srijeda, 30. prosinca 2015.

Jesam li to ja ili mi se samo čini!

  Opet malo listam i prebirem stare logove treninga pa ne mogu doći sebi od užasa. Ono što su neki tvrdili da sam previše trčao ispostavilo se da je totalna mizerija. 
Do jedan doktor koje sam zadnjih pola godine posjetio, a bilo ih je dosta, je tvrdio: "40 km na tjedan je previše za tvoje godine". 
Čitao sam zadnji post od Saše i zapravo već dugo dugo želim da pitam njega još neke ljude(i Bepa koji ima 83): ljudi, kako Vam to uspijeva?
Trče toliko da mi se zavrti od cifri, a moja "ALU"(Aritmetic and Logic Unit) jedinica ide u "overflow" ako me razumijete. Ne znam tolike brojke niti da napišem. Saša kaže u svom blogu: "...na koncu krajeva, 611 km u decembru nikako nije malo, a 4368 km u ovoj godini ... (mada sam relativno malo bio na bicikli, samo 6 hiljada km)" Saša, Saša jesi li malo "maka", šta ti je to u 6000 malo, a to je ono "pride". Kao kad moji banaćani nakon obilnog ručka još malo narežu švargle pride, da im ide uz pivo. Čak je i Bepo prašio preko 4000 km u mojim godinama. Ja sastavio jedva jednu godinu malo preko 2000 km i raspali se svi ležajevi i šušte ko na staroj kanti. A čuj ovo, doktori govore kako imam krasne i čvrste zglobove .. ma .. na onu stvar. Valjda su tako čvrsti da su blokirani. Sad pokušavam sa 5-6 km puževim korakom svaki drugi dan i ne ide nikako. Prvo ne mogu da se ugrijem, a niti da se oznojim ko čovjek. Našeg fra. Tomu bolje da ne spominjem jer iz njega curi ko da je Niagara čak i sad zimi. Baš mu zavidim. Ja nisam popio poštenu čašu vode od Plitvica. Ups, zaboravio sam tamo sam pio pivo, ali svejedno ništa ne mijenja, jednostavno nisam žedan. Što sad, da čekam ljeto pa da počnem trčati ili da si kupim električne gaće sa grijanjem na baterije. Ionako nosim bokserice, biciklističke kratke i još duge "gege" plus trenerka široka ko slavonske gaće ili moje banatske čakšire. Gore da ne pričam, bez tri maje i trenerke ne izlazim, a vani plus 10! Moj zet škot bi me se odrekao da zna. Ne bi me spasilo niti da ga pobijedim u golfu, "curling-u" i ispijanju piva i žestica ... bljak!
Neki me zaj.. da sam previše naganjao mlade po utrkama. Naravno ne cure, mada je bilo i cura kojima sam gledao pozadinu i ... pa pogled nije bio loš ali svejedno. Nema valjda nijednog trkača na ovom svijetu koji dođe na utrku, trči tako neko vrijeme i onda digne ručnu. E čekaj malo ovi ispred su sve mlađi, ma pusti njih, nije tebi tu mjesto. Ej ... gospodine molim osobnu da znam dali da Vas obrnem ... Trčao sam koliko sam mogao bez "fige" u džepu, nije to valjda zabranjeno. 
Previše utrka? Dajte molim Vas, jedan maraton i dva polu maratona, te onih kratkih niti za spomenuti. To nikako ne spada u neka postignuća godine.
Jednostavno po definiciji ja sam kilav. Imam malo kila i nemam kilu ali sam najblaže rečeno kilav. Ili se nešto strašno u meni dešava ali to još nitko ne vidi(osim babe Vande ... pričati ću vam jednom o njoj) jer od lanjskih laganih dužina preko 30 km sa 5:10 ili 4:50 u progresivnoj(dužina sa progresivnim ubrzavanjem prema kraju) sada trčim 5 puta kraće i za minutu sporije pa je opet ujutro sve blokirano, a niti WD ništa ne pomaže. Za utjehu ovaj mjesec sam bar uspio skupiti junačkih 80,66 km. Tako kaže Garmin ali tu je i nekih 15 kilometara hodanja od onih "hodaj-trči" treninga na početku! Sve je valjda bolje od nule ili se i to računa: "nula bodova". Kad je već ova godina bila(meni) tako usrana, Sretna Vam(i meni) Nova Godina.

petak, 25. prosinca 2015.

