četvrtak, 31. prosinca 2020.

Finiš

Nikad nisam bio dobar finišer. Doduše ne spadam ni u kategoriju onih koji se predaju prije kraja. Dapače ja se znam često razbiti do kraja i to mnogi moji prijatelji pamte. No ove godine ništa od finiširanja i plana da još malo nadoknadim izgubljenih kilometara. Tako će se i ova godina pridružiti onima koje su bile pušiona, u kojima nisam baš osobito trčao i čak jedina bez bar jedne utrke. Prijavio sam jednu humanitarnu virtualnu utrku, uplatio donaciju i za nju sam čak dobio jako simpatičan startni broj 100. No još nisam otrčao ništa zbog cijelog spleta nesretnih okolnosti. Dobro još imam vremena do 10.01.2021. Da nije bilo jednog mini plivačkog maratona ovo ljeto cijelu ovu godinu nebi sudjelovao u nikakvom sportskom događaju kojih je usprkos problemima sa pandemijom ipak bilo čak i mom dvorištu. Jednostavno ova godina završava onako kako je tekla većim dijelom uz masu problema. Što osobnih, što onih koji me okružuju. To su uglavno trčanje po bolnicama i sprovodima. Toliko je malo dobrih vijesti da mi se nedostatak bolova u zadnih par tjedana potpuno utopio u lošim vjestima i stalno mi se čini da to možda nije istina ili bar nije za dugo. Postao sam pravi pravcati pesimista ili unajbolju ruku pesimista cinik. Da nisam toliko nemotiviran mogao sam lako bar realizirati jedan mali cilj kao što je najviše istrčanih kilometara u 12 mjesecu. Slično kao što sam to napravio prošli mjesec. Mogao sam ali nisam. Jutros odnosno danas jednostavno nisam imao nikakvu želju da idem trčati. Tako da sam malo zaostao za istim mjesecom 2018. godine ali zato sam u ovom mjesecu u prosjeku trčao znatno brže uz niže srčano opterećenje. Nije čudo što mi sat zadnjih dana pokazuje nikad veći VO2max i predviđa maraton od 2:50! Koliko je to realno ne znam ali sumljam. U svakom slučaju osjećam kako mi je sve lakše trčati. Pa bilo je i vrijeme. Sad mi pomalo postaje teško plivati dulje, pogotovo bez odjela. Zadnje plivanje prije par dana bez odjela je bilo kratko(12 minuta) jer se temperatura mora spustila na 13 stupnjeva, a još je stalno loše vrijeme pa sam potpuno izgubio kontinuitet. Možda ću ipak malo pauzirati sa plivanjem. Sa plivačkom godinom moram biti zadovoljan jer sam se značajno ubrzao, a ove godine sam preplivao 6 puta više nego lani. 

Taj nedostatak finiša na koncu godine će mi dobro doći da napravim mali predah i polako bez žurbe krenem u novu sezonu sa dosta visokom tjednom kilometražom. Po tome bi buduće podizanje volumena treninga u ciklusu priprema za neku utrku trebalo ići lagano i bez rizika od ozljede. Nadam se. Ponekad kad ne možeš pobjediti, finiš ti ne može pomoći osim što se bez potrebe razbiješ ili čak ozljediš. Zato je..š finiš, krećem ponovo. Sutra je novi dan i neke nove utrke. Sretna nam svima Nova 2021 godina.   

 

 

petak, 25. prosinca 2020.

Va fan culo 2020

Neki dan sam dobio od frenda iz italije jedan video uradak, zapravo pjesmu koja jako dobro opisuje i moj sentiment prema ovoj godini koja nikako da ode bez dodatnih sranja. Pjesma vrlo slikovito opisuje prethodnu godinu uz refren "Va fan culo 2020". Da ne prevodim jer ima masa prijevoda tog izraza, a ukratko može se reći: "2020 j... se" ili goni se ili kako bi moj kum reko idi dođavola. Samo kad pogledam prognozu za nastavak već mi je pun kua. Doduše ništa dobro još se ne vidi niti u novoj ali kolika sam budala ja se opet nešto nadam. Gotovo da sam prijavio i prvu utrku za sljedeću godinu ali onda se pokazalo da možda ne treba trčati pred rudo. 

