srijeda, 28. veljače 2018.

Muza

  Otvorim komp i još jedan prijatelj na FB kojeg nisam tražio mi je prihvatio prijateljstvo. Bar je dobar trkač iako ga ja osobno ne poznajem osim onako iz viđenja. Robi je zapravo najbolji trkač kojeg trenutno imam u listi. Možda se upoznamo malo bolje ali za to bi trebao početi da se utrkujem. Osim toga, dan koji je počeo sa jutarnjim trčanjem na posao pri -6 C mi je uljepšala izvedba jednog uličnog svirača koji je na FB stavila rođakinja moje žene. Nije bio Otis(Redding) ali je bio toliko dobar da sam par minuta nakon slušanja ostao potpuno bez teksta. "I'm sittin' on the dock of the bay ..... Wastin' time". Baš tako, gubim vrijeme iako ga nemam baš mnogo i jednostavno se teško pokrećem. Odradim trening, a više niti ne pogledam rezultate vremena i slično. Blog mi se neda pisati jer kad sam nedavno prelistavao stare u potrazi za materijalima za članke u "Glasu Istre" zaključio da sam prije pisao puno bolje. Bio sam inspiriran jer je ozljeda bila moja "muza". Kad je nema, teško mi je. To sa pisanjem svaki tjedan za novine mi sve teže pada ali uvijek u zadnji tren iskopam nešto. Postao sam pravo novinsko piskaralo. Nema veze jeli dobro, točno ili nedaj bože istinito, važno je da se stranica popuni tekstom. I to sad u pravom piskaralo maniru uletim u zadnji čas. Nemam još niti plan, a za manje od tri tjedna trčim polumaraton. Čak mi je i hladnoća postala ne zanimljiva. Neki koji promatraju sa strane smatraju to što trčim sa minusima i buri nekim postignućem, a ja sam kao oguglao. Jučer sam trčao tempo na -3,9 C uz nešto slabiju buru nego ovih dana ali nemam nikakav dojam o tome. Trebao sam trčati "Cut down" tempo. Krenuti sa gornjim aerobnim oko 4:35/km i svaka dva kilometra skidati po destak sekundi ali je već bio mrak i hladno. Nije mi se dalo stalno petljati po satu kojeg ionako baš ne vidim pa sam nakon jako sporog zagrijavanja na osjećaj otrčao još 8 kilometra tempa i za hlađenje koje mi i nije trebalo još dva lagano. Ovaj put sam bio pametniji pa sam za "hlađenje" obukao dodatnu trenirku inače bi se brzo pothladio. Tempo je bio srednje brz(polumaratonski). Iako sam tako(4:14/km) trčao i prošli mjesec ovaj mi je put srednji puls bio malo niži i ipak sam trčao 8, a ne 5 kilometra. Ništa spektakularno kao što je to i primjereno mojim godinama. Moram biti zadovoljan da nije gore. Još danas i sutra će biti navodno hladno, a ja sam svoje za ovaj mjesec odradio bez nekog velikog napora ni posebnog napretka.
Možda treba još vremena da se pokažu rezultati iako je to drugi za redom rekordan mjesec po kilometraži sa drugim najnižim prosječnim pulsom od kad trčim i samo za jedan viši od prošlog ali brži za deset sekundi po kilometru uz povećanje prosječne duljine trčanja za više od 4 km, na 12,54 km. Kad po tim  mjerilima uspoređujem mjesec prije trčanja polumaratona u Crikvenici 2014 godine nikako nebi bio zadovoljan sa utrkom polumaratona sporijom of 1:30. 
Zapravo bi u Zagrebu trebao trčati osobni ali ...  

ponedjeljak, 26. veljače 2018.

.. malo umrijeti

  Da, stvarno mi je dojadila ova hladnoća i sve teže mi pada. Vidim da nisam jedini mada se ova naša hladnoća može nekome činiti potpuno beznačajnom u odnosu na "sibirovski". Da bi joj dali značaj mi često naglašavamo osjet hladnoće jer -8,3 C zvuči skoro kao nešto, za razliku od -1,1 C. Bar nama u primorju. 

Toliko je bilo ujutro kad smo ja i Dražen krenuli trčati dužinu. I dobro je da smo krenuli ranije iako su lokve uz cestu bile već zaleđene jer kasnije nije bilo ništa toplije. Zapravo je stisnulo još i više. 
Do navečer je već bilo -4 C, a bura se nije stišala. Od kad sam došao iz engleske još sam pod dojmom ludih engleza koji na minusima, po vjetru trče u šorcevima i majicama sa kratkim rukavima. Ja nisam baš bio toliko lud ali trčao sam i tamo po svim uvjetima koji nisu baš bili ugodni za trčanje. Sjetio sam se zadnje dužine prije odlaska i kako sam pokisnuo kao miš, sam, onako mokar trčao po jakoj buri i hladnom vremenu više od dva i pol sata. Nije me ubilo ništa od toga. Zato sam stavio samo dvije majice i nadao se da nisam krivo procijenio. Nisam baš bio sretan kad sam izašao vani ali utješio me Dražen jer on je imao isto dvije ali jednu kratkih rukava. Malo smo svijeta vidjeli to jutro, a od trkača samo jednog prilično zamotanog. Na noge sam stavio nove Adizero da testiram hoće li moja stopala izdržati bar polumaraton u tenisicama bez mnogo amortizacije. Početni osjećaj nije bio baš najbolji iako sam par dana prije trčao u njima tempo, pa sam to i očekivao. Zapravo je krivica bila u niskoj temperaturi. Kasnije su se noge ugrijale i iako je desno stopalo ostalo još malo bolno nije bilo pojačanja bola sve do kraja. 
Sa zadovoljstvom mogu reći da će biti dobre i za maraton. Zadovoljan sam i sa svim ostalim jer obzirom na to da smo bili brži od 5 min po kilometru i čak pokušavali povremeno usporavati kako ne bi bili prebrzi nisam osjećao nikakav umor pred kraj trčanja. Osim kad smo zadnji kilometar morali prilično zapeti da nas ne otpuhne bura dok smo se vraćali zaobilaznicom prema premanturskom igralištu. One elastične marame smo nabili preko usta kao dva bandita kad pljačkaju banku i neprirodno nagnuti izgurali još taj kilometar prije "laganog" rastrčavanja. I taj kilometar je bez obzira na uzbrdicu i buru bio 4:57/km. Poslije toga još jedan krug na premanturskom igralištu, a zatim svatko svojoj kući. A lagano rastrčavanje kad okreneš vjetru leđa ili bok je opet kao da ga nije bilo. Koji će ti moj hlađenje kad si zaleđen. Utrčao sam u haustor zgrade, stepenicama na četvrti kat skidajući uz put rukavice i pušući u prste uletio pravo u kupatilo. Rastezanje i ostalo ću raditi možda kad se odledim.

