petak, 29. rujna 2017.

Ubi dosadu

 Već mi je pomalo dodijalo ovo stanje u kojem ništa nije dobro ali nije ni jako loše. Nit smrdi, niti miriše. Nakon malo duljeg trčanja po Drenovici, dva dana odmora je vratilo sve u normalu ako sam ja uopće normalan. U srijedu sam sa dva kratka treninga od 5 kilometara lagano ujutro i pet umjereno brzo poslijepodne pokušao da ne provociram koljeno previše i izgleda da to uglavnom funkcionira.
U četvrtak sam pak morao uzeti slobodan dan sa posla jer sam se našao u stisci sa vremenom oko sređivanja stana od punice. Ono što sam mislio da će biti najlakše to me na kraju izpilalo. Što je to zamijeniti par utičnica i prekidača za svjetlo. P...in dim za jednog inženjera koji je prošao sve i svašta u svom životu od brodova do raznih čuka bogu iza nogu. Onda zaključiš da je u nekima sve izgoreno do jaja i samo čudo sprečava da se sve ne zapali. Nađeš kablove od pegle uzidane pod žbuku, utičnice u kojima ima žica ali nema struje. Eto cjelodnevne zanimacije, a sve su majku im ... nisko montirane. 

Kao rođeno za čučnjeve sa sj..im koljenom. Cijeli dan od 8 ujutro sam bio na par žlica "čije", jednom sendviču i banani koju mi je ugurala u usta moja stara kad sam skoknuo po neki alat do starog. 
Dodajte tome dvadeset puta uspon na 5 kat sa nošenjem stvari u podrum ili u auto. Najviše me ubila poveća biblioteka moje djece koji su sve svoje knjige odnijeli kod bake jer je imala praznu sobu za skladište. To sve sad moram ja da riješim. Kad smo se napokon dokopali kuće, umjesto ručka ja sam odlučio da ću na brzinu otrčati malo dok žena nešto spremi. Valjda zbog gladi i žurbe da me ne ulovi mrak odmah sam krenuo ko sivonja i iako uglavnom prvi kilometar trčim dosta sporo i bliže 6 minuta nego pet nešto me je potjeralo tako da zagrijavanje nije niti bilo zagrijavanje već je prvi kilometar bio odmah oko 5 minuta(5:09). Kad sam shvatio da su se noge same raspustile i da tako hoće ja sam se prepustio i rekao u sebi: "neka, otrčati ću malo tempa". Zadnji put sam to uradio prije tri tjedna i baš me zanima koliko sam od tada pao ili je moj pad zaustavljen sa ovih 30-tak kilometara tjedno. 

U prolazu sam vidio onog tajanstvenog trkača kako neumorno kruži po premanturskom igralištu. 

Mahnuo sam mu, no bez odgovora i sjetio se našeg zadnjeg naganjanja. Tad sam još bio u kakvoj takvoj formi ali sad nakon dva mjeseca nisam siguran da bi mogao pratiti onaj tempo, zato nisam ni pomislio da ga ponovo provociram već produžio prema Verudeli. Od laganog istrčavanja nakon napornog dana sve se prometnulo u tempo trčanje i na kraju jednostavno nisam imao volje usporiti jer sam jedva čekao da napokon ručam, zapravo večeram. Zadnji kilometar je zato bio "lagano" rastrčavanje na 4:51/km. 
Ukupno deset kilometara sa prosjekom 4:41/km i osam u tempu 4:35/km što je sporije i od mog maratonskog tempa ali meni sad to vjerovatno odgovara polumaratonskom tempu. Dobro i to je bolje nego prije tri tjedna kad sam sa sličnim naporom trčao sedam kilometara u tempu 4:52/km, tad sam stvarno bio u banani. Možda mi se samo čini ali relativno brzo se vratiš u neku prosječnu formu. Vraški je teško poslije dotjerati onih 5-6 %, za to ti treba cijela vječnost. Ako ništa drugo izgleda da mi takvo trčanje nije ubilo koljeno ali zato jeste onu dosadu od trčanja. Kako sad izgleda ovaj mjesec će ipak biti deset puta bolji od onog iz 2015. godine i smo upola slabiji od prošle godine. Jeli to napredak? Ja uporno svako jutro dok se gledam u ogledalu i perem zube ponavljam: "svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem" ... samo prema čemu?   
   

utorak, 26. rujna 2017.

