četvrtak, 31. siječnja 2019.

Promjena

Kaže se da je samo promjena vječna. Mada za mene svaka promjena izgleda ima tendenciju da malo pogorša stvari. To bi neki sluđeni znanstvenik lakonski objasnio entropijom kao univerzalnim objašnjenjem. Naravno svakom zagriženom vjerniku to je hereza jer se svi oni nadaju nečemu boljem u budućnosti. Ja sam skloniji onom "ludom" znanstveniku. Mislio sam da će mi promjena posla umjesto odlaska u mirovinu dati malo elana u već davno ispuhana jedra profesionalnog napretka ali kua. Ništa se nije desilo ... još. Osim što sad opet moram mnogo učiti o nekim stvarima koje sam davno zaboravio ili nisam niti znao. Sa mikroampera i milivolti u svjetu mojih senzora koje kakvih mikro fluktuacija podataka prešao sam na kiloampere, kilovolte i megavate. Kruh te j... stvari oko kojih se sad motam su veće od moje kuće, a prije sam ih ponekad morao promatrati pod povećalom. To je mnogo gore nego da se recimo Usain Bolt sa sprinta prebaci na utrke maratona. Ali on se već prebacio na nogomet ako se ne varam. Nisam nešto siguran da mu je to bila velika fora. Zato znam mnogo bivših nogometaša koji su se životom zaklinjali da je trčanje najgora stvar u životu, a sad su maraton "junkies". Doduše kužim da osim neshvatljivog obrata oni imaju i dodatnu motivaciju jer to što sad rade  prije nisu mogli. Bar ne tako dobro. Meni sa druge strane ne djeluje ohrabrujuće činjenica da sad trčim na 200 m istom brzinom kao nekad 5000 m. "Shit happens". Još sam se bio ukočio pa pauzirao jedan tjedan i izgubio malo ionako dvojbene forme, a naravno stopalo i palac me još uvijek sa istim entuzijazmom j.. u zdrav mozak. No rekao sam da neću kukati već pokušavam stalno nešto mjenjati u nadi da će zakoni prirode u najmanju ruku doživjeti nervni slom pa greškom okrenuti nešto malo u moju korist. Već neko vrijeme planirao sam u blogu pisati o nekim novijim metodama treninga ali sam shvatio da sam ih već spomenuo u novinskim člancima. Tada sam ih uzeo kao primjer nešto lakšeg treninga za početnike. Mada to može biti točno ipak prvobitno to nije bilo tako zamišljeno.
Radi se o takozvanim "Billat intervalima". Ime su dobili po francuskoj znanstvenici(exercise physiologist) Veronique Billat koja je godinama proučavala i pokušavala intervalni trening učiniti što efikasnijim. Problem sa intervalima je što relativno brzo dovode do platoa, a imaju i značajan udio u riziku od ozljeda. 
U jednom članku Richard Lovett-a naišao sam na zanimljivu analizu nekih varijanti tog treninga. Billat se koncentrirala na brzinu trčanja vVO2max koja odgovara približno naporu kojeg trkač može izdržati oko 6 minuta. Nama osrednjim amaterima ili solidnim matorim trkačima to je manje više negdje oko utrke na 1500 m. Zaključila je da trčanje tom brzinom znatno poboljšava ne samo vVO2max već ima pozitivan učinak i na povećanje LT brzine kao i na ekonomiju trčanja. Problem je očito da je takav trening zastrašujući za većinu trkača. Intervalni trening obično trčimo tempom utrke na 5 km, 10 km ili blizu LT granice. Zato ga je Billat prvobitno skratila na samo tri minute jer je to bilo manje stresno. Pauza koja je pri klasičnim intervalima obično pola vremena trajanja intervala je malo produžena. Zapravo je pauza identična intervalu ali se sastoji od laganog trčanja. Kad sa distancom danas promatram moju opčinjenost i posvećenost Yasso treningu na pripremama za moj prvi maraton zapravo sam ja radio baš takve intervale. Malo više od 3 minute za 800 m i isto toliko lagano za 400 m. Slučajno je to bilo otprilike kao trčanje vVO2max. Možda to zapravo i nije bilo loše za mene. I ćorava koka ponekad ubode zrno. 
Kako bi još olakšala intervale onima kojima je trebalo bez velikog rizika brzo doći u formu kasnije je te intervale skratila do 30 sekundi. Sa time je skraćena i pauza te ih ipak nije moguće trčati veliki broj. U svom istraživanju je zaključila da se povišeni puls zadržava još 10 do 15 sekundi nakon prestanka intenzivnog trčanja pa se zapravo i adaptacija dešava još neko vrijeme. Svi ti mehanizmi nisu još potpuno objašnjeni ali taj drugi način izvođenja Billat intervala se pokazao kao jako dobar početnicima, povratnicima nakon ozljede, te u ranijoj fazi priprema. 
Treća verzija je za one malo iskusnije i bolje trkače, a izgleda kao malo brži fartlek. Nakon zagrijavanja, prva dionica se trči jednu minutu kako bi puls narastao što prije. Zatim se trči 30 sekundi u tempu oko 28-35 sek/km sporije pa se dalje izmjenjuju 30 sekundni periodi brzog vVO2max i malo sporijeg trčanja. Trči se sve dok trkač ne može više održati takvu brzinu bez obzira dali je to vVO2max ili ona sporija u pauzi.       

petak, 18. siječnja 2019.

