utorak, 31. svibnja 2016.

Maj za kraj ili novi početak?

  Kad sam lani u šestom mjesecu nakon Plitvica stao sa trčanjem, moj "konta kilometar" se zaustavio na 173,86 kilometara taj mjesec.
Stara mašina se nekako pokrenula ponovo i evo nakon što je i Maj mjesec iscurio sa mog kalendara sad opet pokazuje 173,42 kilometra. E mogao sam još tih četrdeset i četiri metara otrčati oko dvorišta pa da bude identično. Oni koji svagdje vide neku višu silu i prst sudbine sigurno bi se zapitali što će se sad dogoditi? Hoće li se urušiti tkivo svemira pa ću završiti negdje u nekom drugom životu. Postati brz i mlad ili bar samo brz ... hm, mijenjam želju, samo mlad. Ili ću zaraditi još malo više kostobolje, a ovo breme bolova i godina nadalje vući za i sa sobom? Ne treba Vam staklena kugla za odgovor. Čim ste izabrali trčanje izabrali ste ovo drugo, osim ajde to sa godinama, to dođe ... sa godinama. Čitam danas kako je i "mala" Matea Matošević već imala problema sa koljenom. Trkačko koljeno, zar već! Njoj doktor sigurno nije rekao da igra golf kao meni. Ako nekoga baš zanima i golf ima svoju crnu stranu. Ozljede leđa, koljena, a za rame i ono gore da ne govorim nisu baš tako rijetke. Još ako te netko zvekne onom "Wood" palicom vidjeti ćeš što su ozljede. Za koji kua je zovu "Wood"(drvena) kad je od želiza? Sigurno je moj "dotur" mislio na mini golf. Nema tog svemira u kojem trkača ne čekaju bolovi. To je dobra vijest za farmaceute i fizio terapeute, oni nikada neće ostati bez posla. Baš bi morao do Marijana("moj kostolomac"), opet me malo hvata i išijas.


PS. Kako danas svi stalno nešto mjerkamo i zapisujemo koje kakve rekorde eto da se pohvalim i ja sam ovaj mjesec završio sa rekordom. 


Oko osamsto posjeta mojim blogovima ovaj mjesec! Tristo više od starog rekorda! Nešto tu jako ne štima.


Šta to stvarno netko čita? Dobro moji frendovi, sigurno ih zanima dali ih ogovaram ali rusi! Koji kua oni tu rade, možda se trebam zabrinuti? 
Спасибa, дорогие друзья бегуны! U je, ovo je prevedeno sa google-om(Hvala dragi prijatelji trkači) valjda neće ispasti neki međunarodni incident.  

ponedjeljak, 30. svibnja 2016.

Jače i ljepše

   Taman sam uspio da odradim nedjeljni trening, istuširam se i popijem pivce na stadionu sa Ozrenom prije kišurine koja se spremala. Baš sam lijepo zaokružio ovaj tjedan na skoro 40 km. Sad već brojim šest uzastopnih tjedana treninga i po malo se približavam onom zajebanom 12-tom. Taj broj dvanaest ima neko čudno i biblijsko značenje ali nama trkačima bi trebalo biti poznato jer se najveći broj ozljeda dešava upravo 12 tjedana nakon početka priprema i bitne promjene volumena odnosno intenziteta treninga. Može i jedno i drugo. Mene su već danas na trčanje ispratili bolovi u oba skočna zgloba koji su se kasnije povukli ali nakon trčanja ostala je neka čudna bol u lijevom koljenu i skočnom zglobu ali tamo negdje gdje se spaja tetiva. Osim toga noćas me je ponovo malo boljelo u preponskom dijelu(simfiza). Moje tijelo se očito buni zbog promjene režima pa razmišljam da već sljedeći tjedan malo popustim i smanjim sve za desetak kilometara. To je treći tjedan nakon Zadra kad sam pretrčao više od 55 km. Prvo sam smanjio na 32 km, pa digao na 36 km i ovaj zadnji konačno na 40 km. Da budem "picajzla", iako u slučaju Garmina ne možete nikako biti picajzla, on kaže 39,98 km. Svaki tjedan sam trčao i 5 km tempa za više od 10 sekundi po kilometru brže nego prethodni. To i nije baš bilo pametno ali zato ću sve to izbaciti da vidim dali će se ovi bolovi smiriti. Planirao sam još jedan tjedan dizati na 44 kilometara ali neću potezati vraga za rep. Koji sam ja, tek sad to shvaćam koji sam "trulex"! Prvo me jučer oduševilo to što su naše djevojke(ili žene) osvojile prva tri mjesta na utrci 100 km(Del Passatore). Kad sam shvatio da je Nikolina trčala prosječno 4:36/km utrku od skoro dva i pol maratona(100 km za 7:40:39) i više od 1900 m uspona bio sam super razočaran ali sa samim sobom! To je otprilike koliko sam ja trčao maraton(4:35/km) samo sam ja nakon toga jedno pola sata bio polu mrtav. Bar noge. Kako bi onda mogao zamisliti da trčim to još jednom i još skoro polu maraton! Nikako, pogotovo sad pošto nakon ovih nedjeljnih laganih dvanaest kilometara ne mogu nagaziti vrhom stopala na stepenice od bolova u zglobu. Nije čudo što je Nikolina imala poteškoća popeti se na postolje. Srećom Veronika(druga) i Antonija(treća) su već bile gore pa su joj pomogle. Jebo ih organizator napravili postolje za Velog Jožu ima bar metar i pol visine. Ja ni odmoran ne mogu toliko dignuti nogu. Od čega su to te naše djevojke načinjene? Od svih pa i muških(ukupno više od 2000) Nikolina je treća, Veronika osma, a Antonija 30-ta!
Kakav slabiji spol, ja bi rekao jači, a da ne govorim koliko je ljepši. E da, u mom slučaju i mlađi ... samo da se malo utješim. Ma kakva utjeha, sad sam u službeno pao u "depru". Bravo cure, bacite me još koji put.

petak, 27. svibnja 2016.

