Ništa nije pomoglo nakon intervala u četvrtak. Ni lubenica, ni odmor u petak jer ono što se činilo da je samo sitni problem zbog par laganih iskretanja lijevog skočnog zgloba preraslo je u nešto jaču bol u oba krajnja položaja i krutost ujutro nakon prvih par koraka. Razmišljao sam da sačekam još jedan dan i tek u nedjelju trčim jednu jako skraćenu dužinu sa ubrzanjem u drugoj polovini. To bi bio sad već drugi tjedan za redom da imam po tri dana odmora bez trčanja.
Iako mi donekle odgovara mali pad volumena dva tjedna su previše. Ali nije mi vrag dao mira. Krenuo sam u subotu pogrešno izračunavši da je tura koju trčim od kuće preko punta Verudele uz more do Stoje i nazad oko 18-19 km. Na koncu se ispostavilo da je to više od 21 km. To bi trebalo biti sasvim lagano i ako me zglob ne bude gnjavio uvijek mogu još nešto otrčati u nedjelju. Nakon početnih bolova zglob se malo umirio i moj tempo je čim sam pustio nogu sasvim prirodno skliznuo ispod 5 minuta. Kad sam bio već na šetnici Lungo mare bližio se 12 kilometar, a da nisam bio niti svjestan da trčim i brže od 4:50. Zabavljao sam se prolazeći zapuhane trkače i trkačice rekreativce zajapurenih lica i razmišljao pa što se mona čudiš tome i ja tako izgledam nekom dobrom trkaču koji može derati maraton brže od 4 minute po kilometru. Stresem se na pomisao o onima koji su blizu 3 minute. Eh da mi je ...
Trgne me Garmin kad je otkucao 12-ti kilometar i pokazao prosjek 4:44/km. Skontao sam kako već moram početi ubrzavati tih pet kilometara jer mi onda ostaje samo jedan ili dva za lagano istrčavanje. Uostalom mogu ako treba napraviti još koji krug na premanturskom igralištu i odraditi ono što mi fali.
Još sam bio u nedoumici dali da trčim LT tempo oko 4:08 ili probam tempo utrke na 10 km koja se približava. U sebi sam pomislio idem toliko da puls bude malo iznad LT-a pa koliko bude neka bude. Svakako neću forsirati jer 5 kilometara u previše brzom tempu bi moglo još više iritirati moj zglob.
Kako prva tri kilometra puls nije skakao ja sam ipak zadržao tempo sekundu ili dvije iznad 4 minute.
Na četvrtom kilometru nakon sasvim laganog uspona od Stoje prema kupalištu Valkane puls je tek prešao par otkucaja iznad LT pulsa, a kad je prošao i taj kilometar koji je bio još sekundu sporiji pustio sam ručnu i zadnji otrčao onako bez umiranja ali odlučno brzo pokušavajući zamisliti mogu li tako trčati utrku od 10 kilometara. Teško da mogu baš tako jer taj sam izvukao za 3:54, a kako sam pri kraju ubrzavao i maksimalni puls na kraju je porastao bliže maksimumu odnosno svakako blizu 95% što odgovara pravoj utrci na 5 km. Obzirom da sa ovim satom nisam još trčao nikakvu kraću utrku on je naravno zabilježio novi rekord ili najbržih 5 km za 20:01. Nije niti tako loše za utrku sa letećim startom nakon zagrijavanja od 12 kilometara u tempu bržem od 5 minuta po kilometru.
Možda bi za ovo od nekoga dobio i ocjenu pet ali u mom slučaju to je petica koja bi na faksu značila da nisam prošao. Rijetko trčim tempo tako brzo. Zapravo samo sam trčao tri puta tako. Uvijek je to bio plod neke greške koju sam ponekad i iz meni nepoznatih razloga činio. Prvi put je to bilo 2014 g tri tjedna prije maratona u Ljubljani. Tada sam trčao 14 sekundi sporije ali imao prosječni puls za 4 otkucaja viši.
Čak je i temperatura bila ista ali tempo trčanju je prethodilo samo lagano zagrijavanje od 2 kilometara, a ne sat vremena relativno brzog trčanja. Zanimljivo da je taj rezultat 20:14 odgovarao ekvivalentu maratona od 3:13:40 što je jako blizu mom tadašnjem rezultatu u maratonu 3:13:14. No to je samo zanimljivo ali vjerojatno nema nikakve veze. Kad sam trčao ponovo gotovo isti tempo 2016 godine, čak i malo sporije(20:20) za 5 kilometara. Maraton je bio tri minute brži nego 2014 godine. Tada je to bilo jedno tjedan dva ranije nego ovo trčanje u subotu i bilo je nešto toplije. Puls je bio samo za jedan otkucaj viši iako sam i tada prethodno trčao samo dva kilometra laganog zagrijavanja. Osim toga oba puta sam trčao na potpuno ravnoj atletskoj stazi dok je staza kojom sam trčao u subotu malo valovita sa ukupno 40 metara uspona i spuštanja. Umjesto zadovoljstva jer sam trčao relativno brzo sa ne prevelikim naporom meni ostaje gorčina jer zglob je sad malo natekao i u nedjelju sam se morao suzdržati od trčanja, a ni plivanje mi nije donijelo nikakvu utjehu. Čak mogu reći da sam još više razočaran jer sam plivao sa bratom. Mada mi nije uopće utekao, plivao sam sporije nego neki dan kad sam se borio sa burekom. Možda zbog toga što stopalo ne mogu opružiti pa mi je održavanje ionako potpuno narušene plovnosti bilo još teže. Razmišljam i o otkazivanju utrke u subotu ali ću još sačekati utorak da vidim hoće li se bol u zglobu smiriti i hoće li izdržati LT "cruise" intervale 5x1000 m sa 200 m laganog trčanja između. To treba biti sporije od ovih 20:01 za 40 sekundi. Ako zglob ne prođe desetka bi mogla zapečatiti moj plan za maraton, a nema toga što neću napraviti da se to ne desi.
Nema komentara:
Objavi komentar