Posvećeno mojim dragim prijateljima, Borisu i Ines
Iako nas život toliko puta nadigra uvijek nekako vjerujemo da će semafor na kraju pokazati da smo mi pobjednici. Da ćemo kroz život proći bezbrižno, euforično dižući ruke i pri kraju puta kad već naziremo ciljnu crtu. Zapravo završavamo kao malaksali maratonci, polu svjesni onoga što smo upravo postigli ali ipak se trudimo i ponovo bi učinili sve isto.
Ja sam zadnju godinu bio i nadigran i prevaren od vlastitog tijela, pa ipak se uvijek nešto dogodi što mi vrati taj privid da ipak mogu pobijediti.
Ovaj put je usprkos svemu što sam učinio da ga izbjegnem to opet bio Rovinj. Mjesto puno sjećanja iz mladosti i mjesto moje prve utrke. Sve sam učinio da zaobiđem “Popolanu” ali Danijel je baš za taj dan zakazao drugi dio lekcije penjanja na stijenama "Punta Corrente". Kiša je učinila ostatak i opet me pogurala u naručje plemena od kojeg se pokušavam odmaknuti. Ne možete pojmiti koliko je bolno pratiti utrke i ne sudjelovati. Biti izopćen u onome što te najviše čini dijelom te zajednice, iako se svi čak i previše trude da me prihvate u novoj ulozi.
Čak sam osim starta kojeg ipak nisam imao srca propustiti većinu vremena proveo u kafiću sa nesuđenom ekipom za penjanje ali ipak sam na kraju morao otići da bar pogledam završetak polu maratona. Kiša je pojačavala moje tmurno raspoloženje ali sam se trudio da sve koji su ulazili u cilj malo ohrabrim i pohvalim za napor i postignuće. Iako su neki bili pomalo nezadovoljni. Nije lako kad se nadaš nekom dobrom rezultatu i onda ti se desi da padneš po klizavim ulicama starog grada ili ti zasmeta kiša ili nešto drugo. Ali takvo je trčanje. Ja nisam trčao puno utrka u životu i svakoj bi mogao naći zamjerku ali nakon nekog vremena sve zaboraviš i svaka mi je dragocjena. Lani sam i ja imao zamjerku da je bilo toplo na Popolani jer sam se potajno iako uzaludno nadao osobnom ali sam na kraju bio jako sretan i sa minutu sporijim vremenom jer sam zbog "bodca" zamalo odustao. Nekima je kao i meni Rovinj bio prvi polu maraton(bravo Dejane). Neki su ipak ostvarili dobre rezultate(bravo kume), pa činjenica da dan nije baš bio najbolji za trčanje izgleda i nije tako važna. Uostalom i ja sam osobni u polu maratonu ostvario u Crikvenici po kiši i na "valovitom" terenu. Sad kad gledam na tu utrku, kišu, stazu i bolove u zadnjoj loži još od maratona u Ljubljani ... kao da me je baš to motiviralo.
No za slikanje fotografija, kiša, tmurno vrijeme i moj starački vid nisu baš dobra kombinacija. Ručno nisam ništa mogao jer su mi smetale stalno mokre očale, a na automatskom slike ponekad nisu izlazile oštre. Malo zbog velikog otvora blende, a i zbog preduge ekspozicije. Nisam se taj dan penjao, nisam niti trčao, a ni slike nisu ispale nešto bog zna što. Jesam za k...c, priznajem.
Svemu je još pečat dala ta iako očekivana ipak bolna tragedija, tako da taj dan nisam bio svoj. Moja ekipa za penjanje je ranije otišla iz Rovinja, a ja sam još malo ostao da bar napravim nekoliko fotki sa dodjele medalja za izvještaj na našim web stranicama koji još nisam napisao. Još me najviše od svega u Rovinju razveselilo kad sam na startu ugledao Sašu Antića koji je opet potegao do Rovinja. Možda on napiše neki zanimljiv uradak o Popolani, kao zadnji put o "Zimskoj ligi" u Rovinju. Mislim da je to Rovinj zaslužio bez obzira na vrijeme.