Masline

  U utorak sam podlegao pozivu na zajednički trening sa Draženom iako sam znao što me čeka. J..ga društvo je važnije izgleda i od zdravlja. Moja baba bi rekla: "Za društvo bi se i oženija". Radili smo ona tri kruga Lungomare po cesti, a istrčavanje na stadionu(oko 10 km). Rekao sam mu da ne bi htio brže od 4:35/km koliko sam išao i prošli tjedan, a on rekao: "ok ti vodi". Neš ti dogovora, stalno je ubrzavao. Jednostavno on ne zna držati tempo, točka. Na kraju mi je malo dojajilo gledati u sat i usporavati ga, a nisam niti trebao jer je disanje i sve ostalo govorilo sve. Prepustio sam se i čekao da tortura završi nadajući se da me neće nešto zaboljeti u kuku ili preponi.
Onda mi na kraju kad smo ulazili na stadion onako usput kaže: "znaš, bilo mi je teško". J..te kako je tek bilo meni, kako neće biti teško išli smo 4:25/km! To bi prije godinu dana bio malo prelagani tempo ali sad nakon tolike pauze svaki tjedan trčati brže 10-15 sekundi po kilometru je suludo i samo zove na nevolju. Još kao za vraga napravio dan prije onaj HIIT(High Intensity Interval Training), "shit" trening pa su mi butine bile bolne i napete i ko puška. Vjerojatno od onih "Burpies-a", ko li je to izmislio? Ujutro sam bez obzira na valjanje butina po valjku i masažu hodao ko "John Wayne" kad nakon sedam dana siđe sa konja. Zato danas imam poslasticu. Četvrtak je ali neradni dan, čak nisam radio niti vježbe za kičmu i kukove. Pijuckam kavicu i sad ću da skliznem sam da me nitko ne vidi na Drenovicu. Sunce je već dobro upeklo neće biti ni psa, a poslijepodne će već nešto iskrsnuti! Odoh... nastaviti ću kasnije ... "I'll be back"! Stvarno nije bilo ni ... zapravo bio je jedan crni đukac i dva puta sam ga susreo ali nije me uopće zarezivao, samo je vlasnica drugi put komentirala: "joj kako ste brzi" ... što dijete zna što je brzina. To je bilo za više od minute po kilometru sporije nego prije dva dana, onako izii.. klizi, kako spada. Tih skoro devet laganih kilometara odnijelo je svu napetost iz nogu. Plan za četvrtak je bio gotov, a nisam još ni ručao. Znači mogao sam poslijepodne otići vidjeti Edu kako sadi maslinu za svoju pobjedu u Zimskoj ligi. Stavila ju je baš pored masline koju je Ozi posadio za pobjedu Lucijana prije tri godine. Lopata i štikle joj se nekako nisu uklopile, a još je čudnije izgledala u usporedbi sa Ozijevim novim modelom "maratonki", ala Emil Zatopek. Pišurija živa. 
 
 
                                    Koje bi bile brže na maratonu
 
Ja sam svoju priliku za maslinu ispustio prošle godine, a zbog ozljeda koje sam pokupio tamo zarekao se da više nikada neću trčati Zimsku ligu. Tako da ona druga rupa koju je Ozi već iskopao neće biti za moju pobjedu ali hoće za moju maslinu. Imao sam dvije masline na balkonu koje sam dobio od prijatelja za useljenje u novi stan. No kako to često biva osim iskrenih i dobrih želja koje su prijatelji imali treba u životu imati i sreće. Masline nisu bile te sreće. Jedna je oboljela, druga stagnira. Već sam mislio da je gotova no ona bolesna je ipak uspjela nedavno baciti malo mladih listića, pa sam je dao Oziju da je posadi na Bunarini. Za njom će uskoro i njena blizanka. Kad se rašire na Bunarini ja ću povremeno da navratim, uzmem pivo, legnem pod njih i uživam u hladu. "Mama ne brini ja sam na Bunarini"! To ne možeš nikako kad je maslina u pitaru. Maslina u pitaru je kao trkač bez nogu. I dalje je možda trkač samo jako spor.
 

ponedjeljak, 23. svibnja 2016.

