subota, 30. prosinca 2017.

Iznenađenje

 Kad god se nečemu nadaš uglavnom se iznenadiš jer ti uleti neko sr.. Tako je i sa mojim ozljedama ali nije baš da se tome sad trebam nadati. To bi bilo malo uvrnuto osim ako nisam mazohista. Pitam se? 
Još u četvrtak sam odradio biježeći od kiše dva kratka trčanja na posao i nazad jer sam htio u petak da odmorim. Znao sam da će ovo krkanje i pijenje da se odrazi na nešto, pa se čak i kod mene odrazilo na vagi. Šezdest i sedam nisam imao već tri, četiri godine.
U četvrtak na večeri i druženju kluba sam se dogovorio sa Slavenom da odemo skupa dužinu u subotu. Dva "coach-a", ja njegov i on sa svojih par naprednih iz škole trčanja. Školarci su imali oko 17 km, a nas dvoje smo sami krenuli dva kruga odnosno malo više od 21 km. Znao sam da će sa njim biti malo brže i moj Garmin se izgleda uplašio jer kad sam ga uključio stalno mi je pokazivao puls oko 156. Ne znam što mu bi, ja mjerim na vratnoj žili nema šanse ali on ne trza. Malo sam razgibao stare kosti pogotovo što smo bili sa školarcima pa nismo smjeli onako krenuti kao što obično radimo. Dva puta zamahneš nogom, zavrtiš šiju kao bokseri kad ulaze u ring i piči. Odradili smo sve propisno i školski. Prvi kilometar smo išli polakše ali nije dugo trebalo da počnemo ubrzavati dok se nismo ustalili na nekoj brzini koja nije odstupala više od sekundu dvije po kilometru sve do kraja. Inače Slaven zna držati tempo kao da ima tempomat u nogama. Malo smo se raspričali jer i njemu i meni baš te dužine koje smo radili sa ostatkom ekipe fale. Vrijeme je bilo pravo, ja to zovem "medulinsko. Malo burice sa Kvarnera kad ideš prema Kaželi ili oko poluotoka u kampu i cijelo vrijeme sunce. Iako je bilo oko 3 do 4 stupnja činilo se puno toplije. 
Nije uopće čudo da neki naši atletičari tu dolaze na zimske pripreme. 

Ja se nisam trudio oko gledanja na sat ali naše urice su bile dobro sinhronizirane tako da su bipale svaki kilometar sa minimalnom razlikom ali ipak se na kraju skupilo 50, 60 metara razlike što je totalno zanemarivo. Iako se tome nisam nadao ipak sam na kraju godine istrčao jedan polumaraton mada čavrljajući i sa pulsom još ispod gornjeg aerobnog praga. Prosjek je na kraju bio 4:49/km, a Slavenu 4:50/km. Iznenadilo me i što osim nelagode u stopalu koju sam manje više osjećao cijelim putem nisam osjetio jaču bol. Osim par puta na početku kad sam nagazio na kamen tim dijelom stopala. Zapravo osjećaj da bi mogao tako bez problema tko zna koliko me stvarno iznenađuje jer više od šest mjeseci nisam trčao ništa duže od 15 km, a i to svega dva tri puta. Sad očekujem da se nešto sj... kako bi bio opet ugodno iznenađen. Ops ili to ne važi. Sutra se neću upuštati u ništa sa trčanjem i osim zadnjeg kupanja ove godine u moru nemam više ništa da dam ovoj godini. Kakva mi je bila nije bolje niti zaslužila. Jedan polumaraton za kraj za 1:42 je sasvim dosta od ranjenog starca. Još samo da svima zaželim da vas zaobiđu nezgode i ozljede u Novoj 2018. godini.  I dalje sanjate čak i nešto što nije moguće ostvariti. Jedino tako će te istrpiti sve ono što u trčanju nije lako i lijepo, pa će opet biti dana kao meni ovaj današnji kad će Vas nešto lijepo iznenaditi. Sretno Vam bilo, Dida       

srijeda, 27. prosinca 2017.

