četvrtak, 28. siječnja 2021.

Staro i novo

Imam jednu standardnu rutu kojom obično trčim tempo ali ponekad i trenig malo opuštenijeg trčanja, a da ipak nije kraće od 10 km. Konfiguracija terena je malo valovita, a ukupan uspon je manji od 100 m, znači ispod 1%. To je dosta ravno pa bi korekcija zbog konfiguracije bila vrlo mala. Po nekim izračunima korekcija potrošnje kisika za 1% uzbrdo je oko 3%(veća), a za isti iznos nizbrdo oko 1,8% manja. Znači da je ukupna korekcija potrošnje na ovoj ruti oko +1%. Što to zapravo znači. Pa ako su brzina trčanja i potrošnja kisika(time i puls) u linearnom odnosu znači da se prosječna brzina može korigirati(povećati) za oko 1% što bi pri istom srčanom opterećenju značilo brže za 1% po ravnom. Za 12 km/h(5:00/km) to bi bilo 12,12 km/h ili tempo 4:57/km. Ja povremeno radim testove odnosa pulsa i brzine na atletskoj stazi ali tamo nisam kročio još od ... ops ne sjećam se. Nije valjda u pitanju onaj švabo ... Uglavnom danas sam nakon par dana u kojima sam osluškivao uznemirujuće znakove u preponama odlučio izbaciti treći trening  trčanja uzbrdica i zamjeniti ga sa laganim trčanjem do punta Verudele i natrag. Otkad me muče stopala i još se na to nadovezao petni trn pokušao sam promjeniti te kupio nekoliko pari novih tenisica. Moram priznati da nisam siguran koliko je to bilo korisno jer danas sam se vratio mojim starim "Skechers-icama" i ... ostao sam bez teksta. Ništa se ovih dana nije bitno promjenilo jer u utorak sam istim putem trčao tempo intervale 5x1000m sa 200m lagano imeđu. Temperatura je dosta niska i nakon toga sam još otišao malo plivati kako bi spriječio eventualno pogoršanje upale koja još uvijek čuči u prikrajku i čeka neki zgodan trenutak da ponovo bukne. Čak sam i jučer otrčao deset vrlo laganih kilometara. Ali danas kao da sam bio u oblaku. Kao da sam se nakon dugo vremena našao sa dobrim starim prijateljem pa uživam u ugodnom razgovoru i druženju. Tako ne primjećujem nikakve znakove bolova u stopalu bilo da se radi o uvijek malo bolnom zglobu palca ili boli u prednjoj strani stopala između trećeg i četvrtog prsta, niti petu ne osjećam, ništa, njente. Ma gotovo da ne mogu povjerovati. Pustio sam noge da same odlučuju i namjerno navukao rukave preko sata da mi bude ugodnije za ruke. Kad sam stao pogledao sam sat i tih nešto više od 10 km sam pretrčao za malo više od 50 minuta, a Garmin je pokazao vrijeme oporavka od samo 15 sati. Puls je pri tome bio ispod srednjeg i mnogo bliže zoni oporavka. Moj srednji aerobni tempo po ravnom(staza) kad sam u top formi je malo ispod 5:00/km. Puls bi bio oko 135. To znači da maraton mogu trčati oko 4:30/km uz puls oko 146-147(gornji aerobni) bar na početku. Kasnije zbog gubitka vode i porasta tjelesne temperature on naraste i preko 150. Očito je da sam već tu negdje i zbog toga me još više brine mogućnost da sve krene nizbrdo. To je nešto što sam već doživio. Znači nešto staro ali mislim da nikako ne može biti vezano za to što trčim u novim ili starim tenisicama. Sve su dobre dok traju i dok ti osjećaj govori da su dobre. Dugo nisam stavio moje prve Adidas-ke(Supernova Glide) iz 2014 godine koje su premašile 2300 km. Baš bi mogao i u njima otrčati ovu istu rutu da vidim koja je razlika. Još bolje, napraviti ću višestruki test. Naručio sam Adizero Pro tenisice i sljedeći tjedan mogu testirati razliku između novih i starih adidas-ki te ostalih koje trenutno koristim(Nike Pegasus 36, NB Tempo i Sketchers GOrun 5). Dali je novo bolje od starog ili je to totalno nevažna stvar.  