Šuti srce moje

  Kad bi slušali pjesnike srce bi bilo najvažnija stvar na svijetu. Znam da bi se i kardiolozi složili sa time mada im je razlog za to sasvim dugačiji. Kako god promatrali sigurno je jedno. Ta opsjednutost ljudskog roda sa srcem nije baš bez razloga. Zašto na primjer kažemo da je ljubav pitanje srca ili grubo rečeno nema veze sa mozgom. Zapravo je obrnuto pa ipak... 
Trkačima je naravno srce gotovo najvažnije iako mnogi ne misle tako ili u najmanju ruku nisu svjesni toga koliko je to točno. Čak ako i zanemarite onu narodnu da boj(utrku) ne bije svjetlo oružije već ... srce u junaka(trkača), ne može se zanemariti činjenica da je snažno srce prvi uvjet dovoljne dostave kisika za mišićna energetska postrojenja. Ali ono je mnogo više od obične pumpe jer kako objasniti često neobjašnjive promjene pulsa zbog raznih razloga koji nemaju veze sa potrebom da se dostavi više kisika u mišiće. Ili možda ima? Srce je prevrtljivo kao kakva izbirljiva dama. Nikad nisi siguran zašto reagira tako ili bar ne možeš utjecati na to. Kad je trčanje u pitanju prevladava pojednostavljeno mišljenje da je puls linearno povezan sa intenzitetom ili brzinom trčanja te se na osnovu toga i poznavanja njegovih granica može vrlo jednostavno predviđati čak i rezultat utrke. Novije tehnologije trkačkih satova i dodataka za mjerenje pulsa omogućile su velikom broju trkača i rekreativaca da registriraju puls tijekom aktivnosti, mirovanja pa čak i dok spavaju. Neki to koriste ali još uvijek postoji mnogo onih koji su skeptični prema upotrebi monitora pulsa na treningu. Ja sam na početku bio jako zbunjen onim što je moj monitor pokazivao. Za usporedbu sam koristio Jack Daniels tablični kalkulator koji je u sebi imao i prikaz pulsa. Mislim da sam relativno dobro izmjerio i procjenio svoj maksimum pa i jutarnji minimum. Jednom sam i nosio monitor na utrci. Tada je na jednoj vrlo strmoj uzbrdici puls na nekoliko minuta dosegnuo taj maksimum. Bez obzira na to na treningu mi ništa nije štimalo pa sam poslao e-mail na web stranice(https://runsmartproject.com) i dobio ovakav odgovor:
   Ivan:  I am not a big fan of heart rate working for everyone, especially when it comes to maximum values and how heat, wind, footing all affect the HR when running at a specific pace.  Of the 26 elite distance runners I first tested in 1968, at age 24, their average Max HR was 178.  25 years later the same 26 guys had an average maximum HR of 177, and last year at age 70 their average was 167.  A couple 70-yr olds had over 200.  Years ago one 30-year old had a maximum of 148 and 25 years later, that same guy, at age 55, had a max HR of 146, and at age 75 his max was 157. Feel free to ask a specific question about HR, but I may not have the proper answer, but will try.
Jack Daniels  


