Ovih dana sam primijetio da je jedan moj prijatelji(ica) trkač(ica) demotiviran. Kako je to zapravo povremeno sasvim normalno stanje gotovo svih trkača htio sam da mu(joj) napišem par redaka ali sigurno čita moj blog, a ima njih više sa istom dijagnozom pa mogu jednim udarcem bloga da napišem svima isti recept. Demotiviranost proizlazi iz stresa ali to je jedna posebna tema koju upravo proučavam, prevodim neke studije na tu temu i ... uglavnom biti će jednom. Za problem sa motivacijom najveće sranje od lijeka su motivacijski govori te razne čak i narodne mudrosti. Izjave onih gurua koji su na istoj razini kao svaki uobičajeni prodavač magle ili cipela ako vam je draže su posebno nedjelotvorne.
Pa što funkcionira? Ja to još nisam saznao ali sam više puta pregrmio to stanje i eto još sam tu.
Napisao sam do sada četiri pet oproštajnih blogova ali ih nisam objavio. Možda iz kukavičluka, možda jer sam "jako" pametan pa znam da svako sranje prođe ili se naviknemo na njega. A što nas sve ne frustrira kao trkače. Nema toga što ne frustrira. Jedan je debeo, a voli kolače ili pivo. Nema šanse da bude dobar trkač ali bi htio. Drugi je umislio da je skoro kao kenijac(možda malo crnomanjast) ali nikako da istrči ni polumaraton ispod sat i pol, a kamoli za sat. Eto razloga za jad. No da krenem od sebe. Mene su strašno demotivirale ozljede koje niti ne mogu nabrojati, a da ne napišem "Rat i mir" sa još malo dodataka.
Kad se ozljede malo povuku na scenu stupaju sitne životne pizdarije ili možda ne baš tako sitne. Ja bi samo trčao, a moja žena što više trčim to više diže nos. Naravno ona uopće ne odobrava trčanje kao vrstu kretanja i ne može zamisliti zašto bi netko uopće trčao, a kamo li zašto bi ja trčao svaki dan.
Kad sam ozlijeđen i doma na kauču nema problema. Makar cijeli dan vrtio programe na tevi i pijuckao pivo. Zbog tog razloga moja ostavka trčanju stoji kuvertirana i može biti poslana svaki dan. Biti će to u afektu jer jedino u afektu sam napravio glupe i nepotrebne stvari u životu. Zato kalmajte se i ne radite ništa u afektu. O trivijalnostima kao traženje tenisica koje se kod mene može usporediti sa svakom dobrom turskom ili meksičkom sapunicom nebi previše trošio riječi. Ipak dobra vijest je da sam napokon kupio jedne preko web-a koje nadam se neću morati vratiti. Najveća stvar koja me demotivira što je to je moje najbolje vrijeme "davno prošlo svršeno" vrijeme. To priznajte ne postoji čak niti u pravopisu. Međutim i ja kao onaj koji si je umislio da je kenijac ne mirim se sa time da ne mogu trčati maraton za manje od tri sata. To me još najviše žulja i jedini način da to riješim je da skinem te tijesne cipele.
Da budem ipak iskren sve ono što me demotivira to me još više i motivira. To da se inatim ženi i svima koji me savjetuju da smanjim je posebno zadovoljstvo. Tako je i sa ozljedama. Ma goni ih sve će to Marijan satrati, a sve trpim zapravo zbog toga što imam cilj iako je on možda promašen ili previše daleko. Danas sam baš čitao na "3sporta" intervju sa Janezom Maroevićem i čovjek dobro kaže: "ako želite doći do treće stepenice onda petu stepenicu stavite za cilj". Zato dragi prijatelji(ice) ne činite ništa u afektu, pogledajte u sebe i recite si što želite biti. Nema veze što je želja nekoliko stepenica ili katova viša od tvojih mogućnosti, ionako je važan samo put do tamo.
Nema komentara:
Objavi komentar