četvrtak, 30. kolovoza 2018.

Pismo prijatelju-ici

  Ovih dana sam primijetio da je jedan moj prijatelji(ica) trkač(ica) demotiviran. Kako je to zapravo povremeno sasvim normalno stanje gotovo svih trkača htio sam da mu(joj) napišem par redaka ali sigurno čita moj blog, a ima njih više sa istom dijagnozom pa mogu jednim udarcem bloga da napišem svima isti recept. Demotiviranost proizlazi iz stresa ali to je jedna posebna tema koju upravo proučavam, prevodim neke studije na tu temu i ... uglavnom biti će jednom. Za problem sa motivacijom najveće sranje od lijeka su motivacijski govori te razne čak i narodne mudrosti. Izjave onih gurua koji su na istoj razini kao svaki uobičajeni prodavač magle ili cipela ako vam je draže su posebno nedjelotvorne. 
Pa što funkcionira? Ja to još nisam saznao ali sam više puta pregrmio to stanje i eto još sam tu. 
Napisao sam do sada četiri pet oproštajnih blogova ali ih nisam objavio. Možda iz kukavičluka, možda jer sam "jako" pametan pa znam da svako sranje prođe ili se naviknemo na njega. A što nas sve ne frustrira kao trkače. Nema toga što ne frustrira. Jedan je debeo, a voli kolače ili pivo. Nema šanse da bude dobar trkač ali bi htio. Drugi je umislio da je skoro kao kenijac(možda malo crnomanjast) ali nikako da istrči ni polumaraton ispod sat i pol, a kamoli za sat. Eto razloga za jad. No da krenem od sebe. Mene su strašno demotivirale ozljede koje niti ne mogu nabrojati, a da ne napišem "Rat i mir" sa još malo dodataka. 
Kad se ozljede malo povuku na scenu stupaju sitne životne pizdarije ili možda ne baš tako sitne. Ja bi samo trčao, a moja žena što više trčim to više diže nos. Naravno ona uopće ne odobrava trčanje kao vrstu kretanja i ne može zamisliti zašto bi netko uopće trčao, a kamo li zašto bi ja trčao svaki dan. 
Kad sam ozlijeđen i doma na kauču nema problema. Makar cijeli dan vrtio programe na tevi i pijuckao pivo. Zbog tog razloga moja ostavka trčanju stoji kuvertirana i može biti poslana svaki dan. Biti će to u afektu jer jedino u afektu sam napravio glupe i nepotrebne stvari u životu. Zato kalmajte se i ne radite ništa u afektu. O trivijalnostima kao traženje tenisica koje se kod mene može usporediti sa svakom dobrom turskom ili meksičkom sapunicom nebi previše trošio riječi. Ipak dobra vijest je da sam napokon kupio jedne preko web-a koje nadam se neću morati vratiti. Najveća stvar koja me demotivira što je to je moje najbolje vrijeme "davno prošlo svršeno" vrijeme. To priznajte ne postoji čak niti u pravopisu. Međutim i ja kao onaj koji si je umislio da je kenijac ne mirim se sa time da ne mogu trčati maraton za manje od tri sata. To me još najviše žulja i jedini način da to riješim je da skinem te tijesne cipele. 
Da budem ipak iskren sve ono što me demotivira to me još više i motivira. To da se inatim ženi i svima koji me savjetuju da smanjim je posebno zadovoljstvo. Tako je i sa ozljedama. Ma goni ih sve će to Marijan satrati, a sve trpim zapravo zbog toga što imam cilj iako je on možda promašen ili previše daleko. Danas sam baš čitao na "3sporta" intervju sa Janezom Maroevićem i čovjek dobro kaže: "ako želite doći do treće stepenice onda petu stepenicu stavite za cilj". Zato dragi prijatelji(ice) ne činite ništa u afektu, pogledajte u sebe i recite si što želite biti. Nema veze što je želja nekoliko stepenica ili katova viša od tvojih mogućnosti, ionako je važan samo put do tamo.

srijeda, 29. kolovoza 2018.

15 Memorijal Antonio Cukon

 Potpuno mi je nezamislivo kako je nekome kad izgubi dijete. Viđao sam to iz blizine ali pomisao da se uživim i pokušam shvatiti kako je to me strese poput struje i cijelo moje biće se odupre takvim mislima. Znam da to ljude ošteti više nego neka teška boleština, a kasnije se svatko sa time nosi kako umije i zna. Nema univerzalnog lijeka ili recepta jer i mi smo svi potpuno drugačiji pa je uzaludno tražiti odgovore od drugih. No mislim da je na neki način lakše ako im ponekad pokažemo da ipak nismo zaboravili. Naš kolega Miljenko je zbog tog gubitka postao trkač i mada je razlog užasavajući mislim da ga tješi što je nakon svega učinio nešto izuzetno. Usprkos godinama i problemima sa srcem ta strast prema trčanju možda na njega djeluje kao lijek i malo ublažava bol.
Ja sam relativno nov u našem malom klubu i izgleda da više ljudi poznaje mene nego ja njih pa zbog toga ne propuštam priliku da ako mogu odem na tu zanimljivu memorijalnu utrku koja se ovu nedjelju trčala po petnaesti put.

