Još od Rovinja zapravo od ponedjeljka depra me drži čvrsto u svom zagrljaju kao kakva nezasitna ljubavnica, samo što me ova guši i pritiska ali nema onog konačnog zadovoljstva zbog kojeg to inače trpimo.
Svako jutro sam ionako krut i tvrd kao ona stvar i to nije novost. Malo wd-a i ponovo se kotrljaš kroz život, znači to sigurno nije razlog
U ponedjeljak sam ušao u drugi tjedan trčanja i valjda naivan kakav jesam pomislio, ok sad bi trebalo biti lakše nego prošli tjedan. Prepone nisam očekivao da će proći, išijas ili što god je to što me kljuca u dupe dok trčim takođe ali da me sad opet jebe skočni zglob koji se bio potpuno smirio! To je valjda bilo dovoljno da mi digne puls i ubije svaki užitak trčanja.
Zbog njega sam onaj prvi dio kroz šumicu bauljao ko kakav nekoordinirani klaun kad pokušava nasmijati publiku, a ona umire od dosade. Čim sam sišao na asfalt jer se smračilo bol nestade. Cirkuska posla, prije klaun sad mađioničar. Samo fali gutanje vatre ili da izvedem nešto na trampolinu? Možda na onim prečkama gdje nabildani mladići uz mjuzu rade ono što rade, a ja nebi mogao podići ni ovo malo kila recimo dva put. Da ne pretjeram, ajde jednom.
Nisam uopće gledao na sat, čuo sam ga kako svako toliko bipa i bilo bi bolje da ga uopće nisam gledao niti kad sam došao doma. Opralo me ko kad fulaš jackpot za jednu brojku, a nekim čudom dobitak za skoro pogođenu kombinaciju je jedna kuna ... Ima li uopće mjera kojom se mjeri depra. Instinkt mi govori da mora imati neke veze sa težinom. Recimo bruto registarska tona po kvadratnom milimetru drugog korjena tjelesne težine. Moram to patentirati ili posvetiti neki budući život otkrivajući teoretske dokaze. Čak sam prestao piti pivo cijeli tjedan i natapao se zelenim čajem ali ništa nije moglo otjerati razočaranje. U srijedu je bilo malo bolje jer me bar taj zglob nije pilao, a ostalo je sve tu i morati ću se pomiriti sa time. Pokušavao sam trčati i uživati u pogledu na još malo osvjetljeni morski obzor i obrise kampa Stoje u daljini ali nešto je falilo ili je nešto bilo višak, j..ga ko bi ga znao. Kad sam ovakav mrgud izbjegavam ekipu i alkohol, a to je baš bilo na meniju u srijedu naveče. Tako sam izbjegao šator i pivski trening sa ekipom maratonaca. Valjda mi neće zamjeriti? Četvrtak sam naravno pauzirao jer sam još uvijek na par-nepar trčanju kako nebi pretjerao odmah na početku. Znači trčanje u Božićno jutro. Četvrtak popodne sam proveo u fanatičnom vježbanju i istezanju u nadi da će sva ta ukočenost nekako otići, a na kraju mi je sve bilo još malo gore. Natopljen zelenim čajem i pun ko šipak kolača koje u normalnim okolnostima nebi ... ni pod razno, legoh kasno bez mnogo nade u neko lijepo buđenje. Ni spavanje nije nešto sa čime se mogu pohvaliti pa mi nije jasno kako sam mogao otrpjeti toliko i ustati se tek poslje 9.
Valjda je ležanje sa kušinom među nogama uz kljucanje išijasa ipak bolje od onog što se nudi van kreveta. Tmurno i slinavo jutro, kafa popijena u polusvjesnom stanju. Čak sam preskočio vježbe i čiju sa medom. Otvorim komp i pogledam poštu, ništa. Yogis Anonymous i MySciatiacaExercises nude siguran lijek protiv svih bolova... j...te kad vidim one komade savijene u perecu odmah me još više zabole leđa. Onda se sjetim da sam vidio mog omiljenog blogera na Zimskoj u Rovinju pa bacio pogled da vidim što je čovjek napisao. Eto, kakva Yoga odmah mi je uljepšao Božić, obuo sam patike i na Drenovicu. Krenuo ja polako da ne počne opet sa onim zglobom, malo hodam, malo poskakujem, malo potrčim, pa opet hodam i krenem ja je..ga krene i on. Pokušavam metodom, ma ko ga šiša ali ni on mene ne šiša ni pod razno i tako sa vjerovatno bolnom grimasom na licu naletim na kumovu kćerku, unuku i još nešto sitnih kučića. Jedan kudravi je njen, a za drugoga nisam siguran. Kako je narasla, ima ona šta nositi onako sitna, čini mi se da je jučer kum javio da je postao djed. Kad mi se onako šeretski osmjehnula odmah sam malo omekšao, a možda je samo pomislila vidi stare budale on trči, a ja idem i sjedim u klokanici. Tako sam prekinuo ono prethodno mučenje na minuticu i počeo iz početka ali sam valjda zaboravio na zglob pa sam mimo odluke da ne idem uzbrdo opičio uzbrdicom prema klinici Peharec kao što to inače radim u malo žešćem tempu. Totalno sam se prepustio i odmah je u glavi kuhala neka egzotika kao da trčim neznam gdje. Možda Havaji, Machu Picchu bog te pita samo su mi još falile egzotične životinje. I naletio sam na jednog đukca sa vezanom crvenom maramom oko vrata koji je testirao svoju brzinu ali odustao nakon desetak metara kad je valjda skužio da se samnom nemože mjeriti na duge staze ... ha bar sam izdržljiviji od matorog đukca. Zavrnuo sam još jedan đir po premanturskom igralištu da produžim još malo trčanje ali da ne prekršim plan odnosno napravim samo jedan đir po Drenovici. Vidiš kako se nisam prije sjetio mogu raditi samo jedan đir po Drenovici i jedno deset po premanturskom i to se konta kao jedan, ludilo.
Uglavnom kad sam stigao doma skino sam sat i zafrljočio ga u ladicu kako nebi opet pukao zbog poraznih podataka. Nakon tuširanja bacio sam se na guljenje tone kumpira jer je to jedino što sam znao da napravim od svega što je moja žena radila za Božićni ručak. E da, znam i da otvorim vino i još kakvo. Crno, gusto, suho da ti jezik od njega ostane crn dva dana. Sad sam pun ko šipak, ne pitajte čega ali obzirom da od jutarnje kave nisam ništa jeo mogu i nastaviti da tamanim do ponoći sve ostatke od ručka uz još pokoje pivce za laku noć. J..eš zeleni čaj nisam više bolestan. Ipak nisam odolio pa sam pogledao Garmina. Tempo napokon ispod šest minuta u aerobnom režimu(puls ispod 140) i to 5:47(5:41 average moving pace) sa stajanjem za osmjeh kumove unuke. Pomalo pada, mislim na tempo. Doći će on ispod 5 ili ... možda neće.
Nema komentara:
Objavi komentar