Sve ovo što se događa me podsjeća na vic kojih na temu dobre i loše vijesti ima na pretek. Samo što mi nije smiješno, a možda bi bilo dobro da se mogu nasmijati sebi bar malo. Jedan od onih prostih da se ne izrazim učeno ali meni glupavo ne ćudorednih ... ideššš, opisuje susret liječnika i pacijenta kojemu je isti odstranio dio muškog ponosa ili za prostake kurčine ... to te ja pitam! Uglavnom liječnik mu veli da ima dobru i lošu vijest. Kao i svatko normalan prvo čova hoće da čuje onu lošu pa će poslije da se tješi sa dobrom. I doktor kaže da mu je morao odstraniti jedan dio dotičnog organa ali dobra vijest je da mu je ostalo toliko da se vidi tetovaža imena njegove cure, .."olja". I umjesto da se malo oraspoloži jadničak udari u plač i naricanje. Kruh te j.. pa na njemu je pisalo "pozdrav iz Sevastopolja".
I meni se desio isti kua ali bez operacije. Krenuo ja jučer opet nervozan ko zvjerka u kavezu ili kao što Erol reče u "pred infarktnom" stanju kao na startu utrke X-ice. Ne znam zašto, jeli to zbog žene koja me već dva tjedna pešta što nisam završio to j... kupatilo. Nije valjda što ću trčati 10 kilometra i možda malo probati ubrzati pet, šest. To bi bila smijurija. Nego ja hoću da znam jeli to pametno ili nije.
To sad ne zna niti onaj doktor. Bura se raspuhala nabijem je ... kao da je čekala samo da ja izađem. Naravno potpuno ljetno obučen. Kod mene na balkonu sve izgleda idilično i sunce iako je skoro dotaklo krovove okolnih kuća još dobro grije. Je..ni Garmin se smrzao i kao za inat neće da se okači na satelit, okačim ga na k.. Nakon pet minuta smrzavanja ispred zgrade iza koje se ne mogu sakriti jer onda ga neće uhvatiti do ujutro krenem sa bolnom grimasom. Iako dok hodam zglob izgleda ok, trčanje je nešto sasvim drugo. Usitnio sam korak kako bi koliko toliko ublažio udarce, a ipak natjerao srce da se malo pokrene. Nakon kilometra i pol morao sam zašprintati preko zaobilaznice jer se desna strana sa pješačkom stazom raskopava sve do raskrsnice za Vidikovac. Nije mi se to baš dopalo ali tko će čekati kad makine zuje amo tamo kao da su baš svi odlučili prodefilirati zaobilaznicom da vide didu kako trči. Možda i da me pogaze. Čujem neko trubi. Možda me zna, a možda je samo neki serator jer ja sam pretrčao na pješačkom. Ako uopće to nekome nešto znači. Uostalom imao sam kričavo žutu majicu Pulske X-ice da me bolje vide i da me podsjeti koliko sam govno pojeo na toj utrci. Nije mi se mnogo gledalo na sat jer sam stalno pokušavao uhvatiti neku šemu kako bi bol u stopalu bila što manja.
Nakon zagrijavanja i prvog malo prebrzog kilometra ili sam otupio ili su endorfini počeli da djeluju jer ne vjerujem da se u zglobu nešto popravilo samo od sebe. Nisam se niti okrenuo došao sam do tvrđave i terase na Verudeli, a to znači i povratak. Znam da je do tamo uglavnom više uzbrdo mada minimalno i obično sam za nazad malo brži pa sam počeo da kalkuliram kako ću sad malo popustiti. Trebao sam trčati oko 4:25/km(... ha ha to je sad samo pusta želja) ali pošto mi je prvi kilometar bio nešto brži, a druga dva točno 4:25 zapravo nije trebalo ništa mijenjati. Onda sam naletio na Slavenovu skupinu "fun run" i protutnjio kroz njih uz njegove povike "samo gas" i naravno sve je ispalo krivo. Umjesto 3-4 sek sporije ja spustio na 4:17/km. Ajde pomislim se to je zbog cura i nizbrdice, no i sljedeći je bila nizbrdica, a poslije toga opet ona zadnja duga uzbrdica pa su oba kilometra bila brža za par sekundi. Do kuće sam usporio na standardno rastrčavanje pokušavajući opet kontrolirati duljinu koraka kao da vezem sitnim driblerskim korakom.
Nemam pojma kolika je bila temperatura ali definitivno nije bilo potrebe da sušim majicu. Bura ju je osušila kao pršut, a meni se nije oznojilo čak niti čelo! Ljeto je definitivno gotovo i sad mi je već žao.
Kako ne mogu spojiti sat na PC zbog kabela potrajalo je malo dok sam prepisao podatke po dionicama i gle čuda. Dobra vijest je da sam trčao 6 km tempa brže za 3 sek/km sa pulsom nižim za 2 u odnosu na trening tempo trčanja samo tri tjedna prije zadnjeg maratona u Ljubljani. Loša vijest se sa kašnjenjem od jedne noći javila opet ujutro u vidu bolova u zglobu. Sad još malo žešćih nego dan prije. Kako će to izgledati nakon progresivnih 32 kilometra ili da prvi put trčim maraton na apsolutnu svježinu sa laganim trčanjem zadnjih mjesec i pol dana. Možda to uđe u knjige o trčanju kao nova metoda treninga.
Zapravo većina tako trenira ili bolje reći ne trenira maraton ali to nije nešto što bi mene zadovoljilo.
Čak i ako je ".. ane" nadprosječne veličine ja bi ipak radije da bude "Pozdrav iz Ljubljane".
Nema komentara:
Objavi komentar