Jučer sam "za promjenu"(po ne znam koji put ove godine) proveo dan na hitnom traktu i po bolnici, a naveče i dočekujući hitnu koja je na kraju još fulala ulicu. Dobro da sam izašao pred njih jer tko zna gdje bi završili. Moj stari se odmah ujutro pokliznuo i pao kad je iz kreveta požurio na telefon i eto belaja. U svoj toj zbrci sam uspio otrčati jedan brzinski trening koji je kulminirao divljačkim završetkom potpuno mimo plana ali nervoza je učinila svoje i to je bio jedini način da se malo smirim. Trebao sam trčati nešto što se obično zove "Cut down tempo" no čim sam startao shvatio sam da pulsmetar ne radi po ne znam koji put ove usrane godine. Bez obzira što sam se već bio zagrijao nakon dva kilometra puls je još bio zacementiran na 80 otkucaja. Sva zadnja tempo trčanja radije kontroliram puls pa poslije gledam koliko je to bilo brzo. Nakon prvog bržeg kilometra koji je obično oko maratonskog tempa odjednom se zakucao preko 170 i nakon toga kako sam ubrzavao on je lagano rastao preko 180 i na kraju 190 što je apsolutno nemoguće. Znao sam da je funkciju preuzeo pulsmetar na zapešću, a kako ja sat ne stežem jako i još mi se ispod malo podvukao rukav majice on je najvjerojatnije pokazivao kadencu. Odlučio sam ga zanemariti, a plan je bio da dva kilometra odradim oko 4:30, zatim dva oko 4:20 i na kraju dva sa 4:10. Ali nakon što sam shvatio da me to gledanje na sat pila i da stalno imam tendenciju da idem brže prestao sam gledati i nagazio. Tako da sam završne kilometre već bio na 4:00 iako je jedan dio baš na kraju blaga uzbrdica. U moju bitku sa tehnološkim problemima se uključio i mobitel ili možda sat jer se već danima odbija povezati sa Garmin aplikacijom na mobitelu iako ga mobitel vidi. Na kraju sam je deinstalirao, odlučio da je više ne koristim i definitivno raskrstio sa Garminom za vijeke vjekova. Tako kad ovaj već četvrti koji je zamjena za prvi FR735XT skroz crkne nema više povratka. Va fan culo Garmin! Umalo sam kupio Tacx trenažer ali sam odustao kad sam shvatio da je i to Garminova marka. Mislim da ću prije uzeti Elite. Ali to će još malo da se krčka u mojoj glavi kao novogodišnja sarma. Što se dulje krčka to bi trebalo da bude bolja ... samo što često nije. Vidjeti ću kakva je ona od moje mame jer danas za promjenu idem kod nje na božićni ručak. Jadna je sva u strahu cijeli dan kuhala samo da malo skrene misli od problema sa starim. Uostalom od prošlog petka nisam imao niti dana odmora od trčanja. Moje noge zaslužuju malo pauze. Inače se bend koji pjeva onu pjesmicu zove "AndroPausa"(Idem na pauzu), baš prikladno.

 

 

ponedjeljak, 14. prosinca 2020.

Kraljevstvo za tenisice

 Pred kraj još jednog tjedna koji je protutnjio pored mene kao ponekad na utrci neki mladac naglo probuđenog ponosa ili inata vrijeme se opet malo popravilo. Ponovo sam nastavio sa plivanje-trčanje tretmanom. Ali tih dana u sivilu i očaju južine opet sam počeo tražiti alternativu trčanju. Ne znam ni sam što bi mogao smisliti. Bicikla po potopu biblijskih razmjera koja nas je pogodila ne djeluje mi baš nešto privlačno. Plivanje po jugu koje baca vodene skulpture desetke metara u vis i kotrlja kamenje skupa sa raznim balvanima po žalu ne dolazi u obzir. Bazeni i teretana u veslačkom klubu ove zime neće dati niti malo doprinosa mom pokušaju da se rasteretim od trčanja, a opet zadovoljim onu nezasitnu glad za akcijom. Zbog toga po ne znam koji put pokušavam kupiti trenažer za biciklu. Naravno osim što sva ta oprema košta mnogo više nego što mi se to čini opravdano ispostavilo se da osim nekih ne baš dobro ocjenjenih trenažera ne možeš naći ništa. Negdje su rokovi dobave tek četvrti kvartal sljedeće godine. Kao da je cijeli svijet odjednom odlučio da sjedne na trenažer. Možda i je. Zima je uvijek loše vrijeme za kupovinu takvih stvari ali ja prije zime ne razmišljam o njima pa ... Međutim izgleda niti za kupovinu bicikle nije dobro vrijeme. A tek cijene. Ja mislio da za te pare mogu kupiti i manji automobil. Zapravo sad sam ful zadovoljan što je moj prvi izbor trčanje. Kažu ne treba ništa osim tenisica, neke gaće ako nisi egzibicionista, majica koje obilato dobivaš čak i na lokalnim utrkama. Ja ih imam pun ormar, a srećom jako malo trčim. Trebali bi na utrkama davati i gaće. Ponekad mi daju majicu i kad ne trčim. Nebi ulazio u razloge, ima ih mnogo ali to mi ipak godi.

