Neki dan sam dobio od frenda iz italije jedan video uradak, zapravo pjesmu koja jako dobro opisuje i moj sentiment prema ovoj godini koja nikako da ode bez dodatnih sranja. Pjesma vrlo slikovito opisuje prethodnu godinu uz refren "Va fan culo 2020". Da ne prevodim jer ima masa prijevoda tog izraza, a ukratko može se reći: "2020 j... se" ili goni se ili kako bi moj kum reko idi dođavola. Samo kad pogledam prognozu za nastavak već mi je pun kua. Doduše ništa dobro još se ne vidi niti u novoj ali kolika sam budala ja se opet nešto nadam. Gotovo da sam prijavio i prvu utrku za sljedeću godinu ali onda se pokazalo da možda ne treba trčati pred rudo.
Jučer sam "za promjenu"(po ne znam koji put ove godine) proveo dan na hitnom traktu i po bolnici, a naveče i dočekujući hitnu koja je na kraju još fulala ulicu. Dobro da sam izašao pred njih jer tko zna gdje bi završili. Moj stari se odmah ujutro pokliznuo i pao kad je iz kreveta požurio na telefon i eto belaja. U svoj toj zbrci sam uspio otrčati jedan brzinski trening koji je kulminirao divljačkim završetkom potpuno mimo plana ali nervoza je učinila svoje i to je bio jedini način da se malo smirim. Trebao sam trčati nešto što se obično zove "Cut down tempo" no čim sam startao shvatio sam da pulsmetar ne radi po ne znam koji put ove usrane godine. Bez obzira što sam se već bio zagrijao nakon dva kilometra puls je još bio zacementiran na 80 otkucaja. Sva zadnja tempo trčanja radije kontroliram puls pa poslije gledam koliko je to bilo brzo. Nakon prvog bržeg kilometra koji je obično oko maratonskog tempa odjednom se zakucao preko 170 i nakon toga kako sam ubrzavao on je lagano rastao preko 180 i na kraju 190 što je apsolutno nemoguće. Znao sam da je funkciju preuzeo pulsmetar na zapešću, a kako ja sat ne stežem jako i još mi se ispod malo podvukao rukav majice on je najvjerojatnije pokazivao kadencu. Odlučio sam ga zanemariti, a plan je bio da dva kilometra odradim oko 4:30, zatim dva oko 4:20 i na kraju dva sa 4:10. Ali nakon što sam shvatio da me to gledanje na sat pila i da stalno imam tendenciju da idem brže prestao sam gledati i nagazio. Tako da sam završne kilometre već bio na 4:00 iako je jedan dio baš na kraju blaga uzbrdica. U moju bitku sa tehnološkim problemima se uključio i mobitel ili možda sat jer se već danima odbija povezati sa Garmin aplikacijom na mobitelu iako ga mobitel vidi. Na kraju sam je deinstalirao, odlučio da je više ne koristim i definitivno raskrstio sa Garminom za vijeke vjekova. Tako kad ovaj već četvrti koji je zamjena za prvi FR735XT skroz crkne nema više povratka. Va fan culo Garmin! Umalo sam kupio Tacx trenažer ali sam odustao kad sam shvatio da je i to Garminova marka. Mislim da ću prije uzeti Elite. Ali to će još malo da se krčka u mojoj glavi kao novogodišnja sarma. Što se dulje krčka to bi trebalo da bude bolja ... samo što često nije. Vidjeti ću kakva je ona od moje mame jer danas za promjenu idem kod nje na božićni ručak. Jadna je sva u strahu cijeli dan kuhala samo da malo skrene misli od problema sa starim. Uostalom od prošlog petka nisam imao niti dana odmora od trčanja. Moje noge zaslužuju malo pauze. Inače se bend koji pjeva onu pjesmicu zove "AndroPausa"(Idem na pauzu), baš prikladno.
Nema komentara:
Objavi komentar