Toliko je bilo ujutro kad smo ja i Dražen krenuli trčati dužinu. I dobro je da smo krenuli ranije iako su lokve uz cestu bile već zaleđene jer kasnije nije bilo ništa toplije. Zapravo je stisnulo još i više.
Do navečer je već bilo -4 C, a bura se nije stišala. Od kad sam došao iz engleske još sam pod dojmom ludih engleza koji na minusima, po vjetru trče u šorcevima i majicama sa kratkim rukavima. Ja nisam baš bio toliko lud ali trčao sam i tamo po svim uvjetima koji nisu baš bili ugodni za trčanje. Sjetio sam se zadnje dužine prije odlaska i kako sam pokisnuo kao miš, sam, onako mokar trčao po jakoj buri i hladnom vremenu više od dva i pol sata. Nije me ubilo ništa od toga. Zato sam stavio samo dvije majice i nadao se da nisam krivo procijenio. Nisam baš bio sretan kad sam izašao vani ali utješio me Dražen jer on je imao isto dvije ali jednu kratkih rukava. Malo smo svijeta vidjeli to jutro, a od trkača samo jednog prilično zamotanog. Na noge sam stavio nove Adizero da testiram hoće li moja stopala izdržati bar polumaraton u tenisicama bez mnogo amortizacije. Početni osjećaj nije bio baš najbolji iako sam par dana prije trčao u njima tempo, pa sam to i očekivao. Zapravo je krivica bila u niskoj temperaturi. Kasnije su se noge ugrijale i iako je desno stopalo ostalo još malo bolno nije bilo pojačanja bola sve do kraja.
Sa zadovoljstvom mogu reći da će biti dobre i za maraton. Zadovoljan sam i sa svim ostalim jer obzirom na to da smo bili brži od 5 min po kilometru i čak pokušavali povremeno usporavati kako ne bi bili prebrzi nisam osjećao nikakav umor pred kraj trčanja. Osim kad smo zadnji kilometar morali prilično zapeti da nas ne otpuhne bura dok smo se vraćali zaobilaznicom prema premanturskom igralištu. One elastične marame smo nabili preko usta kao dva bandita kad pljačkaju banku i neprirodno nagnuti izgurali još taj kilometar prije "laganog" rastrčavanja. I taj kilometar je bez obzira na uzbrdicu i buru bio 4:57/km. Poslije toga još jedan krug na premanturskom igralištu, a zatim svatko svojoj kući. A lagano rastrčavanje kad okreneš vjetru leđa ili bok je opet kao da ga nije bilo. Koji će ti moj hlađenje kad si zaleđen. Utrčao sam u haustor zgrade, stepenicama na četvrti kat skidajući uz put rukavice i pušući u prste uletio pravo u kupatilo. Rastezanje i ostalo ću raditi možda kad se odledim.
Jedino su ruke i stradale. I to izgleda obojici jer on je svoje stalno trljao. Imao je one tanke trkačke rukavice, a ja malo deblje od flisa. Ipak vrhovi prstiju pogotovo na lijevoj ruci na kojoj držim sat su bili bolni i promrzli. Kad sam ujutro odlazio od kuće pitao sam se koji kua to radim ... u krevetu je toplo?
Kad sam se vratio znao sam odgovor. To je ono ... takav želim biti. Kao Zatopek kad je uz osmjeh prije utrke rekao: "Danas ćemo svi malo umrijeti".
Prema prognozi još su ostala dva dana minusa. Znači da ću sa još dva treninga koja nadam se neću preskočiti, pretrčati više od 250 kilometara, a ovaj mjesec će biti prosječno najhladniji od kad trčim. Dobar je to uvod u godinu(i kinesku godinu psa) i lijep oproštaj od ovog nadam se zadnjeg hladnog mjeseca(mačaka).
Prijavio sam ipak ponovo Zagreb mada je za samo tri tjedna. Sad nestrpljivo gledam dugoročne prognoze iako od njih nema vajde i nervozno se pitam kako to da nema neke dobre prognoze za tri tjedna? Volio bi da znam kakvo vrijeme me čeka u Zagrebu kad krenem nakon gotovo cijele godine na jednu utrku. To je normalno, hoću da znam što ću dobiti za 200 kuna. Lani sam dobio šipak, jer je tamo neki je..i mišić koji nikad u životu nije pukao baš tada odlučio da je premoren i da mu je pun kufer maltretiranja. Ove godine sam zato izbacio sve ono što je prethodilo toj havariji bar dok malo ne ugrije. Trčim na svježinu i mladost ha, ha, ha.
Nema komentara:
Objavi komentar