Pogled u nazad

  Ovih dana užurbano pospremam i sređujem sve ono što nisam "stigao" u toku ove godine, a trebao sam. Nažalost kao i svake godine zaključim da je puno toga još ostalo. Osim vremena, njega uvijek potrošim do daske i uvijek mi malo pofali. Izvukao sam i malo trkačke statistike tek toliko da se podsjetim kako treću godinu za redom ne ostvarujem ono što sam si zacrtao. I ova godina će proći sa jako malo trčanja, manje od 2000 kilometara. Iako u kilometrima nije najgora, samo jedna utrka je najmanji broj od kad trčim. Ostvarivanje novih izazova ove godine je samo mazanje očiju i poslužilo mi je da prebrodim privremeni gubitak motivacije. Još mi je ostalo par dana da istrčim oko 39 km i mogao bi zaokružiti ovu godinu sa 2000 kilometara ali neću se previše zamarati sa time. Bojim se da se ozljeda stopala pogoršava pa mi se čini da je nekako prihvatljivije da još malo odgodim ponovno zaustavljanje nego da forsiram da se to desi što prije. Treću opciju ne vidim i zapravo ne želim niti razmatrati bar dok ne prođe praznično ludilo. Sve sam bitno usporio u nadi da će se bolovi u stopalu početi po malo smanjivati. Nisam podizao bitno kilometražu prošli tjedan i još uvijek sam ispod 50 kilometara na tjedan. Nikad se nisam osjećao tako odmorno nakon trčanja, čak i u subotu kad sam odlučio da trčim malo dulje pa istrčao preko 15 kilometara na Drenovici. Ništa me ne smeta osim toga. U nedjelju sam više iz očaja nego neke velike želje otišao na još jedno kupanje možda i posljednje u ovoj godini. Dogovorio sam se sa Erolom kad smo u petak bili na piću i koncertu da ćemo možda ići na plivanje. Kako on nema odijelo, a voda je sad već ispod 13 C znao sam da neće biti ništa od plivanja pa nisam niti ja ponio svoje. Samo gaćice i kapa pa buć u ledaru. Odmah sam se prisjetio mog prvog raftinga na Dobri. Imali smo neopren ali bez rukava. 
Kad je na kraju raftinga moj frend skočio u vodu stalno je držao ruke u zraku. Vidi mama plivam bez ruku ... nisam kužio koja je fora jer znam da te neoprensko odjelo diže i da ne trebaš ništa radit da budeš na površini. Kad sam skočio onda sam shvatio. Tako je bilo i u nedjelju. Noge još još, jaja uh... odmah emigriraju ali kad zaplivam prvo me boli oko vrata, a onda podlaktice. Valjda dok se žile ne stisnu. Osjećam kako mi puls raste kao da trčim tempo i jedino razmišljam kako da izjurim napolje, a da ne ispadnem pič..ca. Tri puta sam u prvih pet minuta pitao Koliko je prošlo vremena. Onda se sve malo umiri i samo osjećam peckanje po cijelom tijelu. Malo sam zaplivao i to me prividno opustilo, a pokušavao sam i intenzivno trčati kroz vodu. Nakon deset minuta mi se činilo da je bolje izaći dok još osjećam noge jer treba se nekako popeti na molo po klizavim stepenicama. Tek kad sam izašao uočio sam kako je to bilo jako slično teškom treningu. Sretan što je gotovo. Prvo si u fazi crvenokošca, poslije počinje faza tresem se ko prut ali meni je došla relativno kasno. Tad sam već sjedio dobro umotan u kafiću na plaži dok su se oko nas svi skidali u kratke rukave. Sigurno su se pitali sa kojeg planeta su ovi. Treća faza dolazi kasnije traje dulje i kod mene se manifestira tako da cijeli dan ne nosim papuče ni čarape po kući. Osim tog "plivanja" i onih uglavnom sporih trčanja ponovo sam jučer odradio jedno malo brže trčanje. 
U početku je ideja bila da napravim tempo trčanje ali zbog bola u stopalu sam odustao pa otrčao brzo ali maksimalno opušteno koliko je to bilo moguće. Kažu za tu moju ozljedu da treba lediti što ja redovito radim ali meni se čini da mi je gore što je hladnije. Kako god bilo bar mi je pojednostavnila jednu stvar. Imam samo jednu želju za ovu sljedeću godinu. Sve ostalo ... 

srijeda, 20. prosinca 2017.

Kvantni skok

 Dan mi je bio pomalo usran još od početka, a hladnoća koja mi se od ranog jutra uvukla u kosti nikako da ode. Već sam dva dana pauzirao od trčanja i još me čekala obaveza da nakon posla odem po šoping centrima tražiti umjetni borić jer se nakon ne znam koliko godina moja žena sjetila da bi opet kitila drvce iako to nismo radili od kako su djeca narasla i otišli svatko na svoju stranu. Nakon toga je trebalo napojiti "hondu" na kojoj se upalila lampica ali ne ukrasna već ona od goriva. Ja skroz zaboravio na to. Već je nisam dugo tankao kad stalno idem na posao biciklom i ponekad trčim. Napokon se otvorila dvostruka traka i kružni na zaobilaznici. Čak su napravili i biciklističke trake na njima. Međutim čini mi se da će tu biti velikih sranja jer kao da je ta druga traka stvorena da se pretječe, a pješake na prijelazima ili bicikliste nitko ne zarezuje. Ja vidio neke ljude sa torbama iz Lidla došli na prelaz i to na meni suprotnoj strani pa se zaustavio, a neki kamikaza izveo manevar da me zaobiđe pa raspalio skoro ljudima po nogama. Odskočili su u stilu toreadora kad ga napadne pobješnjeli bik. Šta je mislio da mi je znati? 
Da je dovoljno uključiti brisače.
Gužva na cesti, zvoni mobitel, gužva na parkingu, žena se još
nečega sjetila i to nekoliko puta ... borići na akciji samo 200 kuna! Kruh te j... za komadičak očerupane plastike. Ipak sam našao jedan za 50 kuna neću reći gdje jer je ionako bio zadnji. Nakrkaš na njega svega i svačega da se ne vidi kako je ofucan i milina. Kad sam napokon stigao nervozan, smrznut do jaja, več je prošlo šest i bio je mrkli mrak. 
Pojeo sam pola ručka, obukao se možda malo slabo ali nisam htio ponoviti grešku od prije tjedan dana. Mislio sam da ću umrijeti od bolova u stopalu koja nikako da se zagriju. Tako ukočen sa samo dvije tanke majice pokušavao sam da ne brzam jer me na kraju treninga čeka topla "štalica", tuš, bolji dio ručka, pivce i masaža stopala nakon koje mi se stanje uvijek malo popravi.
Nit sam koga vidio niti čuo, a i tko bi trčao u to doba kad je već stiskalo dobro ispod nule. Garmin kaže -2,2 C. Zato sam se iznenadio kad sam vidio da je napokon moj herc usporio na normalu iako sam išao i brže nego prošli tjedan. Tako odjednom, rekao je dosta, sad ću malo da "kuliram".
Zapravo u prirodi nema kontinuiteta to je koncept koji si mi sami namećemo u uzaludnom nastojanju da shvatimo svijet koji nas okružuje. Time samo otežavamo to razumijevanje. Zato je ovo zapravo samo mali kvantni skok. J...ga ja bi da je malo veći ... i još puno toga ali nesmijem reći.

utorak, 19. prosinca 2017.