Ja sam trenutno u stvaralačkoj blokadi i jedino što se po mojoj glavi koprca to su ideje kako zajebati doktore i svoje vlastito tijelo te ipak trčati. Zapravo trčanje nije problem jer ja već skoro dva tjedna po malo trčim i onda malo Voltarena, malo masaže i kojekakvih drugih krema, pa za dan dva opet zaboravim na bol i opet tako malo probam. To sa tim trčanjem mi izgleda kao odnos sa nevjernom ljubavnicom. Ja bi dao sve za njenu naklonost, a ona stalno traži više i ne uzvraća niti jednim pa ni najmanjim znakom pažnje. Kad god pomislim kako sam sad učinio sve što treba i kako treba, opet pred mene postavi još jedan teži test. Tako sam nakon povratka iz Rovinja pomalo frustriran pogledom na fotke i u nedostatkom inspiracije, usprkos tome što nije bilo planirano otišao otrčati jedan đir na Drenovicu. Obuo sam Karimorke za blato kako ne bi isprljao one bolje tenisice i opet je poslije tih niti šest kilometara izbila frka u ljevom kuku i preponi kao da sam trčao ne znam koliko. Trčao sam sporije nego u subotu, nakon koje me nije boljelo gotovo uopće. Već sam pomislio kako mogu povezati dva dana trčanja za redom ili povećati dužinu za koji kilometar sljedeći tjedan. Neće izgleda ići ali ja uporno ostajem pri tome da ipak idem u Zadar trčati "Wings for Life". Više ionako nemam što izgubiti.
Možda je tako i najbolje ili će ... ili ću potražiti drugu ljubavnicu.
utorak, 26. travnja 2016.
petak, 8. travnja 2016.
This is the end
This is the end,
beautiful friend
This is the end, my
only friend, the end
Of our elaborate
plans, the end
Of everything that
stands, the end
No safety or
surprise, the end
I'll never look into
your eyes, again ...
(Jim Morrison, Doors)
Ili u mome slobodnom
prevodu:
"To je kraj,
prijatelju moj dragi
To je kraj,
prijatelju jedini
Svi naši(moji)
pomno razradeni planovi završavaju
Sve što
predstavljam(o) prestaje
Nema sigurnosti ni
iznenađenja za kraj
Naši pogledi se
neće više sresti, nikada ..."
Od kad sam krenuo
nazad iz Zagreba cijelo vrijeme u glavi mi se mota ova melodija i
stihovi Jima Morrisona, a taj put za nazad je bome potrajao ...
Nije bez razloga
bujala moja nervoza prije odlaska u Zagreb.
Duboko u sebi sam
znao i potajno pokušavao ublažiti šok koji sam očekivao.
Uspio sam samo malo jer
su mi u tome pomogli moji unuci pa je na trenutke sve izgledalo kao
nekada.
Obišli smo ovih par
dana stara mjesta na Premanturi gdje smo se nekad kupali kad su još
moja djeca bila mala. Kad nije bilo "safari bara" i googla
sa svim tim slikama. Mi nismo baš nešto puno slikali. Jebi ga slike
je bilo skupo razvijati pa se slikalo samo za specijalne prigode koje
na kraju i nisu bile nešto specijalne. Zato kad nam zataji memorija,
adio. Neće ostati ništa osim naše prazne ljuske ako nas kakva
pošast ne pomete prije toga.
Već i jutro je
krenulo malo "znopako" tek toliko da se dodatno napilam.
Dogovor sa mojim kunjadom "mr. Parkinsonom"(kako se sam od
milja naziva) da se nađemo ujutro u sedam i pol kad on odvede
nevistu na posao. Jebi ga od kud sam mogao znati da ona više ne radi
u Merkatoru već u Kauflandu! Čekam ja, čeka on. Ja pizdim. On
naravno ima pametnijeg posla, pa ugovara ne znam ni sam za koji kua
te silne poslove. Halo bing pošto ... nema beda kupujem sve. Kao da
će živjeti još sto godina. Sad sam naravno trebao nazad po njega
preko onog jebenog rotora što grade po sistemu dva plus dva. Mislim
na godine, skoro koliko je kinezima trebalo za kineski zid. Ok, bar
sam malo ispičkarao kompletnu pulsku političku elitu i možda mi je
bilo malo lakše od toga. Njega to nije jebalo ni pod razno. On je
već u Kauflandu imao mušteriju za nešto. Do Zagreba je još kupio
i prodao šta ti ga ja znam koliko(ribe, da nebi mislili ko zna šta)
i na kraju još dogovorio prevoz u Dubravu bez da se ja zavlačim u
metropolu ovako napižđen.