Utrka je zapravo zajedničko trčanje od periferije Pule do groblja u selu Mutvoran nakon čega se nastavi druženje svih sudionika. Kažu da je ponekad bilo i ozbiljnijih utrkivanja na relaciji Marčana - Mutvoran. To je nakon 2 km nizbrdice još oko 3 km strmo uzbrdo. Do Marčane se stane jednom ili više puta da se priključe oni sporiji i stariji. Prije četiri godine sam tu jureći sa srcem u "overspeed-u" misleći da me iza ganjaju Stane, Christian i još neki zaradio upalu pokosnice i skoro ugrozio svoj prvi maraton. Sudjelovao sam i godinu nakon toga iako sa teškom upalom obiju tetiva i kosti simfize ali sam uživao prateći moju prvu "učenicu" kako uzbrdo ganja uvijek prisutnu i brzu Irenu. Ganjao sam godinu nakon toga uzbrdo Emanuela i testirao svoju spremnost za maraton. Znao sam odmah da je sve ok sa formom jer je bilo brže nego prije dvije godine i mnogo lakše. Lani mi koljeno nije dozvoljavalo nikakvo trčanje i frustriran zbog toga nisam otišao iako sam trebao doći bar na druženje.



Ove godine sam tu utrku ubacio čak i u moj plan, a dan prije sam odradio dužinu sa ubrzanjima(surges long run). Malo sam je skratio u odnosu na uobičajenu ali sam zato dodao više intervala. Umjesto 28 trčao sam 24 km sa 8 intervala umjesto 5 po 90 sek(oko 400 m) u drugom dijelu dužine. Tempo trčanja je bio malo ispod 5 minuta(4:56/km) u prvoj polovini i svaki kilometar između intervala. Računao sam da će mi lagano trčanje do Mutvorana goditi za oporavak. Tako je i bilo, pogotovo što nitko osim Radojkovića kojem je sve bilo previše sporo i na kraju Emira nije imao namjeru da posebno ubrza.
Krenuli smo ispraćeni kišom koja je više prijetila nego ozbiljno padala ali se već do prve okrijepe kolona jako razvukla. Nama malo bržima nije bilo do stajanja na kiši, vode mi bome nije falilo, a za pivo je bilo ipak prerano. Zato smo jednostavno odradili sve u jednom potezu uz priču i viceve. U toj grupi je bio Stane koji se odmarao od utrke u Žminju dan prije, Christian, Braco i još nekoliko bržih trkača pa nam je tih 20-ak km proteklo vrlo brzo. Mada je gotovo cijelim putem blaga uzbrdica, tempo je bio u prosjeku 5:24/km, a puls mi je ostao daleko ispod donje aerobne granice u zoni oporavka. To mi je bilo zapravo najduže rastrčavanje u životu. Nažalost vrijeme se pogoršalo pa je izostalo malo više opuštenog druženja iako sam upoznao opet neke nove zanimljive ljude. Iako ga je uopće tako ne doživljavam Miljenko nas je pozdravio sa vrlo  kratakim i jako emotivnim govorom što me zbog nekog razloga podsjetilo da zapravo previše vremena gledamo u cilj, a ne opažamo sam put koji tamo vodi. 
Često je na tom putu teško i zbog toga niti ne primjećujemo da na njemu nismo sami. Da ima i drugih koji proživljavaju slično, jednom riječju okruženi smo dobrim ljudima.   

utorak, 28. kolovoza 2018.

Ljubljana prije kiše

 Ostala su još tri dana da zaključim ovaj za mene uvijek pomalo rizičan mjesec. Zbog toga sam već prošli tjedan odlučio da sve malo smanjim ili u nogometnom žargonu spustim loptu. Osim trkačkih imao sam i drugih razloga za to. Uvijek mi teško padaju odlasci mojih unuka iako mi se u tih mjesec dana život dosta preokrene i postane nemjerljivo naporniji. Ja sam po prirodi ipak sklon rutinama i svako odstupanje mi teško pada. Jednostavno ne volim promjene. Zbog toga sam ponekad trpio ali mislim da mi je to možda i donijelo poneki dobar trenutak. Samo sam jednom promijenio posao, imao samo tri automobila, a možda bi još bio i na prvom da ga nije u ruke dohvatio moj sin. Zapravo oba dva. Iako u ormaru imam tonu koje kakvih majica i dresova cijelo ljeto trčim u jednoj te istoj bijeloj Karrimor koju operem svaki put nakon trčanja. Biti će mi tužno kad prođe ljeto pa budem morao obući neku drugu. Tenisice su posebna priča i sad je tu situacija pomalo kritična.
Tjedan sam započeo u utorak zadnjim brzim intervalima 7x800 koje sam usprkos vrućini i još uvijek iritiranom išijasu odradio još brže nego one prije. 
U srijedu je bio zadnji dan trčanja sa kćerkom i pokazao sam joj kako treba trčati "cruise" intervale 5x1000 m ali to je meni bilo samo rastrčavanje sa blagom promjenom tempa od 6:10 na 5:30. Nakon toga je slijedilo posljednje kupanje sa unucima, skakanje sa mola i koje kakve gluposti koje dječurlija i jedan malo živahniji dida mogu raditi u moru. Leđa su me gotovo prošla jedino ih još osjećam ujutro neposredno nakon ustajanja. No još je sparno i kad se ujutro probudim oznojen tko normalan može još raditi vježbe.
Odlučili smo cijeli dan u četvrtak provesti u Ljubljani iako je njihov let bio tek oko pola noći. Trening zadnjih 5k intervala je morao otpasti ali ionako mislim da sam trčao dosta intervala. Odmor u udarnom danu tjedna je ponekad prava poslastica. Dovoljno je da pomislim: bože sad bi trčao po stazi sa dušom u nosu, a evo me uz Ljubljanicu pijuckam pivo kao poslije maratona, klinci ližu slaju, još je malo previše toplo ali već je to drugi zrak i baš guštam. Nerado priznajem ali to stvarno vrijedi preskočenog treninga.