Božićna (s)trka

  Još od Rovinja zapravo od ponedjeljka depra me drži čvrsto u svom zagrljaju kao kakva nezasitna ljubavnica, samo što me ova guši i pritiska ali nema onog konačnog zadovoljstva zbog kojeg to inače trpimo.
Svako jutro sam ionako krut i tvrd kao ona stvar i to nije novost. Malo wd-a i ponovo se kotrljaš kroz život, znači to sigurno nije razlog
U ponedjeljak sam ušao u drugi tjedan trčanja i valjda naivan kakav jesam pomislio, ok sad bi trebalo biti lakše nego prošli tjedan. Prepone nisam očekivao da će proći, išijas ili što god je to što me kljuca u dupe dok trčim takođe ali da me sad opet jebe skočni zglob koji se bio potpuno smirio! To je valjda bilo dovoljno da mi digne puls i ubije svaki užitak trčanja.
Zbog njega sam onaj prvi dio kroz šumicu bauljao ko kakav nekoordinirani klaun kad pokušava nasmijati publiku, a ona umire od dosade. Čim sam sišao na asfalt jer se smračilo bol nestade. Cirkuska posla, prije klaun sad mađioničar. Samo fali gutanje vatre ili da izvedem nešto na trampolinu? Možda na onim prečkama gdje nabildani mladići uz mjuzu rade ono što rade, a ja  nebi mogao podići ni ovo malo kila recimo dva put. Da ne pretjeram, ajde jednom.
Nisam uopće gledao na sat, čuo sam ga kako svako toliko bipa i bilo bi bolje da ga uopće nisam gledao niti kad sam došao doma. Opralo me ko kad fulaš jackpot za jednu brojku, a nekim čudom dobitak za skoro pogođenu kombinaciju je jedna kuna ... Ima li uopće mjera kojom se mjeri depra. Instinkt mi govori da mora imati neke veze sa težinom. Recimo bruto registarska tona po kvadratnom milimetru drugog korjena tjelesne težine. Moram to patentirati ili posvetiti neki budući život otkrivajući teoretske dokaze. Čak sam prestao piti pivo cijeli tjedan i natapao se zelenim čajem ali ništa nije moglo otjerati razočaranje. U srijedu je bilo malo bolje jer me bar taj zglob nije pilao, a ostalo je sve tu i morati ću se pomiriti sa time. Pokušavao sam trčati i uživati u pogledu na još malo osvjetljeni morski obzor i obrise kampa Stoje u daljini ali nešto je falilo ili je nešto bilo višak, j..ga ko bi ga znao. Kad sam ovakav mrgud izbjegavam ekipu i alkohol, a to je baš bilo na meniju u srijedu naveče. Tako sam izbjegao šator i pivski trening sa ekipom maratonaca. Valjda mi neće zamjeriti? Četvrtak sam naravno pauzirao jer sam još uvijek na par-nepar trčanju kako nebi pretjerao odmah na početku. Znači trčanje u Božićno jutro. Četvrtak popodne sam proveo u fanatičnom vježbanju i istezanju u nadi da će sva ta ukočenost nekako otići, a na kraju mi je sve bilo još malo gore. Natopljen zelenim čajem i pun ko šipak kolača koje u normalnim okolnostima nebi ... ni pod razno, legoh kasno bez mnogo nade u neko lijepo buđenje. Ni spavanje nije nešto sa čime se mogu pohvaliti pa mi nije jasno kako sam mogao otrpjeti toliko i ustati se tek poslje 9.
