Crna rupa

Danas imam osjećaj da me nešto provuklo kroz vremensku "crvotočinu", kao da me usisala golema crna rupa i ispljunula na neko daleko ali opet poznato mjesto. Proletjela je subota, nedjelja, evo čak i onaj ponedjeljak koji mi se uvijek u Londonu činio kao onaj najduži dan iz filma koji nikad ne završi. Gotovo da se ne mogu sjetiti subote, a bila je baš po svemu nezaboravna. Napokon nakon jedanaest mjeseci prva dužina preko 30 kilometara odrađena u najgorim uvjetima od kad trčim. Teperatura je ujutro bila malo preko dva stupnja ali je ljevala kiša uz buru oko 50 km na sat, a u naletima me ponekad jednostavno zaustavljala. Svi moji bolovi i stopla su pali u drugi plan, postojala je samo jedna misao. Kad ću se napokon malo ugrijati. Ipak sam putem sreo dva "luđaka" koji trče i to oba iz mog kluba. Ne znam dali da se ponosim ili bi me(nas) trebalo biti sramota. U svakom slučaju neću reći koji su bili, možda oni to taje. Moju nervozu prije puta nije niti to baš nešto popravilo, iako sam tjedan zaključio opet preko 60 km i sutra dan ujutro nije bilo nikakvih bolova ili sličnog što sam očekivao. Možda je tome kumovao nešto sporiji tempo nego što obično trčim dužinu ali obzirom na uvjete konfiguraciju terena sa preko 320 m uspona mislim da je ipak bilo dosta dobro. Nedjelja je bila potpuno suprotna od subote. Ujutro vedro i bez vjetra uz temperaturu pri kojoj sam se razbaškario na balkonu u kratkim rukavima pijuckajući jutarnju kafu. Nisam htio kvariti taj dan pa sam odustao od trčanja jer ipak me čekala vožnja do aerodroma u Trstu, let do Londona i opet vožnja do Lutona. To znači još bar 7 do 8 sati jahanja na guzici. Ovaj put od išijasa ni "i", pa sad ne znam čemu da to zahvalim, a htio bi. Jutros nije bilo nikakve gužve u vlaku, podzemnoj i kad sam se na koncu vozio DLR-om. Nisam nigdje čekao više od tri četiri minute, a vlakovi i podzemna su bili prazni. Štand smo završili već prije četiri jer nije bilo gazde koji uvijek voli sve kontrolirati, pa se nitko ne usuđuje nešto napraviti bez da ga pita. Onda to sve traje do jaja jer je on satima na telefonu, a svi samo čekaju. Tako sam već odradio 9 km trčanja opet suzdržavajući se da ne bude ispod 5:00/km što me stalno vuklo nakon par sporih uvodnih kilometara. 

Malo su mi smetali dijelovi popločani kockicama od granita jer sam doživio jaku bol kad sam ugazio osjetljivim dijelom stopala ali sam poslije shvatio da trebam gađati procjep između kocki i tada je sve teklo glatko. Jedino što se nije ostvarilo je vremenska prognoza. Jutros me je od kćerkine kuće u Lutonu ispratio snijeg, a dočekao me je i na početku trčanja. Temperatura je možda još malo iznad nule ali po noći stiska i ujutro će biti malo izazovno izaći u 6:30 na vjetar i hladnoću. No još nije gotovo, treba još preživjeti večeru. To mi je još nešto najteže.