Tako da sam imao
više vremena da stignem u Zabok(Sveta Katarina) na vrijeme. Je baš,
skoro na vrijeme. Moj je Garmin imao mape iz 2010. godine, pa sam se
zajno pogubio čim sam došao na neke rotore i nove obilaske.
Preračunavam … preračunavam, kruh te jebo! Bolje je gledati
natpise, stati i pitati seljaka. Uglavnom uletim u bolnicu sav
oznojen na plus 23 koliko je bilo u Zagrebu i okolici pri tomu još
malo gubeći se po hodnicima i ulazima. Tamo svira neka "nirvana"
mjuza ali ne pomaže. Još mi čini gore, mislim da bi mi dobro došlo
malo Prodigy-a. Mjehur sam morao prazniti dva puta, a čekao sam samo
petnaest minuta da uđem u veliku cjev. To je znak da sam bio pod
velikim stresom. Legao sam na klizeću ladicu i pokušao maksimalno
da se opustim dok traje snimanje. Veliki magnet brunda gotovo kao
"hilitica" kad udari u armirani beton ali dali su mi
slušalice sa nekom disko muzikom koja se nekako srodila sa tim
kreštanjem. Vidi se da su to srodni zvukovi "disco" is not
my favorite! Oprostite malo sam se prebacio ali unuci me stalno
pitaju nešto na engleskom jer uglavnom osim nekih sitnica nemaju baš
puno pojma o materinjem jeziku. Možda ako budu htjeli čitati didine
dnevnike i blogove nauče. Uostalo majka im je profesorica i
hrvatskog jezika, a mene na FB pila skoro kao Christian čim
napišem nešto pogrešno. Kad sam več kod toga oprosti
prijatelju(Christian) zaboravio sam na tvoj rodendan jer je baš bio
taj meni grozni dan, evo sa kašnjenjem ali iskreno sretan ti rođendan. Što sam ono ... aha sad sam već pomalo zasro. Koncentrirao
sam se zbog disco konfuzije na jedan jedini vijak koji mi je bio
blizu nosa i natpis SIEMENS na prednjoj bočnoj strani magneta čiji
sam donji dio jedino i vidio. Tako da je snimanje prošlo brzo kao
recimo utrka na pet kilometara. Dok kažeš keks, ne stigneš se niti
oznojiti, a već vidiš suce u cilju i čuješ topot onih koji su
sačuvali još par ATP molekula u mišicima, a ti jebi ga nisi pa sad
strepiš kako će da te prođu ko brzi voz. Čekanje rezultata je već
bilo malo veće sranje i ponovni odlazak na wc je bio neminovan iako
cijeli dan nisam stavio ništa u usta osim dvije kave i čaše vode.
Kad su me pozvali
kod ortopeda pokušavao sam izgledati "cool" ali jednostavno nije išlo.
Doktor je bio uviđavan i vrlo ljubazan te je na sve načine pokušao
ublažiti zaključak hvaleći moju građu i mišiće čak i one koje
ni sam nisam smatrao nešto baš razvijenim. Utješno je rekao:
"Klinička slika je mnogo bolja nego što to ukazuje nalaz
magnetne rezonance"! Ma koji kua ... pokazivao je i navodio
detalje, a ja sam blejao u ekran i nisam ništa razumjeo osim onog
što sam već i sam jednom napisao na blogu. Ipak je došlo do ozljede
labralne trake u oba kuka, a to sam ja cijelo vrijeme sumnjao i
jedino je doktorica Rosanda smatrala to vrlo mogućim. Platio sam
pregled i pomalo ušamućen izašao na parking ne znajući što bi
prvo trebalo učiniti.
Umjesto da odmah
otvorim auto koji je zapekao na podnevnom suncu ja sam nazvao kunjada
da vidim šta je on riješio. I on je bio "super uspješan"
taj dan, nije još bio niti na redu!
Upao sam u
pregrijani auto, ukucao adresu prijatelja koji ga je odveo u Dubravu
i krenuo ko muha bez glave pravo u zagrebačke ralje. Jebem ti
Garmina, ... preracunavam ... preracunavam, po stoti put ali na kraju
sam nekako ubo kvart i to skoro točno.