Povratak u prošlost

 Čim sam pomislio kako sam na konju ispalo je da nije konj nego tovar ili sam ja možda tovar pa se uporno ne želim maknuti. A jok ovako mi je super, j... mi se. Malo trčkaram, malo pi..ram, ljut sam na skoro sve i čini mi se kako me svatko hoće zajahati, a meni se više ne ide nikuda. Vratio sam se napokon sa petodnevne robije u kojoj je najdeblji kraj izvuklo moje dupe. Kako taj svijet može biti normalan kad nakon deset sati sjedenja u kancelariji još provede četiri sata sjedenja za pijatom. Ma da je u njemu ne znam kakav napoj nema brale šanse, ova svinja bi to preskočila. Usprkos umoru uspio sam povezati dva dana trčanja rano ujutro oko šest i pol bez da osjetim promjene u koljenu. Kao da trčim na nekom drugom planetu sa drugačijom gravitacijom. Nakon onih već pomalo dosadnih 5:17/km drugi dan bez kiše produžio sam malo trčanje i na povratku ubrzao da napokon izađem iz zone oporavka. Možda sam trebao još malo stiskati jer iako sam za kilometar i nešto više trčanja, trčao brže deset sekunda po kilometru puls je ostao samo za jedan viši. Prvi put 5:17 i puls 132, drugi put 5:07 i puls 133. Ništa ne razumijem, kako je to moguće? U petak sam još jednom provjerio tu čudnu pojavu iako sam to jutro bio toliko pospan da sam drijemao dok sam trčao. Još me popodne čekala vožnja do Pule, a i išijas se već pomalo vratio na repertoar. Opet se ponovio taj čudan osjećaj da nisam na zemlji ... "ground control to major tom ...." i puls se još više uspavao.
U subotu sam bio nabrijan da napokon sa još dva dana trčanja probijem tih 40 kilometara u jednom tjednu ali ne lezi vraže. Žena ima sasvim druge planove koji naravno automatski postaju moji. Od kad je u penziji ja postao papučar. Nisam smio da prigovaram jer sam morao popodne biti u gradu kao redar na stazi X-ice. Nisam tako zamišljao da ću X-icu gledati kako trči pored mene. Nije pomoglo niti dobro društvo mog dragog prijatelja niti sva sila pozdrava, ni "Žuja", ni svi crni "Tomislavi" koji su tekli to večer sa društvom u Kukuriku baru. Ostao sam žedan i gladan utrke. U nedjelju sam se iako dosta umoran od nespavanja i pive zaletio opet na Drenovicu. Nemam više ideju što da trčim, postajem dosadan kao onaj tempo ali sam rekao u sebi: ako je i lagano  samo da odvalim malo dulje da vidim hoće li se koljeno buniti. Kao da čuje moje misli odmah na prvom kilometru je počelo malo zatezati ali se nakon zagrijavanja povuklo. Ja sam u mislima bio u Berlinu, kako to da se taj plan meni nikako ne ostvaruje. Doduše jako malo mi se planova uopće ostvarilo ali eto Beč koji je trebao biti prvi, pa i Berlin gdje me zove prijatelj koji me može i ubaciti nikako da se realiziraju. Na kraju sam zaključio da je ipak četiri kruga dosta jer više od 15 kilometara nisam trčao od polovine sedmog mjeseca. Nakon toga sam morao cijeli tjedan pauzirati zbog bolova u koljenu. 