Moji prijatelji

  Prevalio sam i peti tjedan od povratka trčanju. Iako znam da nije gotovo "dok debela žena ne zapjeva", svrbi me da povećam kilometražu koju nakon onog izleta u Zadru nastojim ipak držati ispod 40 kilometara tjedno. To ja smatram rekreativnom granicom, a dobri doktor je rekao da probam trčati rekreativno da ne iritiram te silne degenerativne pizdarije. Nije lako, već ovaj tjedan sam se skoro poskliznuo i dobro da nisam prihvatio poziv Dražena i ekipe da idem sa njima dužinu u nedjelju jer bi bilo previše i prebrzo. Imao sam službenu ispričnicu jer je moj dobri prijatelj i budući trkač(nadam se) slavio rođendan u subotu. Znao sam da ću se razbiti od nečega. Odluka je pala na meso i kolače(baklavu), a kako sam bio žedan morao sam malo i "pivati"! Čak sam odradio jedan kratki podnevni trening prije ručka da napravim što više mjesta. Obožavam kad ovako zagrije. Zglobovi se pokrenu gotovo kao da su novi ili bar sa generalkom. Skoro ništa ne zateže i samo kliziš po šumi. Ovi moji svi krenu rano na te dužine, izbjegavaju uzbrdice i slične egzibicije. Zato sam ih valjda i pohvatao u Zadru jer je tamo bilo pripeklo. Trčanje po toplom vremenu je jedini način da se adaptiraš na toplo. Isto važi za uzbrdice. Vidjeti ćemo kako će proći na Plitvicama ako bude zagrijalo kao lani. Tamo ni uzbrdica ne manjka i iako su okolo jezera lani je falilo čak i vode na stazi. Nije bila moja krivica, stvarno! Ja sam uzeo samo jednu spužvicu na Koranskom mostu i to je sve. Ostalu vodu je popio netko drugi, a ta voda što sam ja uzeo ionako nije bila za piće.
Što zbog malo kasnijeg ustajanja i hmmm ... malo onoga "glava u balunu" opet sam otišao trčati u podne.
Sjetio sam se mog prijatelja Gorana koji se negdje u Barceloni borio sa valovima i kilometrima pa sam obukao još i onu crnu IRONMAN majicu koju ničim nisam zaslužio i zbog toga je inače ne volim nositi. No htio sam se duhovno povezati sa svima koji su taj dan patili svoje tijelo, a pogotovo sa njime. Mislima uglavnom na IRONMANU i okolo njega prešišao sam normu za ovaj tjedan jer sam zagazio po ne znam koji put krug više. Poslije mi se nije dalo vraćati. J..ga bio sam već na vrh Vidikovca. Rekao sam sebi: nema veze ipak će biti mrvu manje od 40 ovaj tjedan. Doduše imao sam i jedno tempo trčanje, zapravo sam ponovio onaj trening prije Zadra ali bez virenja u napravu na ruci da vidim koji tempo držim kad idem "umjereno jako". Ispalo je 4:37/km, a prije Zadra je to bilo 4:50. Nije puno, još je sporije i od prosjeka koji sam imao na maratonu ali bolje i to nego onih skoro 6 minuta. Sad po Drenovici lagano skakućem preko korijenja gore i dolje sa 5:20/km i kad još ne bi osjećao povremeno zatezanje u preponama i kuku skoro bi bilo kao nekada.
Nažalost vijesti iz Barcelone nisu bile dobre i meni se činilo da sam možda ja mogao nešto napraviti ili pomoći, a nisam. Osjećao sam se loše zbog toga. Lijepo me je bio iznenadio sa dobrim trčanjem u Zadru i pričali su mi dečki da je sad dobar na bicikli ali koji kua opet to plivanje. Samo da ne odustane od tog sna koji proganja kao "Don Quixote", tada bi i ja izgubio jedan motiv da ustrajem u mom nemogućem snu. Da, kad bolje razmislim ne inspiriraju me toliko ni Kenenisa Bekele kojeg ja smatram najvećim živim dugoprugašem, ni svi oni velikani kroz povijest, kao što me inspiriraju ljudi koji usprkos mnogim nedostatcima jure na svoje vjetrenjače. Baš takav je moj prijatelj Goran.

srijeda, 18. svibnja 2016.

Trening za mlakonje

  Možda pretjerujem kad kažem da su svi malo pretjerali sa tim kuhanjem i receptima za hranu. Koliko je tu kombinacija, varijacija, boja i okusa, a sve na kraju završi u ...odvodu.Vjerojatno mene ta tema uopće ne zanima pa se tome čudim i čak me ponekad nervira.
Zapravo se to danas događa sa svime što postoji. Ne možeš više u dućan ići kupiti jedne tenisice, a da prije toga ne pročitaš sto recenzija za skoro isto toliko modela. I kako da se onda odlučiš? Sve se na kraju svede na ono iz vica o muškarcima. Kakve žene vole muškarci? ... one sa velikim sisama.
Tako kupujemo automobile, “tevu” pa i cipele. Pa čemu sva ta šarolikost. Kad je u pitanju trčanje meni je stvarno izgledalo da je to jedna super jednostavna, zabavna(recimo?) aktivnost. E onda sam se zajebo i počeo trenirati.
Kad sam mislio da sam shvatio osnovne principe i pohvatao sve končiće počelo je sve da se zakuhava. Zapravo osnovni principi nisu nimalo osnovni. Ima ih mali milion iako su ih neki pametniji trkači od mene i treneri ponekad reducirali na recimo petnaest ili tako neki broj. Taman pomisliš kako je to kao neka biblija ali jok ništa nije kao što se čini na prvi pogled. Tu imaš raspone otprilike kao što su udaljenosti u svemiru između galaksija ili još gore klastera galaksija. Ne znam to niti napisati, koliko je. Od onog(Philip Maffetone): "Trči sporije kako bi trčao brže" do zadnjeg "bisera" koji se zbunjujuće zove "FFTF"! Na engleskom je to kratica od "“Fade from the Front”. Umjesto prijevoda koji je malo glup opisati ću ukratko o čemu se tu radi.
To je način treninga, pazi sad: koji inače u praksi primjenjuju oni naivci koji prvi put dođu na neku utrku pa krenu prvih sto metara kao Usain Bolt da bi završili nakon kilometra rigajući dušu u žbunju pored staze. I kruh te j.. neko napravio takav trening!
Lijepo se ogradio, kao to nije trening za one koji tako trče utrku jer su oni već super glupo baždareni već za one koji se na utrci malo suzdržavaju, mlakonje! To je valjda mislio na mene. Ja sam veliki ziheraš jer nikad ne krećem na startu “ko svinja na masnu krpu”. Mene nema niti na jednoj jedinoj slici bilo kakve utrke u prvim redovima, za razliku od nekih ... da ih ne spominjem. Ja treniram gospodski "negative split" i uvijek završavam snažno koliko mogu na kraju. Autor Alex Hutchinson nadalje navodi da se takav trening ne treba previše često raditi, što je i meni logično. Za mene je osjećaj za držanje tempa u utrci osnovna prednost svakog dobrog trkača. Ovaj trening nema veze sa time, on to razbuca. Neko bi mogao primijetiti kako je danas lako držati tempo pomoću GPS sata ali to nije baš tako jednostavno jer sat ne uzima u obzir vaše trenutno stanje i uvjete na utrci. Alex Hutchinson je naravno izvukao i jednu studiju. Danas za svaku stvar postoji bar jedna studija “za”, a možda čak i protiv ali to se ne spominje. Studija je rađena na biciklistima i ide otprilike ovako. Jedna grupa je radila sprinteve od 3x3 minuta sa 3 minute pauze ujednačenim intenzitetom od 100% VO2max. Druga grupa je radila isti broj sprinteva sa maksimalnim mogućim intenzitetom(preko 100%) ali naravno nakon drugog i pogotovo u trećem intervalu taj intenzitet je padao. U prosjeku su biciklirali isto. No prva grupa nije osjećala preveliki napor jer taj intenzitet su mogli zadržati i dulje dok je druga grupa trening doživjela vrlo napornim i stresnim.
Prema autoru korisnost osim fiziološke je više psihološka. Fiziološka je u stimulaciji kardio vaskularnog sustava kojeg ste gurnuli na krajnje granice, ali svi treninzi koji su intenziteta 95-100% VO2max čine to isto. Tu postoji plafon koji se ne može izbjeći, a rizik od ozljede je vrlo visok. Psihološka? Ok postaješ faca jer patiš. Pa obuci tijesne tene i odradi dužinu da ti otpadnu nokti, pa kad dođeš kući i izuješ ... ah merak, ženo daj pivo sad sam pravi badža, sad ću da te k...
 