Nakon emotivnog rastanka koji uvijek začini Alex sa gorkim suzama ipak sam nakon dugo vremena ugodno spavao jer tamo su noći potpuno drugačije. Ujutro u 7 je bilo 15 stupnjeva i naravno nisam mogao odoljeti zovu mekane staze na kojoj sam se već rastrčavao dan prije mog zadnjeg maratona u Ljubljani. Ta staza u blizini kuće ženine rođake vodi oko nekih igrališta i posuta je debelim slojem ovaj put svježe i suhe piljevine. Na jesen je bila mokra i malo kompaktnija ali sad noga upada skoro kao u pijesak. Dok sam došao do tamo osjetio sam neku posebnu lakoću u koraku ali još nisam pogledavao na sat jer sam samo htio malo trčati. 


Na koncu me je toliko ponijela ta lakoća da sam brzo shvatio da trčanje 4:50/km nije baš samo rastrčavanje. Sjetio sam se mojih testova aerobne sposobnosti koje radim par dana prije svakog maratona i bacio oko na puls. Kažem u sebi "o shit" pa to je brže nego prije Ljubljane, a puls je ispod srednjeg aerobnog. Taj test trčim nakon dva km zagrijavanja tako da sljedeća dva kilometra održavam konstantno puls na 135. Zatim ubrzam i dva kilometra trčim sa pulsom 145. Nakon toga trčim još dva sa pulsom 155 što bi bilo sigurno ispod granice LT te bi kroz tri točke koje su određene srednjom brzinom i pulsom trebao povući pravac. Na tom pravcu tada lako očitam brzinu kojom trebam trčati na gornjoj granici aerobnog. To je moja maratonska brzina koja je zbog termičkog drifta sa pulsom negdje oko 147-148. Naravno temperatura treba biti slična i staza utrke treba biti ravna inače valja raditi korekcije. Par kilometara se pretvorilo u jedanaest, a ja nikako da izađem sa te mekane staze iako su žene već čekale da ih vozim u šoping, u BTC. 
Mrzim te velike centre ali mogućnost da možda nađem tenisice me privlačila kao one osice što se odmah pojave kad na plaži otvoriš pivo.
U prvom Intersportu su imali čak i makinu za snimanje pronacije i dinamike koraka ali što vrijedi kad za jedine tenisice koje su meni odgovarale nisu imali broj da ih isprobam. Mada bi mogao potražiti na netu jer malo premalen broj sam i probao. Saucony Kinavara 9 mi izgleda jedine pašu zbog širine stopala. 
Sa tugom sam zaključio da su recimo Saucony Breakthru nevjerojatno uske isto kao one NB RC1400v4 što sam morao vratiti. Niti posjet ostalim dućanima nije urodio kupovinom iako su neki jako dobri i sa vrlo educiranim prodavačima što je kod nas nezamislivo. Mora da nešto nije u redu sa mojim nogama ili sa mnom općenito, a to isto misli i moja žena. Zato se ona nakupovala krpica koje možda nikad ni ne obuče ali neka se nađu. I dok smo sjeli da nešto čalabrcnemo prije odlaska u Ljubljani su se već digli crni oblaci. Dok smo došli do Logateca počelo je lijevati kao iz kabla, a ja se ponadao evo i kod nas će zahladiti. 
Baš fino sutra se ne moram ustati u zoru za trčanje dužine. Nada se rasplinula već do Kopra ali promjena će ipak kad tad doći samo se treba još malo strpjeti.            

ponedjeljak, 27. kolovoza 2018.

Plivanje za kraj

 Već je prošlo deset dana od zadnjeg posta, a meni je inspiracija za pisanje presahnula kao što je presahnulo sve od ove silne vrućine. Čini mi se da je tjedan prije ovoga bio jedan od najtoplijih od kad treniram možda i zbog toga što sam već prekoračio 80 kilometara tjedno, a i prosjek brzine trčanja je znatno porastao u odnosu na sve tjedne do sada. Krivac je dvostruki brzi trening u četvrtak potpomognut sa dugim polumaratonskim tempo trčanjem u utorak i završetak tjedna sa dvostruko dužim maratonskim tempo trčanjem. Iako sam jedan dan trčao sa kćerkom što je prosječno uvijek iznad 6 minuta po kilometru moj prosječan tempo za taj tjedan je skliznuo ispod pet minuta po kilometru. 
Da stvar bude još malo teža pobrinula se unuka koja je ipak odlučila da pliva mali maraton Stoja-Mornar u nedjelju. Ja mislio, ajde da to vidim i u sebi kontao hoćemo li se uopće domoći Valkana i kako će reagirati na odustajanje. Ujutro se već malo raspuhala bura i to gotovo pravo nama u lice. Trebalo je preplivati zaljev Stoje, zatim Zelenike(Valkane), pa Gortanovu uvalu koju sam ja potpuno smetnuo sa uma i onda uplivati točno prema buri u uvalu Valsaline gdje je u dnu na Mornaru bio cilj. Jedna nautička milja, a nama je sa malo vrludanja koje je jako dobro zabilježio moj Garmin ispalo neznatno više, oko 1917 m. 