Jedino su ruke i stradale. I to izgleda obojici jer on je svoje stalno trljao. Imao je one tanke trkačke rukavice, a ja malo deblje od flisa. Ipak vrhovi prstiju pogotovo na lijevoj ruci na kojoj držim sat su bili bolni i promrzli. Kad sam ujutro odlazio od kuće pitao sam se koji kua to radim ... u krevetu je toplo? 
Kad sam se vratio znao sam odgovor. To je ono ... takav želim biti. Kao Zatopek kad je uz osmjeh prije utrke rekao: "Danas ćemo svi malo umrijeti".
Prema prognozi još su ostala dva dana minusa. Znači da ću sa još dva treninga koja nadam se neću preskočiti, pretrčati više od 250 kilometara, a ovaj mjesec će biti prosječno najhladniji od kad trčim. Dobar je to uvod u godinu(i kinesku godinu psa) i lijep oproštaj od ovog nadam se zadnjeg hladnog mjeseca(mačaka).     
Prijavio sam ipak ponovo Zagreb mada je za samo tri tjedna. Sad nestrpljivo gledam dugoročne prognoze iako od njih nema vajde i nervozno se pitam kako to da nema neke dobre prognoze za tri tjedna? Volio bi da znam kakvo vrijeme me čeka u Zagrebu kad krenem nakon gotovo cijele godine na jednu utrku. To je normalno, hoću da znam što ću dobiti za 200 kuna. Lani sam dobio šipak, jer je tamo neki je..i mišić koji nikad u životu nije pukao baš tada odlučio da je premoren i da mu je pun kufer maltretiranja. Ove godine sam zato izbacio sve ono što je prethodilo toj havariji bar dok malo ne ugrije. Trčim na svježinu i mladost ha, ha, ha.

nedjelja, 25. veljače 2018.

Pobjeda

Evo kad me već Saša izazvao jedan haiku blog. Bio jutros, j... hladno, bura, 28 km, sad idem na kolače ... pa ću Vam pričat poslije. 

petak, 23. veljače 2018.

Trudna sipa

  Kad god imam neki onako zaj.. trening ja uvijek prije toga nešto zabrljam ili se to nešto uroti i baš mi neće olakšati niti malo. U zadnje vrijeme jedino što je malo teže su dužine i uzbrdice. Dužine mi zapravo sve lakše padaju ali se zato vrijeme pobrinulo da me kazni zbog toga. Tako je bilo i na onoj zadnjoj dužini prije odlaska u London, nastavilo se kroz gotovo svih 120 kilometara koliko sam istrčao tamo i sad nije bolje niti ovdje. Jučer sam htio ipak odraditi one uzbrdice koje sam tjedan prije odlaska preskočio zbog trte da bi moja ahilova mogla stradati ako budem još forsirao uzbrdice. Ujutro je već počela kiša sa jakom burom, a koliko sam čuo svugdje okolo pada i snijeg. No kad sam došao kući taman je kiša stala i mogao sam odmah otići trčati dok se vidi i ne pada kiša. Ali moja žena je imala drugačije ideje koje su naravno važnije od tamo nekog nepotrebnog mlaćenja asfalta. Već danima mi govori kako doktori ne preporučuju izlazak i teže fizičke aktivnosti po hladnoći i pogotovo starijim bla, bla, ... Kao da je nešto od toga istina. Što bi na ovu "hladnoću" rekli eskimi? I tko je bre mator u ..p...m.. Zar je trčanje teško ...? Ideš. U pomoć je pozvala goste jer zna da sam toliko pristojan da neću goste ostaviti na cjedilu. 
Za ručak je napravila juhu, lignje sa krumpirom i brokulama u rerni i salatu od rukole i pomidorčića(chirio). Morao sam se ubiti, to je jednostavno bilo neizbježno. Otvorio sam bocu dobrog "primitiva" i još na kraju morao probati krostatu koju je donijela naša prijateljica. I dok smo tako žvakali i ćakulali došlo je sedam, počela je ponovo kiša i kad su gosti otišli najbolje bi bilo prevaliti se sa stolice na kauč za ubiti oko. Onako kako to moj stari radi svaki dan poslije ručka. Možda je zato doživio 93 i tko zna koliko će još. 
Ne, čim su gosti otišli ja sam se na brzaka obukao gotovo povrativši kad sam se sagnuo da vežem tenisice. Uzbrdice ima da padnu iako se osjećam kao trudna sipa. Ove će biti sa njenim rođakama "lignjama i kumpirom" jer već sam jednom trčao one sa "maneštrom od trukinja" i pisao blog o tome. 
Kako mi je pažnja bila usmjerena na to da ne povratim nisam uopće kužio da kiša već pada prilično, da bura dere onako po boku i sapliće mi noge, a bolove u stopalu niti pod razno. Kad sam zavrnuo od premanturskog prema Verudeli bura mi je puhala u leđa i da sam imao spinaker mogao sam oboriti osobni na kilometar pogotovo što je sve do raskrsnice za Pješčanu uvalu lagana nizbrdica. A ja mona nisam obukao ni kišnu kabanicu iako sam u Londonu kupio jednu svjetlo zelenu vrlo kvalitetnu sa odličnim sistemom za provjetravanje. Nakon tri kilometra, a zadnjih dva uglavnom niz vjetar trebalo se vratiti kilometar nazad ali uz vjetar i uzbrdo. To je već drugi par postola. Još da ne bude sve jednostavno napravio sam nekoliko ubrzanja kako ne bi počeo trčati uzbrdice nezagrijan. Puls mi je vrlo brzo došao visoko i na početku uzbrdice za Vidikovac samo sam kratko trčkarao da dođem do daha i onda krenuo prvo 4x400 do klinike Peharec. Taj dio je potpuno bočno prema vjetru i trčao sam uz šumu Drenovice tako da vjetar nisam uopće primjećivao. Jedino što me je ometalo bio je stomak pun ko brod i rukav majice koji mi je uredno padao preko sata i stalno ometao u resetiranju "lapa" na početku i kraju. 
Zato sam zavrnuo rukav iako mi je bilo hladno za ruke bez obzira na rukavice. Možda jer su već bile mokre. Nakon četristotki sam skratio do polovine uzbrdice i otrčao još 8x200 naravno malo brže. 
Zapravo 7x200 jer sam krivo brojao ... ustvari bio mi je već pun kofer kiše i razmišljao sam dali trebam još jedan ili ... ma bolje je manje jer ionako me malo počelo stezati u zadnjoj loži. Prosječno sam trčao 4:10/km na 400, a 200 oko 3:50/km što za 4% nagiba i nije tako loše. 