Opet dosadnih 5:17/km ali ovdje uz normalan puls jer ipak je teren valovit sa skoro 200 m uspona na tih 15 km. Još da da me napokon prođe to koljeno ili da je za utjehu bar pao svjetski rekord možda bi bio zadovoljan sa ovim tjednom koji je iza mene. Ovako sam stariji za tjedan, koljeno me još uvijek boli, Kenenisa je popušio, Kipsang je popušio ali svaka čast Kipchoge-u uspio je vratiti se nakon napada mladog Adole. Sad već dva dana pauziram jer me jučer nakon još jedne ture čučnjeva u "montaži" koljeno opako boljelo pa mu danas dajem malo odmora. U petak će sve biti gotovo sa radovima i možda napokon počnem normalno trenirati. Ili ću se opet vratiti u prošlost. A kažu ne postoji vremenski stroj. Kua ne ja sam stalno tamo, a i neki političari. Šta neki, svi!

utorak, 19. rujna 2017.

Kišni trening

  Napokon sam se malo prije ponoći uspio vratiti u hotel nakon cijelodnevnog brutalnog uništavanja gluteusa. Cijeli dan od osam ujutro prvo u autu do Castel San Pietra(Bologna), zatim do poslje sedam popodne na poslu i na kraju na večeri sa koje bi bio pobjegao već nakon predjela ali j... Nisam bio sa svojim autom i pljuštalo je kao iz kabla cijeli božiji dan. Tako sam još malo produžio agoniju i kad sam se vratio u hotel nisam imao volje niti malo izmasirati guzicu sa teniskom lopticom koju uvijek nosim sa sobom kao prvu pomoć za moj pomahnitali išijas. Za divno čudo nije me mnogo gnjavio u vožnji niti sam ujutro osjećao posljedice pretjeranog sjedenja. Navio sam budilicu u 6 i 30 i odlučio ujutro probati nove tenisice. Opet sam slabo spavao zbog kasne večere iako je krevet u tom hotelu fenomenalan. Nije čudo da je Airton stalno boravio tu kad je bio u Imoli. Čak sam bio na istom katu ali ja u sobi 208, a on u famoznoj "Suite 200 dell'Hotel Castello". Promilio sam ujutro nos vani kroz prozor, mrakača i padala je neka sitna dosadna kišica jedva dovoljna da je osjetiš.
Prema "marfijevom" zakonu čim sam krenuo trčati spustilo se ono mokro sranje i dok sam se vratio po kabanicu bio sam već prilično pokisao. Htio sam odustati ali zar bi Airton odustao kad pada kiša? Ne nagazio bi i razguzio sve ostale. Zato sam ipak uzeo kabanicu i vratio se na kišu. No nisam se usudio trčati uobičajenom rutom uz dosta prometnu i usku cestu jer je kabanica crna, a vani je još bilo prilično mračno. Umjesto toga sam zavrnuo dva kruga po šetnici do te ceste.  

Što je sigurno je sigurno. Vidim da se svakava sranja događaju trkačima kad se najmanje nadaju. Ako bi trebao ocijeniti nove tenisice rekao bi da me malo prevario osjećaj da su premekane ali su zato izuzetno lagane. Peta je dosta niska samo 4 mm u odnosu na prste, a ja ionako odkad me zeza koljeno još više gazim prednjom stranom pa nisam uopće osjećao da petom dodirujem asfalt.
Nadam se da će potrajati i zaslužiti svoje mjesto u mom ormaru. Opet precizno gađanje tempa bez obzira na kišu, kabanicu, promjenu podloge i tenisica, 5:17/km po neznam koji put.
Jedino je puls znatno niži nego na Drenovici što i nije čudno obzirom na teren i teperaturu koja se prilično spustila i već sam zaboravio one ljetne od tridesetak. Koljeno nisam osjećao gotovo uopće iako me večeras nakon još jednog dana sjedenja od 11 sati malo zateže kad ustanem ali gotovo da prođe nakon par koraka. Možda će sutra bit još malo bolje. Samo da večeras večera ne potraje do ponoći i da prestane kiša. 

ponedjeljak, 18. rujna 2017.

