petak, 17. kolovoza 2018.

Živ ali ...

 Sinoć jednostavno nisam imao snage, volje i vremena da uopće pogledam kako je protekao taj drugi trening. Bio sam zauzet uništavanjem ručka kojeg su mi ostavili i gutanjem silnih količina svega i svačega. Kuća je bila prazna jer su svi otišli u grad. Kad sam malo došao do daha od žvakanja razvalio sam se na balkonu i otvorio jedno Sarajevsko tamno pivo koje čuči u frižideru još otkako je moj zet otišao. To je mirakul jer kad su on i moj sin u perspektivi frižider je premali čak i za dnevnu dozu. No kad nema mačaka za miša ostaje sasvim dovoljno. Ja već danima nisam stavio pivo u usta jer me uspavljuje i umrtvljuje po ovoj vrućini. Na stadion me doveo Dražen koji je bio malo zabrinut za mene, a moram priznati da ni sam nisam znao kako će to ispasti. Uostalom svi su bili upoznati sa situacijom i najgore što se moglo desiti je da mi padne šećer pa da se izvrnem na stazi. Stadion je bio prepun nogometaša svih uzrasta, trkača i trkačica, u klubu imamo i medicinsku sestru koja trči sa nama, a na tribinama je sjedio i moj kostolomac, pa sam odmah dogovorio da malo pomogne oko tog upornog išijasa na koji se nakalemila još i bol u križima. Valjda bi netko znao pružiti mi prvu pomoć. Probao sam napraviti par ubrzanja nakon zagrijavanja da baš ne krenem na suho ali išijas me previše boli da bi bilo korisno pa sam krenuo odmah prije svih ostalih. Priključili su mi se nakon 600 m i zadnju hiljadarku me malo povukli jer su trčali intervale od 1000 m, a ja od 1600 m. Kako ja imam pauzu 400 m laganog trčanja, a oni 200 ispali smo iz sinhronizma i još dvije dionice sam odradio solo, nešto preciznije ali opet mrvu brže. Pauze od oko 3:10 jednostavno nisam u stanju odraditi i koliko god se trudio u prosjeku mi izađu oko 2:45. U četvrtoj su mi se opet priključili nakon 200 m ali sam odlučio da ih ne pratim već pokušao držati svoj tempo do zadnjeg kruga. Tad sam već osjećao laganu slabost u nogama ali mi se nije još vrtjelo u glavi pa je prolaz na hiljadarki bio nešto sporiji iako još uvijek sekundu brži od plana.
Nestrpljiv da završim instinktivno sam ubrzao nakon toga i na koncu opet bio za tih 4-6 sekundi brži od plana. Na koncu tresla se brda, a nije se dogodilo ništa. Malo sam bio umoran, eksao sam gotovo litru smjese jabučnog soka i vode te još otrčao preko 3 kilometra rastrčavanja prije nego što sam provjerio koliko dugo trčim. Svi su već bili gotovi pa mi nije bilo jasno zašto ja još trčim. Osim što sam uživao u tome da nema više nikakvog napora, neizvjesnosti i bolova. Kao da nisam uopće trčao. Čak mi nije bilo potrebno nikakvo istezanje listova ili zadnje lože. Nisam osjećao nikakvu napetost koju obično imam nakon intervala. Skoro da će mi biti žao kad ih uskoro prestanem trčati. No vratiti ću se njima u devetom mjesecu bar sa Frank's Killer intervalima. Frank-u bi sigurno bilo drago da netko ovako mator pokušava ostvariti svoj maksimum trenirajući po njegovim uputama. Ako ostvarim ono što sam zacrtao biti će potpuno posvećeno njemu.

Nema komentara:

Objavi komentar