Najgore je prošlo?

  Kada nakon nekog lošeg iskustva ili događaja kažemo: "najgore je prošlo", prečesto zaboravljamo da je sa tim "najgore", prošlo i mnogo toga dobroga. Prošlo i više se nikada neće vratiti. Evo već nekoliko dana sunce sve kasnije zalazi iako će zimski solsticij biti tek za koji dan. Moj se trkački dan produžio. Najgore je već prošlo. Prošla je i ova godina koja usprkos dobrom početku nije ispunila moja trkačka očekivanja. Nečemu drugom, boljem se baš nisam posebno niti nadao. Sad već tri tjedna relativno redovno trčim i mislim u sebi kako je najgore prošlo ali me zebe pri pomisli, jeli to zbilja tako?
Kako će se odvijati problem sa stopalom ako povećam kilometražu ovaj tjedan na 50 kilometara? Smijem li pokušati trčati bar neku kratku dužinu, recimo za dva tjedna? Čak i da istrčim do konca godine to što planiram biti će to relativno loša godina. Neznatno lošija od 2016 ali za utjehu ipak mnogo bolja od 2015. To znači manje od 2000 km u godinu dana i možda oproštaj od mojih snova o nekom boljem rezultatu u maratonu. Da se tješim time da nikada prije nisam plivao male maratone i da se još kupam i plivam u moru iako smo debelo u prosincu? Nije to neko postignuće, tu ima baba i čičica koji to rade bez da trepnu, a rezultat u plivanju mi je bio kao da sam trčao maraton preko četiri sata. Ali kad nema boljeg svaki napredak mi je dragocjen.
Nažalost sa tim "najgorim" što je možda prošlo, otišao je i dio moje mladosti i sposobnosti. Kako više ne vjerujem u bitno poboljšanje svog treninga mislim da će rezultati ostati takvi kakvi su bili i lani sa trendom daljeg pada. Planovi od tri sata su prvo reducirani na rekord kategorije "H" u Ljubljani, a sad već razmišljam o 2019-oj kad prelazim u kategoriju I! Do tada bi trebao ostati ispod 3:17 i trenutno mi bar to ne izgleda neosvojivo. Sve mi ovo sliči onom vicu o uspjehu. Kad si dijete uspjeh je kad naučiš sam obrisati guzicu, pa prohodati, .... pa poslije kad ostariš uspjeh je još uvijek sam hodati i na koncu sam obrisati svoju guzicu! A u p... baš sam loše volje. Idem večeras opet trčati možda se nešto prelomi.

ponedjeljak, 18. prosinca 2017.