Jedva sam je obuzdao da se ne gura u prvi red jer znam kako se tamo udara kad utrka krene. U pjeni ne vidiš ništa, a nečije noge i ruke te mlate kao vršilica sa svih strana. Odmakli smo se u lijevo polje bliže drugoj obali zaljeva malo iza glavne gužve. Nisam htio da idem direktnim pravcem prema hotelu Splendid koji je odličan orijentir već sam htio da se približim obali zbog vjetra i zbog eventualnog lakšeg izlaska iz vode ako mala ne bude mogla više plivati. Naravno kao svako dijete ona je odmah potegla tako da sam vrlo brzo testirao njenu brzinu i zaključio da usprkos slabašnim ručicama, dječjem stasu i svemu pliva dovoljno brzo da se ne mogu potpuno opustiti već moram zaveslati umjereno jako. Kad sam shvatio da će sigurno proći Valkane pokušavao sam da je povučem malo prema vanjskoj optimalnoj liniji ali me nije baš slušala pa sam prešao na njenu lijevu stranu i približio se da je natjeram da se korigira. Zbog svog tog silnog razmišljanja i praćenja nisam uopće primijetio da smo već prošli i Gortanovu uvalu pa sam malo prekasno zaokrenuo bliže uz obalu gdje je moja kćerka pokušavala da nas uhvati u objektiv. Nina je tada povremeno mijenjala stil plivanja na prsni ali je to radila dosta dobro tako da smo neznatno usporili. Ja sam navikao na plivanje u valovitom moru kad treba glavu izvlačiti malo više dok ona samo pliva u bazenu bez valova i pogotovo bez bure koja je prilično ometala plivanje. Zaokupljen promatranjem grupe ronilaca preko kojih smo plivali nisam niti registrirao da se unuka dala u bijeg i u urnebesnom finišu razbila didu ko beba zvečku. Dok sam se okrenuo odmakla je gotovo desetak metara i to više nisam mogao mada iskreno nisam baš niti planirao dostići. Na licu joj nisi mogao zamijetiti niti trunke umora, samo osmjeh koji je govori sve: "e jesam te ... yes". 

Prosjek plivanja nam je bio samo malo sporiji od mog lanjskog sa Stoja kupa(2 km), a to znači da sam sljedeće godine pušiona ako ne budem trenirao plivanje malo više. Čim prođe Ljubljana bacam se u vodu.
    

petak, 17. kolovoza 2018.

Živ ali ...

 Sinoć jednostavno nisam imao snage, volje i vremena da uopće pogledam kako je protekao taj drugi trening. Bio sam zauzet uništavanjem ručka kojeg su mi ostavili i gutanjem silnih količina svega i svačega. Kuća je bila prazna jer su svi otišli u grad. Kad sam malo došao do daha od žvakanja razvalio sam se na balkonu i otvorio jedno Sarajevsko tamno pivo koje čuči u frižideru još otkako je moj zet otišao. To je mirakul jer kad su on i moj sin u perspektivi frižider je premali čak i za dnevnu dozu. No kad nema mačaka za miša ostaje sasvim dovoljno. Ja već danima nisam stavio pivo u usta jer me uspavljuje i umrtvljuje po ovoj vrućini. Na stadion me doveo Dražen koji je bio malo zabrinut za mene, a moram priznati da ni sam nisam znao kako će to ispasti. Uostalom svi su bili upoznati sa situacijom i najgore što se moglo desiti je da mi padne šećer pa da se izvrnem na stazi. Stadion je bio prepun nogometaša svih uzrasta, trkača i trkačica, u klubu imamo i medicinsku sestru koja trči sa nama, a na tribinama je sjedio i moj kostolomac, pa sam odmah dogovorio da malo pomogne oko tog upornog išijasa na koji se nakalemila još i bol u križima. Valjda bi netko znao pružiti mi prvu pomoć. Probao sam napraviti par ubrzanja nakon zagrijavanja da baš ne krenem na suho ali išijas me previše boli da bi bilo korisno pa sam krenuo odmah prije svih ostalih. Priključili su mi se nakon 600 m i zadnju hiljadarku me malo povukli jer su trčali intervale od 1000 m, a ja od 1600 m. Kako ja imam pauzu 400 m laganog trčanja, a oni 200 ispali smo iz sinhronizma i još dvije dionice sam odradio solo, nešto preciznije ali opet mrvu brže. Pauze od oko 3:10 jednostavno nisam u stanju odraditi i koliko god se trudio u prosjeku mi izađu oko 2:45. U četvrtoj su mi se opet priključili nakon 200 m ali sam odlučio da ih ne pratim već pokušao držati svoj tempo do zadnjeg kruga. Tad sam već osjećao laganu slabost u nogama ali mi se nije još vrtjelo u glavi pa je prolaz na hiljadarki bio nešto sporiji iako još uvijek sekundu brži od plana.
Nestrpljiv da završim instinktivno sam ubrzao nakon toga i na koncu opet bio za tih 4-6 sekundi brži od plana. Na koncu tresla se brda, a nije se dogodilo ništa. Malo sam bio umoran, eksao sam gotovo litru smjese jabučnog soka i vode te još otrčao preko 3 kilometra rastrčavanja prije nego što sam provjerio koliko dugo trčim. Svi su već bili gotovi pa mi nije bilo jasno zašto ja još trčim. Osim što sam uživao u tome da nema više nikakvog napora, neizvjesnosti i bolova. Kao da nisam uopće trčao. Čak mi nije bilo potrebno nikakvo istezanje listova ili zadnje lože. Nisam osjećao nikakvu napetost koju obično imam nakon intervala. Skoro da će mi biti žao kad ih uskoro prestanem trčati. No vratiti ću se njima u devetom mjesecu bar sa Frank's Killer intervalima. Frank-u bi sigurno bilo drago da netko ovako mator pokušava ostvariti svoj maksimum trenirajući po njegovim uputama. Ako ostvarim ono što sam zacrtao biti će potpuno posvećeno njemu.

četvrtak, 16. kolovoza 2018.

