Neki kažu da malo stariji maratonci ne bi uopće trebali trčati VO2max intervale dok neki govore da je to jedini način da se zadrži mladost. Ti bi svaki dan samo mazali intervale. Tu svatko mora pronaći svoju mjeru. Ono što je važno je da srčano opterećenje ode preko 95% maksimalnog. Naravno da nakon intervala treba malo dulji oporavak i ne mogu se trčati u količini koja je ista kao lagano trčanje. Intenzitet treninga je određen srčanim opterećenjem i vremenom u kojem smo trčali sa tim opterećenjem. To znači da sporiji trkači moraju trčati manje ili kraće intervale. Drugo što je važno znati da je takav trening najbrži put do platoa i pretreniranosti. To je kao kad zaglavim pedalu na Hondi da pretječem u drugoj i za par sekundi ona počne da se trza jer je proradio limitator. Nakon toga ništa ne pomaže već samo šaltanje u višu brzinu. Tako je sa treningom intervala. Ponekad već nakon samo par tjedana nema velike koristi već se situacija obrne.
Međutim postoje znatne mogućnosti i varijacije intervala kad su intervali nešto sasvim drugo. Mogu biti pogodni za neurološku adaptaciju i popravljanje ekonomije trčanja ako su kratki ili sa velikom pauzom da puls previše ne naraste. Mogu se koristiti za metaboličku adaptaciju(LT tempo intervali).
Određena brzina trčanja regrutira pojedine skupine mišićnih vlakana prema potrebi. Ako trčite sporo aktiviraju se spora mišićna vlakna i kako se brzina povećava dolazi do promjena u neurološkom smislu. Grubo rečeno shema aktiviranja se mijenja. Zato se približno može reći da trčeći različitim brzinama treniramo različite skupine mišićnih vlakana kojih u našim mišićima ima cijeli spektar. Kad jedni rade drugi se recimo tako odmaraju ili šlepaju kao kad se vozite u tandemu, a kolega(ica) iza vas samo folira da okreće pedale. To je temeljna pretpostavka na kojoj se baziraju neki programi koji nemaju tjedne cikluse već su oni 12-15 dana. Naime dokazano je da je toliko potrebno za potpuni oporavak mišićnih vlakana. Tako je koncipiran i Frankov program i zbog toga sam uspio trčati čak deset treninga intervala kroz 8 tjedana, a to nisam osjetio ili platio nekom ozljedom.
Najbrže intervale od 800m sam trčao tri puta sa identičnim prosjekom. Iako sam svaki put trčao više intervala puls je bio svaki put nešto niži. One sa tempom utrke na 5km sam trčao isto tri puta u varijantama x1000m i zadnja 5x1200m sa istim padom srednjeg pulsa. Najdulje od 1600 m koje sam obično trčao samo jedan put u pripremama za maraton, sad sam trčao četiri puta i to jednom u sklopu posebnog bloka treninga kad 24 sata prije treninga nisam ništa jeo, a prije toga sam ujutro odradio 10 kilometara tempo trčanja. Zadnji intervali su bili jučer i bez obzira što sam trčao najviše intervala 6x1600m srednji puls je opet bio niži. Kad usporedim sa prijašnjim iz 2014 i 2016. g daleko sam dogurao, a oni su bili mjesec dana prije maratona. Trčao sam dva intervala više nego 2014 i jedan više nego 2016. Vrijeme intervala je bilo brže za 7 odnosno 4 sekunde u odnosu na 2014 i 2016. Puls za 3 odnosno 1 niži ali temperatura je tada bila 15-17 C, a jučer oko 23 C. Hoće li to biti dovoljno za tri minute u maratonu? Da pitam Garmina ... he, he što se babi htilo to joj se i snilo.
Budala, veli 3:00:04 skoro kao na onom transparentu "Ivo care 2:59:59". I to su kao neki stručnjaci radili. Tko zna kako će sve ispasti ali važno je da još ništa nije riknulo osim što mi se ipak malo vratio onaj išijas za koji sam mislio da ga je Marijan u ponedjeljak ubio laktima. U svakom slučaju mnogo je bolje nego prošli tjedan samo neka tako i ostane.
Nema komentara:
Objavi komentar