Da sam planirao taj dan odlazak na more garant bi me uhvatilo neko nevrijeme i kišurina. Ovako sam isplanirao za subotu tu zadnju malo dužu i sporiju dužinu jer kiša je trebala pasti još u petak uvečer, a za jutro je bilo predviđeno malo kišice i nešto hladnije. U nedjelju mi nije odgovaralo jer sam u subotu trebao navečer ići na jednu feštu za useljenje u novi stan jedne moje kolegice. Kako takve fešte trebaju poslužiti da se susjedstvo odmah šokira i zapamti kao se u zgradu uselila nova partijanerka to znači da će fešta potrajati, a onda će se ujutro biti teško pokrenuti. Zapravo je ciljano bilo da dužina bude još malo brža od ovih dosadašnjih, osim naravno onih dugih tempo(maratonski) trčanja ali ona su sva bila kraća od 30 kilometara. Još sam bio malo razvaljen od onih intervala bez obzira što sam taj prošli tjedan preskakao dosta treninga. Čak tri dana odmora u tjednu nisam imao još proljeća i ozljede palca dva tjedna prije polumaratona u Zagrebu. Ujutro sam se probudio zbunjen što sam se oznojio, a u krevetu pored mene nikoga. Žena zaspala uz neki film na kauču u dnevnom i nastavila tako. Koji kua se već znojim, a trebalo je zahladiti i na jugoistoku vidim obećavajuće crne oblake. Daj da bar malo opere cestu jer sinoć je samo sjevalo i tutnjalo negdje oko Pule ali ništa se nije desilo.
Tako zbunjen nisam se pet minuta mogao opredijeliti za tenisice jer izbor 2082 km, 2037 km, 1930 km, 1058 km u raspadu, 920 km supersoft i 320 km race flat nisu baš neki izbor za trčanje po Kamenjaku. Već ti ime govori sve. Nakon par stotina tisuća turista onaj put do Safari bara je grbav i mjestimično ogoljen do žive stijene. Tu bi trebale neke žešće trail tenisice ali opet skoro pola je po asfaltu pa nisam bio pametan što obući. Onda sam pola sata odmjeravao majice. Sa rukavom, bez rukava, tanje deblje gotovo sam dočekao penziju kad sam zgrabio poslije se pokazalo pogrešnu majicu. Bar nisam umro kao ono magare što je uginulo od gladi jer se našlo između dva plasta sijena. Napokon sam oko pola osam krenuo u nadi da ću imati kišu iako su kontinentalke na mojim Adidas tenisicama već odavno slik. Naravno početak je bio katastrofalno težak i čini mi se da me dugo nije tako zatezalo u zadnjoj loži.
Već sam požalio zbog uludo potrošenih para na fizioterapju kad se situacija ipak malo popravila. Nakon užasno sporog prvog i drugog kilometra odmah sam reducirao očekivanja i rijetko koji kilometar sam odradio brže od pet minuta, a na uzbrdici sam jako kratio korak da ne opteretim tu zadnju ložu još više. Čim sam se dočepao makadama poslije Banjola, prošao Volme i krenuo na Gornji Kamenjak umjesto kiše oni oblaci na istoku su se raspršili. Uz svu vlagu i već priličnu toplinu još se pojavilo i sunce. Pogrešna gusta majica je toliko otežala da su me boljela ramena, a i zalijepila se za trbuh iako umjesto trbuha imam rupu veličine omanjeg kratera na mjesecu obrubljenu rebarcima. Imam sala na trbuhu kao oni bilderi na svjetskom prvenstvu ali za čudo u mene nema nigdje onih pločica. Valjda su se porazbijale. Prolazim selo Premanturu, a sunce još više piči i razmišljam da uzmem vodu sad u nekom od kafića koji su se već otvorili ili da produžim. Možda ipak padne kiša. Do "Križa" sam nekako otrčao bez da sam previše saplitao noge ali nakon toga cesta je toliko izlokana da ti pažnja ne smije popustiti niti za sekundu. Dosta je jedan krivi korak i ode sve u krasni. Sad mi fali samo tako nešto kao iskretanje zgloba. Iako je subota i već davno prošlo 9 sati nigdje niti jednog auta. Jadan nadobudni biciklista, dvoje na motoru i dvoje zaljubljenih u šetnji. Nije da mi fale automobili već sam sa olakšanjem koje osjeća mazohista kad promaši čekićem prst zaključio kako je usprkos vrućini super jer ne gutam prašinu. Kako sunce nije pokazivalo znakove odustajanja, a mene je još na povratku čekao dobar sat trčanja od sela Premantura uplašio sam se da ipak ne uđem u crvenu zonu sa vodom i ne zakuham. Kako dalje do Banjola nema više ništa i nikoga uletio sam u prvi kafić i zamolio čašu vode. Malo začuđena konobarica nije čak niti postavila nikakvo pitanje već je samo pogledom punim nevjerice ispratila čarobno nestajanje vode u par sekundi. Zahvalio sam se i istrčao, a podrignuo tek nakon par kilometara kad je iz te lopte koja mi se poput kamena stuštila niz grlo u stomak odnekud izašao izdašan mjehur zraka. Otkud zrak u vodi kad nisam uopće disao? Nakon podriga negdje kod groblja gdje sam prošle godine dva puta imao incident sa listovima sve se ubrzalo i kilometri iznad 5 minuta su sad bili izuzetno rijetki. Tek jedan na usponu iz Vinkuranske uvale i zadnja dva prije kuće kad sam namjerno usporio.
Točno sam pratio disanje i nisam osjećao težinu u nogama ili nešto slično ali puls je bio neobično visok i bez obzira na lagani negativni split od oko 1% to je bio znak da sam opasno dehidriran. Prvi put sam na vaganju nakon trčanja imao samo 61,1 kg što ako ubrojim onih 2-3 dl vode u Premanturi znači da sam izgubio oko 3,2 litre i to je opasnih 5% čak i da nije bio ovako toplo i vlažno. Srećom da sam ipak odlučio da bar za nazad uzmem tih par decilitara vode. Jebeš ovu prognozu jer prava kiša nije pala niti u nedjelju.
Iako mi je zbog pulsa Garmin pokazao da trebam 72 sata oporavka već je trčanje u nedjelju uvečer nakon kupanja u moru iako po još uvijek sparnom vremenu proteklo sasvim uobičajeno. Osim još malo iritiranog išijasa i laganih bolova u skočnom zglobu jer sam par puta bio na rubu da iskrenem zglob sve je ok. U mom blogu i novinskom članku o kemiji za trkače sam pisao kako se oporavak može pospješiti korištenjem L-arginina kao stimulansa. Ne samo za širenje krvnih sudova on je koristan jer gotovo udvostručuje lučenje hormona rasta. Oni koji su pratili sve što sam napisao znaju da se dotična aminokiselina koja uzgred dosta košta zapravo proizvodi u našem tijelu, preciznije u bubrezima iz tvari koja se zove "citrulin". Njome obiluju libenice(citruni) i zato sam nakon dužine imao bliski susret sa jednom četvrtinom, a još tri četvrtine čekaju samo mene(kćerke nema, a žena ne jede lubenice hura!) da ih uništim i da se još malo oporavim.
Nema komentara:
Objavi komentar