Otprilike kao i zadnji put ali utješno je da sam četristotke trčao brže iako je bila jedna više ali pauze su bile nešto dulje. No iz nekog razloga puls mi je bio veći nego prošli put. Možda zbog dodatnog utega u stomaku ili nečeg trećeg nemam pojma. Pomalo mi je nejasno u kakvoj sam formi iako prema treningu bar u zadnja dva mjeseca trebam biti zadovoljan. Ovo je ponovo rekordan mjesec. Već sad sam pretrčao 197 km. Dvadeset više od rekordne veljače iz 2014 g. ali prošla veljača je bila puno brža. Prosjek trčanja mi je bio prošle godine brži za 10sek/km ali i prosječan puls viši za 4. Mislim da sam tada bio u najboljoj formi ikada ali je mjesec prekinut rupturom mišića lista nakon dva uzastopna prejaka i na neki način promašena treninga. Tri tjedna pauze nakon toga se sigurno osjetilo i na rezultatu Beogradskog maratona ali problem nije bio u tome. Problem je bio što se ozljeda nakon toga vratila i to dva puta. Tako sam zasrao cijelu sezonu. Zato sad stalno kalkuliram i zbog straha odgađam bilo kakve brze treninge dok se temperature malo ne podignu. Najradije ne bi ni trčao polumaraton prije travnja ali termini utrka mi se ne slažu sa već rezerviranim terminom za Wings-e. Imam još dan, dva da se odlučim. Ipak ću izgleda u ožujku u Zagreb sa Slavenom ili u Poreč sam. Biti će to samo test polumaratona nakon bazičnog treninga i malo tempo trčanja. Ne očekujem puno ali nikad se ne zna. Znam samo kako sve pomalo ide u honduras, pa je osim mojih nogu i još poneke sitnice sad počeo da šteka i Garmin kojeg moram puniti prije svakog trčanja. Već sam se na brzaka odlučio za novi nadajući se da će dio toga troška uz tenisice, kišnu jaknu, i nešto sitne opreme odnosno trica i kučina pokrpati dnevnice kad ih dobijem. Sad razmišljam kako sam mogao samo zamijeniti bateriju za 30 eura ali on traži i novu traku za pulsmetar, pa još i remen koji već ima neke pomoćne dijelove ala "Grunf". Četiri godine vjerne i ponekad zabavne službe nije loše za relativno jeftin model. Ako ga i popravim mogu ga dati kćerki za prve korake u trčanju. Tako joj 3 kilometra ipak neće biti 6 milja, a onda će valjda shvatiti da su kenijci sa nekog drugog planeta. Neće biti: pih, trče maraton samo 3 min po kilometru, a ja samo malo sporije.   

srijeda, 21. veljače 2018.