Klin se klinom izbija

  Koliko uopće ima istine u tim narodnim izrekama i kako ih interpretirati. Niste valjda doslovno shvatili da će klin, čaval, brokva kako je god zvali izaći ako po njemu raspalite sa još jednim ... Kako je do toga došlo da onda baš tako nazovu nešto što se izgleda odnosi na obično potezanje vraga za rep. 
Moj dragi prijatelj kojeg sam od milja zvao "cimer" mi je jednom objašnjavao kako "oni", a pri tomu je mislio na štajerce na taj način rješavaju jutarnji mamurluk. Prije nego ujutro pojedu "kislu juhu" oni spraše jedno pivo i tako spriječe mamurluk i mogu nastaviti dalje. Ja sam izletio van iz kafane samo kad sam vidio juhu, a do sutra dan nisam mogao vidjeti ni hranu, kamoli pivo. J... možda je trebalo probati. Jednom davno sam čitao o nekom njemačkom liječniku koji je imao problema sa alergijskim napadima astme ali je bio veliki ljubitelj putovanja u egzotične krajeve i rado proučavao razne lokalne običaje. Dobio je priliku od ode u brazilsku prašumu i kratko vrijeme boravi sa jednom izoliranom indijanskom zajednicom. Nadao se da će mu suvremena medicinska pomagala ipak omogućiti da preživi sve ono što ga je tamo čekalo. Tamo je primijetio kako majke male djece štapićima prevrću po govancetu koje je njihovo čedo upravo ispustilo i nakon toga dugo međusobno razgovaraju i značajno kimaju glavom. Ponekad sa osmjehom, a ponekad zabrinuto. Odmah je kao liječnik uočio da sva djeca imaju gliste. Pomislio je, to bi kod nas bio alarm za uzbunu, a ove se lude žene smješkaju. Naravno i sam se zarazio ali je i primijetio kako mu više uopće nije trebala pomoć inhalatora. Kasnije je saznao da oni namjerno zaraze djecu glistama kako bi potaknule imunološku reakciju tijela koja im pomaže u borbi protiv svih drugih nametnika ili alergena kojih u prašumi ima u izobilju. Umjetnost je nakon toga održavati te nametnike pod kontrolom ali oni su našli i način za to. To je tipični primjer izbijanja klina sa drugim klinom.
Ja recimo ne podnosim zimu ... organski. Ne sanjam ono bijelo govno i ne priželjkujem bijeli Božić. Aljasku ne volim gledati niti na karti, a Đoletovog "sibirovskog" da ne spominjem. E baš zato opet sam za kraj ovog trkački bar malo nad prosječnog tjedna išao plivati. Klin se klinom izbija. Ne podnosiš hladno, najbolji lijek za to je kupanje u hladnoj vodi. Prošli tjedan sam plivanje preskočio jer sam trčao po onom snijegu i bljuzgavici na Drenovici, a ovaj tjedan sam do nedjelje već odradio preko 40 kilometara pa nisam htio pretjerivati jer to sranje sa stopalom izgleda nema namjeru da prođe brzo. Uspio sam jedan trening usporiti na skoro 6 minuta po kilometru jer sam se ulovio sa malo sporijom ali upornom ekipom koja svaki četvrtak trči na stadionu. Nije mi bilo lako ali bar sam se napričao u tih sat vremena. Na mojoj Drenovici je sve ostalo po starom. Čim mi misli malo odlutaju kad se bolovi u stopalu smanje ja ubrzam. Tako sam i u subotu opet bio još malo brži nego prošli tjedan, a cilj je bio malo usporiti. 
Nedjelja ujutro je izgledala sjajno na mom balkonu ali uvijek zaboravljam kako je balkon okrenut na jug, a bura puše sa druge strane. Zvao me je i buraz ujutro kad je krenuo na ronjenje da kaže kako je na "Mornaru" zavjetrina i sasvim ugodno. Prošli put prije dva tjedna mi je bilo hladno za ruke, noge i posebno glavu pa sam se ovaj put malo bolje spremio. Izrezao sam ostatak već skraćene nogavice mog starog ronilačkog odjela i napravio pet šest centimetarsku neoprensku traku za čelo. Kad sam preko toga stavio silikonsku kapu tako je zabrtvila da mi ni kosa na tjemenu nije bila mokra. Ponio sam i rukavice. Jedino što nisam htio staviti čarape jer mi se čini da ne bi mogao pravilno ispružiti stopalo pa bi cijelo vrijeme kočio. Išao sam na isto mjesto kao prošli put i već je jedan čičica bio u vodi, lagano se brčkajući kao da se kupa u toploj kupki. Dok sam ja obukao plivačko odijelo i stavio očale on je taman izlazio. 
Neki ljudi koji su se napenderili gore na terasu iznad plaže su ga pitali kakva je voda? Kakva ... je..te što misliš. Stari je samo nezainteresirano rekao: "da se". Da ssssse. Prvih desetak zaveslaja ne dišem uopće. U rukavice je voda ušla odmah jer su labave oko zgloba i čini mi se da od njih neće biti vajde ali osim oko vrata koji je najviše izložen, da ssseeee nekako. Ne razmišljam o tehnici, k..cu, palcu samo mislim koliko još, a tek sam krenuo. Znam gdje je okret i nakon prvobitnog šoka koncentriran sam na to da što prije tamo stignem, a nazad će biti još veći negativni "split". Negdje nakon 15 minuta prsti na nogama malo otupe i ne osjećam strujanje hladne vode oko njih. Zato pojačavam rad nogu iako zbog toga trebam više zraka ali uspijevam ostati na udahu pri svakom trećem zaveslaju. Ruke su nakon ulaska vode ipak ostale pošteđene pothlađivanja i rukavice su malo povećale površinu dlana. Zbog toga sam bio još malo brži nego prošli put. Hrabro sam odlučio napraviti još stotinjak metara više ali nisam bio siguran dali ću imati hrabrosti okupati se bez odjela nakon toga. Čiče nije bilo ali je na plaži bila jedna žena u kostimu koja se netom spremala da zapliva. Uz to je dopedalirao moj prijatelj koji se tu redovno kupa i kad sam već imao tako dobro društvo zašto ne. Zapravo sramota me bilo što ja plivam u odijelu. Da bar nisu bili tu. Bio bi se izvukao iz plivačke kože i odjurio kući na odmrzavanje. Ovako sam po cijelom tijelu okusio kako su se napatile moje bose noge i bilo mi je potpuno nejasno kako je onaj stari onako bezbrižno plivao. Vidim da isto tako pliva i ona žena, moj prijatelj te još jedna koja je kasnije došla. Ja bi odmah vikao ali ništa nije izlazilo iz grla. Nisam siguran jeli gore vani gdje burica na plus 6 stupnjeva lijepo rashlađuje ili u vodi koja je oko 13 stupnjeva. Bar tako kaže moj buraz jer on ima termometar na ronilačkom satu. Izdržao sam pet minuta jer to sam čini mi se negdje pročitao da je sasvim dosta. Ma dosta je i previše. Primijetio sam jednu stvar koja zajednička svim zimskim plivačima. Svi su crvenokošci i to žešći kad izađu iz vode. 
Ako je točna ona narodna klin se klinom izbija bojim se da ću se ako ovako nastavim i ja zaljubiti u zimu. Već me žena pomalo čudno gleda jer sam cijeli dan bos i bez čarapa po kući, a ja sam bio čuveni zimogrozni papučar. Kažu da plivanje u hladnoj vodi povoljno utječe na imunitet. Ja se pitam? Jesu li ti ljudi koji zimi plivaju zdravi zbog toga ili plivaju jer su zdravi. Možda ne i pri zdravoj pameti ali ipak. 
Ali ako niste dovoljno hrabri, ludi, kako god ili nemate u blizini hladno more, zaleđeno jezero ili rijeku možete i sami da učinite nešto slično. Jedna studija koju sam nedavno čitao je pokazala da je dovoljno nekoliko puta tjedno uroniti noge u kantu jako hladne vode na pet minuta! Učinak toga je znatno poboljšanje imuniteta. Očigledno je da naše tijelo posjeduje neke mehanizme pomoću kojih predviđa moguću opasnost od infekcija ili virusa kad je pothlađeno i zbog toga aktivira imunološki sustav. 
To je slično priči o glistama. Napad hladnom vodom na noge ili glistama na crijeva ima sličan efekt kao cijepljenje. Taj efekt bi se mogao nazvati “Klin se klinom izbija”.