PS. Zanima vas? Nije to nikakva astro fizika. Znači kad radite intervale, ne dulje od 3 minute. Recimo 800 ili čak 600 za one sporije. Od nekog intervala, ne baš prvog jer nećete završiti trening, probajte ići “flat-out”, ili gas do daske. Možete napraviti nekoliko takvih i onda opet dovršiti trening ali vjerojatno nećete moći držati više onaj normalni tempo.
Tko zna možda nekome ovako nešto baš treba.

ponedjeljak, 16. svibnja 2016.

Pušem na hladno

  Oni koji se malo ozbiljnije bave treningom i trčanjem znaju da adaptacija na stres kojem izlažemo naše tijelo dok trčimo uzrokuje promjenu naše sposobnosti da trčimo. Obično treba oko četiri tjedna da dođe do nekih osjetnih promjena. To se i meni eto baš tako dešava. Prošao je četvrti tjedan da trčim, zapravo četiri i pol tjedna. Doduše malo preuranjeno sam prošlu nedjelju otrčao onu nazovi utrku u Zadru od 25 i nešto kilometara. To baš i nije bilo jako pametno. No ja ne smatram da je bilo što u vezi sa trčanjem bog zna kako pametno, pa valjda to tako mora biti.
Osim malo pojačanih bolova oko prepona i u pregibu kuka nije se bilo još ništa naročito desilo, pa sam nakon par kraćih treninga prošli tjedan otišao sa Draženom u nedjelju napraviti tri kruga na Drenovici. Meni to sa dolaskom i odlaskom kući dođe oko 12 kilometara. Koji je to gušt, pričali smo o svemu i svačemu i dok si trepnuo već smo se morali razići jer su tih zajedničkih devet kilometara bili gotovi. Nisam ni skužio one uzbrdice prema Vidikovcu jednostavno smo se zapričali i furaj kao da je sve ravno.    Sad kad gledam na Garminu nema nikakve razlike dali smo išli za gore ili dolje. Sve je isto oko 5:20 po kilometru. Čak je ponekad i obrnuto, uzbrdo 5:18 nizbrdo 5:22, svašta. Što budala zna što je to uzbrdica.
Jedini je
izgleda problem što meni treba otprilike četiri tjedna da se vrate bolovi u kukovima. Tako je bilo u dvanaestom mjesecu lani, kad sam se probao prvi put vratiti trčanju, a nadam se da griješim ali slično osjećam i sada.
Mala je utjeha što sam tada krenuo prva tri tjedna sa samo dva treninga tjedno i ukupno 15 kilometara, da bi četvrti tjedan imao tri treninga i ukupno 23 kilometara. Nakon toga sam morao stati zbog jakih bolova.
Sad nije takva frka ali sad pušem i na hladno. Jučer je po prvi put malo više boljelo dok trčim i jutros je boljelo nešto više nego obično. Doduše onaj prošli tjedan sam završio sa četiri treninga i 56 kilometara zbog Zadra, a i ovaj tjedan sam skupio preko trideset kilometara i pri tome prosjek trčanja ubrzao za skoro minutu po kilometru u odnosu na prva dva tjedna.
Zapravo vrlo lako je ući ponovo u formu nakon ozljede ali je problem kako ostati neozlijeđen. Moram se ponovo malo vratiti bicikli samo da se ovo šugavo vrijeme smiri. Sutra pedala.   

četvrtak, 12. svibnja 2016.

Jesam li zadovoljan?

