Prvi tjedan treninga je iza mene i nisam baš uvjeren što bi trebao zaključiti iz svega. No tjedan dana je tako malo ali meni se zbog sve očitije nervoze čini predugo pogotovo što moram preskakati dosta dana bez trčanja. Uspio sam otići tri puta ako ne računam onaj užas od subote.
To je bilo: u ponedeljak, zatim jedan malo duži trening u četrvrtak na stadionu i danas opet ponavljanje treninga od subote na Drenovici. Za razliku od subote danas sam zadnji kilometar pretvorio u dva jer sam uspio ipak trčati sa pulsom oko 135 pri tempu od 6:08 prvi kilometar, zatim drugi kilometar sa 136 pri 5:52 i zadnja dva kilometra sa 138 pri 5:56. Iz nekog nepoznatog razloga u četvrtak na stadionu mi je bilo dosta teško trčati i imao sam užasan osjećaj nelagode pri svakom koraku kao da me neko namlatio bezbol palicom po međunožju. Pritom sam još dosta ćakulao sa Slavenom i Ozrenom, pa iako nije tako izgledalo puls je ipak bio previsok za tako sporo vucaranje tabana po tartanu.
Možda je to posljedica nekih vježbi koje sam taj dan radio na terapiji, a za koje mi je dr. Rosanda rekla da ih još ne radim ali sad me drugi fizijatar opet tjera da radim te vježbe. U svakom slučaju u petak sam se požalio drugoj fizijatrici i rekao kako neću raditi vježbe za jačanje aduktora dok mi se bol ne povuče. Koja je to zona sumraka na fizikalnoj. Svaki dan druga osoba kojoj moraš objašnjavati što treba raditi koju terapiju gdje kako i koje vježbe. J..te ona me pita koje ste vježbe radili, a ja sam u dva dana radio potpuno različite vježbe sa različitim terapeutom! Što da odgovorim? O gužvi da ne pričam, sve djeluje kao kolodvor u Karačiju samo što ljudi ne vise sa vagona već vire iz svake slobodne buže di se jedan pacijent može smjestiti. Jadne terapeutkinje stalno premještaju pacijente sa stolice na postelju ili obratno. Miksaju struju, magnete, ultrazvuk i vježbe kao kakav koktel u uzaludnom pokušaju da svi obave terapiju na vrijeme. Ja istovremeno radim tri vrste terapije, a pola vremena provedem premještajući se po odjelu. Ipak su usprkos tome jako ljubazne i zaslužuju sigurno mnogo više nego što ih vjerovatno plaćaju. Zbog bolova nakon svega sam odmarao u petak i subotu. Danas sam trčao nešto laganijeg koraka nego svih ovih dana i gotovo da bi bio zadovoljan ali ipak još nije sve baš na mjestu i nemam blage veze kad će biti. Je ... uspio sam skupiti 12 km trčanja u jednom tjednu zaslužio sam jednu pivicu na kraju dana. "Oh what a ploncker" bi reka Del Boy.
Nema komentara:
Objavi komentar