Noge koje govore

Mislim da sam već negdje spominjao da bi kad bi bio indijanac volio imati neko ime vezano uz konje. Mene bi sigurno dopalo neko usrano, kao "konj koji hrama" ili "kilavi konj", a ne onako plemenito kao što je ime misterioznog usamljenika iz knjige "Born to Run" kojeg su Tarahumara indijanci nazvali Caballo Blanco(bijeli konj) zbog njegove sijede kose. Zapravo kad bi ti indijanci samo jednom trčali samnom sigurno bi me nazvali "Noge koje govore". Englezi bi rekli "Talking legs" i to bi me uvijek asociralo na jedan od mojih omiljenih bendova. Ja kad god trčim u grupi ili sa nekim imam veliku potrebu da laprdam sve u šešnajest. Čak i kad mi je duša u nosu ja nekako nađem još malo zraka da ispalim poneku makar na guzicu. Ponekad ljude dovodim u neugodnu situaciju pa su mi jednom dok smo u Šijanskoj šumi trčali kao neki tempo koji je očito nekima bio prebrz dobacili: "daj prestani više pričati ...". Tada me još većina nije dobro poznavala, a sad su se valjda navikli. Ovih dva i više mjeseca od kad trčim malo, a pišem još i manje nakupio se u meni neki pritisak kao u ekspres loncu. Trčim sam i čak izbjegavam da me neko vidi kao da me sramota što trčim malo i ne baš brzo.
Cijeli ovaj tjedan sam se spremao da dovršim poslove oko odlaska u italiju, da dovršim farbanje sobe i spremim još jedan članak za Glas Istre jer ću cijeli tjedan biti na velikim mukama i teško da ću imati vremena to obaviti do sljedećeg petka kad se vraćam. Zato sam u nedostatku vremena u srijedu trčao  na posao i nazad i tako upisao prvih 10 kilometra za taj tjedan. Tako kratko trčanje podjeljeno na dva od 5 kilometara nije se loše odrazilo na moje koljeno ali sam ipak u četvrtak odustao od ponovnog pokušaja jer me i vrijeme nije baš poslužilo. U petak sam krenuo odmah poslije posla na Drenovicu i već kod premanturskog igrališta naletim na Dražena koji je tek bio krenuo. On je inače moj najčešći partner i kao ja voli pričati. Sad je i u odličnoj formi jer se sprema za svoj prvi maraton u Ljubljani. Išli smo lagano jer se morao malo oporaviti od četvrtka kad je radio zadnje intervale u priremi od 5 x 1600 i znam da su to ipak malo teže stvari. Zato smo se raspričali kao babe na tržnici tako da je jedna gospodična sa psom kad smo projurili pored nje na onoj uzbrdici prema Vidikovcu uzviknula: "Isuse pa vi još i pričate ... što ste vi neki profesionalci!". Trebala je vidjeti one kenijce kad trče dužinu od 37 km u čoporu brže od četiri minute po kilometru, a pričaju i smijulje se. Mi smo "prašili" za nju fantastično brzo "čak" 5:18 po kilometru. Znali smo kad nas je bilo više i kad je sa nama trčao "Rudiša" derati dužinu dobro ispod pet minuta, a Dražen počne priče iz nogometaške mladosti, ne o lopti već o seksu. Sad mi fale te dužine u Medulinu.
Subotu sam opet farbao i još ni treća ruka nije sve dobro pokrila. Vrijeme je bilo loše ali sam otišao malo osjetiti atmosferu IRONMAN-a na Karolinu gdje su oni štandovi. Htio sam kupiti odijelo za plivanje ali izbor je bio nikakav, a cijene astronomske. Neki poljaci su imali bazična odjela za početnike Orca od čini mi se 3 mm po cijeni od 160 eura što je smatram pretjerano. Po izradi, rubovima i svemu je bolje odijelo od Cressi-ja, Triton koje mogu kupiti kod nas u Puli za nešto malo više para, a imam  još i garanciju. Ali kupio sam si ipak kompresijske navlake za listove od naših "buzećana" sa garancijom i još jedne tenisice jer moje adidaske u kojima trčim još od 2014 godine moram umiroviti. Iako su još kao "nove", preko 2000 km je mnogo i za tako dobre tenisice. Zato sam u nedjelju ujutro krenuo na Drenovicu da ih posljednji put prošetam.

