Trudna sipa

  Kad god imam neki onako zaj.. trening ja uvijek prije toga nešto zabrljam ili se to nešto uroti i baš mi neće olakšati niti malo. U zadnje vrijeme jedino što je malo teže su dužine i uzbrdice. Dužine mi zapravo sve lakše padaju ali se zato vrijeme pobrinulo da me kazni zbog toga. Tako je bilo i na onoj zadnjoj dužini prije odlaska u London, nastavilo se kroz gotovo svih 120 kilometara koliko sam istrčao tamo i sad nije bolje niti ovdje. Jučer sam htio ipak odraditi one uzbrdice koje sam tjedan prije odlaska preskočio zbog trte da bi moja ahilova mogla stradati ako budem još forsirao uzbrdice. Ujutro je već počela kiša sa jakom burom, a koliko sam čuo svugdje okolo pada i snijeg. No kad sam došao kući taman je kiša stala i mogao sam odmah otići trčati dok se vidi i ne pada kiša. Ali moja žena je imala drugačije ideje koje su naravno važnije od tamo nekog nepotrebnog mlaćenja asfalta. Već danima mi govori kako doktori ne preporučuju izlazak i teže fizičke aktivnosti po hladnoći i pogotovo starijim bla, bla, ... Kao da je nešto od toga istina. Što bi na ovu "hladnoću" rekli eskimi? I tko je bre mator u ..p...m.. Zar je trčanje teško ...? Ideš. U pomoć je pozvala goste jer zna da sam toliko pristojan da neću goste ostaviti na cjedilu. 
Za ručak je napravila juhu, lignje sa krumpirom i brokulama u rerni i salatu od rukole i pomidorčića(chirio). Morao sam se ubiti, to je jednostavno bilo neizbježno. Otvorio sam bocu dobrog "primitiva" i još na kraju morao probati krostatu koju je donijela naša prijateljica. I dok smo tako žvakali i ćakulali došlo je sedam, počela je ponovo kiša i kad su gosti otišli najbolje bi bilo prevaliti se sa stolice na kauč za ubiti oko. Onako kako to moj stari radi svaki dan poslije ručka. Možda je zato doživio 93 i tko zna koliko će još. 
Ne, čim su gosti otišli ja sam se na brzaka obukao gotovo povrativši kad sam se sagnuo da vežem tenisice. Uzbrdice ima da padnu iako se osjećam kao trudna sipa. Ove će biti sa njenim rođakama "lignjama i kumpirom" jer već sam jednom trčao one sa "maneštrom od trukinja" i pisao blog o tome. 
Kako mi je pažnja bila usmjerena na to da ne povratim nisam uopće kužio da kiša već pada prilično, da bura dere onako po boku i sapliće mi noge, a bolove u stopalu niti pod razno. Kad sam zavrnuo od premanturskog prema Verudeli bura mi je puhala u leđa i da sam imao spinaker mogao sam oboriti osobni na kilometar pogotovo što je sve do raskrsnice za Pješčanu uvalu lagana nizbrdica. A ja mona nisam obukao ni kišnu kabanicu iako sam u Londonu kupio jednu svjetlo zelenu vrlo kvalitetnu sa odličnim sistemom za provjetravanje. Nakon tri kilometra, a zadnjih dva uglavnom niz vjetar trebalo se vratiti kilometar nazad ali uz vjetar i uzbrdo. To je već drugi par postola. Još da ne bude sve jednostavno napravio sam nekoliko ubrzanja kako ne bi počeo trčati uzbrdice nezagrijan. Puls mi je vrlo brzo došao visoko i na početku uzbrdice za Vidikovac samo sam kratko trčkarao da dođem do daha i onda krenuo prvo 4x400 do klinike Peharec. Taj dio je potpuno bočno prema vjetru i trčao sam uz šumu Drenovice tako da vjetar nisam uopće primjećivao. Jedino što me je ometalo bio je stomak pun ko brod i rukav majice koji mi je uredno padao preko sata i stalno ometao u resetiranju "lapa" na početku i kraju. 
Zato sam zavrnuo rukav iako mi je bilo hladno za ruke bez obzira na rukavice. Možda jer su već bile mokre. Nakon četristotki sam skratio do polovine uzbrdice i otrčao još 8x200 naravno malo brže. 
Zapravo 7x200 jer sam krivo brojao ... ustvari bio mi je već pun kofer kiše i razmišljao sam dali trebam još jedan ili ... ma bolje je manje jer ionako me malo počelo stezati u zadnjoj loži. Prosječno sam trčao 4:10/km na 400, a 200 oko 3:50/km što za 4% nagiba i nije tako loše. 

Otprilike kao i zadnji put ali utješno je da sam četristotke trčao brže iako je bila jedna više ali pauze su bile nešto dulje. No iz nekog razloga puls mi je bio veći nego prošli put. Možda zbog dodatnog utega u stomaku ili nečeg trećeg nemam pojma. Pomalo mi je nejasno u kakvoj sam formi iako prema treningu bar u zadnja dva mjeseca trebam biti zadovoljan. Ovo je ponovo rekordan mjesec. Već sad sam pretrčao 197 km. Dvadeset više od rekordne veljače iz 2014 g. ali prošla veljača je bila puno brža. Prosjek trčanja mi je bio prošle godine brži za 10sek/km ali i prosječan puls viši za 4. Mislim da sam tada bio u najboljoj formi ikada ali je mjesec prekinut rupturom mišića lista nakon dva uzastopna prejaka i na neki način promašena treninga. Tri tjedna pauze nakon toga se sigurno osjetilo i na rezultatu Beogradskog maratona ali problem nije bio u tome. Problem je bio što se ozljeda nakon toga vratila i to dva puta. Tako sam zasrao cijelu sezonu. Zato sad stalno kalkuliram i zbog straha odgađam bilo kakve brze treninge dok se temperature malo ne podignu. Najradije ne bi ni trčao polumaraton prije travnja ali termini utrka mi se ne slažu sa već rezerviranim terminom za Wings-e. Imam još dan, dva da se odlučim. Ipak ću izgleda u ožujku u Zagreb sa Slavenom ili u Poreč sam. Biti će to samo test polumaratona nakon bazičnog treninga i malo tempo trčanja. Ne očekujem puno ali nikad se ne zna. Znam samo kako sve pomalo ide u honduras, pa je osim mojih nogu i još poneke sitnice sad počeo da šteka i Garmin kojeg moram puniti prije svakog trčanja. Već sam se na brzaka odlučio za novi nadajući se da će dio toga troška uz tenisice, kišnu jaknu, i nešto sitne opreme odnosno trica i kučina pokrpati dnevnice kad ih dobijem. Sad razmišljam kako sam mogao samo zamijeniti bateriju za 30 eura ali on traži i novu traku za pulsmetar, pa još i remen koji već ima neke pomoćne dijelove ala "Grunf". Četiri godine vjerne i ponekad zabavne službe nije loše za relativno jeftin model. Ako ga i popravim mogu ga dati kćerki za prve korake u trčanju. Tako joj 3 kilometra ipak neće biti 6 milja, a onda će valjda shvatiti da su kenijci sa nekog drugog planeta. Neće biti: pih, trče maraton samo 3 min po kilometru, a ja samo malo sporije.