Hladni doček

 Jedva sam čekao da pobjegnem iz jedne ledare iako su zadnja tri dana boravka preko kanala bili zapravo dosta topli, da bi uletio u drugu. Čuo sam da se na povratku sprema kiša, a prve naznake da vrijeme nije baš sjajno sam vidio kad je prije slijetanja na Ronchi avion bio pola sata u nekakvoj sivkastoj čorbi od oblaka. Zemlja se ukazala kad smo već prelijetali Soču koja se tu negdje blizu ulijeva u more. 
Mada nisam baš ni mogao nešto gledati jer je moje rezervirano mjesto uz prozor zaposjela jedna matora baba talijanka, a ja sam na kraju odustao od objašnjavanja da je sjedalo 6a do prozora. Uostalom tko bi ih, nju i njenog još starijeg polu gluhog muža bio izpretumbao u onoj gužvi. Ionako sam imao zanimaciju cijeli put. Pročitao sam jednu trećinu knjige koju sam kupio: "Today We Die a Little! Richard Askwith, o životu Emila Zatopeka. Još kao klinac sam čitao jednu koju mi je nabavio moj stari vjerojatno iz vojne biblioteke ali osim fascinacije Emilom i maratonom malo detalja sam zapamtio od tada. Iz čitalačkog zanosa povremeno me prekidala moja žena koja je sjedila iza mene i iz dosade ometala svojim tarzan-engleskim dvoje mladih do nje. Ali definitivno me trgnulo treskanje aviona čim smo izašli iz oblaka.
Znači dolje dere bura, a gore je sve crno. Samo da ne bude snijega do Pule. U Puli nas je dočekala ipak samo kiša ali i jaka bura. U stanu hladno kao u grobu. Sa klimom i centralnim do daske trebalo je tri sata da se počnem pomalo skidati. Još me i gora situacija dočekala ujutro u firmi ali tamo ni centralno skupa sa klimom nije zagrijalo moju kancelariju do kraja dana. Prognoza za nastavak ovog hladnog mjeseca je još hladnije sa snijegom i kišom uz obalu do kraja tjedna i jakim zahlađenjem sljedeći tjedan. J...te kud ćeš hladnije ... da sam glup kao Donald sad bi rekao: kakvo je..o globalno zatopljenje, to je izmišljena priča. Kad gledam statistike najhladniji mjesec sa prosjekom od 3,7 C na treninzima je bio siječanj 2017 godine, a ovaj mi je već sada na 2,4 C. Već mi je pun kufer zime, a moj buraz se brčka na plaži u Zanzibaru ... Sljedeće godine odoh i ja negdje gdje je toplo zimi. Jučer sam dobio drugi anti tetanus i opet kao da sam imao cijeli dan laganu fibru no morao sam i otrčati nešto popodne. Jedva sam čekao da probam nove Adizero Adios tenisice pa sam odlučio trčati standardni
trening: kuća, Verudela, kuća sa dva kilometra zagrijavanja 6 kilometra tempa i još dva lagano za hlađenje. Teško mi je odrediti kako sam se osjećao jer me opet u povratku malo ometala bura no svakako sam bio dosta brži nego inače. 
Ubrzao sam u odnosu na prije mjesec dana oko 5 sek po kilometru pri otprilike istom naporu. 
Zapravo tako sam ove godine samo trčao dva puta ali na stadionu i samo 5 kilometara pa je zbog onog prvog kilometra kad puls još ne dosegne pravu vrijednost prosjek pulsa uvijek malo niži. Dobro je što ne osjećam više onako jake bolove u zglobu i ahilovoj, a i stopalo kao da pomalo prolazi. Hladnoći se čini mi se pridružila i društvena mreža. Možda se ufendila jer tamo nisam baš imao mnogo vremena da pogledam što se dešava. Eto na primjer jedan moj prijatelj stalno nešto posta(vlja) na FB u stilu ... trčao 4,3 km, ... hodao 2,19 km. Bog te mazo dobiva lajkova i onih mišićavih ruku ko u priči. Moja kćer stavila sliku moje žene i mene sa cigarom u ustima na Covent Garden-u i ubode 55 lajkova i brdo komentara od ljudi koje ja niti ne znam. Bar neke, neka se ostali ne uvrijede ali kakvog to ima smisla. Ja se potrudio i uslikao desetak vrsta piva među inima koje sam probao u ova dva tjedna i ... nula, čista nula. Bar sam se nadao da će mi jedan od silnih pivopija koje znam zavidjeti. Kao što ja zavidim mom burazu što sad grije jaja na plaži u tom Zanzibaru i ja to uredno "lajkam". Ko to nebi "lajkao". Stavio ja i malu dužinicu od 26 km kroz egzotična mjesta u tempu koji taj moj dvadeset godina mlađi frend može samo sanjati i još po prvi put opalim nešto fotki. Ništa opet hladna nula. Koji kua sam vukao mobitel?
Ma zabole me, doći će proljeće, a imam ja i svoj blog koji ipak par onih koji meni vrijede čita. Čujem da mi "lajkaju" kad se nađemo na kafici ili pivi.

utorak, 20. veljače 2018.

Adios Boston

  Još od kad sam prije četiri godine kupio prve Glide-ice(Adidas) i od tada gotovo sve utrke otrčao u njima, zapravo sam bio zaljubljen u sasvim druge. U međuvremenu sam nezadovoljan šarao i probao svega po malo ali ništa me nije moglo impresionirati. Više puta sam bio zapravo razočaran. Možda nije bio problem u njima već kao što to obično biva u meni. Čak i kad sam napokon sa nekima bio relativno zadovoljan nešto je nedostajalo. Zbog toga sam gotovo prestao kupovati nove tenisice već rotiram ove stare koje su davno prošle trkačku mladost i samo činjenica da još relativno dobro izgledaju bar izvana ih meni čini još uvijek malo privlačnim. Gdje god idem ja još uvijek tražim one prave ali nekom igrom sudbine nikako da se nađemo. Mogao bi naručiti preko interneta ali to bi bio kao spoj na slijepo, a ja od takvih zazirem. Zadnji put sam propustio priliku da ih potražim na štandovima kad je bio maraton u Ljubljani. Bio sam previše zauzet slikanjem svojih kolega, a godinu prije nisu imali broj koji mi odgovara. U dva tjedna provedena u Londonu i okolici obišao sam više dućana nego najzagriženija "šoping-holičarka" ali ništa. Njima ni traga ni glasa. U subotu zadnjeg dana boravka smo ipak nevoljko bez bolesne djece otišli do Londona obići kinesku četvrt da vidimo ostatke proslave kineske godine psa koje je netom počela. Tamo i zapravo u svakom kutku tog frenetičnog grada vlada neopisiva gužva, a treba imati jako bujnu maštu pa zamisliti neko još više napučeno mjesto na svijetu, iako takvih zasigurno ima. I kroz svu tu gužvu viđate trkače i trkačice zajapurenih obraza uglavnom oskudno odjevene usprkos za mene još uvijek prevelikoj hladnoći. "Pardon me" .. "please" .. "excuse me" .. uljudno ponavljaju poput mantre probijajući se kroz gužvu trošeći više energije za to nego za trčanje. Na pločniku između dostavnih kombija i znatiželjnih turista meditira grupa potpuno odvojena od tog zvučnog, vizualnog i svog drugog onečišćenja.