Glad

Ja u normalnim uvjetima gotovo nikad ne osjećam glad. Mogu preskočiti doručak i ručak pa opet niti ne pomisliti na pijat ili neko jelo. Da bar tako mogu preskakati one balvane i prepreke .. j..ti išijas. Rijetko razmišljam o hrani i jedem zato što eto moram. Jutros sam se ohrabren tempo trčanjem u utorak ipak odlučio na taj eksperiment sa dva jaka treninga na prazan rezervoar. 
U utorak sam sa istom ekipom kao na nedjeljnoj dužini zavrtilo tempo trčanje po grbavom marsovom polju(premantursko igralište) jer je stadion bio zauzet nogometnom utakmicom, a nije mi se navečer dalo trčati slalom oko jata turista koja poput riba kruže po Verudeli. Možda da sam se rano digao ali htio sam iskoristiti još malo vremena za oporavak od nedeljne dužine. Opet je svatko imao svoj plan ali bar smo trčali djelomično istim tempom. Trebalo je biti 4:15/km. Jedan je razbio tempo u dva dijela sa 3, pa onda još 2 kilometra. Jedan je nakon dva, tri km ubrzao malo, pa stao nakon 6 kilometara. Ja i Emir(opet) smo nastavili do 8-mog kad je on svoj zadnji ubrzao na oko 4:00, pa malo povukao i mene. Na koncu sam dok se već hvatao mrak ostao sam i zadnja dva trčao daleko brže od plana jer nisam više niti mogao vidjeti gdje gazim, a pogotovo nisam mogao još i pratiti koliko je to brzo. Znao sam da je brzo i usprkos tome jednostavno se prepustio. Možda me motivirao Emir pa sam i ja zadnjeg odradio za 4:01 ili jedna mlada djevojka koja je cijelo vrijeme po istoj stazi trčala 200 m intervale. Baš onako lagano, mladenački. 
Malo mi je čudno da tu trči jer i meni se pri relativno sporijem trčanju povremeno saplitala noga ako bi krivo ugazio na neki rub kamena ili busen trave. Uz svu sparinu zbog neostvarene kiše koja izgleda ne voli Pulu, grbav teren koji iziskuje stalne varijacije duljine koraka to je bilo možda i najbolje polumaratonsko tempo trčanje uopće. U prosjeku mrvu brže(4:11/km) sa prosječnim pulsom identičnim kao prije maratona u Ljubljani kad sam već bio u fazi taperinga i trčao samo 6 km. Jučer sam zato namjerno odradio najsporije trčanje od kad trčim na Drenovici. Zapravo onako kako inače ovih dana trčim sa kćerkom. Međutim izgleda da osim klasičnog problema sa leđima i malo išijasa nema nikakvih naznaka da se nešto loše dešava. Jutros sam odradio kraće ali brže LT tempo trčanje i ako ga uporedim sa polumaratonskim tempom iz 2016 godine tjedan prije Ljubljane osim što je za tih 4 sek brži, puls je u prosjeku bio niži za 3 otkucaja. Nema veze što je tada bilo samo 16 C, a jutros u 7 već 23. Jedino što se čudno desilo je da sad osjećam veliku glad. O shit ... gotovo sam zaboravio da ne smijem jesti do završetka večernjeg treninga. Nalokao sam se vode u koju sam iscjedio par kapi limunovog soka, popio kafu bez šećera i sad stalno gledam na sat i kontam koliko još do večere! Nisam siguran da mi je ovo najbolja ideja jer ionako sam već pao ispod 64, a svi pokušaji da to nadoknadim sa više vode su pišanje u vjetar.

utorak, 14. kolovoza 2018.

Veseljko

Dok, čekam hoće li ta kiša pasti ili neće, hoću li večeras trčati 10 km tempa ili ne najbolje da napišem kako je bilo na dužini dok se još sjećam. Čim te prođe muka ili bol sve brzo zaboraviš i iako tvrde da je to dio obrambenog mehanizma kojim nas je obdarila priroda kako nebi cijeli živod bili pod stresom meni je ponekad žao zbog toga. Prvo sam se nadigao rano jer je ekipa htjela da krenemo već od 6 ujutro, a meni je ta jutarnja ukočenost prava noćna mora. Treba mi dosta da se čak i po ovako sparnom vremenu otopim. U ekipi jedan povratnik od ozljede, jedan mlađi matorac koji uvijek trči nepredvidivo, jedan trial specijalista za kojeg mislim da je u jako dobroj formi i ja koji ne znam kako će taj problem sa leđima izgledati nakon 3 sata trčanja jer još to jutro nije bilo sasvim lako ustati. No već odlazak u Šijanu po zaobilaznici je pokazivao znakove manjka entuzijazma kod gotovo svih iako nije bilo uopće toplo. U šumi je bilo malo vlažno i bez vjetra pa zapravo teško mogu odrediti kolika je bila temperatura. Nakon prvog kruga i dolaska na onu zanimljivu uzbrdicu ostali smo bez jednog člana ekipe jer je odlučio da preskoči to zadovoljstvo zbog nedavne ozljede ahilove. Nakon drugog kruga spala je knjiga na dva slova iako sam očekivao da nas Ljubo počasti jednim jurišnimm napadom na brdo sa priličnom erekcijom. To obično uradi kad odluči da mu je to zadnji krug u Šijani pa se ili nas počasti jednim podsjećanjem na to kako u mladosti nije imao problema sa erekcijom da ne kažem uzbrdicama. Jednostavno je negdje nestao. Treći krug smo taman uhvatili korak kad je treći zaključio da mu još fali pet kilometara zaobilaznicom do kuće i da mu je za taj dan dosta. Dok sam se ja zbrojio shvatio sam da ću tresti još dva puta po onoj uzbrdici kojeg neka mi oproste TBF-ovci mogu jedino nazvati veseljko. Kontam još je pet po zaobilaznici. 
O kvragu, to je više od 34! Sa zadovoljstvom ću "veseljka" zadnji krug preskočiti i skratiti krug za bar pola kilometra. Četiri puta je dosta iako sam nekad sigurno mogao i više. Potpuno zaokupljen gubitkom društva tek kad je zadnji odlučio zaključiti dan i dopuniti svoju bočicu koju je nosio za pasom sjetio sam se da bi mogao i ja popiti malo iz česme jer od 20 do 34 km ima još dosta, a kad jednom krenem nazad mogu samo sisati auspuhe po užarenoj zaobilaznici. Usprkos ta zadnja dva tankanja vaga je kući pokazala nakon još par čaša da sam bio opasno blizu problemima jer sa 64 i malo startnih kilograma niti nakon svega što sam popio nisam stigao preko 62 kg. Nikad još nisam osjetio toliki umor nakon treninga možda čak niti nakon maratona, no znam da je za to kriva samo vrućina i možda veseljko. Međutim moj sat kaže da mi je dosta 48 sati oporavka. Može, ionako je ponedjeljak dan bez trčanja, a do utorka popodne ima i više. Eto oporavljen, otkočen upravo se spremam sa istom ekipom trčati tempo po premanturskom igralištu dok nam jednom po jednom ne dopizdi. Nadam se da neće prije nego odradim bar 10 km. Bar da hoće ta kiša ... 