  Čitao sam davno na blogu od Saše A., o tomu treba li trkač svoj rezultat upoređivati sa svojim postignućem ili konkurentima?
On kaže(citiram):"istinski sportista će uvek pronaći razlog za nezadovoljstvo, jer će mu u protivnom oslabiti želja za daljim radom i napretkom"
Slažem se sa prvim dijelom citata, to je ono sa nezadovoljstvom. Drugi dio citata se odnosi na posljedicu: "ako si zadovoljan", valjda?  Iako ta stvar sa željama meni nikad nije bila baš jasna. Što to znači oslabiti će želja? Recimo smazao sam baklavu i sad sam zadovoljan, pa neću više niti jednu! Ma ugurao bi cijeli pleh u sebe da mogu. Nema šanse da zadovoljstvo oslabi želju. Nedostatak želje vodi sreći, kažu mudraci, a potpuni nedostatak svih želja onom nekom blaženstvu ili kako već neki zovu "Nirvana", što god. Ja nikad nisam bio onako "full" zadovoljan ničim što sam postigao.
Ali koji je pravi razlog da si nezadovoljan, a ono rasturio ko..? Mislim da čak i kad netko skine svjetski rekord u njemu onaj neki čova zajedljivo kaže pa što ga nisi skinuo tako da ga više nitko nikad ne nadmaši! E takvi smo mi ljudi ne samo sportaši. To je grabež i predatorska krv koja nas zaskoči kad se najmanje nadamo.
Mora da je tako, ne vidim drugi razlog. I meni se svaki put tako čini. Nije baš bio svjetski ali svaka budala ima svoja zadovoljstva. Kad sam u poznim godinama(60) istrčao prvu utrku smetalo me što to nije bilo brže! Ma ja sam valjda htio biti tamo napred sa onim kenijcima što su došli 20 i kusur minuta prije mene. Za prvi maraton u Ljubljani šest mjeseci poslje toga da i ne govorim. Rasturio sam sebe, naravno ali i konkurenciju u kategoriji. Uostalom bio je to osobni rekord(naravno kad je prvi) i to bolji nego što sam planirao(ne i priželjkivao). Trebao sam biti zadovoljan? Ali ne. Čim te prođu bolovi i onaj odlučni "nikad više", pomisliš j.. ga, mogao sam i par minuta brže. Ma nema šanse da se onaj "hiljaditi" koji je došao i sat vremena kasnije ne pita isto ili bar ne pomisli: što nisam dobio još onog ili ovog. Tako to funkcionira ili nisi trkač-čovjek. Sad sam tek nezadovoljan do bola. Imam osjećaj da trčim ko baba nakon ove skoro jedno godišnje stanke. Taj osjećaj nezadovoljstva je ono što me svako jutro dočeka i prije bolova koje osjetim čim ujutro pomaknem koske. Čak ni ova utrka u Zadru mi nije donjela utjehu već je još više produbila moje nezadovoljstvo. Mislio sam da ću biti sretan ako istrčim 20 km nakon toliko vremena. Ma jok, 25 i nešto sitno mi sad djeluje sramotno malo i nema tog pleha baklava koji će da me utješi! Što će biti kad još ostarim i usporim? Baš sam "mrgud", oću ... sve!  

    

ponedjeljak, 9. svibnja 2016.

