Izgleda da je pritisak nešto što u meni stvara dobru vibru. Još neki dan je
izgledalo da neću moći uopće trčati dulje od desetak kilometara. Zapravo to još
nisam niti pokušao od ... čekaj malo to je bilo 24.01. Nažalost nakon toga sam
morao opet pauzirati cijeli tjedan, pa sam nakon toga trčao malo u Londonu. Nakon Londona je sve uglavnom bilo nula bodova. Pošto sam u ponedjeljak liječio
biciklističke ozljede od sudara međunožja sa štangom učinilo mi se da me kuk i
prepone manje bole. To je ona fora: "kad te boli glava opali se po prstu", ako nemaš aspirin.
Htio sam probati opet onako malo brže trčati jedan đir po Drenovici. Baš
sam se nekako inspirirao pisanjem jednog članka o trčanju uzbrdica i nizbrdica
koje većina mojih kolega baš i ne vole. Ja spadam u one druge, "uvrnute" koji
uživaju kad se nađu u podnožju i onda navale ko sivi dok ne zabiju zastavu na
vrhu. Nizbrdo nisam baš jako sretan ali to je zbog mog starog "ovjesa", koji se
raspada ako ne prikočim. Uglavnom nakon uobičajenog uvoda: od moje kuće malo
uzbrdo Nazorovom, pa iza stadiona, preko šumice i pored nekih vrtova na stazu Drenovice. Taman kad
izađem na početak one uzbrdice prema Vidikovcu i klinici Peharec disanje je već
uhodano i zglobovi manje škripuću, pa mi taj drugi kilometar iako se prilično
penje ispadne brži i lakši nego prvi. Onda dolazi strma nizbrdica koju pokušavam trčati
sa što manje kontakta noge na tlu i što manje kočenja. Na Drenovici za to moraš
biti vrlo spretan jer nema dva koraka iste duljine ili smjera. Slalom između
borova uz preskakanje glatkog korijenja je vraški dobar trening. Kad sam izbio
na plato htio sam malo usporiti ali tek što sam spustio pogled na sat umalo se
nisam na uskom puteljku zatukao u Gorana Modrušana. Prošli smo kao dva voza
jedan mimo drugoga na milimetar. Nešto sam dobacio(i ti ...) ali tek kad smo
bili već van dometa tako da nisam čuo odgovor. Jesam li to i ja bio brz ili je
samo on? Rekao sam sebi, ne gledaj uricu već gledaj ispred sebe i smanji malo
doživljaj.
Naravno ništa od smanjenja doživljaja. Kad sam završavao drugi krug
osjetio sam jaku želju da nastavim ali mi je bila frka da ne bude sutra dan, jao
i kuku lele. Iako sam htio malo usporiti drugi krug je bio brži od prvog za
desetak sekundi. Stvarno sam razmišljao da odvalim i treći krug pa da napokon
pređem tih 10 kilometara. Bolovi u kuku su se smanjili nakon zagrijavanja i nisu
se pojačavali ni na kraju drugog kruga. Ipak sam se suzdržao i otrčao lagano
nazad kući još taj jedan kilometar.
Jutros su mi skočni zglobovi(uzbrdice) bili malo kruti ali to i nije čudno
bio sam gotovo minutu po kilometru brži nego prije par dana kad sam trčao sa
Edom. Zapravo nisam tako brzo trčao uopće ove godine ali niti lakše. Bar mi se
tako čini.
Kao da mi je Zadar dao krila. Još samo da nakon Zadra ne završim kao
Ikar.
Nema komentara:
Objavi komentar