Valjda je ležanje sa kušinom među nogama uz kljucanje išijasa ipak bolje od onog što se nudi van kreveta. Tmurno i slinavo jutro, kafa popijena u polusvjesnom stanju. Čak sam preskočio vježbe i čiju sa medom. Otvorim komp i pogledam poštu, ništa. Yogis Anonymous i MySciatiacaExercises nude siguran lijek protiv svih bolova... j...te kad vidim one komade savijene u perecu odmah me još više zabole leđa. Onda se sjetim da sam vidio mog omiljenog blogera na Zimskoj u Rovinju pa bacio pogled da vidim što je čovjek napisao. Eto, kakva Yoga odmah mi je uljepšao Božić, obuo sam patike i na Drenovicu. Krenuo ja polako da ne počne opet sa onim zglobom, malo hodam, malo poskakujem, malo potrčim, pa opet hodam i krenem ja je..ga krene i on. Pokušavam metodom, ma ko ga šiša ali ni on mene ne šiša ni pod razno i tako sa vjerovatno bolnom grimasom na licu naletim na kumovu kćerku, unuku i još nešto sitnih kučića. Jedan kudravi je njen, a za drugoga nisam siguran. Kako je narasla, ima ona šta nositi onako sitna, čini mi se da je
jučer kum javio da je postao djed. Kad mi se onako šeretski osmjehnula odmah sam malo omekšao, a možda je samo pomislila vidi stare budale on trči, a ja idem i sjedim u klokanici. Tako sam prekinuo ono prethodno mučenje na minuticu i počeo iz početka ali sam valjda zaboravio na zglob pa sam mimo odluke da ne idem uzbrdo opičio uzbrdicom prema klinici Peharec kao što to inače radim u malo žešćem tempu. Totalno sam se prepustio i odmah je u glavi kuhala neka egzotika kao da trčim neznam gdje. Možda Havaji, Machu Picchu bog te pita samo su mi još falile egzotične životinje. I naletio sam na jednog đukca sa vezanom crvenom maramom oko vrata koji je testirao svoju brzinu ali odustao nakon desetak metara kad je valjda skužio da se samnom nemože mjeriti na duge staze ... ha bar sam izdržljiviji od matorog đukca. Zavrnuo sam još jedan đir po premanturskom igralištu da produžim još malo trčanje ali da ne prekršim plan odnosno napravim samo jedan đir po Drenovici. Vidiš kako se nisam prije sjetio mogu raditi samo jedan đir po Drenovici i jedno deset po premanturskom i to se konta kao jedan, ludilo.
Uglavnom kad sam stigao doma skino sam sat i zafrljočio ga u ladicu kako nebi opet pukao zbog poraznih podataka. Nakon tuširanja bacio sam se na guljenje tone kumpira jer je to jedino što sam znao da napravim od svega što je moja žena radila za Božićni ručak. E da, znam i da otvorim vino i još kakvo. Crno, gusto, suho da ti jezik od njega ostane crn dva dana. Sad sam pun ko šipak, ne pitajte čega ali obzirom da od jutarnje kave nisam ništa jeo mogu i nastaviti da tamanim do ponoći sve ostatke od ručka uz još pokoje pivce za laku noć. J..eš zeleni čaj nisam više bolestan. Ipak nisam odolio pa sam pogledao Garmina. Tempo napokon ispod šest minuta u aerobnom režimu(puls ispod 140) i to 5:47(5:41 average moving pace) sa stajanjem za osmjeh kumove unuke. Pomalo pada, mislim na tempo. Doći će on ispod 5 ili ... možda neće. 

