ponedjeljak, 29. studenoga 2021.

Tranzicija

 Svi manje više znamo što je tranzicija. Zapravo svi znamo da je to jako zajebana stvar jer smo bar mi stariji onu tranziciju iz "mraka" socijalizma u "svjetlo" kapitala preživjeli pa sad vidimo kako je to ispalo baš ... mogu reći i fino ... baš. Pa ne kužim što se sad ljudi toliko bune zbog toga što ih je umjesto "Kurte" uzjahao "Murta". Astronomi tranzicijom zovu prolaz nekih nebeskih tijela kroz određena područja i njima je to obično kul jer uvijek iskoriste da nešto saznaju i vide što se inače ne vidi. U trčanju ne znam što bi to bilo ali u triatlonu to je onaj prelaz sa plivanja na bicikliranje i nakon toga na trčanje. Uvijek sam mislio da je to manje više nevažna stvar. Bar za nas spore plivače, bicikliste i trkače. To je taman prilika da se ohane malo, popije nešto što kod nekih znam da bi rado bilo pivo ali većini je to malo izotonika i vode. Koji minut gore dolje kad si satima u sedlu ili na nogama nema veze. No neki i to treniraju i koriste svu silu trikova i opreme koja košta kao "sv. Petra kajgana" samo da obriju koju minutu pazi sad od 13 sati koliko prosječno iznosi dobar rezultat za kategorije 30-35 godina. 

Prošli tjedan je nažalost vrijeme baš zasralo sve i plivanje je skroz otpalo, a najviše zbog vrlo valovitog i nemirnog mora. Ipak sam uspio jedan dan odraditi biciklu i odlučio da napravim dupli trening. On se inače u triatlonskom žargonu naziva "cigla"(brick) ali ne pitajte me zašto. No obzirom na moje stanje napravio sam skraćenu verziju koja se zove "tranzicija". Znači tranzicija se zove trening pri kojem nakon biciklističkog treninga odradiš jedno kraće trčanje do 20-tak minuta. Naivno sam pomislio: to je taman da mi se noge malo opuste nakon "peštanja"(squeez) i bildanja kvadricepsa na velikom prenosu. Stao sam kilometar i pol prije kuće na marsovom polju, gurnuo bike u grmlje, skinuo kacigu i prebacio Garmin na trčanje. Onda se desilo nešto neobično. Ok, marsovo polje je malo grbavo ali ja sam teturao kao pijanac jer noga nikako da uhvati stabilnost. Dok sam se tako borio sa grbavicom nisam baš gledao na sat i onda paf. Činilo mi se da sam trčao bolno sporo ali tempo je bio prebrz u odnosu na ono što sam ovih zadnjih mjeseci mljeo. To je bilo uglavnom 5:35-5:40/km, a sad sam bio oko 5:15/km. Što god sam pokušao nije pomoglo. Puls je adekvatno tome bio viši nego što sam želio ali usporavanje nije uspjelo. Kao da mi se zaglavila sajla od gasa. Nakon 20 minuta sam stao, zajahao bicilu i otkotrljao se do kuće jer je manje više do tamo malo nizbrdo. Kažu mi neki da je trčanje nakon bicikle jako zajebana stvar i sad znam da imaju pravo. Tranzicija sa plivanja na biciklu vjerovatno nije problem jer nisam vidio da za to postoje treninzi ali probati ću jednom. Znam da mi je zeznuto trčati poslije plivanja u jako hladnoj vodi jer su mi tabani promrzli, a tako sam zadnji put i zeznuo palac. Za sad još nisam izvršio tranziciju sa trkača u triatlonce jer mi puno toga ne izgleda baš onako kako to govore. Nebi htio da me opet umjesto Kurte samo zajaše Murta.

ponedjeljak, 22. studenoga 2021.

