Kad mislimo da ništa ne možemo učiniti obično stvari sa lošeg krenu na još gore. Znači da nemamo više kontrolu. Kao kad je jednom jedan moj prijatelj malo pretjerao u brzini spuštajući se onom zavojitom cestom od benzinske(Sargaši) prema Kopru. On novi vozač, pežo star, sa lošim amortizerima počeo da pleše uzduž i uglavnom popreko, a on pustio volan i viče "jao šta da radim". Da nisam u zadnji čas uhvatio preko njega volan uhvatili bi rub ceste i aj bog tko zna kako bi završilo. Ne pušta se volan šta god da se dešava. Auti tada još nisu imali autopilot. Tako je i sa trčanjem. Čim se prepustiš onome što god te snašlo nema više dobrog ishoda. Zbog toga opet pišem plan i uplatio sam prvu utrku bez obzira što nisam optimista u pogledu njenog održavanja. Zagrebački polumaraton. Malo me kopka što je ostalo od mog trkačkog tijela nakon ozljede i nakon više od godine bez utrkivanja. Naravno ove godine sam i nešto malo stariji ali bar sam ove godine izbjegao da budem u kategoriji sa Paripovićem. J... ga zadnji put 2018. godine sam trčao polumaraton u Zagrebu i bio iza njega jer su kategorije bile od 55 do 64. Sad imam još koju godinu u ovoj +65 godina dok me ne dostigne on ili netko drugi i mlađi. To će biti pomalo tužno kad potpuno omatorim jer nema više kategorija nakon toga. Ali ja sam si zadao rezultat nakon kojeg neću više odlaziti na utrke maratona niti polumaratona. To znači da imam možda još malo fore ali teško da ću trčati utrke sa 80 godina.
U novu trkačku godinu sam ušao bez velike buke i galame ali sa solidnim prvim od 12 tjedana do utrke. Dužine su mi standardno već preko dva sata i u tempu koji sasvim priliči mojoj trenutnoj spremi. Nema više napetosti i bolovi u stopalu su samo uobičajeni. Mislim da veliku zaslugu za to ima i plivanje u moru koje sam nastavio bez obzira što se njegova temperatura već spustila na oko 12 C. Još nisam potpuno savladao nelagodu koju osjećam i prije no što uđem. Kad ulazim brzo se ispljuskam i u sekundi uronim trpeći malo bolove oko vrata i na čelu dok se nakon par minuta žile ne stegnu na svoju novu mjeru. Poslije toga osjećam samo štipanje svugdje ali to je relativno lako podnošljivo. Najgore mi je zapravo tek kad izađem iz vode. Jedino brzo hodanje ili trčanje pomaže da se vrati osjet u stopala i promrzle ruke.
U četvrtak sam napokon odradio i prvu humanitarnu i virtuelnu utrku za mog kolegu trkača Mirsada pa sad imam bar nekakav osjećaj koliko sam spreman za polumaraton ili neku drugu utrku. Jutro je bilo izuzetno hladno i morao sam obući dvije majice i duge gege preko kratkih da se ugrijem. Čak i tako lagano zagrijan nisam se ugodno osjećao kad sam krenuo u prvi od dva kruga utrke. Hladan zrak mi je kidao pluća i moje noge nisu mogle pronaći pravu kordinaciju jer mi je često korak posrtao na hupserima koje je po šetnici napravilo korjenje borova. To je staza kojom se trčala zimska liga pa se dobro sjećam da mi to nije bio preveliki problem prije ... u je..te 6 godina. Tad je bilo i dosta toplo onako taman za mene. Tempo mi je bio 3:52/km, a sad sam nekako izvukao 4:00/km.
No nešto nije štimalo. Kad sam tada trčao puls mi je išao blizu maksimuma pogotovo na uzbrdicama ali prosječno je bio oko 165. Sasvim u skladu sa predviđanjem da se utrka od 5 km trči na oko 95% maksimuma. U četvrtak nikako da se pokrene. Na uzbrdici bi se dovukao do 160 ali u prosjeku je bio samo 158. Nisam siguran jeli to dobro ili loše. Obično sam puls od 156 imao za tempo 4:10 što je blizu LT tempa kad sam u dobroj formi. Možda mi je proradio limitator jer j..ga nisam više "mladi" šezdesetogodišnjak već matori šezd... do k..ca. Tješi me što nije bilo publike osim jednog mog starog prijatelja koji je ujutro šetao psa i pitao se jeli ovaj normalan kad jurca onako u kratkim hlačicama i kratkim rukavima, a vani 3 C i burica koja se uvlači u kosti. Nije bilo ni "Elitnih pulskih rekreativaca" ili nekih mojih kolega kojima volim puhati za vrat, a i oni meni. Nadam se da bi u pravoj utrci mogao još malo pokrenuti moje uspavano srce. Moguće da je to ipak posljedica nedostatka bržeg trčanja. Povremena tempo trčanja nikako ne mogu biti dobra baza za utrku na 5 km. Danas sam opet iskoristio jutarnje zatišje pred novu promjenu vremena i odradio sa svojim prijateljima jednu kratku dužinu od samo 24 km. Dogovor za Zagreb je pao i planovi će mi pomoći da ponovo uhvatim volan u svoje ruke.
Nema komentara:
Objavi komentar