ponedjeljak, 21. prosinca 2015.

Rovinj, Pula i ja

 Još od kad sam prvi put vidio Rovinj stvorila se neka veza među nama. Skoro cijeli život sam “puležan” i zbog toga teško zamišljam život bilo gdje osim u Puli. Mora ima svukuda, većina planeta je pod vodama oceana i izgleda da bi je u budućnosti moglo biti još i više ali meni mora nikad dosta. A Rovinj ima more i to kakvo. Kreni samo od ACI Marine stazom Punta Corrente prema Balama. 
Pogled na Cveni otok sa Punte Corrente


Rovinj pred počinak

Toliko je vala i valica da moraš biti odlučan stati negdje jer ćeš finiti do Pule prije nego odabereš onu najljepšu. Moj favorit je svakako Val De Sorbo(Šorbo) jer tu sam ranih sedamdesetih uživao u mladenačkim ljubavima na uz vatru na plaži do koje si se morao probijati kroz žbunje i draču, a i sad se još povremeno nađemo tamo za rođendan mog prijatelja Dubravka i uz roštilj otvaramo sezonu kupanja oko prvog svibnja. Osim toga moji brojni prijatelji slikari i performeri su me uveli u svijet Grisije, a tu su i nezaboravne Rovinjske noći dok smo bili mladi i bolje podnosili gužve nego sad. Punti Corrente smo se često vraćali u zimskim dugim šetnjama i dok bura raznosi srebrni prah po pučini uživali u zubatom suncu zaštićeni starim pinima i strmim liticama uz obalu.
Zato sam i svoju prvu utrku(polumaraton) nakon 40 godina pauze istrčao na "Popolani" u Rovinju. I baš mi je medalju uručio moj imenjak sad mogu reći i prijatelj Ivan Stanić(Stane).
Stane, Alfio, Stefano i ja
Valjda je ta utrka zacrtala sve što se ove zadnje dvije godine desilo. Ali Zimska Liga nikako da me odvede u Rovinj da uz naše prijatelje: Mateisa, Javora i ostale vrijedne organizatore u Rovinju uživam u utrci po toj meni dobro poznatoj stazi. U utrci i druženju koje znam da bi bilo ... ma za pet. I bilo je za čistu desetku ali ostaje mali žal da nisam mogao ni ove godine trčati. Opet sam "fotkao" i izmjenjivao tužne priče o ozljedama sa jednim trkačem iz Pazina te neznankom koja je sjetno komentirala koliko joj trenutno nedostaje to trčanje na "zimskoj". Pokušao sam se oduprijeti lošem raspoloženju koje je na momente provirivalo nakon pozdravljanja sa nekim ljudima sa kojima sam lani ponekad ukrštavao tenisice u nadmetanju za svaku sekundu ili bod. Vidim da su skoro svi još tu, još su dobri, a neki su nakon prebrođenih problema i sve bolji. Stane se fenomenalno drži i uporno puše za vrat neminovnoj mladosti koja nadolazi svakim danom sve više i sve brže ... ili smo mi stari sve sporiji. U oku objektiva odjednom nakon poznatih lica ugledam meni jako poznat lik koji nekako ne pripada ovom krugu. Nemojte me pogrešno shvatiti on je trkač i to dobar trkač. Nije bez veze osvojio samo pola boda manje od Staneta i stigao malo iza njega ali nisam očekivao da on trči zimsku.
Meni je poznat jer sa velikim užitkom čitam njegove blogove i kratko vrijeme smo trčali skupa ove godine na  Plitvicama kad sam ja išao moj zadnji polumaraton ove godine, a on je trčao maraton. Od tada ja ne trčim zbog ozljede ali ne smatram da me je on "baksuzirao" jer sam već na početku utrke pa i na onima prije toga u Rovinju i Drenovici umirao od bolova ali ipak tjerao i "dotjerao cara do duvara". Možda sam ja njega tada "baksuzirao" jer mislim da nije završio utrku. Da sam kao ona baba Vanda(Maja kaže da jesam ali to je neka naša spika) ja bi reko da je to znak i da ću sada da se vratim trčanju. Vidiš kažem vam ja da ima nešto, eto prije par dana sam već počeo pomalo da testiram nožice i tetive. Sad ću sigurno da se vratim, hvala Saša.
Kad već trčanje nije bilo finale dana onda je to svakako zaslužilo ono poslije toga. Uz ćakule sa prijateljima i dobro crno vino, bakalar, pa poslije na pizzu, pa ćevapi ...  kako to da sam "fasovao" samo dvije kile u ovih šest mjeseci što ne trčim? Još sam na vrajžih 66, a doma me još čekala škrpina i šanpjer u rerni sa krumpirima. Kakva dobra nedjelja, danas obavezno rastrčavanje pet šest kilometara.

utorak, 15. prosinca 2015.

Depra za kraj godine

  Eto finija san i terapije bez nekog posebnog uspjeha ako se pod uspjehom ne podrazumijeva to što još uvijek hodam iako malo šepuckam. Znam da su se sestre na terapiji trudile ali i ovaj put se pokazala žalosna istina da većina naših liječnika iz tko zna kojih razloga rade po metodi probaj ovo pa ako ne ide probaj ono ako ne ide ... i na kraju zovi "Geronima"! Naslušao sam se onih: "što bi to moglo biti" bez da je itko posegnuo za nekim kvalitetnijim dijagnostičkim alatom. J...ga to košta. Pa i mene je koštalo ako do sada zbrojim preko tri "soma" kunelića!
Pokušaj da polako počnem trčati je neslavno propao u drugom tjednu nakon "vrtoglavih" 10 km ukupno, istrčanih u obliku puževih intervala od 6-7 minuta po kilometru i to ne dužih od jednog kilometra ...ma j...eš to!
Neko kaže previše si trčao! Molim...! Eto zahvaljujući tehnologiji imam registriranu 2014. godinu u kojoj sam ukupno pretrčao samo 30 km više od recimo našeg 82 godišnjeg Bepa. Baš sam mu neki dan stavljao u tabele podatke i rezultate od kad je počeo trčati(1985.) i najviše je pretrčao 1999.(sa 67 godina) i to 4.435 kilometara. Ja sam 2014. pretrčao samo pola od toga, 2.167 kilometara. Kako to onda može biti puno. Od 1997. do 2002. on je stalno trčao više od 4.000 km. I naravno tih je godina i imao najbolji rezultat. Godine 2000. na "Stareku" sa 67 godina polumaraton 1:33:02 i 2001 g. u Zagrebu maraton 3:32:39 sa 68 godina. Ne znam dali me pogled na te podatke frustrira više nego ovaj problem sa nemam pojma "nečim" ili činjenica da sam ja tek počeo trčati, a već ne ide dalje. Doduše utješno je da sam ja na početku bio puno brži od njega ali to se za par godina neće kontati. 