"Wings for Life", Zadar

  Kad shvatiš koji je to čarobni sastojak zbog čega si u nečemu dobar onda te malo toga može poraziti čak i kad izgleda da nemaš šansi. To je vraški teško shvatiti jer uporno pokušavamo biti netko drugi ili bar kao netko drugi. Kao trkač ja nisam nikada bio posebno brz, sad kako starim to je još i više izraženo ali mogu iscijediti sve što imam iz tih mojih tankih nožica. Ništa nema da se baci, svaki atom ima da se potroši. Zašto to mogu? Nemam blage veze jer da je drugačije bio bi možda i bolji trener. Ovako sam samo kao neki komentator koji na "tevi" čita tuđe kulinarske recepte. To me jako žulja, ponekad i nervira. Kako da to prenesem mojim prijateljima trkačima. Prošlo je točno 11 mjeseci od zadnje utrke nakon koje sam čak i sam povjerovao da je kraj, iako možda još nije. U tome nema sigurnosti, nema spasonosnog užeta koje će te zaustaviti, nema zaštitne mreže. Na trampolinu si i što više uživaš veća je vjerojatnoća da ćeš pasti. Pa ipak ... hu, jebeno je lijepo. Ne bi se toga odrekao ni za što na svijetu. Čim sam shvatio da se moje naizgled mrtve noge ipak još znaju kretati kao nekada sve je bilo posloženo u samo jednom tjednu. Samo je bilo pitanje koliko će moći daleko. Napravio sam test i otrčao tri dana prije Zadra "desetku" u tempu koji sam mislio da bi možda mogao trčati u Zadru bar 20 kilometra. Nije to bilo bog zna što ali nakon mjeseci mirovanja i onih par očajnih treninga sa tempom od skoro šest minuta po kilometru stisnuo sam tu desetku ispod pet minuta sa posebnim naglaskom na uzbrdice. Njih sam derao brže, a po ravnom sam "cool-irao". Računam ako desetku bez problema trčim 4:50/km, mogu lagano u Zadru trčati oko pet minuta. Tako bar kaže Frank Horwill i njegova "Drop dead formula". To će biti dosta da pretrčim preko dvadeset, a vjerojatno trenutno ne bi niti smio(čitaj mogao) više. Znam da je u Zadru ravno iako je Nenad spominjao neke duuugačke uzbrdice! Ma koje uzbrdice. Na 25 kilometara skupilo se samo mizernih 88 metara. To je ravno ... ko daska, ko žena bez sisa. Toliko ja skupim po jednom krugu na Drenovici. Jedino što nisam očekivao da će tako zapržiti. Jebo ih Vakula i Sijerković skupa. Stalno su nešto spominjali moguće pljuskove i tako nešto, a ono upeklo ko usred ljeta. Sve sam učinio da ne ispadne da u Zadru imam neki cilj: doći do te i te točke iako me Igor podbadao: "idemo kod Gotovine(Pakoštane, 35km) na pivo". U subotu navečer sam otišao Dubravku na rođendan i iako se nisam baš razbio, do pola noći sam se natrpavao sa predivnom tjesteninom što je napravila Mija i tartarom. Popio sam malo “eliksira” i nekoliko čaša crnog kad je Dubravko otvorio onaj Plavac Mili koji je meni tako neodoljiv. Rekoh sebi, jebi ga kad je bal nek je bal. Ionako noćas nema spavanja, jer bus kreće malo poslije četiri ujutro ... ma spavat ću u busu! Kad sam zadnji put bio u autobusu? Koje spavanje? Na onim sicevima bi se i mrtvac probudio od bolova. Nešto smo svi bili onako ... Šejla se razbijala dva dana za redom, ko zna gdje. Marino i Ana na krizmi. Ozi je bio na regati. Još veli kakav je to sport, samo jedeš i piješ, a jedrilica ide sama. Ne moraš ni veslat. Ni ostatak ekipe nije djelovao baš friško, pa smo kunjali i premještali guzice po sicevima dok je JONNY(trans) krivudao po staroj magistrali prema Senju i gore onom kozjom magistralom na Žutu Lokvu, dok se nismo popeli na autocestu. Kao obično uvijek kasnimo, pa smo kasnili na prijavu i sve je bilo konfuzija na kvadrat. Nemaju vrećice, nemaju ziherice za broj, nemaju majice ili tvoju veličinu tamo gdje bi trebali imati. Doduše kako to kod nas u lijepoj našoj ide, uvijek negdje ima. Ma nema da fali, samo trebaš pitati prave ljude. To ti je Kalmetina škola, a Ozi i to nađe. Onda su nas potrpali ko ovce u tor i pola sata prije početka već zatvorili boksove. Što ćeš radit pola sata stisnut ko sardina na suncu u jedan sat popodne? Dijelili smo si vodu, oni koji su bili pametni ponijeti bocu u boks. Ja sam bio "pametan" ponijeti bocu ali bila je skoro prazna. Srećom Igor mi je malo nadopunio. On ponio litru, e to se zove pametno. Jebem ti Plavac Mili već sam progutao dvije boce vode, a nismo ni krenuli. Samo fali da mi se sad pri piša. U trci nije frka, nije to Ljubljana. Tu je to i onako normalno, ima šume, ima svega što treba. Malo smo slušali onog cirkusanta od voditelja koji nas je kao zagrijavao, a u stvari zakuhavao. Više smo se međusobno upoznavali, padali su "selfiji" sa nepoznatim i poznatim licima od negdje? Možda sa zimske lige. Razmjenjivali želje, dijelili kojekakve "mudrosti" i onda sa velikim olakšanjem napokon krenuli. Nema to nikakve sličnosti sa utrkom maratona i onim naletom adrenalina zbog neizvjesnosti jer si odlučio trčati na rubu ... jesi li pogriješio, hoćeš li doći do cilja. Ništa, nikakva zabrinutost, čisto veselje što napokon trčiš. Kad smo izašli iz uskih ulica čak je malo zapuhalo, taman da bude podnošljivo. Toliko sam bio ne ambiciozan da sam početak odlučio trčati sa Edom jer ona je ipak moja generacija, a svi ama baš svi naši su krenuli prebrzo naprijed. Nema ništa gore nego kad prva dva kilometra duge utrke već pretjerate i izađete van one ugodne aerobne zone, a još se niste posložili i razgibali. Često puls ode u stratosferu i više uopće ne padne nazad gdje bi normalno bio bez obzira što poslije pokušavate usporiti. Kao da pređete u turbo mod i više turbinu ne možete ugasiti. Kad smo se izvukli iz gužve meni je ipak to bilo malo sporo pa sam je pozdravio i krenuo za Šeilom da je malo uštopam jer ima gadnu ozljedu koljena, istu onu zbog koje sam ja prije ove zadnje ozljede pauzirao dva mjeseca. Njoj stvarno vrag neda mira. Ide ko šajeta. Koljeno natečeno, nema veze. Tulumarila dva dana, nema veze. Ne trenira baš, nema veze. Kaže, Dubravka joj poručila da mora biti bolja od njenog prošlogodišnjeg rezultata jer nastupa sa njenim brojem. Eto što je strast. Iako je gužva, vrlo je uočljiva. Zelena suknjica i roza tenisice, samo joj fali teniski reket i može u Roland Garos. Uz put prolazim Antonija koji je od Pule do Zadra došao na bicikli(335 km za 12 sati) i sad pokušava još nešto iscijediti iz umornih nogu. Stvarno je ... vidite valjda zašto su to moji ljudi.