Trilema

 Ako si postaviš previsoke ciljeve tada ti je razočaranje zagarantirano. No ako ciljaš nisko nema izgleda da ćeš biti zadovoljan. Doduše uvijek ima onih koji u svemu vide neko postignuće u stilu ... mama, mama vidi ja vozim bez ruku ... da ne idem dalje. Meni je razočaranja pun kufer pa pokušavam pomiriti te dvije oprečne strategije visokih i niskih ciljeva ali bojim se da tu nema kruha ili leba kako bi rekli neki moji prijatelji. Pošto je očigledno da trčanje nikako ne ide na bolje te da svaki tjedan osjećam i vidim kako se moja sposobnost urušava, okrenuo sam se nekim rezervnim ili utješnim aktivnostima. Tako je ovaj prošli tjedan ipak bio malo aktivniji i nije prošao u uobičajenom čekanju da se nešto promjeni na bolje. Prije svega vratio sam se na biciklu i od mizernih 165 km ove godine odradio preko 100 km ovaj mjesec i to većinu ovaj tjedan. Za divno čudo nisam još niti jedamput pao od  zadnjeg pada prošli mjesec kad sam mislio da sam nabio trticu. Zapravo sam tek nakon dvije ture od 27 km do Premanture i nazad shvatio da me opet boli trtica ali i da je netko pomakao sic tako da je krivo nagnut i spušten. Sve mi je bilo čudno ali u svoj toj muci oko bolova u leđima i išijasu nisam se sjetio da sam bicikl ljetos posudio sinu od mog frenda jer je počeo raditi kao raznosač hrane po gradu, a njegov bike je bio u kc..u. Dakle on mi je spustio i promjenio nagib sica tako da mi ni ulošci za dupe u biciklističkim gegama nisu pomogli da ne nažuljam trticu. Čim sam to sredio zadnje dvije vožnje su bile brže i kudikamo ugodnije. Bar neki napredak. Nakon svake vožnje i nakon svakog trčanja obavezno sam odlazio na more i pokušao plivati oko 20 minuta. More je sad već pomalo neugodno i broj plivača se smanjio. Ostaje uvijek ista ekipa koje se sjećam i od prošle zime. Nakon što sam prošlu zimu prvi put uspio neprekinuto plivati cijelu godinu osjećam da mi je sad malo lakše iako imam malo manje preplivanih kilometara nego lani. To je uglavnom zbog toga što sam lani plivao često sa plivačkim odjelom. Usprkos tome što plivam bez odjela prosječna brzina mi se popravila. Zaključio sam da mi je lakše podnijeti nelagodu zbog hladnoće kad odredim točno dokle ću plivati. Drugi trik kojeg koristim je maksimalna koncentracija na tehniku. To me zaokupi pa vrijeme dok odem do okretišta i nazad proleti. Srećom ovaj tjedan je u zavjetrini bilo ugodno i uglavnom sunčano pa nije bilo naknadnog treskanja niti potrebe da se odmah oblačim i trčkaram. Zubato sunce je ipak odradilo svoje. Ovaj tjedan neće biti tako pa možda ipak stavim odjelo. Čak sam i četiri puta trčao ovaj tjedan. Dok sam se držao ravnih 6 km po Marsovom polju sve je bilo u redu. Jučer sam probao ponovo nakon dva tjedna sastaviti dva lagana kruga na Drenovici i problemi opet nisu izostali pa sam ponovo razočaran. Da ne kažem i da sam u trilemi. Ne onoj "slatkoj" u kojoj je bio Mujo već jednoj sasvim "gorkoj". 

Dali da prestanem biti trkač kad je već toliko problema koji se svaki dan množe kao zečevi. Možda se posvetim plivanju u kojem sam relativno slab ali imam zato prostora za napredak ili bar ja tako mislim.      Još kad bi more bilo malo toplije cijele godine bilo bi to super. Jer u onoj kadi od Pulskog bazenčića nema napretka. Tamo možeš da zaradiš samo trovanje klorom ili gljivice. 

Mogao bi biti biciklista da se bicikle pomalo ne bojim. Na cesti vidim svašta, kad je lijepo vrijeme i u sezoni promet je užasan. Prostora za terensku vožnju je sve manje ako niste ljubitelj ekstremnog preskakanja preko građevinskih parcela koje su poput barikada opkolile Pulu i širu okolicu. Ne možeš se riješiti mješalica i bagera, bauštela je na svakom koraku. Neki dan sam na ulazu u slijepu ulicu kod naselja Volme umalo uletio u friško postavljenu kemijsku "klonju" koja je srećom bila kričave boje pa sam je na vrijeme uočio. Nabili je nasred puteljka odmah iza zidića i živice jer tamo niče nova kućerina. Malo prije između Banjola i Volma su nekad širok prolaz preko ledine ogradili žičanom i betonskom ogradom tako da se bicilista i pješak ne mogu mimoići, a prolaz se lomi u cik cak. Tako mi je neki dan naletila neka baba. Lako što je baba skoro dobila infarkt, ja sam žešće opalio rukom o zid pokušavajući da stanem na mjestu, a da se ne raspem po tek postavljenom lomljenom krupnom tucaniku. Razmišljam i o trenažeru ali ...