I opet na istom mjestu kao u petak naletim ovaj put na Emanuela. Nije nam puno trebalo da se raspričamo baš o našoj X-ici. Sjetili smo se lanjske utrke i naganjanja mene, njega, "Rudiše", "Brace" i Kreše kroz cijelu utrku. To su prave utrke. Potpuno se slažem sa njim da je desetka jedna od naj atraktivnijih utrka. Dovoljno duga da pomete one koji ne treniraju, a misle kako su dobri i opet ne preduga da na kraju samo čekaš da prođeš cilj i boli te ona stvar koliko si brzo istrčao i tko je ispred ili iza. Dali ste znali ali postoje statistički podatci prema kojima je najveći broj trkača koji dožive toplotni udar upravo na utrkama od 10 km. Ponovo se pokazalo da bez obzira na formu, broj krugova, pričao ili ne, po Drenovici trčim već neko dulje vrijeme 5:17/km plus minus jedna sekunda! Kad bi tako bar pogađao loto. Popodne se vrijeme popravilo pa sam reda radi otišao pogledati završnicu IRONMAN-a u grad. Ostao sam malo razočaran nedostatkom entuzijazma među mojim sugrađanima ali možda i oni misle kako je među onih 1400 učesnika previše njih koji osim skupih bicikala i opreme nemaju baš veze sa triatlonom. No tako je to svugdje i zašto bi IRONMAN bio iznimka. Još uvijek nervozan zbog sutrašnjeg puta nisam niti otišao skroz do cilja u Arenu već malo sa strane popričao sa Stanetom i bodrio Gorana prije njegovog zadnjeg kruga trčanja pa otišao kući. Utješno je jedino što sam ovaj tjedan uspio preći trideset kilometara bez da se koljeno dalje ititira ali nije me još prošlo. Slično kao i ova kiša. Sad kad je zaredala evo prati me već cijeli dan na putu i još joj nije nije kraj.

srijeda, 13. rujna 2017.

Pivo, kiša i arheologija

 Ništa u životu nikad ne ide onako kako to mi želimo, pa ne kužim koji kua uopće želimo nešto. Što se ne prepustimo stihiji ko ona cura na luftiću što se za vrijeme poplave u Zadru spuštala niz ulicu cereći se kao mona dok se ostali bore da sačuvaju ono malo jada što su cijeli život stjecali. Najgore je što netko to "lajka". Recimo, planirao sam sa frendovima otići na Craft Beer Festival i koncert Ede Majke ali u subotu mi upala neka roštiljka kod kumova sa prijateljima koje rijetko vidim. Izgledalo je da opet neću niti probati neka od tih majstorskih piva. Prst sudbine me ipak malo pomilovao u petak. Iako sam bio tradicionalno samljeven od prošlog tjedna ipak sam otišao u Medulin. Pozvao me Erik i Ozi da budem zapisničar na jednoj od onih utrka "Teći, isti, piti" za koje ... ma nemam komentara. Ipak se divim organizatoru na upornosti i sposobnosti dobivanja sponzora. Na utrci je bilo više nagrada i svega nego trkača. Sad mi je malo žao što nisam možda koju otrčao jer bi kući otišao sa torbom kojekakvih sponzorskih piva čak i ovako kljakav.
Prvi je stigao Mauro koji me doduše znao i pobijediti ali trčao je tih 6 km u tempu kao što ja na treningu trčim "tempo", oko 4:09/km! I još je dobro odmakao drugom koji je bio van konkurencije jer je promotor utrke pa automatski dobiva nagradu bez da se trudi. Treći je bio moj kolega iz kluba Vlado sa kojim sam zadnji put plivao na Stoji, a ostale smo čekali kao Godota u cilju lagano ispijajući jedno pravo "craft" pivo. Bura, "Istrian Pale Ale". Ha, ha ta im je dobra. IPA(India Pale Ale) kratica je dobila potpuno novo značenje. Uostalom mi u Istri imamo i IRA-u pa se Vi svi mislite ča je to! Kad su napokon svi stigli. 

