dana i trk do busa i onda do starta da ne propustim Bepa. Od uzbuđenja nisam mogao kontati koliko mu treba za tih zadnjih četiri koji su kako on kaže bili: "Jako čupavi". Na kraju sam vjerojatno mogao u miru pojesti taj sendvič jer je meni trebalo i ovako kilavom niti deset minuta. Ali sigurno je sigurno, to ne bi propustio ni zašto na svijetu. Svi koji misle da je ništa trčati 5:01:13 neka probaju, a onda još neka zamisle sebe u njegovim godinama. Ja sam do sada sa šezdeset bio dosta brz ali opet kad si dodam više od dvadeset godina ne znam dali ću moći do zahoda sam.
To je dar i talent, to je teški trkački rad koji sada prikazuje svoje pravo lice.
Bepo nas je svih učinio malo poniznima ali i ponosnim što je sa nama, što je on naše "pleme".
Nema komentara:
Objavi komentar