četvrtak, 14. prosinca 2017.

Zona sumraka

  Kad je u pitanju povratak trčanju nakon prekida ili ozljeda pri čemu naravno dolazi i do gubitka forme svi preporučuju prvo polagano trčanje dok se ne vrati bar dio aerobne forme.
Sve to teoretski znam i vjerujem kako je dovoljno trčati sa 60% do 70% srčanog opterećenja da se to desi. Meni bi to bilo 118-132. Samo kad ispadnem iz forme to mi je tako sporo da jednostavno ne znam kako tako trčati. Noge se sapliću i stružu po cesti, da ne spominjem da je dosadno do jaja. Kad sam u formi to je druga spika. Sa tim pulsom mogu trčati oko 5:15/km do čak 5:00/km. U ponedjeljak sam međutim i pri 5:25/km imao visokih 139 ali sam se tješio sa time da sam se previše obukao, tek sam ručao i ne trčim opušteno zbog bolova u stopalu. Možda je sve
to točno. Fakat je bilo skoro 14 stupnjeva, a ja onako kronično smrznut nisam niti provjerio pa izašao obučen u Nike "Combat ultra warm dry"(neš ti naziva) majicu ispod koje sam imao jednu usku kratkih rukava, a preko svega još majicu dugih rukava žute boje da me bolje vide u mraku. Kratke biciklističke, preko toga duge tajice, dokoljenice koje ne skidam do ljeta i još sam stavio maramu oko vrata, kapu i debele rukavice. Svo to sranje koje je bilo oko vrata, na glavi i na rukama sam skinuo nakon kilometra i opet sam bio mokar do jaja. Bar da je padala kiša. Kao da jeste, južinu si mogao srkati. 
U utorak je lijevalo i osjećao sam dosta jake bolove u stopalu pa sam odustao od trčanja. No u srijedu se sve nekako smirilo pa sam odlučio da ipak malo trčim. Opet po mraku i opet istu rutu. U srijedu je već nešto okrenulo na buru i temperatura je bila oko 7 stupnjeva, a vjetar je bio slab. Zato nisam stavio onu toplu majicu ali sve ostalo jesam. Ponadao sam se jer me nije jako boljelo na početku ali se nakon prvog kilometra bol opet vratila, mada moram priznati ne tako jako kao prije dva dana. U sebi sam ponavljao mantru: polako, opušteno, polako, opušteno, ... skoro da sam zaspao ili upao u duboki meditativni trans da me nije prenuo neki automobil koji je trubio kao da su svatovi. Možda me to pozdravljao netko tko me prepoznao onako zakarabuljenog, nemam pojma. Ako je trkač možda me je prepoznao po načinu trčanja kao što sam ja prepoznao Edu što je izronila iz mraka u svom karakterističnom "trčim u štiklama" stilu. J..te ona bi trebala imati ovo sranje što ja imam u stopalu. Kažu da taj problem(Mortonov neurom) žene imaju 10 puta češće nego muškarci, a naročito one što nose štikle! Štiklu mu poljubim, ja štikle ne mogu niti od žene da "posudim", ono kad me uhvati ..., ma zaj..se. Sreo sam za nazad još neke nepoznate trkače i Emira kojeg sam prepoznao izdaleka iako je i on bio fest zamotan. Nisam gledao na sat jer mi se nije dalo vaditi ga ispod rukava i skidati rukavice, a u mraku ionako ne mogu ništa vidjeti. Ali kad sam stigao kući, vidio sam da je bilo još brže nego prije dva dana. A toliko sam se trudio da bude sporije. Naravno i puls nije bio niži već za jedan viši. Utješno je to što sam bio dosta brži i ipak u aerobnoj(132 do 145) zoni mada se meni više čini da trčim u nekoj zoni sumraka. Brojke govore jedno ali ja se osjećam potpuno drugačije. Da nema tog bolnog podsjetnika imam osjećaj da bi mogao letjeti ali tko zna što bi bilo kad bi aterirao. Još je zapravo rano za prognoze jer nakon još dva tjedna će se vidjeti razmjere štete. Tek sam odradio drugi tjedan i to jedva preko 30 kilometara trčanja, a sljedeća dva će biti nadam se preko 40 kilometara tako da u novu godinu ne ulazim sa ovim rekreativnim treninzima. Sljedeća je opet parna godina i godina za jedan dobar maraton. Samo da otkačim te štikle.   

ponedjeljak, 11. prosinca 2017.