Na Picadily-ju ugledam, tako bar njihova reklama kaže: "najveći i najbolji sportski dućan na svijetu". 
Šest katova hruh te j... Gužva za lift kao da čekaju na besplatan burek. Žena i kćer neće da uđu ni pod razno jer su trkači naravno na šestom katu, a gdje drugdje. Otrčao ja tako sam do vrha, obučen što bi rekli u "sto kaputa" i bez mnogo zadržavanja unio se u lice prvog prodavača koji je bio slobodan. "Boston", kažem u dahu, "Adizero" ... "Adidas" .... Aaaa, nop all sold out! Sve prodane. Ništa, slegnem ramenima i sjurim se niz škale razočaran.  Ako na šest katova ne mogu naći one prave što reći? Siguran sam da to nije najveći, a svakako nije najbolji dućan na svijetu. Valjda se na mom licu tako lijepo moglo iščitati to kako sam se posrano osjećao da je moja kćer odmah "ugooglala" gdje je najbliži Adidas dućan i tada su žene odlučile uzeti stvar u svoje ruke. Juriš u "Oxford street", to je pravo mjesto za shoping. Tamo šeću mrtve životinje na visokim potpeticama, a za njima lakeji nose gomile torbi i vrećica, no ima i običnog puka. Ima svega ako je para. Imao sam dobar osjećaj kad sam ušao u Adidas-ov dućan. 
Tu se radi sve u šešnajest, prodavači i prodavačice jure sa kutijama, svi mladi, sportski građeni u sportskoj opremi kao da su došli na trening. Njih koje toliko tražim sam spazio gotovo sa ulaza. Kao da su imale centralnu poziciju, kao kraljice među tenisicama. Uzimam ih u ruke, važem lagano, istežem prednji dio, odmjeravam ali moje nevjerno srce privlači par do njih. Boston-ke su plave i rekao bi moja boja ali ima nešto u crvenome. Poput onog nečeg iz filma i pjesme "Women in red". Sa malo srama odlažem Boston-ke i podignem te crvene. Koji kua ..., kao da lebde ili me moji osjeti varaju. Pozivam živahnu prodavačicu koja je upravo završila sa svojom mušterijom i kad se okrenula zapanjeno zaključujem da mi izgleda totalno isto kao jedna moja prijateljica i trkačica. Ubrzo sam shvatio da je talijanka pa smo bacili dvi tri čakule dok je odmjeravala moje stare New Balance tenisice da zaključi koji broj bi mi bio ok. Brzinom munje je donijela dvije kutije i rekla "Prova, e corri un po". Nisam htio ići na pokretnu traku koja je stajala u jednom ćošku. Već dva tri koraka su bila dovoljna da osjetim da je to ono što tražim. "Adizero Adios", adios Boston, neću te i nećeš me vjerojatno vidjeti. Ne znam za cijeli svijet ali za mene je to bio najbolji dućan u kojem sam bio.

petak, 16. veljače 2018.

Još jednu(dužinu) za kraj

  Nesretnim spletom okolnosti planirani odlazak u London, posjet kineskoj četvrti gdje se slavi kineska nova godina i nacionalnoj galeriji u kojoj je mali Alex htio pogledati izložbu posvećenu Rimljanima se izjalovio. Nina se razboljela i ja sam sa malo osjećaja krivnje i lagane doze brige odlučio odraditi još jednu dužinu iako sam zadnju trčao u ponedeljak. Nakon vrlo hladnog perioda prvi put sam mogao bez previše premišljanja krenuti bez rukavica ali ipak sa dvije majice.
Htio sam malo promjene, podloge. Ideja je bila da pokušam trčati nekim biciklističkim i pješačkim stazama prema obližnjim mjestima koje prolazimo vlakom kad idemo za London. Samo ih je trebalo naći. Malo sam proguglao i pokušao zapamtiti rutu ali sam za svaki slučaj ponio i mobitel ako se negdje pogubim. Ta ruta bi trebala prolaziti pored Lutonskog aerodroma, a do tamo put znam napamet i izmjerio sam da ima oko dva kilometra od kuće. Do njega je uglavnom nizbrdo ali nisam imao prevelikih problema sa još ne razgibanim zglobovima. To ne mogu reći i za Garmina jer je u početku pokazivao užasno sporo trčanje od 7 do 8 min po kilometru, što nije bilo moguće. Kad sam već prolazio pored zgrade Vauxhall-a tek je označio prvi kilometar, a do "Luton arport parkway" stanice nije bilo više od par stotina metara. Dali da se brinem kad se i GPS sat gubi? Prvi promašaj je bio na dvostrukom rotoru ali sam ga uspješno otklonio uz neznatan gubitak tempa jer promet nije bio još tako živ. I onda sam ugledao prvu tablu. Harpenden 4 i 3/4 milje! Samo, gotovo da sam odustao i vratio se kruženju po Stockwood parku ali znatiželja je bila jača. I nisam pogrešio.