  Kad već ne trčim odlučih se za učenje i čitanje i kao što sam već spomenuo ulovio sam se knjige: Umjetnost usporavanja, Edward Yu(Knjižara Ljevak) i ... iznervirao sam se na pasija kola! Prijatelj koji mi je posudio knjigu me upozorio na loš prijevod ali plizzz.. to je nešto neopisivo. Ja sam svašta čitao, čak i Aristotelovu Metafiziku koja me iz...la ko nitko. No bio sam uporan jer sam valjda mislio da ću razumjeti "bitak" sa 18 godina. Ma kua moj možeš razumjeti dok ne kreneš od osnova. To je jednostavno, trebaš prvo naučiti pisati da bi nakon toga napisao roman, a još dobar to možda i neće ići. Nejasno mi je kako netko može prevoditi nešto što ili očigledno ne razumije ili još gore misli da razumije, a ustvari je na potpuno promašenom tragu. Eto sad polemiziram jer se nadam da ću izazvat neki komentar kao zadnji put kad sam spomenuo Tim Nokes-a! Cijela knjiga je puna podcrtanih pasusa ali nejasno mi je dali zbog toga što su tako značajni i dobri ili nejasni.
Zapravo da ne mislite kako smatram da je sve bez veze. Ne, ima zanimljivih pokušaja ilustriranja istočnjačkog promišljanja općenito. Za to će vam bolje poslužiti bilo koji kvalitetni prijevod istočne filozofije, a ima ih sijaset. Uzmite samo Čedomira Veljačića(Filozofija istočnih naroda dva toma) pa pročitajte. No iako ova knjiga ne iznosi meni ništa strano i nepoznato upravo me i to smeta. Zašto napisati knjigu koja je navodno namijenjena trkačima, a nema nikakav odmak od klasične prakse iako cijelo vrijeme tvrdi da je to upravo slučaj. Ja to baš ne vidim. Sve što ipak uspijevam razumjeti zbog prijevoda ... valjda, meni je potpuno suvislo, razumljivo ali opće poznato. Ne vidim što je to što bi trkaču trebalo promijeniti život. Godinama pratim polemike i zbivanja oko raznih pokreta u trčanju: "chi" trčanje, "bare foot" i ini sistemi tipa "usporite da bi trčali brže" i svi su u pravu osim što ponekad nisu. Znate li kad nisu u pravu. Pogađate, upravo kad ste vi u pitanju onda zakazuju sve te krasne teorije. Uostalom moja najčešća riječ na treningu kad savjetujem svoje prijatelje je "sporije"! Ne treba mi to nitko crtati.
Kad je u pitanju trčanje i dalje ću se držati dobrih savjeta jednog Jack Danielsa, Franka Horwila, Pfitzingera, Canove i drugih. Hoću li?

četvrtak, 10. prosinca 2015.

Slatka bol


 Kažu: kad te boli glava trebaš se opaliti po prstu i glavobolja čudom nestaje u trenu. Je da privremeno postaneš strastveni promatrač titrajućih nebeskih tijela čak i usred dana ali valjda se isplati. Samo treba paziti da to bude neki nevažan prst, a to ne bi trebalo biti teško kad ih imamo toliko. Trkačima ne preporučam ništa na nogama osim ako ne glume Bikilu i po zimi.
Kažiprst isto ne dolazi u obzir jer sa njim čačkate nos i onu drugu stvar ... nemojte da vam crtam koju. Zato mislim da je srednjak najbolji izbor. On ionako služi samo za pokazivanje ... srednjeg prsta naravno. Znači onako malo umotan biti će još vidljiviji i moći ćete ga pokazivati čak i kad nemate muda za to. Za bolove u tetivama ili ono što je mene mučilo zadnjih 6 mjeseci, a nije posljedica onoga što mladići rade često, a ja skoro svaki dan(skoro prije mjesec, i skoro prije tjedan dana ... pa skoro jučer) preporučujem "pliometriju". Koji "kua" je to pitate se. To je nešto što su izumili rusi sedamdesetih(osim muškobanjastih žena ali to je kažu izum istočnih nijemaca), a zapravo se svodi na razna skakanja i poskakivanje ... recimo.
U četvrtak sam sa nekolicinom mojih prijatelja napravio mali uvod u "pliometrijske" vježbe. Nevjerojatno je kako tih 15 minuta poskakivanja i uvrnutog ili čudnog trčanja(skip) zapale mišiće kao božićne lampice.
Još i dodatne intenzivne vježbe jačanja aduktora, zadnje lože, kvadricepsa i gluteusa koje ovaj tjedan radim na terapiji i doma i eto me jutros hodam ukočenih i razmaknutih nogu ko stari kauboj nakon sedmodnevnog jahanja. Stalno mi dolazi da se počeškam po guzici ali negdje daleko iza mene kao da je velika ko ona od ... kako se ono zove cura od "Ice-T"-a? Neda mi se “googlati” ... kokos ili nešto slično, ah taj nijemac! Jbg guzica zateže ali zato nema ništa od tetiva. Ni glasa ni znaka. Ipak za svaki slučaj jedan dan sam pauzirao, a danas idem po još. Ah kako je lijepo kad te noge bole, a znaš zašto!

nedjelja, 6. prosinca 2015.