Međutim kad su u pitanju tenisice svaki čak i mnogo manji rekreativac od mene vrlo brzo dođe u poziciju da skoro ništa nije dovoljno dobro i uvijek neki kua ne valja i treba bolje. U tom prošlom tjednu zanimljiv je bio i povratak Adidasa na scenu koju je zadnjih godinu dana okupirao Nike sa svojim "4%" tenisicama. Sjetite se obaranja granice maratona od 2 sata u režiji Nike(Eliud Kipchoge Vienna INEOS 1:59 Challenge,1:59:40). U Valenciji je Kibiwott Kandie trčeći u Adidas, "Adizero Adios Pro" istrčao polumaraton za 67:32, a čak su prva četiri trkača bila brža od rekorda koji je iznosio 58:02. 


Čini mi se da su svi proizvođači uskočili u taj tehnološki vlak jer je međunarodna atletska federacija dala zeleno svjetlo upotrebi tenisica iz laboratorija. Opća pomama za Nike "Vaporfly Next%" lansirala je cijene tenisica u orbitu i svi bi sad htjeli dio kolača. Osobno mi se ne sviđa ideja da prototipne tenisice odlučuju pobjedu u službenim utrkama jer time se trkači koji nemaju takve ekskluzivne ugovore sa proizvođačima stavljaju u nepovoljan položaj. Jedini pravedan princip bi bio da svi trče u tenisicama koje su u redovnoj prodaji. Međutim postoje samo ograničenja koliko mi se čini u visini potplata od 4 cm. Zapravo ja ne mogu uopće zamisliti kako bi bilo trčati u takvim platformama ali na primjer Hooka tenisice već dulje vremena idu u tom smjeru. To je u potpunosti u suprotnosti sa flat ili "bare foot" tenisicama koje sam ja prije preferirao ali sam se zbog problema koji su posljedica zuba vremena ipak malo oladio. Čak se i Salamon uključio u igru i u izazovu na svjetski rekord u trčanju na 24 sata ponudio svoje prototipne Salomon "S/LAB Phantasm" tenisice. Nažalost Kilian Jornet, koji se dva puta u jednom tjednu popeo na Everest nije uspio i morao je odustati nakon 134.8 kilometara pretrčanih u 10 sati i 20 min. Inače rekord je još uvijek mnogo prije tehnoloških novotarija postavio grk Yiannis Kouros(303.506 km, 1997). Ako vas zanima koje su to tenisice lako će te pronaći sve na internetu. No ipak evo spiska onih najznačajnijih(po abecedi):

Adidas Adizero Adios Pro
Asics MetaRacer
Brooks Hyperion Elite 2
Hoka One One Rocket X
New Balance FuelCell RC Elite
New Balance FuelCell TC
Nike ZoomX Vaporfly Next%
Nike Air Zoom Alphafly Next%
Saucony Endorphin Pro
Skechers GOrun Speed Elite

Cijena? Ako nemate nekoga kao što je mr. Bing(halo Bing pošto ...) cijena je prava sitnica i uglavnom preko 200 dolara što u evropi znači preko 200 eurića ali to je nevažno jer ih ionako teško možete kupiti.   U mom malom selu sigurno ih neću ugledati u izlogu i imati sreću isprobati. U većini on-line trgovina nalazim samo neke čudne brojeve tipa za japanske gejše ili hobite. 

