X=?

  Zašto uopće idem na utrke? To pitanje mi se polako ali uporno podvlači pod kožu. Čini mi se kako sve više nalazim razloga da budem razočaran nego zadovoljan. Ne bi htio da je tako. To je kao da sam trkački impotentan, a za to ne postoji plava pilula. Nema uzbuđenja, stalno neke kalkulacije i na kraju nisam u stanju niti sam sebe potapšati po ramenu ili bar dozvoliti da me ponese malo onog veselja koje vidim kod drugih. Dobro kužim, većinom su mlađi. Ali i Bepo čini se uživa što je tu sa nama "mladima", što je usprkos svojih 85 na nogama i bori se da dođe do kraja još jedne desetke ili polumaratona. Možda sam hladan spram utrke koja mi je samo test. Iako nakon ovog testa ne znam ništa što već nisam znao ali niti ono što me zapravo zanima. Jedina stvar koju nisam znao je hoće li zglob koji još nije prošao ponovo nateći ili su još prisutni bolovi samo podsjetnik da su moji bolji dani prošli. Ja bi lakše prihvatio da to govore brojke i rezultati. Ako pogledam službene rezultate X-ice iz 2016 g rezultat 39:05 i prosječna brzina od čak 3:54/km su daleko bolji od nedjeljne utrke 41:23 i jadnih 4:09/km. Te godine je definitivno staza bila kraća ali po ovom rezultatu je moja forma od Zagrebačkog polumaratona spala na niske grane. Tim tempom sam trčao drugu polovinu polumaratona. Neki kažu da je bilo vruće i sparno ali nije bilo bitno različito nego 2016 g. Tada si zrak morao gutati, a ne udisati. Možda je bio mrak i nisam mogao pratiti tempo, a ovaj put nije bilo mog prijatelja "Rudiše" koji nas je tada "pejsao" cijelu utrku dok me nije ostavio u prašini zadnjih par sto metara. J..ga, sam sam si kriv. Ja sam ga trenirao. Od starta sam imao neki čudan osjećaj neodlučnosti. Kako da trčim, koga da pratim? Svako ne elitu, a kasnije ću već vidjeti. Već do kružnog toka sam vidio da se izdvojilo par njih dok je iza bila jedna mala i nakon toga jedna malo veća grupa. Teško je bilo ocijeniti koliko ih je i dali među njima ima onih koji su kao što sam ubrzo vidio već hodali prvu uzbrdicu nakon samo pola kilometra. Koji kua takvi razmišljaju. Kakva je njihova percepcija. Vidio sam jednog klinca iz ulice koji se pokušao trkati sa nama stotinjak metara ali to je isto kao što se jedan lokalni đukac u Tupljaku uvalio među nas. Nije se dao potjerati više od kilometra saplićući noge nekim trkačima. Isto sam vidio jednom na "turu" ali taj je prašio ispred biciklista i nitko ga nije uspijevao otjerati. To je čisto zadovoljstvo utrkivanja. Tako nešto mogu doživjeti samo djeca i đukci. Možda može još netko i tom nekom bi jako zavidio. Na laganoj uzbrdici nakon kružnog toka prišao sam drugoj grupi u kojoj sam uočio Bracu i još par "elitnih" pulskih, sve boljeg triatlonca Marina i negdje na čelu Staneta u svom standardnom crvenom dresu. Ne znam ali često nosi crveno, pravi "Labinjon"(Labinsaka republika). Marino mi sa možda malo sarkazma u glasu kaže: "nije ovo plivanje", možda aludirajući na moj zadnji rezultat plivačke utrke kad sam sebi u obranu ipak plivao sa unukom. Jeste da ne bi bio jako napredovao na toj listi da sam i plivao sam. Možda ne bi bio na zadnjoj stranici liste rezultata ali svakako ne bi bio niti na prve dvije. Rekoh: "znam da nije jer tada ti ne bi bio niti blizu". 