Da ne prevodim malo me ohladio od entuzijazma spram pulsu kao pokazatelju forme koji me bio obuzeo. Tada nisam recimo niti znao što je to srčani drift i koliko na puls utječe temperatura, a da ne govorim o drugim utjecajima. Niti danas nije bolja situacija ali pokušavam uočiti ono što smatram nekom vrstom uzorka u ponašanju pulsa i na osnovu toga izvlačim zaključke. 
O mušičavosti tih prvih monitora da ne govorim. Kad sam prije godinu dana napokon promjenio sat on je bio dosta napredniji, a njegov monitor i pogotovo GPS je bio znatno manje mušićav. Šteta jer su neki gafovi bili baš dobar materijal za šaljivi blog. Ono što je ostalo jako mušićavo je optički monitor. Ne znam za druge modele ali ta tehnologija još nije previše upotrebljiva. Glavni problem je čini se česta pojava potpuno pogrešnih očitavanja pulsa koji zapravo predstavlja broj koraka u minuti. Na tu temu sam pročitao više članaka i sam se uvjerio da gotovo nikada, a na utrci nikad nije pokazao normalno očitavanje pulsa. Kako mi kadenca na utrci redovito prelazi 180 koraka(i preko 190) tako i moj puls prati kadencu u korak. Netko bi rekao to je "ok" jer povećanjem broja koraka povećavamo brzinu. Samo taj zaboravlja da srce ima ugrađen limitator i da je moj do prije par godina bio oko 171, a sad je sigurno za otkucaj ili dva niži. Nema ba teorije da mi kuca 180 otkucaja u minuti pogotovo ne skoro cijelu utrku polumaratona ili čak dobar dio maratona. 
No na stranu mane, zahvaljujući konstantnom monitoringu pulsa čak i kad spavam uspio sam izvući veoma poučne zaključke o tome kako brzo se oporavljam i kad trebam malo da tako kažem povući ručnu. To se najbolje vidi na osnovu pulsa pred jutro prije buđenja. Kad sam odmoran i u dobroj formi tada je on ponekad i ispod 34 otkucaja, a recimo jutro nakon napornog treninga je već za 3 do 4 otkucaja viši. Ako sam zaružio sa ekipom budim se sa povećanim pulsom i do 40. Tada znam da će mi trčanje dužine biti koma. 
U toj stalnoj potrazi za objašnjenjima "zašto" naišao sam na zanimljiv članak Andrew Hamilton-a koji baca malo drugačije svjetlo na ono što poznajemo kao srčani ili kardio-vaskularni "drift"(cardiovascular drift).
Da podsjetim, srčani drift se odnosi na pomak ili povećanje pulsa koji se uočava nakon izvjesnog perioda, a tijekom konstantnog opterećenja. Uobičajeno se on objašnjava kumulacijom topline u tijelu zbog čega se dio krvotoka usmjerava prema periferiji kako bi se omogućilo bolje hlađenje. Iako je dio tog objašnjenja točan on u potpunosti ne objašnjava ovaj fenomen. Drugo objašnjenje je vezano za pojavu hormona koji se zove "catecholamine", a povezuje se sa obrambenim mehanizmom našeg tijela i njegovoj strategiji "fight or flight"(bori se ili bježi).
Novija istraživanja su međutim pokazala da se srčani drift pojavljuje i zbog promjene srčanog volumena koje se javlja nakon izvjesnog vremena ako je opterećenje blizu maksimalnog volumena istiskivanja. Ako ukupna dostava mora biti konstantna manji volumen istiskivanja se kompenzira većim brojem otkucaja. Taj pad volumena može biti i do 20% od maksimuma nakon prvih desetak minuta vježbanja. Na primjer ako trčite oko sat vremena u blizini LT(granica laktacije ili tempo trčanje) zone zapravo će te samo 10-15 minuta trenirati sa maksimalnim volumenom dok će ostatak treninga biti znatno ispod toga te zapravo neće proizvesti željeni efekat adaptacije. Istraživači su nadalje zaključili da je maksimalan srčani volumen istiskivanja pri opterećenju od 90% maksimalnog kod dobro treniranih elitnih trkača dok je kod rekreativaca niži i on može biti od 80 pa čak do 40% maksimalnog aerobnog opterećenja. Obzirom da se iz istih znanstvenih studija zna da je maksimalan efekat adaptacije odnosno povećanje srčanog volumena istiskivanja upravo pri tom opterećenju odmah se postavlja pitanje dali trening sa dužim tempo trčanjem ima svrhe. Da ne opisujem razne studije koje obrađuju ovu tematiku, zaključak je da se isti efekat može postići sa manjim opterećenjem. U tom smislu treba razlikovati metaboličku adaptaciju na maksimalni napor koji se postiže intenzivnim intervalima znatno iznad granice laktacije. Međutim kad je u pitanju brzi napredak ili kasnije održavanje aerobne baze, intervali trčanja u trajanju od 10-15 minuta sa kraćim pauzama vrlo laganog trčanja su znatno nježniji način sa manjim rizikom od ozljede nego dugački. Preporuka je da ti periodi oporavka budu oko 5 minuta. 
Ovakav način trčanja se preporuča:
  • Kao dodatna rutina u klasičnim treninzima(na primjer tempo trčanje).
  • Nakon intenzivnog perioda treninga i utrka kad je potreban oporavak. 
  • U periodu taperinga kad je potrebno da na utrku dođete svježi.
  • Kad se vraćate trčanju nakon ozljede.
  • Kad se van sezone uzme produljeni prekid treniranja ali se ipak želi zadržati kondicija.
Možda će me sad neki nadobudni pratitelji mojih blogova podsjetiti da ponekad zagovaram "die hard"(umri muški po tko zna koji put) pristup i često tako treniram ali trčanje je prevrtljivo i stalno me iznenađuje. Nažalost prečesto u negativnom smislu.