Prvi tjedan

  Prvi tjedan treninga je iza mene i nisam baš uvjeren što bi trebao zaključiti iz svega. No tjedan dana je tako malo ali meni se zbog sve očitije nervoze čini predugo pogotovo što moram preskakati dosta dana bez trčanja. Uspio sam otići tri puta ako ne računam onaj užas od subote. 
To je bilo: u ponedeljak, zatim jedan malo duži trening u četrvrtak na stadionu i danas opet ponavljanje treninga od subote na Drenovici. Za razliku od subote danas sam zadnji kilometar pretvorio u dva jer sam uspio ipak trčati sa pulsom oko 135 pri tempu od 6:08 prvi kilometar, zatim drugi kilometar sa 136 pri 5:52 i zadnja dva kilometra sa 138 pri 5:56. Iz nekog nepoznatog razloga u četvrtak na stadionu mi je bilo dosta teško trčati i imao sam užasan osjećaj nelagode pri svakom koraku kao da me neko namlatio bezbol palicom po međunožju. Pritom sam još dosta ćakulao sa Slavenom i Ozrenom, pa iako nije tako izgledalo puls je ipak bio previsok za tako sporo vucaranje tabana po tartanu.  
Možda je to posljedica nekih vježbi koje sam taj dan radio na terapiji, a za koje mi je dr. Rosanda rekla da ih još ne radim ali sad me drugi fizijatar opet tjera da radim te vježbe. U svakom slučaju u petak sam se požalio drugoj fizijatrici i rekao kako neću raditi vježbe za jačanje aduktora dok mi se bol ne povuče. Koja je to zona sumraka na fizikalnoj. Svaki dan druga osoba kojoj moraš objašnjavati što treba raditi koju terapiju gdje kako i koje vježbe. J..te ona me pita koje ste vježbe radili, a ja sam u dva dana radio potpuno različite vježbe sa različitim terapeutom! Što da odgovorim? O gužvi da ne pričam, sve djeluje kao kolodvor u Karačiju samo što ljudi ne vise sa vagona već vire iz svake slobodne buže di se jedan pacijent može smjestiti. Jadne terapeutkinje stalno premještaju pacijente sa stolice na postelju ili obratno. Miksaju struju, magnete, ultrazvuk i vježbe kao kakav koktel u uzaludnom pokušaju da svi obave terapiju na vrijeme. Ja istovremeno radim tri vrste terapije, a pola vremena provedem premještajući se po odjelu
. Ipak su usprkos tome jako ljubazne i zaslužuju sigurno mnogo više nego što ih vjerovatno plaćaju. Zbog bolova nakon svega sam odmarao u petak i subotu. Danas sam trčao nešto laganijeg koraka nego svih ovih dana i gotovo da bi bio zadovoljan ali ipak još nije sve baš na mjestu i nemam blage veze kad će biti. Je ... uspio sam skupiti 12 km trčanja u jednom tjednu zaslužio sam jednu pivicu na kraju dana. "Oh what a ploncker" bi reka Del Boy.

petak, 4. prosinca 2015.

