Iako nas život toliko puta nadigra uvijek nekako vjerujemo da će semafor na kraju pokazati da smo mi pobjednici. Da ćemo kroz život proći bezbrižno, euforično dižući ruke i pri kraju puta kad već naziremo ciljnu crtu. Zapravo završavamo kao malaksali maratonci, polu svjesni onoga što smo upravo postigli ali ipak se trudimo i ponovo bi učinili sve isto.
Ja sam zadnju godinu bio i nadigran i prevaren od vlastitog tijela, pa ipak se uvijek nešto dogodi što mi vrati taj privid da ipak mogu pobijediti.
Ovaj put je usprkos svemu što sam učinio da ga izbjegnem to opet bio Rovinj. Mjesto puno sjećanja iz mladosti i mjesto moje prve utrke. Sve sam učinio da zaobiđem “Popolanu” ali Danijel je baš za taj dan zakazao drugi dio lekcije penjanja na stijenama "Punta Corrente". Kiša je učinila ostatak i opet me pogurala u naručje plemena od kojeg se pokušavam odmaknuti. Ne možete pojmiti koliko je bolno pratiti utrke i ne sudjelovati. Biti izopćen u onome što te najviše čini dijelom te zajednice, iako se svi čak i previše trude da me prihvate u novoj ulozi.
Čak sam osim starta kojeg ipak nisam imao srca propustiti većinu vremena proveo u kafiću sa nesuđenom ekipom za penjanje ali ipak sam na kraju morao otići da bar pogledam završetak polu maratona. Kiša je pojačavala moje tmurno raspoloženje ali sam se trudio da sve koji su ulazili u cilj malo ohrabrim i pohvalim za napor i postignuće. Iako su neki bili pomalo nezadovoljni. Nije lako kad se nadaš nekom dobrom rezultatu i onda ti se desi da padneš po klizavim ulicama starog grada ili ti zasmeta kiša ili nešto drugo. Ali takvo je trčanje. Ja nisam trčao puno utrka u životu i svakoj bi mogao naći zamjerku ali nakon nekog vremena sve zaboraviš i svaka mi je dragocjena. Lani sam i ja imao zamjerku da je bilo toplo na Popolani jer sam se potajno iako uzaludno nadao osobnom ali sam na kraju bio jako sretan i sa minutu sporijim vremenom jer sam zbog "bodca" zamalo odustao. Nekima je kao i meni Rovinj bio prvi polu maraton(bravo Dejane). Neki su ipak ostvarili dobre rezultate(bravo kume), pa činjenica da dan nije baš bio najbolji za trčanje izgleda i nije tako važna. Uostalom i ja sam osobni u polu maratonu ostvario u Crikvenici po kiši i na "valovitom" terenu. Sad kad gledam na tu utrku, kišu, stazu i bolove u zadnjoj loži još od maratona u Ljubljani ... kao da me je baš to motiviralo.
No za slikanje fotografija, kiša, tmurno vrijeme i moj starački vid nisu baš dobra kombinacija. Ručno nisam ništa mogao jer su mi smetale stalno mokre očale, a na automatskom slike ponekad nisu izlazile oštre. Malo zbog velikog otvora blende, a i zbog preduge ekspozicije. Nisam se taj dan penjao, nisam niti trčao, a ni slike nisu ispale nešto bog zna što. Jesam za k...c, priznajem.
Svemu je još pečat dala ta iako očekivana ipak bolna tragedija, tako da taj dan nisam bio svoj. Moja ekipa za penjanje je ranije otišla iz Rovinja, a ja sam još malo ostao da bar napravim nekoliko fotki sa dodjele medalja za izvještaj na našim web stranicama koji još nisam napisao. Još me najviše od svega u Rovinju razveselilo kad sam na startu ugledao Sašu Antića koji je opet potegao do Rovinja. Možda on napiše neki zanimljiv uradak o Popolani, kao zadnji put o "Zimskoj ligi" u Rovinju. Mislim da je to Rovinj zaslužio bez obzira na vrijeme.
Ja sam trenutno u stvaralačkoj blokadi i jedino što se po mojoj glavi koprca to su ideje kako zajebati doktore i svoje vlastito tijelo te ipak trčati. Zapravo trčanje nije problem jer ja već skoro dva tjedna po malo trčim i onda malo Voltarena, malo masaže i kojekakvih drugih krema, pa za dan dva opet zaboravim na bol i opet tako malo probam. To sa tim trčanjem mi izgleda kao odnos sa nevjernom ljubavnicom. Ja bi dao sve za njenu naklonost, a ona stalno traži više i ne uzvraća niti jednim pa ni najmanjim znakom pažnje. Kad god pomislim kako sam sad učinio sve što treba i kako treba, opet pred mene postavi još jedan teži test. Tako sam nakon povratka iz Rovinja pomalo frustriran pogledom na fotke i u nedostatkom inspiracije, usprkos tome što nije bilo planirano otišao otrčati jedan đir na Drenovicu. Obuo sam Karimorke za blato kako ne bi isprljao one bolje tenisice i opet je poslije tih niti šest kilometara izbila frka u ljevom kuku i preponi kao da sam trčao ne znam koliko. Trčao sam sporije nego u subotu, nakon koje me nije boljelo gotovo uopće. Već sam pomislio kako mogu povezati dva dana trčanja za redom ili povećati dužinu za koji kilometar sljedeći tjedan. Neće izgleda ići ali ja uporno ostajem pri tome da ipak idem u Zadar trčati "Wings for Life". Više ionako nemam što izgubiti.
Možda je tako i najbolje ili će ... ili ću potražiti drugu ljubavnicu.
Nema komentara:
Objavi komentar