Svašta po malo

  Izgubio sam svaki pojam o vremenu koje je ovdje uz put rečeno koma. Zadnji post koji sam napisao još dok sam bio Londonu nakon prilično intenzivnog tempo trčanja je nekom greškom hotelske wi-fi mreže ili možda mojom netragom nestao. Kako je to bila zadnja večer u Londonu nisam više imao vremena za ponavljanje jer me čekala dugotrajna večera sa šefovima, partnerima i klijentima. Sutra dan je bio i zadnji dan sajma sa pospremanjem i putovanjem na drugi kraj Londona tako da sam preskočio jutarnje trčanje odspavao malo duže. Za mene je to sve skupa ipak previše zbivanja i jednostavno nisam mogao da se prisilim još i da pišem. Ja volim sve natenane, tko zna zašto?
Čudno ali toliko toga ima da se osjećam kao onaj tovar koji nije mogao da se odluči koji stog sijena da kuša, pa je crkao od gladi. Između izleta, igre sa unucima, njihovih sportskih aktivnosti i testiranja brojnih vrsta lokalnih piva ipak sam uspio trčati. I to solidno za prvi tjedan kako sam i predvidio nešto manje od 50 km jer nisam uspio još ugurati i dužinu obzrom da smo nedjelju proveli dobrih šest sati u Kew Garden-u. To je drugi put da sam bio tamo i iako je sad zima opet nismo uspjeli sve obići ali sam bar ovaj put posjetio pustinjski dio sa kaktusima. 

                                                   A vani pada ledena kiša!
Promjena klime, bar na kratko mi je prijala jer je bilo j..no hladno i moji zglobovi stopala su patila sve u šešnajest, bi rekli mi u Istri. Eh već mi fali makar je još i tamo zima. Vrijeme u nedjelju je zapravo bilo izvrsno i uglavnom sunčano ali dva puta je kratko pljusnula zaleđena kiša. Kao da nas je netko posuo rižom ili sitnim stiroporom. No u Lutonu je palo prilično i u ponedeljak ujutro je sve još bilo zaleđeno uz jaki vjetar. Tako sam u ponedjeljak ujutro dužinu odradio u Stockwood parku. Prvo sam poslušao savjet moje kćerke jer je njena prijateljica rekla da postoji staza do Cadingtona koji je udaljen navodno oko 6 milja i krenuo nakon zaleđene trave u parku tim putem. Na moje iznenađenje staza do centra tog mjesta je duga samo oko 2 kilometra, pa sam se vratio u park i tamo dradio ostatak kružeći stazom malo duljom nego na Drenovici.

Ne čudi me da njena prijateljica pa i moja kćerka misle da mogu lako otrčati polumaraton ako im je 6 milja ili oko 9,6 kilometara dugačko samo 2 km. I meni je bilo čudno kako su došle do zaključka da mogu trčati brže od 5 min po kilometru kad se samnom vuče 6:10/km i umire big time. Svašta sam probao ovih dana: asfalt, blato, smrznuto tlo, polu smrznuto, brzo trčanje, puževi korak, kišu, snijeg, malo sunca, desetke vrsta piva ali cijelo vrijeme je hladno i jako vjetrovito. Od one prognoze nije se ostvarilo niti "p". Moraju pod hitno uvesti od nas Vakulu ili penzioniranog Sijerkovića. Bar bi se naslušali narodnih mudrosti i ponekad imali točnu prognozu. Možda i onaj svizac nije loša ideja, on pogađa 40%! Prvi put u mojoj trkačkoj karijeri sam trčao toliko sporo da moje srce nije htijelo da kuca brže od 92 pa sam pomislio da je monitor pulsa neispravan. Onda sam se odvojio od kćerke i nagazio dva kruga, a on je zadovoljno poskočio. Na jednoj blagoj uzbrdici gdje obično trčim brzo jer je jedina na prilično ravnom terenu sam ga uspio nagurati na 152 ali sam ubrzao dobro ispod 4 min po kilometru samo je kratko trajalo. No kad mi prosjek pulsa za gotovo 10 kilometara ne dostigne niti 120(119) to ne znam što je. To je super oporavak i obzirom da sam usprkos vjetru i niskoj temperaturi imao samo jednu majicu dugih rukava i jednu kratkih nisam se trebao niti tuširati kad sam došao kući. Još su ostala dva dana rado bi odradio još koju dužinicu ali što god uspijem biti će valjda dobro obzirom na okolnosti.