 

     

Spoticanje

 Gotovo je nevjerovatno kako nisam u stanju pronaći onaj pravi balans koji bi me zadržao u trkačkoj putanji na neko malo dulje vrijeme. Kao da je zamah krila nekog leptira u dalekoj Australiji izazvao poremećaj koji je slijedom meni nedokučivih reakcija izazvao potpuni kolaps od super laganog osječaja trčanja do buđenja sa bolovima i odustajanje od trčanja na neko vrijeme. Ne mogu biti siguran da se tako ispoljava samo moja preosjetljiva priroda. Zapravo znakovi su se pojavili već prije dva tjedna ali bilo je to trivijalno i beznačajno kljucanje za koje sam pomislio kako je normalno da se javlja kad počinjem uvoditi nešto brže i zahtjevnije trčanje. Svakako nije bilo nikakvih naznaka nakon test utrke na 5 km koju sam glatko odradio za mrvicu brže od 20 minuta. Kako sam ovih dana ispunjavao obrazac za učlanjenje u AK Istra i prijavu za HAVU(Hrvatska Atletska Veteranska Udruga) vidio sam da je hrvatski rekord za moju dobnu kategoriju(+65 godina) koji je postavljen 2019.g za 12 sekunda sporiji. A meni se čini da nisam baš u formi. Stvarno nisam očekivao da će sljedeća dva tjedna u kojima sam još i smanjio kilometražu biti problem. Prošli tjedan nakon dužine od 28 km u Medulinu koju smo malo prebrzo odradili osjetio sam blago zatezanje u preponama, zapravo onu zlosutnu bol u pripoju trbušnog zida i pubične kosti. Odmah sam se prisjetio 11 mjeseci pauziranja u 2015 i 2016 godini. U utorak je sve to prošlo nakon plivanja iako sam prije toga odradio dosta intenzivan trening 12 km sa 8 km u tempu od 4:12. Zanimljivo je da se ništa nije desilo niti nakon četvrtka i drugog treninga uzbrdica 3x400 + 6x200 m. Čak sam u petak pauzirao i nakon dugo vremena posjetio mog đelata(fizio terapeuta). Dok sam čekao čuo sam ga kako se on i njegov klient smiju i veselo čavrljaju. Pomislio sam eto napokon ću i ja na masažu bez da imam ikakav problem. Još je i Marijan dobre volje, sve je za pet. No to kod mene nikad nije i naravno nije mi bilo niti malo smješno. Ali bio je petak i kao što bi to trebalo poslije takve masaže nema trčanja. Planirao sam još skoknuti na jedno kupanje jer prognoza za sljedećih par dana je jugo i kiša. Nažalost zbog obaveza to se izjalovilo. Več uveče sam osjećao masivnu upalu mišića na pojedinim mjestima, a zbog moguće lošijeg vremena u nedjelju dužinu sam premjestio u subotu. Sad mi je žao jer iako je bila mrvu kraća od prošle i u prosjeku za sekundu po kilometru sporija izazvala je veliku štetu iz meni potpuno nepoznatog razloga. Opet smo bili u istom sastavu kao i prošli tjedan, pa nismo išli brzo prvi dio ali nakon što je bez nekog posebnog povoda po ne znam koji put naš dežurni "ložioničar" povukao tempo više se nismo vratili na sporije. Uskoro smo se pomalo raspali i nakon što je većina skrenula prema Puli ostali smo ja i "Rudiša" koji se vrlo brzo vratio i već bez problema prati tempo brži od 5 minuta po kilometru. Napravili smo skupa još jedan krug oko punta Verudele prije povratka kući. Moram priznati da mi je nejasno što se desilo jer mi apsolutno nije bilo teško trčati, a i moj Garmin je zaključio da je vrijeme oporavka od tog treninga samo 21 sat. Međutim upala se već sinoć razmahala i usprkos ledu, kremama još uvijek nije prošla, ali potpuno mi je nejasno odakle još i bolovi u gluteusima ili su oni još uvijek bolni od masaže. Možda je uzrok u uzbrdicama ali to me ne brine jer znam da će za dan dva proći. Upala simfize ako se razmaše bi me mogla koštati mnogo više. Plan se već sad malo mjenja iako je on zapravo kula od karata koja se svakog trena može srušiti. 

      

petak, 15. siječnja 2021.

