Rovinj, Pula i ja

 Još od kad sam prvi put vidio Rovinj stvorila se neka veza među nama. Skoro cijeli život sam “puležan” i zbog toga teško zamišljam život bilo gdje osim u Puli. Mora ima svukuda, većina planeta je pod vodama oceana i izgleda da bi je u budućnosti moglo biti još i više ali meni mora nikad dosta. A Rovinj ima more i to kakvo. Kreni samo od ACI Marine stazom Punta Corrente prema Balama. 

Pogled na Cveni otok sa Punte Corrente

Rovinj pred počinak

Toliko je vala i valica da moraš biti odlučan stati negdje jer ćeš finiti do Pule prije nego odabereš onu najljepšu. Moj favorit je svakako Val De Sorbo(Šorbo) jer tu sam ranih sedamdesetih uživao u mladenačkim ljubavima na uz vatru na plaži do koje si se morao probijati kroz žbunje i draču, a i sad se još povremeno nađemo tamo za rođendan mog prijatelja Dubravka i uz roštilj otvaramo sezonu kupanja oko prvog svibnja. Osim toga moji brojni prijatelji slikari i performeri su me uveli u svijet Grisije, a tu su i nezaboravne Rovinjske noći dok smo bili mladi i bolje podnosili gužve nego sad. Punti Corrente smo se često vraćali u zimskim dugim šetnjama i dok bura raznosi srebrni prah po pučini uživali u zubatom suncu zaštićeni starim pinima i strmim liticama uz obalu.
Zato sam i svoju prvu utrku(polumaraton) nakon 40 godina pauze istrčao na "Popolani" u Rovinju. I baš mi je medalju uručio moj imenjak sad mogu reći i prijatelj Ivan Stanić(Stane).

Stane, Alfio, Stefano i ja

Valjda je ta utrka zacrtala sve što se ove zadnje dvije godine desilo. Ali Zimska Liga nikako da me odvede u Rovinj da uz naše prijatelje: Mateisa, Javora i ostale vrijedne organizatore u Rovinju uživam u utrci po toj meni dobro poznatoj stazi. U utrci i druženju koje znam da bi bilo ... ma za pet. I bilo je za čistu desetku ali ostaje mali žal da nisam mogao ni ove godine trčati. Opet sam "fotkao" i izmjenjivao tužne priče o ozljedama sa jednim trkačem iz Pazina te neznankom koja je sjetno komentirala koliko joj trenutno nedostaje to trčanje na "zimskoj". Pokušao sam se oduprijeti lošem raspoloženju koje je na momente provirivalo nakon pozdravljanja sa nekim ljudima sa kojima sam lani ponekad ukrštavao tenisice u nadmetanju za svaku sekundu ili bod. Vidim da su skoro svi još tu, još su dobri, a neki su nakon prebrođenih problema i sve bolji. Stane se fenomenalno drži i uporno puše za vrat neminovnoj mladosti koja nadolazi svakim danom sve više i sve brže ... ili smo mi stari sve sporiji. U oku objektiva odjednom nakon poznatih lica ugledam meni jako poznat lik koji nekako ne pripada ovom krugu. Nemojte me pogrešno shvatiti on je trkač i to dobar trkač. Nije bez veze osvojio samo pola boda manje od Staneta i stigao malo iza njega ali nisam očekivao da on trči zimsku.
Meni je poznat jer sa velikim užitkom čitam njegove blogove i kratko vrijeme smo trčali skupa ove godine na  Plitvicama kad sam ja išao moj zadnji polumaraton ove godine, a on je trčao maraton. Od tada ja ne trčim zbog ozljede ali ne smatram da me je on "baksuzirao" jer sam već na početku utrke pa i na onima prije toga u Rovinju i Drenovici umirao od bolova ali ipak tjerao i "dotjerao cara do duvara". Možda sam ja njega tada "baksuzirao" jer mislim da nije završio utrku. Da sam kao ona baba Vanda(Maja kaže da jesam ali to je neka naša spika) ja bi reko da je to znak i da ću sada da se vratim trčanju. Vidiš kažem vam ja da ima nešto, eto prije par dana sam već počeo pomalo da testiram nožice i tetive. Sad ću sigurno da se vratim, hvala Saša.
Kad već trčanje nije bilo finale dana onda je to svakako zaslužilo ono poslije toga. Uz ćakule sa prijateljima i dobro crno vino, bakalar, pa poslije na pizzu, pa ćevapi ...  kako to da sam "fasovao" samo dvije kile u ovih šest mjeseci što ne trčim? Još sam na vrajžih 66, a doma me još čekala škrpina i šanpjer u rerni sa krumpirima. Kakva dobra nedjelja, danas obavezno rastrčavanje pet šest kilometara.