No dali nam one uopće trebaju? Kad kažem nama, mislim na većinu rekreativaca sa malo većim ambicijama. I baš prije par tjedana izašla je i prva nešto manje obimna studija o koristi takvih tenisica za rekreativne trkače. Studija je objavljena u "Journal of Health and Sport Sciences". Obuhvatila je 18 relativno dobro treniranih sportaša koji nisu elitni ali ipak je njihov VO2max u prosjeku 55,8 mls/kg/min. Moj VO2max je prema zadnjim utrkama negdje oko 52. Moj Garmin sat kaže 54, a ponekad ide i do 56. No to se ne može točno znati bez mjerenja jer izračun ne uzima u obzir ekonomiju trčanja koja je jedan od značajnijih faktora. Navedenim trkačima je VO2max izmjeren i nakon toga upoređivana ekonomija trčanja sa tri različite vrste tenisica. Kroz tri odvojena testa koristili su tenisice koje inače koriste u treningu, Nike Vaporfly 4% i Saucony Endorphine lagane "racing flat" tenisice. Na prvom testu sa tenisicama koje inače koriste im je izmjerena brzina trčanja pri 60, 70 i 80% VO2max. Zatim su ponovili testove sa dvije različite vrste tenisica. Sa tenisicama Vaporfly 4% izmjerena je manja potrošnja kisika od 4,2 do 4,8% što je u skladu sa onim što je oglašavao Nike. međutim koristeći lagane flat tenisice potrošnja je takođe smanjena za oko 3%. Uzimajući u obzir već davno provjerenu činjenicu da težina tenisica isto tako utječe na ekonomiju trčanja i to je očekivan rezultat mada se meni čini malo prevelik. Naime dodana težina od 100 g po tenisici prema jednoj studiji dovodi do povećanja potrošnje kisika od oko 2% pri sub maksimalnim brzinama. Kad je u pitanju maksimalna brzina na testu od 3 km(VO2max = 100%) vrijeme testa je bilo kraće za 17 sekundi sa tenisicama Vaporfy 4% ali i 13 sekundi za Endorphine.

Međutim to je prosjek jer od 18 trkača bilo je nekoliko kod kojih je bilo sasvim obrnuto ili su imali bolje rezultate sa laganim "flat" tenisicama. Iako su tenisice projektirane tako da donesu optimalne rezultate elitnim trkačima izgleda da veću korist mogu izvući i trkači koji imaju doskok na petu, a to je velika većina. Ostaje upitno koliko i kako će nošenje takvih tenisica utjecati na povećanu incidenciju ozlijeda jer prema nekim spoznajama potreban je određeni period prilagodbe. No cijena i pogotovo trajnost većine ovakvih tenisica je vrlo upitna, pa će ti postotci imati kod većine još manju važnost.

Iz dijagrama se vidi još nešto zanimljivo. Mnogo je veća razlika u ekonomiji trčanja pojedinih trkača i možda je vrijeme da poradite malo na tome, a to znači da treba samo više trčati. Zato treba naći balans između cijene i koristi koju možemo imati od nekih tenisica. Đaba nam je kupovati "porsh" ili "ferari" ako poslije nemamo para ni za benz. 

 


      

nedjelja, 6. prosinca 2020.

