Plivanje za kraj

 Već je prošlo deset dana od zadnjeg posta, a meni je inspiracija za pisanje presahnula kao što je presahnulo sve od ove silne vrućine. Čini mi se da je tjedan prije ovoga bio jedan od najtoplijih od kad treniram možda i zbog toga što sam već prekoračio 80 kilometara tjedno, a i prosjek brzine trčanja je znatno porastao u odnosu na sve tjedne do sada. Krivac je dvostruki brzi trening u četvrtak potpomognut sa dugim polumaratonskim tempo trčanjem u utorak i završetak tjedna sa dvostruko dužim maratonskim tempo trčanjem. Iako sam jedan dan trčao sa kćerkom što je prosječno uvijek iznad 6 minuta po kilometru moj prosječan tempo za taj tjedan je skliznuo ispod pet minuta po kilometru. 
Da stvar bude još malo teža pobrinula se unuka koja je ipak odlučila da pliva mali maraton Stoja-Mornar u nedjelju. Ja mislio, ajde da to vidim i u sebi kontao hoćemo li se uopće domoći Valkana i kako će reagirati na odustajanje. Ujutro se već malo raspuhala bura i to gotovo pravo nama u lice. Trebalo je preplivati zaljev Stoje, zatim Zelenike(Valkane), pa Gortanovu uvalu koju sam ja potpuno smetnuo sa uma i onda uplivati točno prema buri u uvalu Valsaline gdje je u dnu na Mornaru bio cilj. Jedna nautička milja, a nama je sa malo vrludanja koje je jako dobro zabilježio moj Garmin ispalo neznatno više, oko 1917 m. 

Jedva sam je obuzdao da se ne gura u prvi red jer znam kako se tamo udara kad utrka krene. U pjeni ne vidiš ništa, a nečije noge i ruke te mlate kao vršilica sa svih strana. Odmakli smo se u lijevo polje bliže drugoj obali zaljeva malo iza glavne gužve. Nisam htio da idem direktnim pravcem prema hotelu Splendid koji je odličan orijentir već sam htio da se približim obali zbog vjetra i zbog eventualnog lakšeg izlaska iz vode ako mala ne bude mogla više plivati. Naravno kao svako dijete ona je odmah potegla tako da sam vrlo brzo testirao njenu brzinu i zaključio da usprkos slabašnim ručicama, dječjem stasu i svemu pliva dovoljno brzo da se ne mogu potpuno opustiti već moram zaveslati umjereno jako. Kad sam shvatio da će sigurno proći Valkane pokušavao sam da je povučem malo prema vanjskoj optimalnoj liniji ali me nije baš slušala pa sam prešao na njenu lijevu stranu i približio se da je natjeram da se korigira. Zbog svog tog silnog razmišljanja i praćenja nisam uopće primijetio da smo već prošli i Gortanovu uvalu pa sam malo prekasno zaokrenuo bliže uz obalu gdje je moja kćerka pokušavala da nas uhvati u objektiv. Nina je tada povremeno mijenjala stil plivanja na prsni ali je to radila dosta dobro tako da smo neznatno usporili. Ja sam navikao na plivanje u valovitom moru kad treba glavu izvlačiti malo više dok ona samo pliva u bazenu bez valova i pogotovo bez bure koja je prilično ometala plivanje. Zaokupljen promatranjem grupe ronilaca preko kojih smo plivali nisam niti registrirao da se unuka dala u bijeg i u urnebesnom finišu razbila didu ko beba zvečku. Dok sam se okrenuo odmakla je gotovo desetak metara i to više nisam mogao mada iskreno nisam baš niti planirao dostići. Na licu joj nisi mogao zamijetiti niti trunke umora, samo osmjeh koji je govori sve: "e jesam te ... yes". 

Prosjek plivanja nam je bio samo malo sporiji od mog lanjskog sa Stoja kupa(2 km), a to znači da sam sljedeće godine pušiona ako ne budem trenirao plivanje malo više. Čim prođe Ljubljana bacam se u vodu.