srijeda, 2. prosinca 2020.

Odjednom zima

 Iako se to klimatološki već trebalo desiti iznenada je jutros i na moj balkon došla zima. Ustao sam uobičajeno pinokijevski ukočen i bauljam do kuhinje po spasonosnu kafu. Primjećujem da su se radijatori uključili jer su topli, a pogled na sumorni grad i kišu snižava moju jutarnju motivaciju još dublje no što je to uobičajeno zadnjih pet šest mjeseci. Malo me zabrinulo stanje jutro poslije zadnje dužine. Kad su sjahali bolovi u peti koji su me tako uporno pratili više od pola godine vratile se neke stare boljke ili da se blago izrazim uspomene. No već u ponedjeljak nakon plivanja čini mi se da sam se još jednom izvukao. Samo dokle će to trajati.

Plivanje Studeni: 5x(40-60) min sa odjelom i 10x(15-20) min bez
                                                  
Već su u tjednu koji je prošao temperature na treningu pale na jednocifrene, a dodatno ih je hladila bura koja je puhala skoro cijeli tjedan. Ali iz sunčanog reaktora tjelo mi je još bombardirano blagotvornim pljuskom zračenja koje grije kosti čak i kad se izvučem iz zagrljaja prohladnog mora. Uspio sam održati plivačku kilometražu i zaključio studeni sa čak nešto više plivačkih kilometara nego u listopadu. Već šest tjedana trčim preko 60 km i vrijeme je da krenem malo naprijed ali se dvoumim kako. Nakon odugovlačenja jer kiša nikako nije stajala, a bura se nije stišavala odlučio sam stisnuti malo zube i odraditi nešto kraći trening jer sutra ću imati malo povoljniju vremensku situaciju pa mogu izmisliti neko dulje mučenje. 

Kad mogu otrpiti pothlađivanje nakon 40-50 minuta plivanja valjda me malo kiše neće ubiti. Čim sam krenuo bol u prednjoj strani desnog stopala se vratila kao prije problema sa petom. Možda je to zato što nismo u stanju percipirati točnu razinu bola kad nas boli na više mjesta. Načešće se fokusiramo na onu jaču i sve ostalo se zanemari. Jeli to još jedan prilog teoriji kako je zapravo sve stvar percepcije? Da opet ne zabluzim u studije jer vidim da to nikoga ne zanima. To je ocjena prema odazivu na zadnje postove o aminokiselinama. No što se može ljude danas izgleda jedino zanima COVID19. Kad sam se aklimatizirao i prestao razmišljati o stopalu te se fokusirao kako da izbjegnem blatnjave kaljuže, korijenje i klizavo kamenje po Drenovici moj mozak je otišao na neko sasvim drugo mjesto. Trčeći tako na autopilotu, senzorima orjentiran samo na tlo ispred mene on počne probavljati posljednje novosti, a kod mene je to uglavnom nešto iz područja tehnologije, astronomije, fizike i slično. Ponekad mi taj tijek svjesti poremeti neka blesava novost iz politike o kojima smo laprdali trčeći posljednju dužinu. Tipa onog mađarskog političara koji je dobro komentirao netko u stilu: "J..eš seks kad mudima ne lupaš po tuđim mudima". No što reći, nikad nisam niti sumljao da svi revni nosači koje kakvih barijaka ispod tog istog barjaka nose sasvim drugačiji. Razmišljajući tako o najvećem optičkom senzoru(3200 Megapixel-a) kojemu za prikaz slike treba nevjerovatnih 378 4k(ultra HD) televizora ili o ostalim čudesima kao što je najveći monolitni procesorski čip sa 1,2 triliona tranzistora(400 000 jezgri!) koji šiša sve poznate super kompjutere za dvjesto puta skoro sam opet profulao izlaz sa Drenovice i povratak kući. Toliko o teškoćama trčanja. Zapravo kao da nisam niti otišao trčati. Možda je kriva kiša i njeno dosadno kljuckanje po licu, ili bura zbog koje sam sav uvučen u sebe pa ne primjećujem ništa što se odvija vani. Možda ću postati i zimski trkač kao što se pomalo transformiram u zimske plivače. U svakom slučaju nakon dugo vremena jedan trkački rekord je oboren. Prošli mjesec sam pretrčao najviše u studenom od kad trčim. Zima ili ne nadam se da mogu još malo bolje.                

Nema komentara:

Objavi komentar