On se onda ispravi i veli: "Ne mislim da sam ja možda pretjerao s tempom". Uto je zasvirao prvi kilometar, ekran se osvijetlio sa 4:03 zbog kojih sam malo razočaran u sebi pomislio. Ako se sad ne trudiš da na desetki držiš bar 4:00 kako će to izgledati na maratonu. Malo sam ubrzao ostatak te blage uzbrdice znajući da će za kilometar dva uslijediti lagana nizbrdica i povratak u grad nakon prolaska velikog osvijetljenog rotora. Taj j..ni rotor sa svojom svjetlosnom instalacijom se spominje kao nešto zbog čega treba doći na utrku ali ja ga uopće nisam primjetio. Bio sam usmjeren samo na mjerkanje udaljenosti između mene i grupice koja se okupila oko "Staneta" kao pilići oko kvočke. Stane je legenda i valjda svi žele njegov skalp. Iza sebe već nisam čuo nikakve korake i nisam više pogledavao na sat jer sam imao cilj. Iz mraka sa desne strane nogostupa sam odjednom čuo povik: "Ajmo coach" i "bravo dida". Ugledam Slavena sa bičikletom i pretpostavljam curom koji su došli do rotora i bili jedina publika na tom sad već par kilometara potpuno pustom dijelu ceste. Da je bar tako pusto ostalo do kraja. Kilometri su nakon blage uzbrdice sa 4:02 pali na 3:55 i to tri za redom u sekundu isti. Kako se pileće jato osipalo ja sam svakog pokušavao skinuti još dok je još demoraliziran. Neki su ipak malo ubrzavali ali ako su pustili Staneta znači da su već koma i to su ubrzo shvatili.
Teško da se netko nakon polovine staze ako nije mogao držati do tada tempo  ponovo počne dizati. Možda netko pođe u lov na mene kao što ja lovim "Staneta". Najdulje sam se zadržao iza nekolicine malo bržih pa mi je automatski tempo malo varirao ali razmak između mene i Staneta je ipak bio sve manji. Slušao sam svakog kako diše uspoređivao sa mojim disanjem i onda donosio odluku, promijenio kadencu i pokušao ga proći brzo i bezbolno ostavljajući mu malo nade da će me moći pratiti. Posljednji koji je otpao prije dolaska na onaj prvi rotor nakon starta je bio visok mladić koji je nevjerojatno dobro disao. Zapravo čak bolje od mene. Prilazili smo školi u Šijani i ja sam nešto opsovao jer sam upao u udubinu na cesti koju nisam vidio i skoro izgubio ravnotežu. To ga je ponukalo da započne razgovor. Kao da se želi opravdati što sam ga stigao rekao je da se nije spremao za ovakve kratke utrke. Pomislim ovaj je možda neki spori ultraš koji ne može brže ali ovako može u nedogled. Onda mi je rekao da se sprema za Ljubljanu. Tu smo započeli razgovor koji je rezultirao mojim razočaranjem što trčim istim tempom kao netko ko trči maraton 3:30, a on se zaj.. jer me pitao koliko godina imaš? Koji kua pitaš takve gluposti. Dali da kažem ili ... puno, preko šesdeset. Samo je ostao i više nisam čuo korake. Tad sam shvatio da pričam na šestom kilometru i da mi je tempo pao ponovo na 4:04 ali Stane je bio sasvim blizu i ja se nisam potrudio da ubrzavam. Slijedio je dio od veslačkog kluba gdje sam se ove zime zagrijavao prije teretane do okretišta ispod nadvožnjaka na “punti”. Vidio sam bljeskalice policijskog vozila jer je taj dio zatvoren i uskoro je iz tog pravca naletio vodeći Bošnjak, a više od minute iza njega Žilić. Prvi put sam na utrci čuo korake i mene je u istom stilu kao ja neke mnogo prije toga pretekao mladić u majici sa engleskom zastavom. Brzina kojom je odmicao me posjetila na poljaka koji se skrivao u žbunju prije dvije godine i onda istrčao prije svih i uletio kao pobjednik u Arenu. Poslije ga nisu mogli naći niti na jednoj snimci pa je bio diskvalificiram. Ali ovaj momak se možda malo šparao jer ima i takvih. Čudno je da mi je na tri i nešto kilometra napravio razliku od jedne minute, a da je prije toga sedam kilometara trčao tako sporo.
