15 Memorijal Antonio Cukon

 Potpuno mi je nezamislivo kako je nekome kad izgubi dijete. Viđao sam to iz blizine ali pomisao da se uživim i pokušam shvatiti kako je to me strese poput struje i cijelo moje biće se odupre takvim mislima. Znam da to ljude ošteti više nego neka teška boleština, a kasnije se svatko sa time nosi kako umije i zna. Nema univerzalnog lijeka ili recepta jer i mi smo svi potpuno drugačiji pa je uzaludno tražiti odgovore od drugih. No mislim da je na neki način lakše ako im ponekad pokažemo da ipak nismo zaboravili. Naš kolega Miljenko je zbog tog gubitka postao trkač i mada je razlog užasavajući mislim da ga tješi što je nakon svega učinio nešto izuzetno. Usprkos godinama i problemima sa srcem ta strast prema trčanju možda na njega djeluje kao lijek i malo ublažava bol.
Ja sam relativno nov u našem malom klubu i izgleda da više ljudi poznaje mene nego ja njih pa zbog toga ne propuštam priliku da ako mogu odem na tu zanimljivu memorijalnu utrku koja se ovu nedjelju trčala po petnaesti put.

Utrka je zapravo zajedničko trčanje od periferije Pule do groblja u selu Mutvoran nakon čega se nastavi druženje svih sudionika. Kažu da je ponekad bilo i ozbiljnijih utrkivanja na relaciji Marčana - Mutvoran. To je nakon 2 km nizbrdice još oko 3 km strmo uzbrdo. Do Marčane se stane jednom ili više puta da se priključe oni sporiji i stariji. Prije četiri godine sam tu jureći sa srcem u "overspeed-u" misleći da me iza ganjaju Stane, Christian i još neki zaradio upalu pokosnice i skoro ugrozio svoj prvi maraton. Sudjelovao sam i godinu nakon toga iako sa teškom upalom obiju tetiva i kosti simfize ali sam uživao prateći moju prvu "učenicu" kako uzbrdo ganja uvijek prisutnu i brzu Irenu. Ganjao sam godinu nakon toga uzbrdo Emanuela i testirao svoju spremnost za maraton. Znao sam odmah da je sve ok sa formom jer je bilo brže nego prije dvije godine i mnogo lakše. Lani mi koljeno nije dozvoljavalo nikakvo trčanje i frustriran zbog toga nisam otišao iako sam trebao doći bar na druženje.



Ove godine sam tu utrku ubacio čak i u moj plan, a dan prije sam odradio dužinu sa ubrzanjima(surges long run). Malo sam je skratio u odnosu na uobičajenu ali sam zato dodao više intervala. Umjesto 28 trčao sam 24 km sa 8 intervala umjesto 5 po 90 sek(oko 400 m) u drugom dijelu dužine. Tempo trčanja je bio malo ispod 5 minuta(4:56/km) u prvoj polovini i svaki kilometar između intervala. Računao sam da će mi lagano trčanje do Mutvorana goditi za oporavak. Tako je i bilo, pogotovo što nitko osim Radojkovića kojem je sve bilo previše sporo i na kraju Emira nije imao namjeru da posebno ubrza.
Krenuli smo ispraćeni kišom koja je više prijetila nego ozbiljno padala ali se već do prve okrijepe kolona jako razvukla. Nama malo bržima nije bilo do stajanja na kiši, vode mi bome nije falilo, a za pivo je bilo ipak prerano. Zato smo jednostavno odradili sve u jednom potezu uz priču i viceve. U toj grupi je bio Stane koji se odmarao od utrke u Žminju dan prije, Christian, Braco i još nekoliko bržih trkača pa nam je tih 20-ak km proteklo vrlo brzo. Mada je gotovo cijelim putem blaga uzbrdica, tempo je bio u prosjeku 5:24/km, a puls mi je ostao daleko ispod donje aerobne granice u zoni oporavka. To mi je bilo zapravo najduže rastrčavanje u životu. Nažalost vrijeme se pogoršalo pa je izostalo malo više opuštenog druženja iako sam upoznao opet neke nove zanimljive ljude. Iako ga je uopće tako ne doživljavam Miljenko nas je pozdravio sa vrlo  kratakim i jako emotivnim govorom što me zbog nekog razloga podsjetilo da zapravo previše vremena gledamo u cilj, a ne opažamo sam put koji tamo vodi. 
Često je na tom putu teško i zbog toga niti ne primjećujemo da na njemu nismo sami. Da ima i drugih koji proživljavaju slično, jednom riječju okruženi smo dobrim ljudima.