Neočekivano

 Očekuj neočekivano i uvijek će ti se sve ostvariti. To je najjednostavnija stvar na svijetu ali nikako da je shvatimo. Garantira uspjeh pa opet nikako da je primijenimo. U čemu je greška? Mora da ima neke veze sa time što smo ljudi. Neki dan sam razgovarao sa jednim zanimljivim mladićem, poliglotom koji govori šest jezika, a među inima i nekim egzotičnim kao japanski i norveški ... ma totalno čudan svat. U priči smo se dotakli teme što je sigurno u životu i on kaže kako je njegov djed, norvežanin(otuda valjda i norveški) uvijek govorio kako su dvije stvari u životu sigurne. To je smrt i mamurluk! Moram priznati da ovu verziju nisam nikad čuo, a čuo sam razne uključujući i onu klasičnu sa porezom. Mali mora da ima neke vikinške krvi iako osim duge kose i bradice nema ništa vikinškoga u onom smislu u kojem to očekujemo. Zapravo kad bolje razmislim rijetko kad je nešto onako kako smo to očekivali. To je bilo u petak, a za subotu sam imao zakazanu feštu kod prijatelja sa popriličnim društvom nakon koje sam očekivao da će nedjelju ujutro glava biti u balunu i već to me činilo prilično nervoznim cijeli dan ranije. Vikend je i trebao bi se veseliti mogućnošću da za dana izađem na bicikli ili otrčim malo, a i plivanje bi moglo doći u obzir sad kad imam odijelo. No mamurluk je došao već u subotu ujutro nakon samo par piva sa Svenom što mi je bilo potpuno neobjašnjivo i naravno neočekivano. Neka vrsta apstinencije u ovih par tjedana koja meni uvijek prati probleme i zabrinutost me kao i kod trčanja izbacila iz forme. 
Da stvar bude gora očekivana kiša se prometnula u snijeg. 

Mamurluk ili možda umor, kiša ili snijeg svakako nisu i ne smiju biti razlog da se ne trči čak kada ih i ne očekujemo. Iako je sniježilo nisam se baš previše obukao ali sam stavio nepromočivu šuškavu jaknu jer je snijeg bio jako mokar. Samo što sam zaboravio da kapuljaču ne mogu staviti ako ne nosim šiltericu jer ako je stavim na glavu taman mi padne do vrha nosa pa ne vidim kud trčim. Ako je probam malo zavrnuti i podići onda je vjetar otpuhne sa glave tako da sam trčao bez kapuljače i uglavnom pokisnuo. Ni noge nisu bolje prošle. Po putu lokve, sa strane bljuzgavica, noge mokre već nakon prvog kilometra. Jedino što me nije iznevjerilo su bolovi u stopalu i eto bar tome mogu zahvaliti da nije sve bilo neočekivano. Nakon što su mokre i bolne noge ušle u fazu "tup-glup", uspio sam odlutati mislima i mimo očekivanja napravio jedan krug viška. Nije dovoljno da si mokar i da te nešto boli već to treba trajati više od sat vremena inače je ... to je za pičkice. Kad ne bi bio iskren rekao bi da mi je puls bio neuobičajeno visok za relativno lagano trčanje ali iskreno ne vidim zašto bi bio niži. Neki dan sam na poslu uključio monitor jer sam na posao došao trčeći pa sam imao monitor sa sobom. Registrirao sam puls u mirovanju odnosno dok sjedim, kuckam po tastaturi i razmišljam ... ili ma jok, samo sjedim. U odnosu na periode kad sam bio u formi i trenirao po ljeti viši je za 4 otkucaja. Prosječno je bio 43 dok je inače 39. To je u skladu sa dvije stvari koje utječu na visinu pulsa u mirovanju. Prva je bazični metabolizam koji se zimi poveća jer naše tijelo bez obzira što se trenutno nalazi u toploj prostoriji je zimi "podešeno" na obranu od hladnoće. Drugo je sad već sigurno bitan pad forme svih mišića pa tako i srčanog. Treba se baciti na intervalni trening, a to ne mora nužno biti samo trčanje. Već sam to prošao i mislim da pomaže. Fešta se to večer pretvorila u neočekivan susret sa nekim prijateljima koje nisam dugo vidio. Vino je bilo, malo je reći izvrsno i neočekivano sam se ujutro probudio u sedam sati bez mamurluka iako sam legao tek u 3! 
Možda je ipak bolje da se držim crnog vina nego pive. U osam sam već bio na Bunarini i dok se zubato sunce stidljivo dizalo na istoku već sam obilazio stazu sa još jednim oštećenim prijateljem trkačem postavljajući trake da se oni koji će trčati zimsku ne bi izgubili po puteljcima punte Verudele. Samo je jedan od trkača izjavio da mu je traka na jednom mjestu zbunjujuća ali to me ne čudi iako on često tamo trči ali isto tako se uspio "izgubiti" i na pulskoj X-ici pa je napravio skoro cijeli krug viška. Objašnjenje koje je dao je potpuno neočekivano. Mi smo trakom zatvorili uličicu koja ide ravno prema turističkom naselju i ne možeš ići nigdje osim lijevo prema bazenu. On je rekao da ga je to zbunilo jer je mislio da se više ne može nigdje i da je tu kraj ... ideeš. Na koncu sam odradio fotografski dio uglavnom uspješno dok su trajale tek kupljene baterije koje su se neočekivano možda samo smrzle kao i ja. Na koncu se naglo podigao vjetar koji je sa sjeverozapadnjaka prešao u jaki jugozapadnjak i pokvario mi planove za plivanje poslije obavljenog fotografiranja. Na cijeloj toj strani obale su se digli prilični valovi. Kako sam već bio promrzao stojeći na vjetru i nogama šest sati tako mi je jedina utjeha bilo neočekivano lagano trčanje od pola kruga po stazi zimske lige i skidanje traka. To me malo ugrijalo i dalo varljivi osjećaj da dan nije baš bačen u vjetar iako realno gledano možda i jeste. No svaki napredak je dobar i tjedan sa 30 kilometara je bolji od onoga sa 20, a beskonačno bolji od onoga sa 0. Tako bar kaže matematika. Očekujem da onaj sljedeći ... ne očekujem ništa i kakvo god sranje naleti nešto ću smisliti.

petak, 8. prosinca 2017.