Kockanje


  Nakon tri izgubljena dana, tri neprospavane noći, gubitka jednog "važnog" treninga došao je dan za poslasticu koju sam čuvao za početak godišnjeg i koja nikako da dođe na red. Poseban blok nije dolazio u obzir jer sam se u četvrtak jedva ustao, a kamo li otišao na jutarnje trčanje 10 km tempa. No za popodne sam odlučio zaigrati na rizičnu kartu: možda bar mogu trčati intevale 5 x 1200 m. Što se najgore može desiti? Mogu se ukočiti još više. Možda neću uopće moći trčati tako brzo. Ionako je vraški vruće, makar ću malo kružiti po stazi. Nema prometa, biciklista i turista možda niti ne bude ljudi na stadionu. Usprkos svemu bilo je dosta onih kojima nije dovoljno što se bez razloga znoje pa su dodali još jedan sitni razlog. Čim sam se počeo lagano zagrijavati znao sam da je karta već odigrana i samo je pitanje tko će na kraju izvući dobitak. Čudna je to boljka od koje ti nije dobro kad sjediš ili čak ležiš, a kad sam počeo intervale osim lagane krutosti u tom donjem dijelu leđa ništa se nije dešavalo. Nisam osjetio niti išijas u lijevoj strani iako sam kao po tko zna koji put krenuo prebrzo i prvi kilometar umjesto za 3:52 spustio na 3:46. Poslje sam malo korigirao zadnjih 200 m pa nije bila tako velika greška ali sve je na koncu u prosjeku bilo sekundu dvije brže, a to isto važi za pauze(300 m) koje nikako da otrčim sporije od dvije minute. Kao da mi se žurilo da odradim sve prije nego što se ponovo ukočim ili se vrati išijas. 
U životu se nisam toliko oznojio za samo sat vremena koliko je ukupno trajao trening. No nisam bio jedini ali meni bar nisu plivale ribe u tenisicama kao kod jednog mog kolege. Meni su čarape bile polu suhe, a njemu se prsti smežurali kao da se cijelo popodne kiselio u jakziju.
Presvukao sam se iako je bilo uzaludno i pripazio da ne ostavim trkačke gaće kao zadnji put. Do kuće nisam mogao skinuti osmjeh sa lica iako me strah bilo da žena ne pomisli da mi se negdje posrećilo sa strane. Ustvari i kao da je. Dobio sam ... što bi rekao sad već matori i debeli Arnold " I am back ...". 
Odmah ubacujem u petak Drenovicu umjesto odmora, u subotu "dužinu" 13 km sa kćerkom i ako se sve karte poslože u nedjelju 34 km prema planu. 

ponedjeljak, 13. kolovoza 2018.

Siromašni milioner

Nisam ovih dana bio "na liniji", ali ne onoj partijskoj kao što je to moj ćale neki dan objašnjavao:"što je to on-line kupovina". On misli da to znači kupovina po partiskoj liniji ili preporukama. Više je razloga, a da se ne upuštam u detalje evo priče sa malim kašnjenjem tipičnim za of-line život. 
Taman sam krenuo na godišnji kad sam postao siromašni milioner. Upravo tako sam se osjećao iako mi zdrava logika govori da tako nešto ne postoji. Možda ako milion nečega ne vrijedi niti koliko jedna kafa. Taj osjećaj siromašnog milionera povezujem sa onim slučajevima kad nekome izvuku njegovu kombinaciju na lotu, a on jadnik zaboravio uplatiti loto ... o shit! Moja mama je pričala kako je stari redovito pratio nogomet ili kako ga on još uvijek zove fudbal i ispunjavao  svaki tjedan listiće sportske lutrije sve dok jednog dana nije pogodio svih mislim 12 parova. Ali ... o shit, mama taj listić nije stigla uplatit! Taj osjećaj su opjevali i TBF u pjesmi o onom liku što je na sudnji dan dobio na lotu pa se onda sjetio ... o shit, tko će te pare potrošit! Ista pašta. Mene je strefio prošli tjedan koji sam završio vrlo teškim i dugim tempo trčanjem po paklenoj vrućini. Ponovno nisam imao sa čime usporediti takve treninge i dok sam zadovoljno na balkonu pio jutarnju kavu mislio sam da sam napokon dobio milion na mom trkačkom lotu. Prvi dan godišnjeg, plan se ostvaruje usprkos vrućini, nespavanju i svemu što me pokušavalo zaustaviti. Nagnem se da se ustanem i ... o shit! Dobitak se rasprsne u vatrometu bola, svih zvjezda i planeta koje sam ugledao na jutarnjim suncem obasijanom nebu. Poskidao sam ih ko veš sa konopa prije nevere uz sočne psovke i ostao tako iskrivljen kao trinaesti paragraf, kao posran ... kao netko tko je izgubio sve. Kako sam mogao zaboraviti da me ta pizda u križima čeka i čim spustim gard razvali. Na vrućinu koja još ne popušta sad se nakalemila još i ona. Zazivao sam bogove, vragove, moga kostolomca, apotekare i vračeve ali nema mi pomoći. Ostalo je samo pitanje koliko će to sad trajati.  

petak, 3. kolovoza 2018.

