Na treningu okretanje može biti isto tako opasno. Sjećam se jedne anegdote kad sam dan nakon prvog maratona pokušavao lagano trčati u šumici Lungomare. Tamo sam prije toga redovito sretao neke trkače i trkačice, a moj tempo bi samo ponekad držali neki mlađi klinci i to jedan dva kruga pa bi odustali. Tog dana me tako boljelo da sam jedva uspijevao držati tempo od osam minuta po kilometru. Da budem precizan trčao sam cijelih 3,6 km u puževom tempu 8:03/km. Osim toga to mora da je izgledalo malo smiješno kao kad netko trči po žeravici pa svako toliko .. joj... joj čudno zabaci noge. Jedna relativno mlada trkačica koju sam mnogo puta prije toga sretao i brzo prolazio me prošla i kasnije u povratku nakon okreta mi je išla u susret. Kad je došla pored mene osmjehnula se onako sa sažaljenjem: "Sory stari, danas te ja derem" ali joj vrag nije dao mira pa se pretpostavljam okrenula. Možda da skuži koji mije k... Ja sam začuo glasni "trup" i odmah stao, a ona se opružila koliko je dugačka. Tad smo se i na neki način upoznali i kasnije uvijek pozdravljali. Dobro da je sve ostalo samo na ponekoj ogrebotini.
Zato i zbog toga što nije pristojno okretati se za ženama ja to nikad ne radim. Ne okrećem se.
Doduše vrlo rado nastojim zadržati u glavi sliku koja govori više od mnogo riječi.
Ponekad je dobro osvrnuti se. Tako je bilo i srijedu kad sam nakon trčanja na posao i sa posla po užarenom asfaltu napokon se dočepao mora. Žena je ponijela ručak, jedna naša prijateljica nas je pokupila jer smo bez prijevoza i pravac Ližnjan. Ručao sam na plaži okružen jatom osa zbog kojih sam samo na pola popunio zalihe i odlučio da idem plivati, a nastavim sa ručkom kad leteća ekipa nađe neku novu žrtvu. Uostalom već je bilo skoro 19 sati ali temperatura je bila još uvijek oko 33 C.
Krenuo sam sa stijena iza rta uvale Japlenica prema uvali Kuje. Obično plivam prema Svetici i Šišanu ali su se tamo neki mulci naganjali sa vodenim skuterima tik uz obalu, a siguran sam da nisu baš gledali dali ima kupača. Počeo sam lagano pravilnom tehnikom i to uvijek rezultira dugim zaveslajima i većom brzinom plivanja. To je mali apsurd koji me kod plivanja intrigira. Kad se manje trudim plivam brže. Kad sam prošao uvalu Japlenica zastao sam i okrenuo se na leđa da pogledam sat. Valjda iz navike jer sat mogu pogledati i pod vodom. Osim vremena i pređenog puta ugledao sam preko ruba rta neko crnilo koje je očito naglo došlo iz pravca Cresa zapravo više od Koromačnog koje je potpuno nestalo. Na Kvarneru su već počele da se javljaju bijele krestice i nešto mi je govorilo da je bolje da se vratim. Za nazad mi se struja činila jaka i već je dosta prskalo kad sam uzimao dah pa sam ušao u uvalu i plivao malo dulje ali u zavjetrini. No čim sam pomolio nos iza rta na svega dvjestotinjak metara od cilja nije se moglo otplivati više niti metra. Upro sam svom snagom ali valovi od bure su tako kratki da ne stigneš udahnuti prije nego ti napune usta, a rukama udaraš o njih kao u zid ili promašiš u prazno. Probao sam leđno sa istim ishodom i jedva uspio da se vratim do obale uglavnom zadržavajući dah da se ne ugušim sa pjenom koju je bura podigla. Izlaz je bio malo zaklonjen ali pun ježeva i samo pukim čudom nisam fasovao niti jednoga. Za pretrčati po stijenama tih dvijesto metara mi je trebalo dvije tri minute jer me vjetar bacao po škrapama. Dok sam trčao bio sam nagnut kao da letim. Ekipa je već pokupila stvari i smjestila se u aute, a ja sam dobio salatu(jezikovu juhu ili kako god se već kaže) od žene: Koji ku.. ne gledaš! Što nisi vidio da dolazi nevera ... i još štošta što nije za javnost. Nije me pustila u auto od prijateljice dok se ne obrišem i morao sam onako gol da stojim na kiši koja je već počela pljuštati onda su se smilovale i pustile me u nutra. Što bi bilo da se nisam okrenuo.
Nema komentara:
Objavi komentar