Jesam li zadovoljan?

  Čitao sam davno na blogu od Saše A., o tomu treba li trkač svoj rezultat upoređivati sa svojim postignućem ili konkurentima?
On kaže(citiram):"istinski sportista će uvek pronaći razlog za nezadovoljstvo, jer će mu u protivnom oslabiti želja za daljim radom i napretkom"
Slažem se sa prvim dijelom citata, to je ono sa nezadovoljstvom. Drugi dio citata se odnosi na posljedicu: "ako si zadovoljan", valjda?  Iako ta stvar sa željama meni nikad nije bila baš jasna. Što to znači oslabiti će želja? Recimo smazao sam baklavu i sad sam zadovoljan, pa neću više niti jednu! Ma ugurao bi cijeli pleh u sebe da mogu. Nema šanse da zadovoljstvo oslabi želju. Nedostatak želje vodi sreći, kažu mudraci, a potpuni nedostatak svih želja onom nekom blaženstvu ili kako već neki zovu "Nirvana", što god. Ja nikad nisam bio onako "full" zadovoljan ničim što sam postigao.
Ali koji je pravi razlog da si nezadovoljan, a ono rasturio ko..? Mislim da čak i kad netko skine svjetski rekord u njemu onaj neki čova zajedljivo kaže pa što ga nisi skinuo tako da ga više nitko nikad ne nadmaši! E takvi smo mi ljudi ne samo sportaši. To je grabež i predatorska krv koja nas zaskoči kad se najmanje nadamo.
Mora da je tako, ne vidim drugi razlog. I meni se svaki put tako čini. Nije baš bio svjetski ali svaka budala ima svoja zadovoljstva. Kad sam u poznim godinama(60) istrčao prvu utrku smetalo me što to nije bilo brže! Ma ja sam valjda htio biti tamo napred sa onim kenijcima što su došli 20 i kusur minuta prije mene. Za prvi maraton u Ljubljani šest mjeseci poslje toga da i ne govorim. Rasturio sam sebe, naravno ali i konkurenciju u kategoriji. Uostalom bio je to osobni rekord(naravno kad je prvi) i to bolji nego što sam planirao(ne i priželjkivao). Trebao sam biti zadovoljan? Ali ne. Čim te prođu bolovi i onaj odlučni "nikad više", pomisliš j.. ga, mogao sam i par minuta brže. Ma nema šanse da se onaj "hiljaditi" koji je došao i sat vremena kasnije ne pita isto ili bar ne pomisli: što nisam dobio još onog ili ovog. Tako to funkcionira ili nisi trkač-čovjek. Sad sam tek nezadovoljan do bola. Imam osjećaj da trčim ko baba nakon ove skoro jedno godišnje stanke. Taj osjećaj nezadovoljstva je ono što me svako jutro dočeka i prije bolova koje osjetim čim ujutro pomaknem koske. Čak ni ova utrka u Zadru mi nije donjela utjehu već je još više produbila moje nezadovoljstvo. Mislio sam da ću biti sretan ako istrčim 20 km nakon toliko vremena. Ma jok, 25 i nešto sitno mi sad djeluje sramotno malo i nema tog pleha baklava koji će da me utješi! Što će biti kad još ostarim i usporim? Baš sam "mrgud", oću ... sve!