ponedjeljak, 23. svibnja 2016.

Moji prijatelji

  Prevalio sam i peti tjedan od povratka trčanju. Iako znam da nije gotovo "dok debela žena ne zapjeva", svrbi me da povećam kilometražu koju nakon onog izleta u Zadru nastojim ipak držati ispod 40 kilometara tjedno. To ja smatram rekreativnom granicom, a dobri doktor je rekao da probam trčati rekreativno da ne iritiram te silne degenerativne pizdarije. Nije lako, već ovaj tjedan sam se skoro poskliznuo i dobro da nisam prihvatio poziv Dražena i ekipe da idem sa njima dužinu u nedjelju jer bi bilo previše i prebrzo. Imao sam službenu ispričnicu jer je moj dobri prijatelj i budući trkač(nadam se) slavio rođendan u subotu. Znao sam da ću se razbiti od nečega. Odluka je pala na meso i kolače(baklavu), a kako sam bio žedan morao sam malo i "pivati"! Čak sam odradio jedan kratki podnevni trening prije ručka da napravim što više mjesta. Obožavam kad ovako zagrije. Zglobovi se pokrenu gotovo kao da su novi ili bar sa generalkom. Skoro ništa ne zateže i samo kliziš po šumi. Ovi moji svi krenu rano na te dužine, izbjegavaju uzbrdice i slične egzibicije. Zato sam ih valjda i pohvatao u Zadru jer je tamo bilo pripeklo. Trčanje po toplom vremenu je jedini način da se adaptiraš na toplo. Isto važi za uzbrdice. Vidjeti ćemo kako će proći na Plitvicama ako bude zagrijalo kao lani. Tamo ni uzbrdica ne manjka i iako su okolo jezera lani je falilo čak i vode na stazi. Nije bila moja krivica, stvarno! Ja sam uzeo samo jednu spužvicu na Koranskom mostu i to je sve. Ostalu vodu je popio netko drugi, a ta voda što sam ja uzeo ionako nije bila za piće.
Što zbog malo kasnijeg ustajanja i hmmm ... malo onoga "glava u balunu" opet sam otišao trčati u podne.
Sjetio sam se mog prijatelja Gorana koji se negdje u Barceloni borio sa valovima i kilometrima pa sam obukao još i onu crnu IRONMAN majicu koju ničim nisam zaslužio i zbog toga je inače ne volim nositi. No htio sam se duhovno povezati sa svima koji su taj dan patili svoje tijelo, a pogotovo sa njime. Mislima uglavnom na IRONMANU i okolo njega prešišao sam normu za ovaj tjedan jer sam zagazio po ne znam koji put krug više. Poslije mi se nije dalo vraćati. J..ga bio sam već na vrh Vidikovca. Rekao sam sebi: nema veze ipak će biti mrvu manje od 40 ovaj tjedan. Doduše imao sam i jedno tempo trčanje, zapravo sam ponovio onaj trening prije Zadra ali bez virenja u napravu na ruci da vidim koji tempo držim kad idem "umjereno jako". Ispalo je 4:37/km, a prije Zadra je to bilo 4:50. Nije puno, još je sporije i od prosjeka koji sam imao na maratonu ali bolje i to nego onih skoro 6 minuta. Sad po Drenovici lagano skakućem preko korijenja gore i dolje sa 5:20/km i kad još ne bi osjećao povremeno zatezanje u preponama i kuku skoro bi bilo kao nekada.
Nažalost vijesti iz Barcelone nisu bile dobre i meni se činilo da sam možda ja mogao nešto napraviti ili pomoći, a nisam. Osjećao sam se loše zbog toga. Lijepo me je bio iznenadio sa dobrim trčanjem u Zadru i pričali su mi dečki da je sad dobar na bicikli ali koji kua opet to plivanje. Samo da ne odustane od tog sna koji proganja kao "Don Quixote", tada bi i ja izgubio jedan motiv da ustrajem u mom nemogućem snu. Da, kad bolje razmislim ne inspiriraju me toliko ni Kenenisa Bekele kojeg ja smatram najvećim živim dugoprugašem, ni svi oni velikani kroz povijest, kao što me inspiriraju ljudi koji usprkos mnogim nedostatcima jure na svoje vjetrenjače. Baš takav je moj prijatelj Goran.

Nema komentara:

Objavi komentar