Trideset prema sedamdeset

 Procjena je da se svemir kojeg mislimo da poznajemo sastoji samo od 30% materije koju možemo detektirati, a ostatak 70% je "tamna tvar" koja nema nikakvu ili gotovo nikakvu interakciju sa poznatom tvari koja nas okružuje i od koje smo sazdani. Možda ima samo to ne možemo detektirati. Znamo da postoji jer ipak djeluje na materiju gravitacijom, a i to nije bilo baš lako i jednostavno otkriti. Što dulje se bavim trčanjem i istražujem prije svega sebe tako mi se čini da postoji i neka "tamna strana" trčanja koju nikako ne uspjevam detektirati. Fizičare tamna materija uzbuđuje i motivira da istražuju sve dublje, a mene više deprimira odsutnost jednostavnog reda i pravila u trčanju. Analiziram sve i svašta što sam do sada radio kako bi popravio svoje rezultate i reultati analiza su uvjek pogrešni. Jednostavno ne postoji obrazac koji bi objasnio sve što se meni u trkačkom smislu događalo ovih zadnjih šest godina. Recimo na primjer broj kilometara koji pretrčim u nekom periodu. Ima li on uopće utjecaj na rezultat utrka? Moj prosjek je ovih šest godina oko 2200 km sa time da sam uglavnom bio oko 2000 km sa koliko će završiti i ova godina. Izuzetak je 2015-ta kad veći dio godine nisam trčao i 2018-ta kad sam trčao preko 3200 km. Malo manje od toga sam pretrčao prošlu 2019-tu zbog toga što sam puno putovao. Svake godine sam trčao po jedan maraton osim 2015-te kad nisam trčao i 2019-te kad sam istrčao dva. U godini kad sam trčao izuzetno malo(2016), istrčao sam osobni u maratonu. Nakon toga dvije godine za redom nisam uspio da se približim tom rezultatu iako sam trčao bar 50% više. Svaki pokušaj obaranja osobnog je završavao kolosalnim sranjem na kraju utrke. Pad, grčevi, teturanje u ciljnoj ili intervencija u medicinskom šatoru. Promjena metodologije treninga me učinila samo bržim na 10k prošle godine ali ne i u polumaratonu gdje sam 2018-te godine uspio doći na samo 4 sekunde od mog osobnog istrčanog prve godine(2014-te) takmičenja. Čak i kad pokušavam razumjeti što se dešava sa trčanjem na treningu ništa nije jednostavno. Cijeli tjedan je bilo usrano vrijeme sa škurom burom i kulminiralo je sa orkanskim jugom i kišom biblijskih razmjera. Osim plivanja u ponedjeljak i plivanje je otpalo ostatak tjedna iako sam juče vidio par luđih od mene kako uskaču u uzburkano more. Problem je samo kako izaći i to u jednom komadu. 

Zbog vremena sam trčao uglavnom lagano i u pauzama između kiše, a u četvrtak sam iskoristio kratko zatišje za jedno tempo trčanje. Odlučio sam se za malo dulje zagrijavanje od 3 km pa je sa 6 km tempa na kraju ispalo 12 km. Obično LT tempo trčim tako da ukupno sa zagrijavanjem i hlađenjem bude 10 km. Imam cijeli niz takvih treninga po identičnoj stazi ali samo jedno sam našao potpuno isto kao to u četvrtak. Zanimalo me je što je tada pokazivao Garmin jer mi se činilo da nešto ne štima sa osjećajem napora pri trčanju. Osjećao sam se tromo. No taj trening iz gotovo identičnog perioda(6.12.2016) nakon što sam trčao maraton 3:10 u Ljubljani je pokazao da sam sad brži i da je srčano opterećenje niže. Čak je i temperatura bila identična. Jedino nisam bio siguran dali sam i tada imao sličnu odjeću. Obzirom na buru i temperaturu oko 7 C to je sigurno bilo tako. 

Pa zašto sam se onda osjećao tako? Ispoljava li se tako tamna strana trčanja u meni? U subotu je bilo suprotno. Jugo je već puhalo olujnom jačinom ali kiša je bila predviđena za nedjelju. Zato smo ja i Dražen odlučili odraditi jednu opet kraću dužinu u subotu. To je već ne znam koja od 22 km i nikako da krenem preko 26 km. Sad me već nije strah od povratka bolova u peti mada još uvijek osjećam nelagodu na početku trčanja i kad se ohladim. Javljaju se neke boljke koje sam imao nakon ozljede kukova pa sam ponovo počeo intenzivnije vježbati svaki dan. Dakle usprkos južini i toplini od 16 C osjećaj na trčanju je bio mnogo bolji nego prije ali na koncu kad sam usporedio istrčanu dužinu na istoj dionici prije dva tjedna tada je za mrvu sporije trčanje puls bio znatno niži. Znam da je tada bilo hladnije i bura ali ipak ne očekujem da nešto nije baš tako dobro ako ja osjećam da je. To me stalno kopka. Kako predvidjeti utjecaj nečega što naizgled ne postoji ali itekako pokazuje svoj lik i djelo kad god mu se prohtje. Nije da bih rado prešao na "tamnu stranu" ali bi svakako volio malo zaviriti.

srijeda, 2. prosinca 2020.