Kokoši i uzbrdice

 Napokon je došao i taj dan. Već sam pomislio kako nikad više neću biti spreman ali pokazalo se da koliko god bio pesimističan uvijek na kraju i ono najgore govno postane poslastica. Možda sam se samo navikao na njega ali što me briga važno je da ja to tako doživljavam. Ponovo su došle na red uzbrdice nakon gotovo točno godine dana. Kažu da se nizbrdo kotrlja i jaje, a uzbrdo neće niti kokoš. To je istina za mnogo trkača koje poznajem ali to je samo posljedica činjenice da uzbrdice većina zaobilazi kao što se vrag kloni tamjana. Zašto trčiš na Drenovici, tamo je stalno gore dole? Baš zato. Bio sam sam jako nesretan zbog toga što sam mjesecima morao izbjegavati uzbrdice kako bi se riješio problema sa stopalom. Nakon uzbrdica u četvrtak, sad mogu reći da je to sigurno iza mene, aleluja.

Početak tjedna sam testirao sa malo tempo trčanja što je prošlo vrlo dobro obzirom na relativno nisku temperaturu. No nije me zavarala lagana bura i niska temperatura pa sam se lagano obukao kao što to obično radim kad su proljetne umjerene temperature. Osim rukavica sve je bilo u jednom sloju čak sa kratkim hlačicama. I bilo mi je ugodno. Zapravo ne može se raditi nikakva uporedba sa osjećajem koji sam imao kad sam sutra dan nakon laganog opuštenog trčanja po Drenovici otišao plivati. Dan je bio gotovo savršen iako je sunce već pomalo zalazilo iza kampa na Stoji. Žena je bila u šetnji sa kolegicom i nazvala da dođem po nju, a kad već dolazim mogu i malo da se bućnem. More se ovih dana zbog bure još ohladilo i sad je već oko 10 C(bar tako stoji na službenim stranicama). Ja samo primjećujem da oni virtuelni račići malo jače grizu nego što je to uobičajeno i nešto se smanjio broj kupača ali ima ih još. Tamo je bio i moj stari poznanik legendarni pulski jedriličar Boris Radolović("Šepo") koji u vodi bude dosta duže od mene, a vidio sam i jednog plivača u odijelu sa rukavicama. Ja ću sa odijelom malo pauzirati jer mi dulje plivanje trenutno ne treba, a ovako kratki šokovi od 10-15 minuta ipak pomažu. Boris veli da sad zimskih kupača u Puli ima najmanje 300 tinjak. Sutra imam dogovor sa mojim prijateljima trkačima-plivačima da se kupamo na Mornaru gdje se već godinama okuplja veći broj njih. Prošli tjedan sam u prolazu kroz kupalište Stoja nakon što sam se okupao sreo jednu grupu od pet, šest "bakica" koje su nakon kupanja iznjele na plažu mali stolić na sklapanje, kafu iz termosice, žesticu i kolače te žustro raspravljale o politici, sarmi i koječemu. Nisam ni ja više mlad ali ove mi mogu skoro biti mame. Kuda je pošao ovaj svijet. Kužim one ruse kad je njima hladno normalno kao englezima kiša. Ali ja znam da dalmatinci i pogotovo dalmatinke nisu nikad zarezivali kupanje ako nije pasija vrućina, a more skoro 30 pa čak niti tada. Zato moja mama misli da ja nisam normalan. 

Ovako se oblače dalmatinke(moja mama), a ja se kupam

    Sutra imam lagano jutarnje jurcanje po Drenovici, poslije toga kupanjac na Mornaru i u nedjelju veliko okupljanje ekipe iz kluba u Medulinu. Naravno nećemo trčati skupa jer nas ima sa dosta različitim sposobnostima pa će se sve razvući od Kažele do Vižule. Dva kruga ili 28 kilometara je moj plan, a tko će "didu" pratiti to ću vidjeti. Vratio se trčanju moj prijatelj "Rudiša" ali možda je malo rano za njega da ide toliko, no bar jedan krug ću imati pratnju, a moguće i do kraja. Jedva čekam nedjelju.    

subota, 9. siječnja 2021.