Svih 26 ukupno sa čak četiri štafete, malo smo pospremili i onda navali na štand sponzora gdje sam čak i ja dobio festivalsku čašu i "munidu" ili službeni festivalski novac. Za njega sam još sasuo u sebe jedno IBA pivo od Bure. Ajde pogodite što to znači! Nakon toga sam vidio da je vrag odnio šalu jer morao sam još probati malo nekog tamnog što mi je ponudio Ozi i poslije bi bio u teškom prekršaju. Svi su se tek zagrijavali za pivo, a ja sam mislio samo jedno. Kako ću sutra otići ujutro malo trčati. No nije se ostvarilo jer se opet umiješao prst sudbine i morao sam rano u kupovinu stvari za posao koji moram hitno dovršiti do srijede. Ženini planovi ili viša sila, jača i od uragana. Sa tog posla sam bez pauze odjurio na roštiljanje gdje sam opet uplitanjem sudbinskog prsta morao ja da roštiljam i pri tome naravno zbog vatre i dima otišla su dva tri crna Kozela. Poslije toga više nisam ništa brojao. Onda se predvečer dok smo preživali uz kaficu kao krave nakon obilne ispaše nebo počelo navlačiti u crnilo.
U nedjelju rano ujutro je već padalo sve u “šešnajest” i nije stalo cijeli dan, a ionako ne bi mogao ići trčati jer me je čekalo pravo arheološko iskapanje. Trebalo je sastrugati nepoznati sloj boja u stanu od pokojne punice jer u srijedu mi dolaze majstori postavljati pod, a moram još sve i ofarbati. Bok te vidio koliko je tu povijesti. Svaka ima svoju boju i priču. Žuta, siva, nekoliko verzija bijele od onih praškastih do onih polivinil. Kad sam na kraju stigao negdje do sloja "Marije Terezije" ukazala se zelena i roza podloga koju nije više bilo moguće razdvojiti. Osim toga ugledao sam svu bijedu prethodnih majstora koji su jadnu i neuku ženu "natezali" sa svojim stručnim krpanjima. Nakon ručka koji se sastojao od ostataka roštilja koji nismo pojeli dan prije nisam više imao snage da se vratim na arheološka iskapanja. Izgovor da me bole ruke sam upotrijebio za odlazak na trčanje. Kiša više nije lijevala ali ipak sam ponio onu tanku kabanicu. Totalni promašaj. Čim sam došao do zaobilaznice kiša je stala, a ja sam već bio polu kuhan. Južina i oko 20 stupnjeva, a ja sav u najlonu. Mislio sam napraviti par kilometara po zaobilaznici prema Verudeli ali nekako po navici zavrnuo sam cijeli krug oko Punta Verudele kao kad trčim tempo. Tako je ispalo oko 12 kilometara. 


Još sam trčao prebrzo jer me živciralo to sa kabanicom, žuljao me povoj na koljenu i gotovo da sam zaboravio da me boli do pred sam kraj kad sam malo spustio tempo. Kao da sam se žurio negdje, a nisam jer ionako nemam kud ići. Nema utrka niti očekivanja bar ne za ovu godinu. Kiša se ovaj put smilovala ali da sam išao bez kabanice vjerojatno bi bio potop. To mi se desilo u utorak kad sam trebao trčati na posao i nazad pošto popodne ne mogu zbog navedenih radova koje nikako da dovršim. Čim sam pomolio glavu na ulicu počelo je lijevati vodu u potocima. Znam da na poslu nemam suhe tenisice, a nisam bio siguran niti za ostalo pa sam nerado odustao.
Tako sam još na režimu jedan dan trčim, dva dana odmaram ali mic po mic već dva tjedna povećavam onu nulu. Prvo na malo više od 14 km, a sad prošli tjedan preko 26 km, ... superiška ... užas!