Nakon blagog uspona kroz šumu izlazi se na stazu visoko iznad ceste sa jedne strane i pruge sa druge strane. Gotovo sam poželio stati i slikati svakih par stotina metara ali petljanje po mobitelu nije moja najbolja strana, a nekako me vuklo da nakon onih prvih par sporih kilometara trčim malo brže od 5 minuta po kilometru. 
                                  Tipični engleski krajolik, fale samo ovce
Putem sam sreo samo jednog biciklistu, jedan stariji par sa psom i jednu mladu trkačicu. Dok sam se približavao Harpendenu sve više je bilo trkača i šetača, a Garmin je pokazivao da sam tek oko osmog kilometra. 
                                       Luton - Harpenden biciklistička i pješačka staza
Na izlasku sa staze u naselje uočio sam novu oznaku koja je pokazivala prema mjestu u kojem sam jučer bio sa ženom i oznaka je pokazivala još 4 milje. K vragu, ako je ovako i za tamo zašto ne. Uvijek se mogu vratiti ako mi se čini previše. Onda su oznake postale rijeđe, a skretanja češća i na koncu sam shvatio da idem pogrešnim putem. Zato sam nakon što sam prošao deset kilometara odlučio da okrenem nazad u nadi da sam zapamtio sva skretanja. Naravno da nisam ali kad nemaš kartu pitaj seljaka. Na koncu sam još ja pomogao jednom biciklisti koji se izgubio usprkos karti. Malo razočaran svojim navigacijskim sposobnostima vratio sam se skoro istim putem nazad. Kad sam prolazio pored oznake za ulicu moje kćerke, Garmin je pokazao 21 km i vrijeme 1:46. Bilo mi je malo i morao sam negdje ubiti noge još dvadesetak minuta. Izbor je odmah pao na Stockwood park iako sam znao da je danas sve odmrznuto i da če biti jako gnjecavo. 
                                                   Stockwood park
Zapravo je to bilo baš ono što mi je trebalo. Još 4-5 kilometra lagano po mekanom. Tek kad sam gledao podatke sa sata uvidio sam kao je zadnji kilometar i nešto uspon do parka strm. Usprkos relativno laganom osjećaju, puls mi je dobro poskočio i podsjetio me malo na onu uzbrdicu prije cilja u Beogradu. 
Time sam ovaj tjedan već prebacio svoj plan ali sutra moram opet sa kćerkom još malo istezati noge u njenom ritmu. Biti će to preko 70 kilometara ali u nedjelju putujem pa ću se oporavljati gotovo dva dana. Siguran sam da će mi puno toga nedostajati ali kući je ipak naj ljepše. 

Svašta po malo

  Izgubio sam svaki pojam o vremenu koje je ovdje uz put rečeno koma. Zadnji post koji sam napisao još dok sam bio Londonu nakon prilično intenzivnog tempo trčanja je nekom greškom hotelske wi-fi mreže ili možda mojom netragom nestao. Kako je to bila zadnja večer u Londonu nisam više imao vremena za ponavljanje jer me čekala dugotrajna večera sa šefovima, partnerima i klijentima. Sutra dan je bio i zadnji dan sajma sa pospremanjem i putovanjem na drugi kraj Londona tako da sam preskočio jutarnje trčanje odspavao malo duže. Za mene je to sve skupa ipak previše zbivanja i jednostavno nisam mogao da se prisilim još i da pišem. Ja volim sve natenane, tko zna zašto?
Čudno ali toliko toga ima da se osjećam kao onaj tovar koji nije mogao da se odluči koji stog sijena da kuša, pa je crkao od gladi. Između izleta, igre sa unucima, njihovih sportskih aktivnosti i testiranja brojnih vrsta lokalnih piva ipak sam uspio trčati. I to solidno za prvi tjedan kako sam i predvidio nešto manje od 50 km jer nisam uspio još ugurati i dužinu obzrom da smo nedjelju proveli dobrih šest sati u Kew Garden-u. To je drugi put da sam bio tamo i iako je sad zima opet nismo uspjeli sve obići ali sam bar ovaj put posjetio pustinjski dio sa kaktusima. 
                                                   A vani pada ledena kiša!
Promjena klime, bar na kratko mi je prijala jer je bilo j..no hladno i moji zglobovi stopala su patila sve u šešnajest, bi rekli mi u Istri. Eh već mi fali makar je još i tamo zima. Vrijeme u nedjelju je zapravo bilo izvrsno i uglavnom sunčano ali dva puta je kratko pljusnula zaleđena kiša. Kao da nas je netko posuo rižom ili sitnim stiroporom. No u Lutonu je palo prilično i u ponedeljak ujutro je sve još bilo zaleđeno uz jaki vjetar. Tako sam u ponedjeljak ujutro dužinu odradio u Stockwood parku. Prvo sam poslušao savjet moje kćerke jer je njena prijateljica rekla da postoji staza do Cadingtona koji je udaljen navodno oko 6 milja i krenuo nakon zaleđene trave u parku tim putem. Na moje iznenađenje staza do centra tog mjesta je duga samo oko 2 kilometra, pa sam se vratio u park i tamo dradio ostatak kružeći stazom malo duljom nego na Drenovici.

Ne čudi me da njena prijateljica pa i moja kćerka misle da mogu lako otrčati polumaraton ako im je 6 milja ili oko 9,6 kilometara dugačko samo 2 km. I meni je bilo čudno kako su došle do zaključka da mogu trčati brže od 5 min po kilometru kad se samnom vuče 6:10/km i umire big time. Svašta sam probao ovih dana: asfalt, blato, smrznuto tlo, polu smrznuto, brzo trčanje, puževi korak, kišu, snijeg, malo sunca, desetke vrsta piva ali cijelo vrijeme je hladno i jako vjetrovito. Od one prognoze nije se ostvarilo niti "p". Moraju pod hitno uvesti od nas Vakulu ili penzioniranog Sijerkovića. Bar bi se naslušali narodnih mudrosti i ponekad imali točnu prognozu. Možda i onaj svizac nije loša ideja, on pogađa 40%! Prvi put u mojoj trkačkoj karijeri sam trčao toliko sporo da moje srce nije htijelo da kuca brže od 92 pa sam pomislio da je monitor pulsa neispravan. Onda sam se odvojio od kćerke i nagazio dva kruga, a on je zadovoljno poskočio. Na jednoj blagoj uzbrdici gdje obično trčim brzo jer je jedina na prilično ravnom terenu sam ga uspio nagurati na 152 ali sam ubrzao dobro ispod 4 min po kilometru samo je kratko trajalo. No kad mi prosjek pulsa za gotovo 10 kilometara ne dostigne niti 120(119) to ne znam što je. To je super oporavak i obzirom da sam usprkos vjetru i niskoj temperaturi imao samo jednu majicu dugih rukava i jednu kratkih nisam se trebao niti tuširati kad sam došao kući. Još su ostala dva dana rado bi odradio još koju dužinicu ali što god uspijem biti će valjda dobro obzirom na okolnosti.        

utorak, 6. veljače 2018.