Promjena

 Kad mislimo da ništa ne možemo učiniti obično stvari sa lošeg krenu na još gore. Znači da nemamo više kontrolu. Kao kad je jednom jedan moj prijatelj malo pretjerao u brzini spuštajući se onom zavojitom cestom od benzinske(Sargaši) prema Kopru. On novi vozač, pežo star, sa lošim amortizerima počeo da pleše uzduž i uglavnom popreko, a on pustio volan i viče "jao šta da radim". Da nisam u zadnji čas uhvatio preko njega volan uhvatili bi rub ceste i aj bog tko zna kako bi završilo. Ne pušta se volan šta god da se dešava. Auti tada još nisu imali autopilot. Tako je i sa trčanjem. Čim se prepustiš onome što god te snašlo nema više dobrog ishoda. Zbog toga opet pišem plan i uplatio sam prvu utrku bez obzira što nisam optimista u pogledu njenog održavanja. Zagrebački polumaraton. Malo me kopka što je ostalo od mog trkačkog tijela nakon ozljede i nakon više od godine bez utrkivanja. Naravno ove godine sam i nešto malo stariji ali bar sam ove godine izbjegao da budem u kategoriji sa Paripovićem. J... ga zadnji put 2018. godine sam trčao polumaraton u Zagrebu i bio iza njega jer su kategorije bile od 55 do 64. Sad imam još koju godinu u ovoj +65 godina dok me ne dostigne on ili netko drugi i mlađi. To će biti pomalo tužno kad potpuno omatorim jer nema više kategorija nakon toga. Ali ja sam si zadao rezultat nakon kojeg neću više odlaziti na utrke maratona niti polumaratona. To znači da imam možda još malo fore ali teško da ću trčati utrke sa 80 godina. 

U novu trkačku godinu sam ušao bez velike buke i galame ali sa solidnim prvim od 12 tjedana do utrke. Dužine su mi standardno već preko dva sata i u tempu koji sasvim priliči mojoj trenutnoj spremi. Nema više napetosti i bolovi u stopalu su samo uobičajeni. Mislim da veliku zaslugu za to ima i plivanje u moru koje sam nastavio bez obzira što se njegova temperatura već spustila na oko 12 C. Još nisam potpuno savladao nelagodu koju osjećam i prije no što uđem. Kad ulazim brzo se ispljuskam i u sekundi uronim trpeći malo bolove oko vrata i na čelu dok se nakon par minuta žile ne stegnu na svoju novu mjeru. Poslije toga osjećam samo štipanje svugdje ali to je relativno lako podnošljivo. Najgore mi je zapravo tek kad izađem iz vode. Jedino brzo hodanje ili trčanje pomaže da se vrati osjet u stopala i promrzle ruke.

U četvrtak sam napokon odradio i prvu humanitarnu i virtuelnu utrku za mog kolegu trkača Mirsada pa sad imam bar nekakav osjećaj koliko sam spreman za polumaraton ili neku drugu utrku. Jutro je bilo izuzetno hladno i morao sam obući dvije majice i duge gege preko kratkih da se ugrijem. Čak i tako lagano zagrijan nisam se ugodno osjećao kad sam krenuo u prvi od dva kruga utrke. Hladan zrak mi je kidao pluća i moje noge nisu mogle pronaći pravu kordinaciju jer mi je često korak posrtao na hupserima koje je po šetnici napravilo korjenje borova. To je staza kojom se trčala zimska liga pa se dobro sjećam da mi to nije bio preveliki problem prije ... u je..te 6 godina. Tad je bilo i dosta toplo onako taman za mene. Tempo mi je bio 3:52/km, a sad sam nekako izvukao 4:00/km. 


No nešto nije štimalo. Kad sam tada trčao puls mi je išao blizu maksimuma pogotovo na uzbrdicama ali prosječno je bio oko 165. Sasvim u skladu sa predviđanjem da se utrka od 5 km trči na oko 95% maksimuma. U četvrtak nikako da se pokrene. Na uzbrdici bi se dovukao do 160 ali u prosjeku je bio samo 158. Nisam siguran jeli to dobro ili loše. Obično sam puls od 156 imao za tempo 4:10 što je blizu LT tempa kad sam u dobroj formi. Možda mi je proradio limitator jer j..ga nisam više "mladi" šezdesetogodišnjak već matori šezd... do k..ca. Tješi me što nije bilo publike osim jednog mog starog prijatelja koji je ujutro šetao psa i pitao se jeli ovaj normalan kad jurca onako u kratkim hlačicama i kratkim rukavima, a vani 3 C i burica koja se uvlači u kosti. Nije bilo ni "Elitnih pulskih rekreativaca" ili nekih mojih kolega kojima volim puhati za vrat, a i oni meni. Nadam se da bi u pravoj utrci mogao još malo pokrenuti moje uspavano srce. Moguće da je to ipak posljedica nedostatka bržeg trčanja. Povremena tempo trčanja nikako ne mogu biti dobra baza za utrku na 5 km. Danas sam opet iskoristio jutarnje zatišje pred novu promjenu vremena i odradio sa svojim prijateljima jednu kratku dužinu od samo 24 km. Dogovor za Zagreb je pao i planovi će mi pomoći da ponovo uhvatim volan u svoje ruke.