Teško je bilo danas dosegnuti Dubravku i njenih 25,11 km. Ja sam jedva uspio i to samo za malo. Kladim se da će već sljedeće godine trčati makar gurala kolica sa blizancima. Možda i to vidimo. Bilo je i momaka u kolicima, a na uzbrdicama su priskakali trkači da im pomognu. Atmosfera je u trci ful dobra svi se nešto dovikuju. Publika, čak i stare bake izašle u hlad ispod ponekog rijetkog drveta uz cestu i još uvijek plješću iako ih je već dosta prošlo prije mene. Klinci, stoje u redu za dati "pet". Špalir ljudi kroz svako mjesto kao kad je dolazio Tito, a mi pioniri bili poslagani uz trotoar. Što god da oni mislili o utrci ili nama vidi se da se dive tome što smo toliko dogurali. Ja se više čudim sebi nego divim. Malo zateže u preponi, a nožice su već napola skuhane od vrućeg asfalta. Koža mi se smekšala od kad ne trčim i sad već osjećam da unutra buja žuljčina i to u desnoj koja kao da je previše stisnuta. Nisam nikad imao žulj na nozi osim na prvoj utrci u Rovinju i jednom kad sam kao student u nekim "Borovo" tenisicama išao pješke iz Ljubljane u Pulu. Para je bilo ili za vlak ili za par izlazaka u Uljanik klub, pa ti biraj. Kad je napokon Šeila došla pameti ili je koljeno blokiralo, malo je usporila, a ja sam odmakao i ostao neko vrijeme uz Davida i njegovo "nirvana" trčanje sa spuštenim rukama, stisnutim palcem i kažiprstom. Samo fali da prekriži noge i počne lebditi. Čini mi se kao da čujem: "Om ... Ram ... Jam ..." kad izdiše poluzatvorenih očiju. Jebo te on je stvarno odvaljen kad može trčati i meditirat na ovom pasjem vremenu. Za društvo to je dosadno do jaja, a ionako nije baš dugo potrajalo jer je izgleda i on zakuhao. Zato sam se malo "sprijateljio" sa nekim lokalnim dečkima koji se zezaju da idu do Šibenika ali se ne mogu dogovoriti oko tempa jer nemaju sat. Svaka dva tri minuta me pitaju koliko brzo idemo, a to je tad sve bilo malo brže od pet minuta ali nedovoljno za doći niti do Biograda. Jedan bi brže, drugi kaže slušajmo starog lisca on zna kako triba trčati i tako mic po mic prođe vrijeme u ćakulama. I onda prvo iznenađenje ali ne iz kinder jajeta, već iz šume izlazi Dražen. Koji kua ... aaa pišanje. Žali mi se kako mu je opet visok puls, opet se zatukao gore preko 175 i ne pada iako je usporio. Koji vrag nosi monitor na utrku. To ga samo može izbedirati. Kaže: "noge su mi teške .." ali stalno ubrzava. Ne mogu ja pratiti nekoga tko stalno mijenja tempo. Malo ga pustim, a on onda ful uspori i opet: "ne mogu više .. noge su mi mrtve”. Pa koji moj onda ubrzavaš na 4:40? Vozi ovako pet po kilometru kao ja i eto nas preko dvadesetke. Poslije ako hoćeš hodaj ili čekaj bus. Prošli smo dvadeset i jedan kilometar i neki "kusur" kad je usporio, a ja sam ipak htio još malo "uživati" u atmosferi iako je i mene sve mučilo. Žulj, probadanje u listu, prepona lijeva, kuk desni, vrućina, ... oću pivo!  Na sve to još i sprženo naročito ono desno rame jer nisam stavio kremu kad sam odlučio promijeniti maju za trčanje i uzeti bez rukava. Nije to bilo brzo. Za polu maraton čak 15 minuta sporiji od mog lanjskog u Rovinju. Ali trčanje mi je danas bio poklon, a poklonjenom konju se ne gleda u zube. Opet trčim sam ali ne za dugo. Naletim na Igora. On hoda jebo te, a ja mislio da je već u Pakoštanama. Jedva sam ga nagovorio da potrči i zajedno odemo do 25-og, pa onda neka tamo u hladu gdje dijele osvježenje razmišlja zašto je puko, a ne tu nasred ceste po tom suncu. Sigurno u glavi prevrće kako će ga žena zezati da joj nije ni do kolina. Kao da smo inače mi muški ženi do kolina. Bar je zaradio pivo od mene jer je dogovor bio ako me dobije on mene časti, a ako ja dobijem njega ja častim. Nije li to trebalo biti obrnuto? Trebao sam ga pustiti da me dobije ili je on možda zbog toga pustio mene da pobjedim. Uglavnom usrao je motku. Imao je idealnu priliku za revanš iz Brtonigle i sad je propustio, a nada se da će me sljedeće godine dobiti ha, ha... Kad smo napokon došli do 25-og, već se vidjelo da će dobar broj ljudi završiti današnju torturu tu u debeloj hladovini mjesta za osvježenje. Stao sam i ja. Uzeo vodu, popio naiskap, uzeo komad banane, komad naranče i onako bez veze krenuo po inerciji dalje ko neki majmun sa bananom u ruci sav sretan što sam uopće dotle došao. Sad se ja kao istrčavam nakon dobro odrađena treninga i onda čujem sirene, policija, presretač. Snimaju kamere, a ja mašem sa bananom i šetam ... na 25,45 km. Hm.. nije baš herojski i do zadnjeg daha. Ma ko ga šiša samo da još skinem tenisice. Najradije bi bio ostao tamo u hladu sa bananama, narančama i gomilom ljudi koji su postigli isto što i ja. Došli do iste točke, pa bez obzira što svi ne govorimo isti jezik, nismo istih godina ili spola osjećamo se bliski kao da smo prvi jebeni rod. No moramo u fest zagrijani bus. U busu za nazad se dijeli voda iz jedine velike plastične boce, priča se slična priča o trci. Saznajemo što su, tko su, odakle su i zapravo kužiš kako ne treba nikakva zastava ili uniforma da bi shvatili da smo zapravo svi isti. Ostalo do povratka u Pulu u sitne sate, iako ništa manje važno ili zanimljivo bilo je kao šlag na torti. Fuj, ne volim šlag. Recimo kao pivo i "rock and roll". Eto još jedan razlog više da i drugi put izađem iz zone komfornog života, iskušam se malo, da vidim od čega sam napravljen. 
 

