Cijeli ovaj tjedan sam se spremao da dovršim poslove oko odlaska u italiju, da dovršim farbanje sobe i spremim još jedan članak za Glas Istre jer ću cijeli tjedan biti na velikim mukama i teško da ću imati vremena to obaviti do sljedećeg petka kad se vraćam. Zato sam u nedostatku vremena u srijedu trčao na posao i nazad i tako upisao prvih 10 kilometra za taj tjedan. Tako kratko trčanje podjeljeno na dva od 5 kilometara nije se loše odrazilo na moje koljeno ali sam ipak u četvrtak odustao od ponovnog pokušaja jer me i vrijeme nije baš poslužilo. U petak sam krenuo odmah poslije posla na Drenovicu i već kod premanturskog igrališta naletim na Dražena koji je tek bio krenuo. On je inače moj najčešći partner i kao ja voli pričati. Sad je i u odličnoj formi jer se sprema za svoj prvi maraton u Ljubljani. Išli smo lagano jer se morao malo oporaviti od četvrtka kad je radio zadnje intervale u priremi od 5 x 1600 i znam da su to ipak malo teže stvari. Zato smo se raspričali kao babe na tržnici tako da je jedna gospodična sa psom kad smo projurili pored nje na onoj uzbrdici prema Vidikovcu uzviknula: "Isuse pa vi još i pričate ... što ste vi neki profesionalci!". Trebala je vidjeti one kenijce kad trče dužinu od 37 km u čoporu brže od četiri minute po kilometru, a pričaju i smijulje se. Mi smo "prašili" za nju fantastično brzo "čak" 5:18 po kilometru. Znali smo kad nas je bilo više i kad je sa nama trčao "Rudiša" derati dužinu dobro ispod pet minuta, a Dražen počne priče iz nogometaške mladosti, ne o lopti već o seksu. Sad mi fale te dužine u Medulinu.
Subotu sam opet farbao i još ni treća ruka nije sve dobro pokrila. Vrijeme je bilo loše ali sam otišao malo osjetiti atmosferu IRONMAN-a na Karolinu gdje su oni štandovi. Htio sam kupiti odijelo za plivanje ali izbor je bio nikakav, a cijene astronomske. Neki poljaci su imali bazična odjela za početnike Orca od čini mi se 3 mm po cijeni od 160 eura što je smatram pretjerano. Po izradi, rubovima i svemu je bolje odijelo od Cressi-ja, Triton koje mogu kupiti kod nas u Puli za nešto malo više para, a imam još i garanciju. Ali kupio sam si ipak kompresijske navlake za listove od naših "buzećana" sa garancijom i još jedne tenisice jer moje adidaske u kojima trčim još od 2014 godine moram umiroviti. Iako su još kao "nove", preko 2000 km je mnogo i za tako dobre tenisice. Zato sam u nedjelju ujutro krenuo na Drenovicu da ih posljednji put prošetam.
I opet na istom mjestu kao u petak naletim ovaj put na Emanuela. Nije nam puno trebalo da se raspričamo baš o našoj X-ici. Sjetili smo se lanjske utrke i naganjanja mene, njega, "Rudiše", "Brace" i Kreše kroz cijelu utrku. To su prave utrke. Potpuno se slažem sa njim da je desetka jedna od naj atraktivnijih utrka. Dovoljno duga da pomete one koji ne treniraju, a misle kako su dobri i opet ne preduga da na kraju samo čekaš da prođeš cilj i boli te ona stvar koliko si brzo istrčao i tko je ispred ili iza. Dali ste znali ali postoje statistički podatci prema kojima je najveći broj trkača koji dožive toplotni udar upravo na utrkama od 10 km. Ponovo se pokazalo da bez obzira na formu, broj krugova, pričao ili ne, po Drenovici trčim već neko dulje vrijeme 5:17/km plus minus jedna sekunda! Kad bi tako bar pogađao loto. Popodne se vrijeme popravilo pa sam reda radi otišao pogledati završnicu IRONMAN-a u grad. Ostao sam malo razočaran nedostatkom entuzijazma među mojim sugrađanima ali možda i oni misle kako je među onih 1400 učesnika previše njih koji osim skupih bicikala i opreme nemaju baš veze sa triatlonom. No tako je to svugdje i zašto bi IRONMAN bio iznimka. Još uvijek nervozan zbog sutrašnjeg puta nisam niti otišao skroz do cilja u Arenu već malo sa strane popričao sa Stanetom i bodrio Gorana prije njegovog zadnjeg kruga trčanja pa otišao kući. Utješno je jedino što sam ovaj tjedan uspio preći trideset kilometara bez da se koljeno dalje ititira ali nije me još prošlo. Slično kao i ova kiša. Sad kad je zaredala evo prati me već cijeli dan na putu i još joj nije nije kraj.
Nema komentara:
Objavi komentar