Penzija

  Slučajno ili ne nešto sam danas kontao o tome kad po zakonu mogu u penziju i ispada da je to danas! Jupiii ... ili možda ne? To bi bila prijevremena za to davno imam uvjete baš sam glup! Za starosnu još treba da radim do ljeta 2019 godine. Onda je tu još neka za "dugogodišnjeg osiguranika", to treba biti negdje do kraja 2019 ili početkom 2020 godine ali ne znam u čemu je razlika. Brine me priča da što kasnije ideš i više radiš to ćeš imati manju penziju! 
 
J.. te to je isto kao sa mojim trčanjem. Ja se sav polomio da nešto ostvarim u trčanju i što sam više trenirao to je bilo sve gore. Umjesto da nakon par godina pomalo povećavam kilometražu i općenito treniram intenzivnije meni je sve obratno. Ispada da je najbolja bila ona prva 2014 godina. Ako krenem od prve utrke nakon koje sam zapravo počeo trenirati, u prvoj godini sam istrčao jedan maraton, 4 polumaratona, dvije kros utrke na 10 km i pet utrka zimske lige. Od tada je prošlo dvije i pol godine i osim dva maratona uspio sam još trčati jednu desetku i jednu utrku zimske lige. Ovim tempom do mirovine ili 2020 godine ću možda uspjeti istrčati još jednu ili dvije utrke. Nadam se bar jedan maraton.
Možda je to onaj nagli pad brzine ili sposobnosti koji mi je spomenuo Bepo kad je sa polumaratona 1:33 u 67 godini naglo pao u brzini i nikad više nije došao blizu tog rezultata. A nije da nije trenirao. 
Ja treniram u valovima po šest mjeseci. Tako da jedna godina ima dobar početak, a onda loš kraj. Sljedeća loš početak pa onda dobar kraj. Zato uspijevam trčati maraton svake druge godine. Sad mi ostaje nada da ću dočekati taj dobar dio negdje na jesen sljedeće godine kad bi htio ići po treći put u Ljubljanu. Do tada trebam prezimiti bez da potpuno stanem kao što je to bilo na početku 2016 godine. Startala je sa ukupno 160 kilometara u prva četiri mjeseca. Zapravo nije samo startala jer i prethodnih 6 mjeseci u 2015-oj godini sam trčao ukupno samo oko 290 km. I onda je sa toplinom maja krenulo. 
Prvo 170, 190, 240, 240, 230 i 260 kilometara u listopadu prije maratona, a sa njim i 300 km. Da sam optimista rekao bih da to ne bi trebao biti problem ako uspijem trčati bar oko 150 kilometara mjesečno ovih par sljedećih mjeseci. Nekome ovo izgleda smiješno ali meni ne. Ako sam mogao skoro od nule u šest mjeseci dosegnuti 3:10:09 na maratonu još se čvrsto nadam da ću se upisati u rekordere kategorije H sa vremenom bržim od 3:08:08. Da nema te nade davno bi odkantao sva takmičenja i vratio se rekreativnom trčkaranju kad mi se hoće i to bez obzira što mi već nedostaju neki treninzi sa mojim dobrim prijateljima, a posebno dužine.
Ja sam kao skupi nogometaš kojeg je kupio neki bogati klub da ga drži na klupi samo da ne igra za druge. Ili sam stvarno odabran da na meni neko više biće ispituje neobične ozljede. Kao ova zadnja koja nije proizišla iz trčanja jer nisam uopće trčao i nema veze sa operacijom stopala jer i to je gotovo prošlo. Jedino što sam uspio zaključiti “googlajući” da takve probleme imaju žene koje nose štikle i tijesnu obuću. Je..te, a ja nosim tijesne cipele tri dana u godini dok moja kolegica isto tako moja generacija spava u štiklama. Nju nikad ništa ne boli.
Biti će ipak da su to samo problemi sa istekom roka trajanja. Razmišljam da baš zbog toga požurim dok sve ne bude za baciti u kantu. Znači umjesto odmora sutra aktivna rehabilitacija. Izgleda po kiši na Drenovici.

ponedjeljak, 4. prosinca 2017.

Neslavni rekord

  Nekako sam izdržao do vikenda iako me svaki dan kopkalo dali da opet riskiram još veće otvaranje te ranice na stopalu. Što zbog obaveza, što zbog uglavnom šugavog vremena ipak sam se suzdržao od trčanja. U subotu ujutro sam isprobao jedan lagani krug trčanja na Drenovici uz jaku buru i prilično hladno vrijeme. Tako, tako, nisam baš sretan sa svime. Još me boli, izgubio sam osjećaj za trčanje jer stalno gazim nekako čudno na tu nogu i osim toga palac na toj nozi me prilično boli u zglobu. Imam osjećaj da ni problem sa bolovima u prednjoj strani stopala nije uopće riješen već ga maskira ova jača bol na još nezarasloj rani.To što sam trčao izuzetno sporo 5:46/km me ne brine previše jer ionako jedan krug na Drenovici trčim samo za oporavak i namjerno nastojim biti što sporiji. Ipak razlika u odnosu na prošlu godinu kad sam početkom studenog nakon maratona u Ljubljani trčao za oporavak je velika. 
Za isti tempo puls mi je sad veći za 8 otkucaja i više nije u zoni oporavka već u zoni aerobnog trčanja. 
U nedjelju je za divno čudo žena predložila da odemo do mora kako bi ja mogao mogao malo plivati, pa ćemo poslije prošetati. Bura je dosta utihnula ali je bilo još malo hladnije. Sjetila se žena da nam je jedan moj prijatelj koji se kupa cijelu zimu rekao kako odlazi između kampa Stoja i Valovina jer je tamo zavjetrina. I stvarno dok svugdje malo zebe i ljudi šeću poprilično zamotani u šalove i kape, na tom mjestu ispod visoko nazidane obale i jedne terase gdje je ljeti “beach bar”, stisnula se mala šljunčana plaža. Dolje je što bi rekla moja pokojna baba: "toplo ka u guj(z)ici". Dobro ne baš tako toplo ali može se podnijeti. Čak je bilo i malo vruće nakon minute kad sam navukao plivačko odijelo. Onako crno na suncu grije da je milina. Još da mogu plivati na suhom to bi bio trening iz snova. Kad sam zaplivao zaboravio sam na to što me zebu ruke i noge jer još nisam htio staviti rukavice. Kao da mi je netko počeo zabijati čavliće u čelo i obraze. 
 