srijeda, 4. svibnja 2016.

Zadar, daje ti krila ...

  Izgleda da je pritisak nešto što u meni stvara dobru vibru. Još neki dan je izgledalo da neću moći uopće trčati dulje od desetak kilometara. Zapravo to još nisam niti pokušao od ... čekaj malo to je bilo 24.01. Nažalost nakon toga sam morao opet pauzirati cijeli tjedan, pa sam nakon toga trčao malo u Londonu. Nakon Londona je sve uglavnom bilo nula bodova. Pošto sam u ponedjeljak liječio biciklističke ozljede od sudara međunožja sa štangom učinilo mi se da me kuk i prepone manje bole. To je ona fora: "kad te boli glava opali se po prstu", ako nemaš aspirin.
Htio sam probati opet onako malo brže trčati jedan đir po Drenovici. Baš sam se nekako inspirirao pisanjem jednog članka o trčanju uzbrdica i nizbrdica koje većina mojih kolega baš i ne vole. Ja spadam u one druge, "uvrnute" koji uživaju kad se nađu u podnožju i onda navale ko sivi dok ne zabiju zastavu na vrhu. Nizbrdo nisam baš jako sretan ali to je zbog mog starog "ovjesa", koji se raspada ako ne prikočim. Uglavnom nakon uobičajenog uvoda: od moje kuće malo uzbrdo Nazorovom, pa iza stadiona, preko šumice i pored nekih vrtova na stazu Drenovice. Taman kad izađem na početak one uzbrdice prema Vidikovcu i klinici Peharec disanje je već uhodano i zglobovi manje škripuću, pa mi taj drugi kilometar iako se prilično penje ispadne brži i lakši nego prvi. Onda dolazi strma nizbrdica koju pokušavam trčati sa što manje kontakta noge na tlu i što manje kočenja. Na Drenovici za to moraš biti vrlo spretan jer nema dva koraka iste duljine ili smjera. Slalom između borova uz preskakanje glatkog korijenja je vraški dobar trening. Kad sam izbio na plato htio sam malo usporiti ali tek što sam spustio pogled na sat umalo se nisam na uskom puteljku zatukao u Gorana Modrušana. Prošli smo kao dva voza jedan mimo drugoga na milimetar. Nešto sam dobacio(i ti ...) ali tek kad smo bili već van dometa tako da nisam čuo odgovor. Jesam li to i ja bio brz ili je samo on? Rekao sam sebi, ne gledaj uricu već gledaj ispred sebe i smanji malo doživljaj. 
 
 
Naravno ništa od smanjenja doživljaja. Kad sam završavao drugi krug osjetio sam jaku želju da nastavim ali mi je bila frka da ne bude sutra dan, jao i kuku lele. Iako sam htio malo usporiti drugi krug je bio brži od prvog za desetak sekundi. Stvarno sam razmišljao da odvalim i treći krug pa da napokon pređem tih 10 kilometara. Bolovi u kuku su se smanjili nakon zagrijavanja i nisu se pojačavali ni na kraju drugog kruga. Ipak sam se suzdržao i otrčao lagano nazad kući još taj jedan kilometar.
Jutros su mi skočni zglobovi(uzbrdice) bili malo kruti ali to i nije čudno bio sam gotovo minutu po kilometru brži nego prije par dana kad sam trčao sa Edom. Zapravo nisam tako brzo trčao uopće ove godine ali niti lakše. Bar mi se tako čini. 
 
 
Kao da mi je Zadar dao krila. Još samo da nakon Zadra ne završim kao Ikar.

ponedjeljak, 2. svibnja 2016.

Bicikl i ...

  Ovo glupavo vrijeme mi se baš inati. Bez obzira što u ova dva tjedna "ko fol" priprema nisam uspio u komadu istrčati niti 10 kilometara, sad kad sam odlučio ipak trčati u Zadru i vrijeme se počelo poigravati sa mojim živcima.
Nije meni tako važno jeli kiša ili ne ali čini mi se da me prepone i kuk više bole kad je hladno.
Možda je to znak da ću opet završiti sa pogoršanjem kao u siječnju kad sam skupio skoro 60 kilometara da bi u veljači opet završio na terapiji, pa je nakon toga slijedio mjesec sa nula kilometara. Htio sam ispitati dali ima smisla trčati samo pet šest kilometara ili ako "potegnem" pa istrčim petnaestak kilometra mogu očekivati bujicu bolova koju ni Asuanska brana neće zaustaviti. Nekako u ova dva tjedna nije baš išlo. Pet, šest kilometara po grbavoj Drenovici je ok i bez posljedica. Na stadionu sam dva puta samo malo prešao sedam i odmah me nekako uhvatilo. Kao da mi trčanje po ravnom ne odgovara. Još sam u utorak izgubio srčani monitor i onda sam rekao sebi: "stadion će me vidjeti kad sljedeći puta budem trčao intervale", znači možda nikada. Ipak u svakom zlu ima i nešto dobro. U petak sam trčao na Drenovici bez kontrole otkucaja i bilo je tako lagano. Čak je i lijevi kuk samo malo zatezao dok se nisam ugrijao.
Tek sutra dan sam provjeravao kako sam išao i paf... skoro minutu po kilometru brže nego ovo uobičajeno taljiganje. Mora da me više boli zato što trčim polako ili je to meni neprirodno. Fakat u subotu sam sreo Edu kad sam već bio na povratku doma, pa sam zavrnuo nazad da malo ćakulamo i da joj napravim društvo. Čim sam spustio brzinu i napravio još tih par sporih kilometara počelo je da me zateže. Opet sam se iz frustrirao zbog toga i zbog činjenice da još neću moći testirati trčanje dulje od deset kilometara.
Zato sam u nedjelju opet zajahao biciklu. Ovaj put sa burazom koji je jači biciklista od mene. To me još i više bacilo u "depru". Nismo napravili puno. Samo oko trideset kilometara ali smo išli onim stazama preko Gornjeg Kamenjaka gdje ja zadnji put nisam mogao proći neke uzbrdice sa onom škripavom biciklom. Sad je on vozio tu skalameriju pa je ipak prošao. Ja sam na bicikli od sina išao dosta lagano osim ... jebi ga jednom mi je kliznula noga sa pedale i aterirao sam skoro sa jajima na šipku ali sam za dlaku falio pa sad imam i modricu na tetivi. Jaja su mi zahvalna za to nadam se. Pa što sam se onda iz bedirao? Ne zato što je brat mrvu bolji od mene na bicikli(on na njoj i spava), već zato što me na bicikli ništa ne boli. Naravno ako ne odvalim  mudima po šipci ili što drugo. Nije pravedno, ja ne želim biti biciklista. Koji kua... u Zadru neću biti na bicikli. Vratite mi moje noge!