(Ne) okreći se ...

 Kažu da nije dobro osvrtati se na ono što je bilo. Ja vidim da se ljudi toga uopće ne drže. Neki ne samo da se okreću, već idu za nazad. Zapravo u svojim glavama su još tamo negdje, a da stvar bude gora neki su tamo gdje zapravo nikad nisu niti bili. Valjda nemaju svoju prošlost ili im nije draga pa su se udomaćili ili prisvojili tuđu. Sa druge strane sadašnjost se ne može shvatiti ako je prošlost nepoznata, a čak i blisku budućnost je nemoguće niti zamisliti. Zato je dobro svako malo se okrenuti. Treba znati kad. Na utrci se ja nikad ne okrećem niti pod razno. Razlog je očigledan. Mene zanimaju samo oni koji su ispred mene i te treba dostići ako se može. Doduše tako i mene ponekad netko odere u finišu ali ja obično idem do daske i kao stari lisac znam dozirati tempo tako da ako me baš netko pretekne taj je to i zaslužio. Nema razloga za sekiraciju. 
Na treningu okretanje može biti isto tako opasno. Sjećam se jedne anegdote kad sam dan nakon prvog maratona pokušavao lagano trčati u šumici  Lungomare. Tamo sam prije toga redovito sretao neke trkače i trkačice, a moj tempo bi samo ponekad držali neki mlađi klinci i to jedan dva kruga pa bi odustali. Tog dana me tako boljelo da sam jedva uspijevao držati tempo od osam minuta po kilometru. Da budem precizan trčao sam cijelih 3,6 km u puževom tempu 8:03/km. Osim toga to mora da je izgledalo malo smiješno kao kad netko trči po žeravici pa svako toliko .. joj... joj čudno zabaci noge. Jedna relativno mlada trkačica koju sam mnogo puta prije toga sretao i brzo prolazio me prošla i kasnije u povratku nakon okreta mi je išla u susret. Kad je došla pored mene osmjehnula se onako sa sažaljenjem: "Sory stari, danas te ja derem" ali joj vrag nije dao mira pa se pretpostavljam okrenula. Možda da skuži koji mije k... Ja sam začuo glasni "trup" i odmah stao, a ona se opružila koliko je dugačka. Tad smo se i na neki način upoznali i kasnije uvijek pozdravljali. Dobro da je sve ostalo samo na ponekoj ogrebotini. 
Zato i zbog toga što nije pristojno okretati se za ženama ja to nikad ne radim. Ne okrećem se. 
Doduše vrlo rado nastojim zadržati u glavi sliku koja govori više od mnogo riječi. 
Ponekad je dobro osvrnuti se. Tako je bilo i srijedu kad sam nakon trčanja na posao i sa posla po užarenom asfaltu napokon se dočepao mora. Žena je ponijela ručak, jedna naša prijateljica nas je pokupila jer smo bez prijevoza i pravac Ližnjan. Ručao sam na plaži okružen jatom osa zbog kojih sam samo na pola popunio zalihe i odlučio da idem plivati, a nastavim sa ručkom kad leteća ekipa nađe neku novu žrtvu. Uostalom već je bilo skoro 19 sati ali temperatura je bila još uvijek oko 33 C. 

Krenuo sam sa stijena iza rta uvale Japlenica prema uvali Kuje. Obično plivam prema Svetici i Šišanu ali su se tamo neki mulci naganjali sa vodenim skuterima tik uz obalu, a siguran sam da nisu baš gledali dali ima kupača. Počeo sam lagano pravilnom tehnikom i to uvijek rezultira dugim zaveslajima i većom brzinom plivanja. To je mali apsurd koji me kod plivanja intrigira. Kad se manje trudim plivam brže. Kad sam prošao uvalu Japlenica zastao sam i okrenuo se na leđa da pogledam sat. Valjda iz navike jer sat mogu pogledati i pod vodom. Osim vremena i pređenog puta ugledao sam preko ruba rta neko crnilo koje je očito naglo došlo iz pravca Cresa zapravo više od Koromačnog koje je potpuno nestalo. Na Kvarneru su već počele da se javljaju bijele krestice i nešto mi je govorilo da je bolje da se vratim. Za nazad mi se struja činila jaka i već je dosta prskalo kad sam uzimao dah pa sam ušao u uvalu i plivao malo dulje ali u zavjetrini. No čim sam pomolio nos iza rta na svega dvjestotinjak metara od cilja nije se moglo otplivati više niti metra. Upro sam svom snagom ali valovi od bure su tako kratki da ne stigneš udahnuti prije nego ti napune usta, a rukama udaraš o njih kao u zid ili promašiš u prazno. Probao sam leđno sa istim ishodom i jedva uspio da se vratim do obale uglavnom zadržavajući dah da se ne ugušim sa pjenom koju je bura podigla. Izlaz je bio malo zaklonjen ali pun ježeva i samo pukim čudom nisam fasovao niti jednoga. Za pretrčati po stijenama tih dvijesto metara mi je trebalo dvije tri minute jer me vjetar bacao po škrapama. Dok sam trčao bio sam nagnut kao da letim. Ekipa je već pokupila stvari i smjestila se u aute, a ja sam dobio salatu(jezikovu juhu ili kako god se već kaže) od žene: Koji ku.. ne gledaš! Što nisi vidio da dolazi nevera ... i još štošta što nije za javnost. Nije me pustila u auto od prijateljice dok se ne obrišem i morao sam onako gol da stojim na kiši koja je već počela pljuštati onda su se smilovale i pustile me u nutra. Što bi bilo da se nisam okrenuo.       

srijeda, 1. kolovoza 2018.