Instant trening

  Postoji li tako nešto, a da se ne svede na ono isto što bar meni znači "instant kava"! Znači nekakva vodica sa okusom sličnim kavi ali bez ostatka. Pod ostatak najviše mislim na cijeli onaj proces zbog kojeg ja pijem "kafu" i to traje bar četvrt sata. 
O nedostatku djelovanja na moju uspavanu pumpicu da i ne pričam.
Neki znanstvenici tvrde da je moguć, neki tvrde da je "BS"(bi rekli ameri) ili s..nje.
Pokušao sam više puta shvatiti dali i zašto stoji jedna ili druga tvrdnja. Zašto je uopće preporučuju pogotovo za pripremu maratona. Opravdanje bi bilo da je takav program proizašao iz znanstvenih studija koje je uglavnom proveo taj isti institut koji ih promovira: "FIRST" ili " The Furman Institute of Running and Scientific Training".
Njihov motiv je bio napraviti program za trening maratona i polumaratona ljudima koji nemaju vremena da treniraju više od tri puta tjedno! Ja bih rekao ako nemaju vremena, neka trče utrke sporije jer svatko iole fizički sposoban sa tri dana trčanja u tjednu može istrčati maraton. Za koliko? Pa nemam ja staklenu kuglu niti poznajem mogućnosti čak niti trkačke populacije u mojoj blizini.
Zato svaki trkač treba biti svjestan da u zavisnosti od svoje genetske predispozicije može ostvariti određeni rezultat koji je ograničen sa količinom treninga u smislu volumena(kilometraže) i intenziteta koje njegovo tijelo može podnijeti. 
Nekome sigurno nije problem da trčeći 30-40 km tjedno samo lagano otrči polumaraton za 1:30. Dali taj trkač prema tome može istrčati i maraton bez posebne pripreme? Sigurno da ali ne brže od 3:10, možda za 3:30 ili više, ne znam. Znam samo da bi osim umora sigurno bilo još nekih loših posljedica zbog toga što njegovo tijelo nije priviknuto na trčanje dulje od jednog sata. U polu maratonu ne bi bilo posljedica osim možda kakvog sitnog žulja. No nekome za takav rezultat treba trening intervala, tempa i dužine. To je tako, nema se tu ništa dodati ili oduzeti. Istina je da svatko može izgraditi svoje trkačko tijelo do neke mjere i od tromog pješaka koji nije mogao otrčati niti kilometar postati dobar trkač maratona. Za maraton je program ipak nužan u suprotnom većini se desi da jednostavno “izgore” prerano i oni zadnji kilometri se pretvore u svojevrsnu trkačku  “kalvariju”.
Ukratko “FIRST” program se bazira samo na takozvanim kvalitetnim treninzima i to tri različite vrste, a u ostale dane(dva do tri) ipak se preporučuje “cross trening” od 30-45 min. Znači ako nemate vremena trebali bi trčati samo tri kvalitetna treninga tjedno.
 
  Jedan dan se trči dužina i to je identično kao kod gotovo svih planova treninga. 
Mali problem je obično kod početnika podizanje kilometraže za dužinu te oni trebaju duži period od 16-18 tjedana koliko ciklusi priprema obično traju. Isti problem vide i zagovornici periodizacije je praktično nema bazičnog perioda pri kojem se samo podiže kilometraža, a izbjegava brzo trčanje osim pred kraj kad se počinje sa kratkim uzbrdicama. U principu ako bi u baznom periodu trebali trenirati samo dužinu, to bi značilo trenirati jednom tjedno!
 
  Drugi trening je trening tempo trčanje ili takozvani LT(Lactate threshold) tempo. I ovakav trening je sastavni dio većine kvalitetnih programa trenera kao Jack Daniels, Pfitzinger i gotovo svi. Čak i u ovom segmentu ti planovi imaju određeni problem prema jednom dijelu kritičara. Radi se o količini ili volumenu treninga provedenih u režimu LT tj. na njenoj granici. Takav trening ako traje dulje ipak izaziva značajnije povećanje razine laktata, a sa njima i iona vodika koji uzrokuju promjene ph faktora u mišićima i probleme povezane sa time. Ukupno vrijeme trčanja brzinom LT zavisi od ukupne kilometraže koja je relativno mala te je maksimum od 10-15% koliko se preporučuje vrlo mali. Stvar može popraviti dulji period laganog trčanja prije i kasnije kako bi se povećao ukupni volumen. Ali tada jedan trening postaje već pretežak(bodovanje intenziteta).
 
  Treći trening je trening Intervala i brzih ponavljanja u kojem je još više izražen manjak tjedne kilometraže za veći broj ili veću dužinu intervala. Pogotovo tu se ne može uvesti dulji period laganog trčanja prije i kasnije.
 
  Zanemarivanje dodatnih laganih i trčanja za oporavak u FIRST treningu u najboljem slučaju bi proglasio nužnim zlom. Takvi treninzi u trajanju od najmanje 35 min i pri vrlo niskom srčanom opterećenju od 60% maksimuma promoviraju u bolju prokrvljenost i oporavak mišića, a dodatno već imaju i određeni udio u aerobnoj metaboličkoj adaptaciji. Broj mitohondrija, "aerobnih" enzima i kapilarnost mišića se povećava.
Zato mi ostaje nejasno zašto uopće i cross trening jer sa njim to i nije instant trening.
 