Dim sum i ljepljiva riža

  Kad nema "šefova" klinci bi išli na neku egzotičnu klopu. Ne zamjeram im jer samo jednom si mlad i to traje previše kratko. Jednostavno nema se vremena za uvijek iste dosadne stvari kao što su jela koja jedeš svaki dan. Ustvari mi stari nemamo više vremena ali to sebi teško priznajemo. To nas boli više nego stopalo ili ahilova. Srećom ovaj put nismo išli daleko. Samo pet šest stanica DLR-om do Tower-a odnosno do St. Katharine docks. 
                                                                   Tower noću
Kad bi me netko sad pitao što sam jeo od tih desetak jela ne bi imao blage veze. Ponekad bi na trenutak prepoznao teksturu i okus kozica(gambera it. ili shrimps eng.) ili piletine. Sve to skupa je bilo u nekim drvenim sitima što bi bio taj "dim sum" i brdo ljepljive(sticky rice) riže. Donijeli su tonu nekih umaka od kojih su mi jedino bili dobri oni ljuti, a te sam uspješno ugasio sa ne tako lošim Tsingtao pivom. 

Možda zbog te ljepljive riže i moje noge su ujutro bile gumenaste i ljepile se za zemlju. Da sam imao onaj "fenci-šmenci" sat koji mjeri doticaj nogu sa tlom sigurno ne bi pokazao oko dvjestotinjak mili sekundi koliko imaju prosječni rekreativci već možda i deset puta više. Hm, ako je to moguće. To bi bio korak od dvije sekunde ili "super slow motion". Dobro, malo sam pretjerao ali nakon sedam kilometara puls mi je bio samo u jednom kratkom trenutku preko granice oporavka, dok je prosjek bio 121, a to nabijem i kad brzo hodam. Doduše trčao sam pola minute po kilometru sporije nego dan prije i za razliku od jučerašnjeg poleta i stalnog suzdržavanja da ne idem brže, danas nisam imao baš nikakvu želju za brzinom. Valjda se riža zaljepila i za srce. Nikad više neću jesti ljepljivu rižu.   

ponedjeljak, 5. veljače 2018.

Crna rupa

Danas imam osjećaj da me nešto provuklo kroz vremensku "crvotočinu", kao da me usisala golema crna rupa i ispljunula na neko daleko ali opet poznato mjesto. Proletjela je subota, nedjelja, evo čak i onaj ponedjeljak koji mi se uvijek u Londonu činio kao onaj najduži dan iz filma koji nikad ne završi. Gotovo da se ne mogu sjetiti subote, a bila je baš po svemu nezaboravna. Napokon nakon jedanaest mjeseci prva dužina preko 30 kilometara odrađena u najgorim uvjetima od kad trčim. Teperatura je ujutro bila malo preko dva stupnja ali je ljevala kiša uz buru oko 50 km na sat, a u naletima me ponekad jednostavno zaustavljala. Svi moji bolovi i stopla su pali u drugi plan, postojala je samo jedna misao. Kad ću se napokon malo ugrijati. Ipak sam putem sreo dva "luđaka" koji trče i to oba iz mog kluba. Ne znam dali da se ponosim ili bi me(nas) trebalo biti sramota. U svakom slučaju neću reći koji su bili, možda oni to taje. Moju nervozu prije puta nije niti to baš nešto popravilo, iako sam tjedan zaključio opet preko 60 km i sutra dan ujutro nije bilo nikakvih bolova ili sličnog što sam očekivao. Možda je tome kumovao nešto sporiji tempo nego što obično trčim dužinu ali obzirom na uvjete konfiguraciju terena sa preko 320 m uspona mislim da je ipak bilo dosta dobro. Nedjelja je bila potpuno suprotna od subote. Ujutro vedro i bez vjetra uz temperaturu pri kojoj sam se razbaškario na balkonu u kratkim rukavima pijuckajući jutarnju kafu. Nisam htio kvariti taj dan pa sam odustao od trčanja jer ipak me čekala vožnja do aerodroma u Trstu, let do Londona i opet vožnja do Lutona. To znači još bar 7 do 8 sati jahanja na guzici. Ovaj put od išijasa ni "i", pa sad ne znam čemu da to zahvalim, a htio bi. Jutros nije bilo nikakve gužve u vlaku, podzemnoj i kad sam se na koncu vozio DLR-om. Nisam nigdje čekao više od tri četiri minute, a vlakovi i podzemna su bili prazni. Štand smo završili već prije četiri jer nije bilo gazde koji uvijek voli sve kontrolirati, pa se nitko ne usuđuje nešto napraviti bez da ga pita. Onda to sve traje do jaja jer je on satima na telefonu, a svi samo čekaju. Tako sam već odradio 9 km trčanja opet suzdržavajući se da ne bude ispod 5:00/km što me stalno vuklo nakon par sporih uvodnih kilometara. 

Malo su mi smetali dijelovi popločani kockicama od granita jer sam doživio jaku bol kad sam ugazio osjetljivim dijelom stopala ali sam poslije shvatio da trebam gađati procjep između kocki i tada je sve teklo glatko. Jedino što se nije ostvarilo je vremenska prognoza. Jutros me je od kćerkine kuće u Lutonu ispratio snijeg, a dočekao me je i na početku trčanja. Temperatura je možda još malo iznad nule ali po noći stiska i ujutro će biti malo izazovno izaći u 6:30 na vjetar i hladnoću. No još nije gotovo, treba još preživjeti večeru. To mi je još nešto najteže.

petak, 2. veljače 2018.

