Moj Uljanik

Odmah nakon odsluženja vojnog roka kad sam počeo tražiti prvi posao zamalo da nisam završio u Agrokoki, kako je tada rekao jedan moj frend: "stavljati koke u krevet i brojati jaja", ustvari raditi na održavanju. Srećom naletio je i posao u Uljaniku, pa još i u novom odjelu Brodske elektronike(TESU). Za mene nije bilo veće sreće nego raditi nešto što mi je već 10 godina bio hobi.

Iako je kad imaš malo više od 20 g. ujutro bilo teško izvući se iz toplog kreveta, a često i zagrljaja žene nije bilo dana kad nisam bio gotovo euforično veseo i zadovoljan što sam tamo. Okružen impozantnim divovima dizalica i brodskih motora skakao sam po strojarnici petljajućim po snopovima žica i raznim senzorima. Sav važan nosao osciloskop i brdo instrumenata okolo po brodu čak i kad sam napamet znao što ne štima, ipak nije na odmet daj da vidimo kako to izgleda.

Djeca su rasla, troškovi još i brže ja stario i onda se nakon 90-e sve počelo nekako raspadati. Odjednom su počeli nestajati svi moji prijatelji i kolege, svako se negdje snašao i krenuo za onim što prije nikad nismo smatrali važnim, za lovom. Tu sam uvijek bio zadnji ali ipak nakon mnogo neprospavanih noći te nakon što je i žena ostala bez posla otišao sam i ja. To je bio najružniji dan u mom životu i zadnjeg dana valjda da stvar bude nezaboravna tako sam se rasuo sa bicikle dok sam odlazio na otok po zadnji dokument o razduživanju. Upao mi je kotač u utor od tračnica i let preko volana je bio neizbježan. Jučer sam po drugi put i to u zadnje dvije godine opet bio unutra i opet iste emocije. Ista meta isto odstojanje. Zašto nisam završio svoj radni vijek koji se približava kraju ovdje gdje se jedino osjećam kod kuće. Nikad se više nakon odlaska iz Uljanika nisam radovao odlasku na posao. Od tada posao smatram nužnim zlom.

Ali razlog odlaska u Uljanik nije neko mazohističko izazivanje emotivnih ispada kao da ih u životu ionako nemamo ponekad previše. Razlog je Uljanikova utrka na kojoj za čudo nikada ali baš nikada nisam sudjelovao. Čak niti kad sam radio u Uljaniku! To je sljedeća stvar koju obećavam sebi čim me prođu ovi problemi. Sad nakon četiri mjeseca pauze već nisam više nervozan i ne osjećam uzbuđenje kad odlazim pogledati neku utrku jednostavno sam se pomirio sa tim stanjem i mogu uživati u društvu ali ipak me malo protrese kad čujem znak za start.

Lijepo je i ove godine krenulo veselo. Naprijed oni napaljeni i brzi, a onda ekipa zabave i rekreacije te neki koji su i po pet minuta zakasnili na start. Gledam Bepa kako petlja po satu iako su svi već davno krenuli ali on ne ide dok ne starta uru. J..ga mora znati kakav tempo da drži da ne pretjera. Ekipa koja ide za tjedan u Ljubljanu na maraton i polu maraton se drži malo rezervirano ali samo se na Slavenu vidi da se zajebava do daske. Svaki put kad prolazi pokazuje mi sat i viče: “3:55/km kako si mi rekao” . Njemu je u planu tempo trčanje i nema utrkivanja iako je pretekao mnoge sa tim tempom. Isto je i sa Dubravkom ali mi se čini da joj nije baš drago što pušta neke ispred sebe. No kako bilo, dogovor je bio idete kako želite ali moj savjet je bio ne do daske. Ivan je kao uvijek išao do daske i pobijedio jer on izgleda ne zna drugačije. To mu je treća utrka u tjedan dana ... nije baš dobar uvod u maraton za tjedan dana.  Igor je trčao strašno dobro kao i Dražen za kojeg nisam uopće iznenađen, Eda, Patricija, Ljubo, Bepo, moj kum Tomica ... ma svi Uljanikovci su ipak i sa rezervom ili problemima bili jako dobri i brojni na postolju tako da mogu biti zadovoljan. Ipak sam i ja Uljanikovac