  Cross trening neki koriste recimo za biciklu, samo je malo nejasno kako 30-45 minuta na bicikli može biti dovoljno ako se zna da za postizanje istog efekta adaptacije trebate više vremena nego pri trčanju. Isto je i još malo gore za plivanje. No recimo da to sve tako funkcionira. Dali je to optimalno?
Možda i jeste jer zapravo se ne razlikuje mnogo od svakog drugog modernog pristupa osim što se trči manje.
Zagovornici samo laganog trčanja i velikog volumena Jeff Galloway i Hal Higdon se uopće ne slažu sa ovakvim pristupom i smatraju ga sigurnim putem u ozljede ali siguran sam da postoje trkači čija konstitucija i tijelo mogu izvući više koristi iz ovakvog pristupa ako baš, baš nemaju vremena za više treninga.
Zapravo moj zaključak je da su u "Furmanovom" institutu izmisli toplu vodu jer svaki trkač zna da ako nema vremena za trening najmanje štete radi kad izbaci lagane treninge.
 
Upravo sam završio jedan takav "okljaštreni" plan za jednog mog prijatelja pa ćemo vidjeti kako će to izgledati. On zapravo i ne juri za nekim rezultatom već želi pratiti suprugu na njenom prvom maratonu, a ona je jako dobra pa će se ipak morati potruditi iako je on već sad ipak brži(od nje). Njegov volumen treninga nisam mogao nagurati preko 60 km u maksimumu, a recimo ja sam imao u svojim pripremama 90 km, no uz uz jako malo brzih trčanja(smo uzbrdice) i intervala(samo Yasso800 par puta). Nadam se da će on dobro podnijeti ovakav pristup.

utorak, 1. prosinca 2015.

Ponavljanje je majka mudrosti

  Nedjelja je bila u znaku očekivanja vijesti iz Crikvenice pa sam zaboravio na činjenicu da mi eksperiment od jučer nije baš najbolje uspio. Bar nije bila katastrofa ali jutarnji bolovi nisu nekom magijom nestali već je bilo otprilike kao i svaki drugi dan. Jedino je sunce lijepo grijalo tetive i zglobove dok sam na balkonu pio jutarnju kafu. Bio sam nekako nemiran, a ni čitanje knjige "Umjetnost Usporavanja" koju mi je posudio Danijel nije ugasila nemir koji me sve više obuzimao. Normalno bi u takvim okolnostima otišao na trčanje i ugasio svu nervozu ali znam da bi mi žurba ovaj put mogla doći glave (ili nogu) i moram se strpjeti do ponedjeljka. Ponedjeljak je pak dan koji najbrže dolazi ili su dani vikenda nešto kraći? Nikako da to dokučim.
Iako sad već svaki dan izlazim sa posla kad se hvata mrak, opet me je to nekako iznenadilo. Kako tako brzo? Još su samo crvenkaste ovčice iznad morskog obzora osvjetljavale nešto malo puteljka u šumici Lungomare kad sam opet naoružan trostrukim gaćama krenuo brzim hodom prema "Mornaru". Nigdje žive duše, tek pred kraj dvoje "gimnastičara" uz rep muziku “bildaju” svoje mišiće na prečki. Ipak okrenem nazad i prvi trkački dio krenem kroz šumu, pažljivo da opet ne iskrenem nogu. Koncentriran na to balansiranje između korijenja ne osjećam nikakvu težinu u koraku. Samo me povremeni kratki nalet bola podsjeti da ne smijem naglo mijenjati smjer.
Vratih se na cestu, a tamo je još uvijek živo. Ljudi, trkači, psi i automobili zuje ko noćni leptiri u slabašnom treptaju odsjaja oblaka i mora. Netko me pozdravlja ali ja sam zauzet skakanjem sa i na visoki trotoar bio više koncentriran na izbjegavanje bola od išijasa i aduktora tako da nisam stigao niti odvratiti pozdrav već onako u prolazu nešto doviknuo: "kako je" ... a bo, ne znam niti tko je bio.
Osjećao sam ipak pomak na bolje ali to je možda zbog ceste po kojoj je puno lakše trčati. Nisam baš presretan jer osjećam tu konstantnu tupu i podmuklu bol, a nikako da odvagnem jeli bolje nego prije i koliko?
Ipak za utjehu Garmin kaže da je bilo brže, puls je bio niži i na zadnjem kilometru ispod 140, trčao sam čak jedan kilometar ispod 6 minuta(5:52), a ostalo tako nekako oko 6. Koliko puta moram to ponoviti dok ne krenem dalje?
Nemam pojma ali sutra počinjem ponovo deset dnevnu terapiju. Možda toliko puta treba i ovo ponoviti. Pametni treneri kažu kako za svaku adaptaciju na promjenu intenziteta treninga treba 4 tjedna. Znači nakon “Silvestrova” mogu dalje. Hoću li bar dobiti pet iz zalaganja?