četvrtak, 7. rujna 2017.

Mlakonja

 Postoje i mnogo žešći izrazi koje bi mogao upotrijebiti da sam neki drugi bloger kao recimo bloger "Krule" ali nisam. Možda zato što je on šljaker na "baušteli", a ja petljam po formulama, kodovima i shemama. 
Ja sam "pi..ca" ili sam čini se postao. Možda je to normalan slijed života kad ti opadnu oni hormoni pa ... znate kako to ide, počne sa pilulama i završi u čitulji. 
Englezi bi pristojno to nazvali "wimp" ili "sissy", a zanimljivo je da taj wimp dolazi od znanstvene kratice: "Weakly interacting massive particles". U prijevodu masivna čestica sa slabom interakcijom. Je baš to, to je prava riječ za nekoga tko kao ja obožava fiziku iako nisam baš previše masivan. Nisam imao ni toliko muda da prebijem tih 12 kilometara prošli mjesec pa je završio kako je završio. Kao najgori od svih kolovoza do sada sa samo 68 km! Ne usuđujem se pretrčati više od deset kilometara iako je izgleda mom koljenu svejedno koliko trčim i dali uopće trčim.
Nakon tako laganog treninga uzeo sam još tri dana odmora i otrčao oko 9 km u subotu da bi opet u nedjelju razmišljao hoću, neću i na kraju preskočio još dva dana jer ponedjeljak je ionako dan za odmor nakon dužine! Al sam se umorio je..te. U utorak sam ponovio sve isto kao prošli utorak čak sam sreo i AŠT-ovce(Atletska škola trčanja) ali sam ih zaobišao i nastavio po svojem. Nevjerojatno je kako gađam tempo još na tako valovitom terenu. U sekundu identično vrijeme kao prošli utorak(30:18) iako Garmin pokazuje mala odstupanja u duljini od pedesetak metara. Zapravo toliko je bilo ono skretanje da pozdravim Ozija i Slavena. Puls se malo spustio ali možda je to posljedica toga što sam krenuo kasnije pa se ručak već slegao ili je zbog smanjenih bolova u koljenu trčanje bilo više opušteno tko će ga znati. Jučer sam opet ziheraški preskočio trčanje sa izlikom da idem odmah sa posla na plivanje dok je more još toplo i vrijeme se malo smilovalo. Nisam se baš nešto pretrgao plivajući i već nakon dvadesetak minuta sam bio vani. Zadovoljan što sam u istom vremenu prešao još malo više nego prije par dana sa burazom, navalio sam odmah na mastan burek kao predjelo punjenim paprikama. Bar sam uspio nabaciti malo masti oko struka da mi plovnost bude bolja. Mogao sam još otići malo trčati jer koljeno nije pokazivalo nikakve znakove pogoršanja od prethodnog dana ali zadovoljio sam se sa malo vježbi za koljeno u sjedećem stavu sa pivom u ruci. Hoću li ikada više biti muško pa stisnuti zube i učiniti ono što mi srce želi ili opet slušati onog mlakonju koji kenja nešto u stilu: strpi se, nije sve tako loše, još ima vremena, daj tijelu malo odmora, bla bla bla.
Sad mi govori u uho kako se sprema kiša i još koje kakve podle gluposti samo da odustanem od današnjeg trčanja. Vrhunac gluposti je da sam i prije imao još veće pauze pa se vratio sa dobrim rezultatima i osobnim na maratonu. Po tome sam ovaj mjesec već prešao dovoljnu kilometražu od 14,5 kilometara ili 0,6 km više nego u devetom mjesecu 2015 g. Sad mogu odmarati jer i sljedeći mjesec mi ne treba više od 13 km i tako manje više sve do proljeća sljedeće godine. Onda ću da zapnem ko štreberi na kraju godine i da ispravim sve jedinice u petice, za maraton od 3:07! Možda me koljeno i prođe ali neće biti ništa od toga ako ostanem mlakonja, wimp, sissy, pičkica ... eto rekao sam i to.