   

utorak, 8. siječnja 2019.

Utrka za kraj

Toliko sam izbačen iz ravnoteže da čak i kad napišem blog zaboravim da ga objavim. Evo sa tjedan dana zakašnjenja ... ipak bolje nego nikad. 

  Nisam planirao niti želio ikakvu utrku ali kako to obično biva, malo toga u životu ide po planu. Čak je moja žena inzistirala na tome da odem u Medulin. Valjda joj smeta da me gleda po cijeli dan u kući pomalo nervoznog i nadrk..
Kad sam stigao i prijavio se za utrku Danijel me je odkantao i rekao da će trčati sa kćerkom. Možda je to zapravo bilo dobro jer i dalje imam veliku nelagodu ako trčim na utrci sa podignutom ručnom. Bilo je prilično hladno i odlučio sam se na dugo zagrijavanje ali opet je igrom slučaja Danijel spasio stvar jer bi se ja još negdje zagrijavao po kampu da nisam naletio na njega. Mislio sam da je start u 11, a bio je u 10:45. Zbog toga nisam stigao isprobati malo kako reagira išijas na ubrzanja, pa sam stao iza glavnih igrača da ne smetam kad počne stampedo. Od nas stotinjak barem pedeset posto krene kao svinje kad ih pustiš iz svinjca. Rokću i bauljajući jure kao da je utrka na dvjesto metara. Dok si rekao keks već sam bio pregažen barem polovinom krda, a nismo odmakli niti pola kilometra. Do konca prvog kilometra već ih je pola počelo znatno usporavati, a najveći su mi biseri oni koji već hodaju. Do tog prvog kilometra sam sustigao Irenu čak pomislio kako mogu trčati sa njom umjesto sa Danijelom ali njoj je to bilo brzo, a meni se ipak činilo malo presporo. Kako smo svi na startu dobili smješne crvene kapice za slikanje, šuma u kampu ih je bila puna. Većina, a pogotovo oni na čelu su odbacili taj modni dodatak. Ja sam odlučio da ga zadržim jer mi je prijalo da mi glava bude ugrijana. Uostalom računao sam da ću ići onako kako to radim na treningu, a zimi uvijek nosim kapu. Nakon drugog kilometra i prolaska poluotoka izašli smo na otvoreno i mogo sam vidjeti vodećeg visokog momka iz Liburnije koji redovno pobjeđuje na Zimskoj, a iza njega na priličnoj udaljenosti trojac u kojem sam prepoznao mladog Dani-ja kojeg treniram. Na nešto manjoj udaljenosti je bila poveća grupa. Još sam bio uspavan i dvoumio se oko toga dali da usporim ili ubrzam. Nisam napravio ništa od toga pa ipak sam do izlaska iz kampa gotovo dostigao cijelu grupu. Ozi na bicikli mi viče da sam 16-ti, a na izlasku iz kampa Slaven viče da sam 12-ti. Ja nisam brojao niti se trudio da nekoga stignem izgleda da su oni usporavali. Nakon još jednog kilometra premišljanja hoću, neću stigao sam do grupe koja se kompletno rasula i spala na pet, šest trkača. Malo sam se zadržao da ih oslušnem pa odlučio da ipak ubrzam jer mi se nije dalo ulaziti u gužvi kroz cilj. Nisam niti pomišjao na finiširanje zadnjih par sto metara jer ne bi htio da sa grimasom na licu ulazim u cilj. Ipak je to samo zabavna utrka.


Nisam bio siguran koliko sam ubrzao ali jedini koji je odgovorio na moj tempo je bio Nermin i na koncu smo gotovo poravnati prošli ciljem. Nitko nam nije puhao za vrat, kao da sam na treningu i dovršavam jednu od dionica. 
Rezultat nije bio tako loš, a moj Garmin kaže da je to najbržih 5 km za 19:14. 
Bar jedan rekord ove godine iako bi bio i na X-ici da je staza bila duga točno 10 km i bez tunela. Tada je bila dulja skoro 500 m, a sad oko 100 metara. Službeni rezultat je bio 19:37.7. Obzirom da sam tek prošao bazne pripreme i da trčanje intervala tek sljedi nije loše, a najvažnije je da nije bilo nikakvih većih problema sa zglobom i išijasom. Ima još nade, još nisam usporio. Tako sam utrkom ispratio tu na koncu malo traumatičnu godinu. Novu sam dočekao sa malo više nade, a prvi put sam godinu započeo sa jednim zimskim kupanjem, trčanjem i na koncu treningom u veslačkom. 

Osim toga ekpresno sam se zaposlio u novoj firmi i sad me čekaju sasvim neki drugačiji izazovi zbog kojih ću morati skroz promjeniti fokus. Ništa još od penzije pa niti one trkačke.