Kad su oni napokon
stigli bilo je već pet popodne, a meni se želudac stisnuo ko jedna
lipa pa nisam mogao popiti niti čašu vode. On je bio "zadovoljan".
Povećali su mu dozu ljekova tako da će ih piti češće ... jebo te
koja pilancija, to su mogli i telefonski.
Plan je bio stati
samo, Ravna Gora ili Vrata Jadrana jer smo kasnili i naravno bez
Garmina jer nisam se više htio gubiti za nazad. Nismo daleko
dogurali. Dolazimo na izlaz za Jastrebarsko, a tamo neki čep. Jebo
te svi oće vani u Jastrebarsko kao da tamo dijele besplatno pivo.
Nekako smo se probili lijevom trakom i pičimo dalje prema Karlovcu,
a na cesti ni žive duše. Superiška ... do novog čepa ponovo. Samo
sad nema nikakvog jebenog izlaza osim što se lijeva traka pomalo
mrda pa smo logicno krenuli i mi da se mrdamo. Nakon sat vremena
napokon vidim da dalje nema nikoga ali mi nešto ne štima. Cesta
zatvorena do daljnjeg jer se netko razbio. Vatrogasac se svađa sa
nekim dalmošima koji se oće provući između prevrnutog automobila
i ograde. Otvorili su prolaz na drugi smjer pa smo rekli idemo nazad
jer ja ne mogu više čekati.
Opet piči nazad u
Jastrebarsko, a tamo i drugi izlaz opet začepljen ko vojnički zahod
i ovaj put cesta potpuno zatvorena od tamo prema Karlovcu. Napravili
smo super promet bez ikakvog efekta kao ovi današnji ekonomski
stručnjaci i opet bili na istom mjestu ali sa druge strane ceste.
Kad smo napokon sišli sa autoceste i krenuli u Karlovac po staroj
cesti sve je bilo još i gore. Kad stojiš u koloni bar možeš izaći
i protegnuti dupe, a ovako sam morao voziti tih 23 kilometara mic po
mic u koloni. Tako sve negdje do poslije devet sati naveče kad smo
se napokon opet dočepali autoceste. Odvezao sam pojas i
gimnasticirao dižuci guzicu pomičući sic naprijed nazad. Ma cirkus
živi samo da ponovo osjetim noge i utrnutu rit. Išijas je prešao u
"ne pitaj" fazu, a po tom pitanju ništa nisam mogao
poduzeti. Mr. Parkinson je jeo burek nakon što je u Zagrebu pojeo
pijat fažola. Popio je svoje pilule i hrkao gotovo cijelim putem
osim kad je komentirao nešto od moje vožnje. Koji kurac se buni,
nabio sam sic naprijed jer me manje boli ali od volana ne vidim onu
plavu lampicu dugih svjetla, pa ih ponekad zaboravim skinuti kad me
prođe poneki brži auto. Meni su oči bile toliko umorne da mi niti
sa dugim svjetlima nije baš sve bilo bistro. Definitivno mi je
trebao pit stop. Trebali ste vidjeti taj izlazak na Vratima Jadrana.
To je za medicinske uđbenike. Školski primjer kako izgleda kad
čovjek ima išijas i izlazi iz auta, a pored njega jedan sa
parkinsonom živa pišaona. Dobro je to Remi rekao: "ja kad idem
na kavu, parkiram ispred kafica i onda javim mobitelom da mi kavu skuhaju za
15 minuta jer sam upravo stigao".
Pošto je radio samo
moj omraženi Mc Donalds nerado smo otišli tamo ali ipak sam uspio
dobiti dobru espresso kavu, a on tuborg pivo. Samo što smo morali
naručiti svatko na drugom pultu ... izem ti, toga ima samo u
hrvatskoj. Problem je još bio što on nije mogao stajati, a ja nisam
mogao sjesti pa smo malo zbunjivali konobarice jer nikad nisu vidjele
čovjeka koji stoji i izgleda normalno ali ne može pomaknuti nogu.
Nakon par minuta je ipak nekako motorika "mr. Parkinsona"
proradila, spizdili smo kavu i pivo, a čak je prema vani i potrčao.