Mogu pokušati drastično smanjiti trčanje i ponovo biti povremeni rekreativac koji trči kad nema pametnijeg posla ili da malo prodrma probavu kad ima zatvor. No ja nisam skrojen za takav mentalni sklop pa je to najmanje izgledna kombinacija. Ili tkač ili ništa.

Riješenje je možda triatlon jer kad bi sve skupa sveo na neku manju(čitaj razumnu) mjeru opet bi to u mojim godinama bilo dosta aktivnosti bez većih posljedica. Bar se nadam. Tako je i ovaj tjedan usprkos vrlo malo trčanja ipak bio dosta aktivan ako se doda bicikla i plivanje. Recimo tjedan dva prije ozljede kad sam trčao malo preko 70 km tjedno za to mi je trebalo oko 6 sati(6:02). Ovaj tjedan je to samo 7 minuta manje ili 5:55. Naravno opet je sve pod uvjetom da ipak mogu trčati. Sad mi sve izgleda kao daleka nedostižna galaksija, a meni treba "warp pogon". Sad samo da ga smislim .. hm                 

 

srijeda, 10. studenoga 2021.

Kao riba u akvariju

Ponekad pomislim, što osjeća ili misi riba dok pliva okolo po malom okruglom akvariju. Dali joj nedostaje onaj čudan svijet izavan staklenke ili misli da to nije značajno za nju. Važno je da pliva i da je klopa sigurna. Kad razmišljam o svemiru, a to je sve češće u mene se uvlači neki nespokoj i nelagoda znajući da on izmiče i postaje sve nedostupniji u svom nemilosrdnom udaljavanju i veličini. To lijepo i poetski opisuju stihovi pjesme Pink Floyd-a, "Wish You Were Here":"We're just two lost souls ... Swimming in a fish bowl". Osim što sam u svemu tome ja samo jedna duša baš se tako osjećam. Kao riba u akvariju. Kažu da one, tj ribe imaju vrlo kratku memoriju ali možda im je zbog toga ipak lakše. Mene moja još služi i nije da zazivam onog "njemca" da me posjeti i olakša tugu koja me prekrije svaki put kad se podsjetim što sam bio i što sam sad. Trčanje i sve oko čega se vrtio moj mali univerzum ovih zadnjih desetak godina odjednom se počelo udaljavati od mene poput tog vječno ubrzavajućeg svemira, a ja sam zapeo kao riba zarobljena u malom staklenom akvariju. Prolaze utrke na kojima sam trebao, a nisam trčao. Zadnje što me potpuno uvjerilo da nema načina da izađem iz te staklenke je humanitarna utrka za Dinu Pervan. Još prije dva tjedna obećao sam njenom ocu kako nema veze što nisam spreman za nikakvu utrku ipak neću nipošto propustiti da makar trčkaram sa svojim prijateljima u znak sjećanja na nju. Zbog koje kakvih problema osim ovih mojih povezanih sa trčanjem potpuno sam zaboravio i računao da ima vremena za prijavu. Kad evo večeras su prijave iznenada zatvorene jer je ispunjena kvota koja je dozvoljena zbog situacije sa covid-om. Zapravo ne pratim ništa o trčanju jer sam razočaran potpunim nedostatkom sposobnosti da trčim. I kad sam pomislio da će ipak biti bolje samo treba imati malo više strpljenja, probudio sam se u ponedjeljak i ne mogu uopće da hodam. Da ipak budem precizniji hodam kao "her Flick"(iz "Allo, allo" ako se sjećate). Upalio mi se zglob palca na lijevoj nozi bez povoda ili nekog posebnog razloga jer od trčanja sigurno nije. Tjedan prije toga sam trčao samo tri puta u prosjeku oko 6 km otplivao dva kraća treninga jer se more sad ohladilo na 16 C pa je dvadeset minuta bez odjela sasvim dovoljno za mene. Zadnji put baš u nedjelju.

  Posljednja aktivnost u nedjelju popodne
 

U subotu sam bio malo na bicikli i to je sve. A palac i taj dio noge natekli ko buhtla tako da ne mogu obući niti jedne tenisice osim zadnjih Asics Noosa Tri. A i u njima mi je neugodno biti dulje od pola sata. Danas treći dan je malo bolje. Osjećam da je otok znatno manji i više nije tako vruć pa pretpostavljam da je upala u fazi smirivanja. Najgore je što uopće ne mogu da se oslonim na taj dio stopala, a o savijanju palca prilikom hodanja ili trčanja niti ne želim razmišljati. Zapravo pokušavam ne razmišljati o trčanju uopće jer mi se čini da postoji neka urota na višoj instanci koja pazi što zamišljam i brine da se to ne ostvari.