Spoticanje

 Gotovo je nevjerovatno kako nisam u stanju pronaći onaj pravi balans koji bi me zadržao u trkačkoj putanji na neko malo dulje vrijeme. Kao da je zamah krila nekog leptira u dalekoj Australiji izazvao poremećaj koji je slijedom meni nedokučivih reakcija izazvao potpuni kolaps od super laganog osječaja trčanja do buđenja sa bolovima i odustajanje od trčanja na neko vrijeme. Ne mogu biti siguran da se tako ispoljava samo moja preosjetljiva priroda. Zapravo znakovi su se pojavili već prije dva tjedna ali bilo je to trivijalno i beznačajno kljucanje za koje sam pomislio kako je normalno da se javlja kad počinjem uvoditi nešto brže i zahtjevnije trčanje. Svakako nije bilo nikakvih naznaka nakon test utrke na 5 km koju sam glatko odradio za mrvicu brže od 20 minuta. Kako sam ovih dana ispunjavao obrazac za učlanjenje u AK Istra i prijavu za HAVU(Hrvatska Atletska Veteranska Udruga) vidio sam da je hrvatski rekord za moju dobnu kategoriju(+65 godina) koji je postavljen 2019.g za 12 sekunda sporiji. A meni se čini da nisam baš u formi. Stvarno nisam očekivao da će sljedeća dva tjedna u kojima sam još i smanjio kilometražu biti problem. Prošli tjedan nakon dužine od 28 km u Medulinu koju smo malo prebrzo odradili osjetio sam blago zatezanje u preponama, zapravo onu zlosutnu bol u pripoju trbušnog zida i pubične kosti. Odmah sam se prisjetio 11 mjeseci pauziranja u 2015 i 2016 godini. U utorak je sve to prošlo nakon plivanja iako sam prije toga odradio dosta intenzivan trening 12 km sa 8 km u tempu od 4:12. Zanimljivo je da se ništa nije desilo niti nakon četvrtka i drugog treninga uzbrdica 3x400 + 6x200 m. Čak sam u petak pauzirao i nakon dugo vremena posjetio mog đelata(fizio terapeuta). Dok sam čekao čuo sam ga kako se on i njegov klient smiju i veselo čavrljaju. Pomislio sam eto napokon ću i ja na masažu bez da imam ikakav problem. Još je i Marijan dobre volje, sve je za pet. No to kod mene nikad nije i naravno nije mi bilo niti malo smješno. Ali bio je petak i kao što bi to trebalo poslije takve masaže nema trčanja. Planirao sam još skoknuti na jedno kupanje jer prognoza za sljedećih par dana je jugo i kiša. Nažalost zbog obaveza to se izjalovilo. Več uveče sam osjećao masivnu upalu mišića na pojedinim mjestima, a zbog moguće lošijeg vremena u nedjelju dužinu sam premjestio u subotu. Sad mi je žao jer iako je bila mrvu kraća od prošle i u prosjeku za sekundu po kilometru sporija izazvala je veliku štetu iz meni potpuno nepoznatog razloga. Opet smo bili u istom sastavu kao i prošli tjedan, pa nismo išli brzo prvi dio ali nakon što je bez nekog posebnog povoda po ne znam koji put naš dežurni "ložioničar" povukao tempo više se nismo vratili na sporije. Uskoro smo se pomalo raspali i nakon što je većina skrenula prema Puli ostali smo ja i "Rudiša" koji se vrlo brzo vratio i već bez problema prati tempo brži od 5 minuta po kilometru. Napravili smo skupa još jedan krug oko punta Verudele prije povratka kući. Moram priznati da mi je nejasno što se desilo jer mi apsolutno nije bilo teško trčati, a i moj Garmin je zaključio da je vrijeme oporavka od tog treninga samo 21 sat. Međutim upala se već sinoć razmahala i usprkos ledu, kremama još uvijek nije prošla, ali potpuno mi je nejasno odakle još i bolovi u gluteusima ili su oni još uvijek bolni od masaže. Možda je uzrok u uzbrdicama ali to me ne brine jer znam da će za dan dva proći. Upala simfize ako se razmaše bi me mogla koštati mnogo više. Plan se već sad malo mjenja iako je on zapravo kula od karata koja se svakog trena može srušiti.