subota, 27. ožujka 2021.

Mjesec stagnacije

Prošlo je mjesec dana od zadnjeg posta, a meni se čini da se ništa nije desilo ili bar ništa dobro. Kao da sam zarobljen u onom beskrajno ponavljajućem danu iz jednog malo blentavog filma. Zapravo nije film niti jako blentav ali sad mi izgleda da je život još blentaviji. Po navici još uvijek redovno trčim ali često ispuštam neke jače treninge jer mi se čini da će moja kola krenuti jako nizbrdo. Zapravo ona idu nizbrdo samo se još nisam sa time pomirio. Sve pokušavam gledati kroz relativističke očale jer možda bi jedino tako mogao bar malo shvatiti ovaj svijet. No ja kao i svi mi uporno prihvatam neke "čvrste" istine ili uvjerenja jer mi je tako lakše ali to me uglavnom vodi u razne zablude. Nedavno sam čitajući interviu sa jednim poznatim fizičarem uočio da on naše "nerazumjevanje" mnogih fizikalnih zakona i pojava pogotovo onih koji se tiču "uvrnutih" stanja u kvantnoj mehanici objašnjava kroz potrebu da shvatimo svijet sa pozicije promatrača. On vjeruje da se razumjevanje može donekle ostvariti samo ako se na sve gleda kroz interakciju. Čak ni kako se to može ostvariti nije lako shvatiti ali vrijedi pokušavati. 

Kad sam zadnji put pisao o trčanju Zagrebački polumaraton za kojeg sam se već bio gotovo spremio je otkazan i premješten za početak petog mjeseca. Sad se ponovo približavam novom vrhuncu priprema, a situacija je još malo gora pa je sasvim izgledno da će sve biti uzalud. Sve sam nekako reducirao i odradio polovično, a recimo tako objektivni pokazatelji vele da se nisam niti malo maknuo od forme koju sam imao prije mjesec dana. Jedina razlika je što me povremeno muče neke stare i zadnji tjedan nove boljke. To je ovaj tjedan bol u koljenu koja se šeta već par dana od blage zategnutosti, preko bola u tetivi iznad koljena da bi se jučer preselila negdje iza koljena sa unutrašnje strane. Preskočio sam tempo trčanje u utorak i odradio lagano kako bi mogao bar u četvrtak napraviti jedan brži trening. Opet sam iznerviran svime kupio novi par tenisica. Najviše me iznervirala činjenica da nove Adizero Pro ne mogu koristiti bez ozbiljnih posljedica na iritaciju lijevog zgloba palca koji me nikad prije nije boljeo. Iako osjećam da imaju izvrsne performanse čak i dužina od 24-25 km predstavlja izazov i par dana nakon toga jedino mi je udobno hodati u japankama. Prvi puta u životu sam kupio Asics, Noosa Tri 13. Naletio sam na njih u jednom trgovačkom centru i iako su stari model imali na popustu, a novi ne ja sam kupio novi. Nevjerojatno je kolika je  razlika među njima. Jednostavno kao da je ova rađena za moju nogu. Nema potrebe da je čvrsto vezujem iako ima i dodatne elastične brzovezujuće vezice za triatlon. Široka je, mekana gore ali čvrsta u potplatu kao da ima karbonsku ploču. Ipak osjećaj amortizacije na prednjoj strani je odličan. Malo mi je bila neobična geometrija prednjeg dijela stopala jer te tjera da poletiš naprijed kad korakneš. Zato mi je bilo dosta teško kontrolirati tempo jer sam htio ići jako polako ali nije išlo. Stalno mi je bježala noga na "gas" i kao da su htjele ići brže od 5 minuta po kilometru. Nisam ih malo platio ali mislim da ću napokon malo više uživati u trčanju. Bilo bi i vrijeme jer već dugo vremena nisam osjetio užitak u običnom trčanju bez plana i obaveze, a pogotovo bez bolova. 

Čak mi se čini da i plivanje stoji bez ikakvog vidljivog napretka. Od početka godine točnije od 1.1.2021. redovno plivam bez odjela pokušavajući glumiti one lude ruse iako na fotkama osim ponekad nebi mogli zaključiti jeli to slikano ljeti ili zimi. Može se zaključiti po nedostatku kupača na plaži ili kad žena napravi selfi-e pa me slučajno uhvati u kadar. Ja u moru, a ona u kaputu. More se postepeno hladilo i trebalo je dosegnuti minimum negdje krajem drugog mjeseca ali meni se čini da je sad još hladnije jer je ovaj mjesec iako sa dosta sunčanih dana bio hladan i uz čestu buru koja je dodatno hladila more. Tako sam počeo povećavati vrijeme plivanja preko 15 minuta već polovinom drugog, a jučer mi je bilo dovoljno i manje od deset minuta da izađem. Kao da se nisam uopće adaptirao i nelagoda je uvijek ista. Pokušavam je otkloniti pazeći na tehniku plivanja pa sam bar sa time relativno zadovoljan. Prosječni swolf, to jest veća brzina sa što manjim brojem zaveslaja mi se znatno popravio i ako ništa drugo zbog toga je vrijedilo otrpiti malo treskanja nakon plivanja. 

Bicikla sad još skuplja zimsku prašinu u podrumu i jedva čekam da prođe ovaj polumaraton pa da se malo prebacim na biciklu i plivanje. Možda se moje bolne noge malo odmore od trčanja i ponovo požele trčati bez da ih tjeram.