Do okretišta sam se zabavljao brojanjem trkača ispred Staneta. Sad je samo jedan trkač kojeg je on u međuvremenu prošao bio ispred mene. Njega sam uskoro prošao i ja iako sam ne gledajući na sat i fokusirajući se na to što radi Stane još usporio. Kao da nisam htio vjerovati u to da sam ga uopće dostigao. Možda me ni on nije skužio kad smo trčali kroz tunele "Zerostrasse-a". Ja sam samo pazio da ne upadam u velike lokve vode ili negdje ne iskrenem nogu. Na izlazu smo malo usporili jer se izlaz račva, a nije bilo oznake na koju stranu skrenuti. Odlučio sam se da ga pratim i shvatio da je to samo jedno kratko razdvajanje koje se opet spaja na izlaz kod "Dvojnih vrata". Tamo sam znao što me čeka i otkrio mu svoju prisutnost dovikujući mu da pazi gdje staje jer na izlazu fali dosta velikih kamenih ploča. Milina za polomiti već umorne noge. Sad sam već trčao uz njega i kao i on bio u nedoumicu gdje skrenuti jer redar nam je pokazivao smjer prema Areni ali netko je vikao: “ne kroz park”. Ja sam prvi skrenuo, a Stane uz prve psovke za mnom urlajući na gomilu koja se okupila oko svjetlosne instalacije u parku uopće ne mareći za utrku i našu frustraciju što moramo usporavati i obilaziti. O nekolicinu sam se sa zadovoljstvom očešao u hokejaškom stilu i požalo što nemam sto kila. Onda je iz gomile izletjela žena sa malim klincem u koju se očešao Stane, a ja sam uspio prekoračit malog usprkos mom išijasu. Nije dosta što stalno mijenjamo podlogu sa asfalta na šljunak nego moramo još voziti i slalom po šljunku. Skoro sam zaboravio da nas uskoro očekuje mali okršaj jer sam mislio da trebamo nastaviti cestom do raskrsnice za Rivijeru, pa onda laganom uzbrdicom prema Areni. No iz mraka je opet izletio redar i usmjerio nas kraćim putem kroz park. Moj Garmin je tu već zasvirao deseti ali nisam ga ni pogledao prateći Staneta. Skrećemo na sami ulaz u Arenu koji ide za moje nejake noge previše strmo i tu se pokazuje prednost mladosti i jakih bataka. Odmakao mi je pet šest metara i znao sam da ga više neću moći stići. Nisam niti pokušao ali ipak sam stisnuo i ubrzao ali da to izgleda estetski lijepo i da ne izgleda da sam se predao.
Gledam sat i vidim da pokazuje 10,17 km, 4...  neko vrijeme. Kontam u sebi, ok malo više od 10 km oko 40:...  i to znači da je cilj ostvaren. Kua 41:23, stavi očale ... kako, pa gdje sam toliko izgubio. Neki kilometri su bili malo sporiji ali neki su bili brži, gdje je nestalo? U tunelu, jebo ih tunel. Koja budala uopće može uživati trčati kroz tunele. Slušam priče kako je staza 10,5 km, a po meni i onom izračunu tunela od prije dvije godine trebala bi biti bar 10,3-10-4 km, a to je oko 4:00/km. Koju sekundu gore dole. Trebao bi biti zadovoljan. Ukupno deseti ili 9 od muškaraca, a najstariji od njih, “Stane” je još uvijek 11 godina mlađi od mene. Osim toga on je moj imenjak kao i onaj ispred njega 22 godine mlađi Ivan. Nešto mi je ipak nedostajalo na toj utrci. Otišao sam se rastrčati još kilometar sa jednim kolegom, obukao suhu majicu kad sam se prestao znojiti, sačekao reda radi proglašenje i otišao polako kući odbivši odlazak na pivo u Shipyard sa ekipom. Osjećam se prazan, usamljen i umoran iako ne i u nogama. Valjda je to samo bio takav dan ili sam bio zabrinut za stvarni ishod te utrke. Ništa se nije desilo posebno dan poslije. Zglob nije prošao ali nije niti stradao. Išijas je i dalje tu kao da smo stari bračni par. Nekad je bolje da ti je gore nego da je uvijek isto. Znam samo jedno, ovo je moja posljednja X-ica.