Odjednom zima

 Iako se to klimatološki već trebalo desiti iznenada je jutros i na moj balkon došla zima. Ustao sam uobičajeno pinokijevski ukočen i bauljam do kuhinje po spasonosnu kafu. Primjećujem da su se radijatori uključili jer su topli, a pogled na sumorni grad i kišu snižava moju jutarnju motivaciju još dublje no što je to uobičajeno zadnjih pet šest mjeseci. Malo me zabrinulo stanje jutro poslije zadnje dužine. Kad su sjahali bolovi u peti koji su me tako uporno pratili više od pola godine vratile se neke stare boljke ili da se blago izrazim uspomene. No već u ponedjeljak nakon plivanja čini mi se da sam se još jednom izvukao. Samo dokle će to trajati.

Plivanje Studeni: 5x(40-60) min sa odjelom i 10x(15-20) min bez
                                                  
Već su u tjednu koji je prošao temperature na treningu pale na jednocifrene, a dodatno ih je hladila bura koja je puhala skoro cijeli tjedan. Ali iz sunčanog reaktora tjelo mi je još bombardirano blagotvornim pljuskom zračenja koje grije kosti čak i kad se izvučem iz zagrljaja prohladnog mora. Uspio sam održati plivačku kilometražu i zaključio studeni sa čak nešto više plivačkih kilometara nego u listopadu. Već šest tjedana trčim preko 60 km i vrijeme je da krenem malo naprijed ali se dvoumim kako. Nakon odugovlačenja jer kiša nikako nije stajala, a bura se nije stišavala odlučio sam stisnuti malo zube i odraditi nešto kraći trening jer sutra ću imati malo povoljniju vremensku situaciju pa mogu izmisliti neko dulje mučenje. 

Kad mogu otrpiti pothlađivanje nakon 40-50 minuta plivanja valjda me malo kiše neće ubiti. Čim sam krenuo bol u prednjoj strani desnog stopala se vratila kao prije problema sa petom. Možda je to zato što nismo u stanju percipirati točnu razinu bola kad nas boli na više mjesta. Načešće se fokusiramo na onu jaču i sve ostalo se zanemari. Jeli to još jedan prilog teoriji kako je zapravo sve stvar percepcije? Da opet ne zabluzim u studije jer vidim da to nikoga ne zanima. To je ocjena prema odazivu na zadnje postove o aminokiselinama. No što se može ljude danas izgleda jedino zanima COVID19. Kad sam se aklimatizirao i prestao razmišljati o stopalu te se fokusirao kako da izbjegnem blatnjave kaljuže, korijenje i klizavo kamenje po Drenovici moj mozak je otišao na neko sasvim drugo mjesto. Trčeći tako na autopilotu, senzorima orjentiran samo na tlo ispred mene on počne probavljati posljednje novosti, a kod mene je to uglavnom nešto iz područja tehnologije, astronomije, fizike i slično. Ponekad mi taj tijek svjesti poremeti neka blesava novost iz politike o kojima smo laprdali trčeći posljednju dužinu. Tipa onog mađarskog političara koji je dobro komentirao netko u stilu: "J..eš seks kad mudima ne lupaš po tuđim mudima". No što reći, nikad nisam niti sumljao da svi revni nosači koje kakvih barijaka ispod tog istog barjaka nose sasvim drugačiji. Razmišljajući tako o najvećem optičkom senzoru(3200 Megapixel-a) kojemu za prikaz slike treba nevjerovatnih 378 4k(ultra HD) televizora ili o ostalim čudesima kao što je najveći monolitni procesorski čip sa 1,2 triliona tranzistora(400 000 jezgri!) koji šiša sve poznate super kompjutere za dvjesto puta skoro sam opet profulao izlaz sa Drenovice i povratak kući. Toliko o teškoćama trčanja. Zapravo kao da nisam niti otišao trčati. Možda je kriva kiša i njeno dosadno kljuckanje po licu, ili bura zbog koje sam sav uvučen u sebe pa ne primjećujem ništa što se odvija vani. Možda ću postati i zimski trkač kao što se pomalo transformiram u zimske plivače. U svakom slučaju nakon dugo vremena jedan trkački rekord je oboren. Prošli mjesec sam pretrčao najviše u studenom od kad trčim. Zima ili ne nadam se da mogu još malo bolje.