Prst sudbine ili srednji svejedno

  Kako odbrojavam dane do odlaska tako mi se planovi pomalo urušavaju. Nisam siguran koji "prst" ima tu umješane prste. Zato ću ga nazvati prst sudbine. Prvo sam u srijedu dugo kontao dali da uopće idem u veslački jer sam bio razočaran činjenicom da mi se pomalo kvari mašinerija i čak je trčanje na posao sa dosadnih 5:30/km bilo izazovno za moju ahilovu tetivu. Bar dok se ne zagrijem, a to je bilo tek kad sam stigao na posao nakon nešto više od četiri kilometra. Onda mi je došla na mob. poruka od Erola pa sam ipak pristao jer na ergometru mogu samo malo istezati ahilove, a na bol u stopalu sam nekako već gotovo zaboravio iako je tu svaki dan i samo čeka neki nezgodan kamen ili nešto da me zagrize. Povratak sa posla je donio bitno poboljšanje ili možda nisam obraćao toliko pažnje jer je počelo nešto malo sipiti iz olovnog neba.
Ubio sam se za ručak od mog omiljenog jela iako je svemu nedostajala čašica crnog ili bar pivce. Jednostavno nije bilo mjesta u mješini, a na ergometru se trebaš u svakom zaveslaju povući naprijed sa koljenima skoro do grla. Ona instrument tabla je bila u velikoj opasnosti da je ne zalijem sa poluprovarenim lososom i krompir salatom. Preskočio sam i trčanje za zagrijavanje računajući da ću sve odraditi polako na ergometru. Kad sam krenuo tamo su već uvelike potezali neki mladi ali i stari veslači. Srećom nisam vidio što njihov monitor pokazuje inače bi sigurno umro od sramote. Valjda da se ne sramotim previše instinktivno sam počeo ubrzavati ali možda malo prerano. Prozori su u dvorani bili otvoreni jer je bilo vlažno, a na leđima sam osjećao propuh kojeg se mi balkanci, to je poznato bojimo više nego smrti ili poreza. Znao sam da to neće biti dobro pa ipak sam odradio kao i prošli put 8 kilometara. Na kraju sam usprkos tome što mi se želudac raširio do grla i reducirao volumen udaha na polovinu išao malo sporije nego prošli put ali puls je u prosjeku bio čak za 10 otkucaja niži. Nakon toga sam se lijepo istegnuo i sve je izgledalo ok dok se nisam kući istuširao pa još pojeo pola ručka moje žene. Pokušaj da se ustanem sa kauča nakon zaslužene pivice je bio katastro-fatalan za moja leđa. 
Koji kua sad, taman sam se htio phvaliti kao me ne ubija išijas već dugo i slično. To je bio znak da uzbrdice u četvrtak ne dolaze u obzir iako bi već zbog bolova u ahilovoj i iza koljena to trebao izbaciti. Valjda mi je to prst sudbine zaprijetio jer je shvatio da ću čačkati mečku i ipak ići uzbrdice. Osim što mi je prst sudbine zaprijetio, opet se umješao i pozvao me u četvrtak na stadion jer Erol slavi rođendan pa će nakon treninga pasti nezaobilazno pivce sa društvom. Sve se urotilo protiv uzbrdica i morao sam popustiti. Nisam imao blagu ideju što trčati jer mi je glupo kružiti polako na stadionu dok ekipa stenje na dionicama. Rekao sam u sebi trčati ću test pulsa koji dugo nisam trčao. To je nešto kao "cut down" tempo ali se ne trči po tempu već po pulsu. Krenem sa aerobnim srednjim ili donjim i svaka dva kilometra dižem za 10 otkucaja ili svaki kilometar za 5. Tako idem obično oko 6 km. Kad iscrtaš dijagram brzine i pulsa treba biti ravan pravac koji prolazi kroz tri do četiri točke. Ako se lomi znači da nisi više bio u aerobnom jer nakon toga puls više ne raste proporcionalno brzini. Obično idem do 155 jer je to malo ispod LT pulsa kad sam utreniran. Brzina ili tempo mi govori koliko sam aerobno spreman u odnosu na očekivano ili neke starije testove. Naravno i jučer se opet umješao prst sudbine odnosno ženini prsti sa ultra dobrim ručkom skrojenim za mene. Teleća jetrica na žaru za anemičnog didu. Uz to je bila servirana jaka južina zbog koje sam u zadnji čas i ja skinuo jednu majicu. Zbog ručka sam kasnio na stadion i kad sam došao svi su već uvelike trčali pa se uz gomilu Barbarinih klinaca iz AK Istra, "elitne pulske" i nas "uljanikovce" jedva probijalo po stazi. Ja sam odabrao vanjsku i odradio taj cut-down tempo malo neprecizno jer mi je vjetar razbijao osjećaj tempa i po mraku nisam baš često mogao vidjeti puls ali sve u svemu bilo je otprilike očekivano. Još sam sa pulsom sasvim malo iznad najbolje aerobne forme ali linija se već lomi oko pulsa 155. Znači da je u pomoć došla teška artiljerija brzih mišića koje sam bolje nabildao ove godine, a LT mi je malo pao ispod 157 i to bi još trebao vratiti. Ipak 4:10/km sa pulsom 155 i 4:02/km sa pulsom 161 nije uopće loše. Kad se još malo aerobno popravim i izbrusim polumaratonski tempo neće biti problem držati tempo oko 4:15/km tih sat i pol. Dok sam ja završio svi osim slavljenika i Ozija koji danas slavi rođendan su već otišli. Ja sam napokon dočekao svoje pivo više od dva sata nakon ručka ali bolje ikad nego nikad. Da baš sve ne pokvarim ovaj tjedan trebam odraditi još dužinu trideset kilometara ali i tu mi prijeti Sijerkovićev prst vremenske prognoze koja baš za subotu nije nešto vesela iako je i danas ovdje mokro kao u Makondu. Biti će to samotna, mokra i hladna dužina ali ja sam već na to oguglao. Tješim se da je prognoza za dva tjedna u Londonu savršena. Još kad bi bila i točna.
Prognoza za prvi tjedan. Od nedjelje 4.02. kad stižem sunce.
Prognoza za drugi tjedan još bolja. U nedjelju 18.02. mogu padati i sjekire kad odem, boli me ... srednji prst!