Zbog toga sam instinktivno započeo sa malo previše podignutom glavom ali plovnost odijela je to kompenzirala pa sam odmah osjetio kako idem brzo. Nakon nekog vremena sam se ipak prisilio da glavu zabijem više prema dolje pogotovo što je na tom dijelu uz obalu bilo potpuno mirno more. Bar do rta u kampu Stoja ali nakon okreta ipak se osjetio vjetar u glavu i čini mi se da je bilo malo teže. Da mi ne odumru noge povećao sam broj udaraca gotovo dvostruko i požurio jer nisam htio da mi se ruke i stopala previše ne pothlade. Još sam planirao da plivam pet šest minuta bez odjela kad sam se već ovako napola pothladio. Još ne mogu doći sebi da sam došao do prosjeka od dvije minute na 100 metara. To bi na onom maratonu što sam plivao ovo ljeto bilo deset minuta brže. Istini za volju u mom slučaju odijelo čini plivača i jedno je plivati 1,2 km, a drugo više od 2 km. No rekord je rekord makar i bez nagrade. Uspio sam brzo skinuti odijelo zahvaljujući malom triku sa šamponom na vanjskoj strani nogavica i rukava. Sklizne sa tebe kao što žaba projuri kroz rodinu guzicu. A ja mislio da mi je hladno u odjelu. J...te kao da me netko šutnuo iz toplog kreveta na ulice Jakutska po zimi. Trkom sam odjurio u "topli" zagrljaj mora da bi se još jednom šokirao ali onda je bilo sasvim "ok". Par minuta sam se brčkao nastojeći da ne vrištim jer se na plažici već počela okupljati ekipa redovitih kupačica i kupača, a među njima i moj prijatelj koji mi je i rekao za ovo mjesto. Plažica i zaklon sa betoniranim zidićem je mala pa sam ja napravio gužvu. 
Moja žena je nakon razgovora sa svojom vršnjakinjom koju cijelo ljeto viđamo na obližnjoj plaži izjavila da će početi plivati i ona od sljedeće godine. Gospođa kaže: "to je sve u glavi"! Kao da je čitala Tima Noakes-a i teorije o "Centralnom upravitelju". Možda i jeste u glavi ali niti šetnja oko Valovina i odlazak kući nije otkravio moje tabane i ruke. Zato sam odmah uskočio u trkačku opremu i onako polu ukočen istrčao ponovo na buricu. Točno četiri kilometra mi je trebalo da osjetim da su stopala moja, a to mogu sa sigurnošću potvrditi jer me boli ona ranica kad nagazim nehotice na neki kamen. Bol u prednjoj strani stopala se ponovo lagano vratila ali nije više oštra. Jedino ne osjećam više ništa u onom koljenu koje me mučilo cijelo ljeto. No kako noge idu u paru pretpostavljam da je i ta lijeva noga moja iako me čudo neviđeno ništa ne boli, još.
Kako mi je trebalo skoro cijeli krug za zagrijavanje produžio sam još jedan i odlutao u mislima malo u Crikvenicu, malo svukuda i kad sam kasnije gledao što je zabilježio Garmin ostao kao posran. Nikad u životu za ovakav trening nisam imao tako visok puls. Tempo je iz nekog razloga bio prebrz 5:06/km i na razini bržih trčanja po Drenovici. Iako sam znao po Drenovici trčati ispod 5 minuta po kilometru, najčešće trčim oko 5:20 ili dužine 24-32 km, malo brže oko 5:15 ali puls je uvijek ispod 140, a jučer prosjek 153!!! To je kao kad trčim tempo sa ekipom i svi stenju kao da se porađaju. Na onim uzbrdicama prema Vidikovcu je skakao na 164-166 kao da trčim utrku, a uopće nisam osjećao nikakav poseban napor i sav sam bio koncentriran na tu bol u stopalu.
                                                           Drenovica 9km; 5:06/km; prosj. puls 153; max 166 u prosincu
 

                                Drenovica 9 km; 5:09/km; prosj. puls 137; max 151 u lipnju
 
Možda je moja pumpica neuspješno pokušavala ugrijati moje ozeble noge i ostatak tijela. Tko zna? U svakom slučaju i to je neslavan rekord. Danas odmaram na bicikli, a sutra ću ponoviti trčanje na posao i nazad iako su jutros sve lokve na premanturskom igralištu bile zaleđene i ruke su mi se na bicikli zaledile za desetak minuta u debelim rukavicama. Još mi netko spominje zimske radosti ma goni ...