Rekordi

 Koliko god sam zabrinut razvojem događaja oko bolova u zadnjoj loži koju ja pripisujem iritaciji išijalgijskog živca još više me brine pitanje: jesam li pretjerao? Možda bi bilo dovoljno da prepustim stvar kontinuitetu treninga i očekujem nagradu u vidu novog osobnog u maratonu na jesen. To do sada nisam imao i sve je uvijek počinjalo skoro iz početka šest mjeseci prije maratona. Ipak drugi pokušaj je usprkos gotovo identičnom volumenu treninga u istom periodu bio uspješniji par minuta i nisam uopće bio razbijen kao na prvom. Moram priznati da je trening bio nešto kvalitetniji. I sad bi bio zadovoljan sa par minuta ali to čini mi se ne ide tako jednostavno. Ovo je prvi put da sam ušao u period priprema sa već ustaljenom visokom kilometražom koja je sad već 40 posto veća nego ona u istom periodu prije dvije godine. 
Ako gledam od početka godine, prosjek u odnosu na 2014 je dvostruko veći, a u odnosu na 2016 čak trostruko. Svaki mjesec ove godine je bio po tom pitanju rekordan, a tako je završio i ovaj. Do sad su mjeseci u kojima na koncu mjeseca trčim maraton bili uvijek sa visokom kilometražom zbog toga što u njega ulazi vrhunac ali i sama utrka maratona koja kompenzira lagani pad, nekoliko tjedana prije nje zbog taperinga. Inače je sedmi mjesec bio pristojan bar kad sam trenirao i u prosjeku ne naročito brz. 
Ovaj je čak premašio do sada rekordni mjesec(listopad 2016 g.) i ubrzao se iako je još daleko od brzine kojom trčim u posljednjem mjesecu priprema. Ono što je još važnije, izračunata težina treninga prema vremenima provedenim u određenoj zoni srčanog opterećenja je dosta premašila rekordan mjesec u kojem sam trčao osobni u maratonu. To je zbog toga što imam puno tempo trčanja na gornjoj granici AT(aerobic treshold) i malo ispod LT(lactate treshold) ili slično polumaratonskom tempu. Ukupno kao utrka ne baš cijelog maratona i malo više od polumaratona. Osim toga usprkos problema sa išijasom imam mnogo trčanja u tempu utrke na 3k, 5k i 10 k. Ili u prosjeku kao da sam otrčao još 4 utrke na 5 kilometara. Naravno da to nije isto jer da su bile utrke ja bi se sigurno ozlijedio ali ako se gleda efekt na adaptaciju onda je to isto. Što je još važnije nikad još u jednom mjesecu nisam trčao tri dužine preko 30 km i jednu preko 20 koju sam trčao gotovo cijelu u maratonskom tempu. U prvim pripremama sam u istom mjesecu dogurao do 4 dužine malo preko 20 km, a u drugim jedna preko 20 i tri malo preko 25 km. 
Iako po uvjetima treniranja kao što je to temperatura ovaj mjesec nije rekordan ipak je topliji od svih dosadašnjih u priprema. Rekordne temperature na treningu su bile kad sam malo tenirao zbog ozljede. J..ga pet, šest kilometara možeš bez problema trčati i na 35 C. 
Jučer nije bila iznimka što se tiče temperature. Iako sam odgodio početak treninga do osam uvečer još se osjećao smrad usijanog asfalta dok sam se iz nužde zagrijavao trčeći od svog stana do stadiona. 
Na stadionu mi je zbog toga bilo malo ugodnije tako da sam usprkos težini polu probavljenog ručka otrčao još 8 kilometara tempa u prosjeku sekundu brže od planiranog i na koncu se još dva kilometra lagano rastrčavao sa mojim partnerom povratnikom(ozljeda ahilove) koji nestrpljivo čeka da ponovo skupa patimo. Jesmo li mi zagriženi trkači budale?
                       Promjena dinamike koraka kad trčim polu maratonski tempo
 
Sad prema planu koji sam jučer morao malo presložiti dolazi kritični osmi mjesec u kojem sam uvijek na kraju skupljao srećom manje ozljede. Zbog toga je uvijek bio kraći za 10% od sedmog. Ovaj put i kilometraža bi trebala biti još za 5% veća od sedmog. Morao sam odgoditi za jedan tjedan specijalni blok treninga zbog vrućine i činjenice da još radim te da trenutno nemam auto. Zbog toga bi mi bilo previše naporno ujutro trčati tempo 10 km pa onda trčati na posao pa sa posla kući i kasno popodne trčati intervale 5x1200 ili 4x1600 bez uzimanja ikakvih ugljikohidrata cijeli dan sve do završetka treninga. 
Nisam siguran da ću to uspjeti niti kad budem na godišnjem, čak ako se vrijeme malo smiluje i ohladi malo. Hej ti gore ohladi malo, jednom mom prijatelju je zamisli bilo teško, a trčao je čak 4,4 km i to objavio na FB da bi pobrao više lajkova nego ja za ... ma što da uopće spomijem. Meni se žena čudi kako mi uopće nije vruće, a ona umire na kauču ispod klima uređaja. Ja klimu u firmi ne palim niti pod razno. Eko frik! Hodam, trčim ili bicikliram(lopovi vratite mi biciklu mamicu...), sve recikliram. Čak i vodu iz klime koju koriste drugi sipam u naš kiwi koji je ove godine baš rodio. Ionako sam sam u kancelariji, a kad netko slučajno uleti i krsti se ja kažem: j... kako smo prije svi živjeli bez tog sranja. Ako preživim treninge kad je ovako toplo znam da ću letjeti bez obzira na uteg godina ove jeseni. Suština svakog uspjeha nije boravak u zoni komfora. To je stvar za gubitnike. Treba postavljati rekorde na treningu kako bi se ostvarili oni na utrci.