I onda je usljedio zadnji dio muke po ipsilonu i napokon u ponoć
stigli smo kući. Čini mi se da bi Marija Vrajić brže pretrčala
tu udaljenost.
Prije nego što sam
otvorio fasciklu sa konačnim nalazom otvorio sam jedno hladno pivo
jer sam znao da će mi trebati. Eto što piše ako Vas zanima od
riječi do riječi:
- kongruentna
zglobna tijela oba koksofemoralna zgloba, održan je konveksitet glava oba femura uz uredne intenzitete signala. To je valjda ok?
- blaže suženje
širine zglobnih prostora oba kuka na račun stanjenja zglobne
hrskavice. To sigurno nije dobro i nešto je spominjao blizinu nerva
te bolove zbog toga?
- ciste subhondralne
kosti posterolateralnog ruba krova lijevog acetabuluma 24x11x8 mm,
sklerozacija subhondralne kosti krova oba acetabuluma. What a fuck is
that !!!
- perilabralna cista
uz prednji rub labruma desno kao indirektan znak rapture labruma.
To boli.
-
manji i simetričan izljev u oba kuka. Nemam
pojma di curi i šta?
-
degeneracija acetabularnog labruma lijevo. To boli još i više.
-
degenerativne promjene preponske simfize … i
ti sine brute!
-
obostrana ingvinalna reaktivna limfadenopatija. Za ovo ne znam što
je ali mi ne zvuči dobro.
Ostale
prikazane koštane, mekotkivne i neurovaskularne strukture urednih su
intenziteta signala i primjerene su morfologije.
To je utješno kao
kad doktori pacijentu kažu: "dobra stvar je da ti je kurac sad
do poda ali znaš odrezali smo ti noge".
Zatim
slijedi prijedlog konzervativne terapije što god to značilo i
preporuka o izbjegavanju velikih opterećenja uz napomenu da se radi
o umjerenim degenerativnim promjenama. Jebo te previše tih
degenerativnih sranja nisam znao da sam toliki degenerik!
Slike MR nema
potrebe da stavljam jer ni ja ih ne kužim ni pod razno.
Sve u svemu za mene
neće više biti maratona, ostati će sve na onom prvom u Ljubljani.
Ostalo je sve nevažna gnjavaža, što bi mogao ili trebao, nije
bitno. Za to ima vremena ili nema veze, kako god ... whatever.
Oprostite na malo da se fino izrazim "snažnom" jeziku ali
stvarno mi je svega pun … uostalo neko vrijeme idem malo u
"ilegalu" dok ne razmislim ili ne zaboravim što god se
desi prije.
... This is the end ...
petak, 1. travnja 2016.
Prvoaprilska
Jučer sam trčao tempo po cesti na stazi Lungomare. Tri kilometra zagrijavanja sa prosjekom 5:18/km i pulsom 132. Zatim odmah 5 kilometara tempa sa prosjekom od 4:09/km i pulsom od 158. Na kraju još oko 3,5 kilometara laganog istrčavanja. Ukupno oko 11,5 kilometara i prosjek 4:48/k.
I stvarno što reći? Savršeno, "lovely jubbly" što bi rekao Del Boy. Jeli to prvoaprilska šala ili ...
nije šala samo što je to bilo prije godinu dana ... Kako to vrijeme curi! Svrbe me tabani. Dali da malo probam ili čekam još sedam dana da čujem što će doktor reći. Jučer sam uzeo malo bolju biciklu od sina. Aluminijsku sa amortizerima i sve što treba za poći ponovo sutra na kamenjak.
To mi se čini sigurnije ali nije to to ... nije nikako isto. Oprostite biciklisti ali meni je to kao kafa bez kofeina ili pivo bez alkohola ...
I stvarno što reći? Savršeno, "lovely jubbly" što bi rekao Del Boy. Jeli to prvoaprilska šala ili ...
nije šala samo što je to bilo prije godinu dana ... Kako to vrijeme curi! Svrbe me tabani. Dali da malo probam ili čekam još sedam dana da čujem što će doktor reći. Jučer sam uzeo malo bolju biciklu od sina. Aluminijsku sa amortizerima i sve što treba za poći ponovo sutra na kamenjak.
To mi se čini sigurnije ali nije to to ... nije nikako isto. Oprostite biciklisti ali meni je to kao kafa bez kofeina ili pivo bez alkohola ...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)