četvrtak, 29. listopada 2020.

Ukratko

 Već sam zaboravio da sam nekima obećao da ću nastaviti sa blog-ovanjem ... blog-iranjem ili kako god već hoćete to piskaranje nazvati. Zapravo sam se bio prilično raspisao o jednoj temi koja je svoje vremeno bar malo podigla prašinu ali je to ispalo toliko dugačko da se ne usudim da to objavim već ću od toga da napravim neku tursku sapunicu. Ukratko, ja trenutno trčim negdje na 80 posto i još uvijek me trčanje preko 20 km podsjeti da nije gotovo sa ozljedom ili da "debela pevaljka" još nije prestala pjevati. No to će vjerujem tako i ostati. Nema za mene veselih jutara kad primjećuješ samo da ti je napet k... Sad je sve ostalo kruto i sve treba pažljivo da se radi prije nego se popije kafica i završe rituali koji podrazumjevaju upotrebu raznih pomagala i krema za masažu. Poslje ide već nekako. Srećom je malo zahladilo pa odlazak na trčanje tek oko podne kad se šasija razmrda nije problem. Uostalom šta penzioner da radi cjeli dan. Ne kužim one koji već prije otvaranja dućana čekaju red za kupiti kruh.

Još uvijek prakticiram plivanje poslje trčanja jer sam možda umislio da mi to pomaže. Ako ništa drugo bar sam u plivanju napredovao. Sa odjelom sad plivam skoro 3 km i tempo mi je gotovo 2 min na 100m. Pa čak i bez odjela možda zbog hladne vode sad plivam skoro kao prije sa odjelom oko 2:10/100 m. Danas sam poslje jutarnjeg treninga tempa otišao sa ženom u šetnju na onu istočnu stranu poluotoka gdje je voda iz Kvarnera ipak malo hladnija. Nakon što sam zaplivao osjetio sam kao da me pitbul stegnuo za vrat i nije puštao par minuta. No poslje toga je bilo podnošljivo. Još uvijek mogu bez odjela plivati 15-20 minuta ali onda se tresem ko šiba. Pogotovo što su tanki koprenasti oblaci prekrili zubato sunce čim sam ja pomilio dupe iz vode. Zato je lagani sjevero zapadni vjetar meni izgledao kao onaj severac iz sibirovskog. Kad ulazim u vodu pred oči namontiram sliku moje prijateljice Jagode kako sjedi i cereka se u limenoj kadi na nekom švedskom jezeru, a kada puna leda. Kaže kad je jakooo hladno tijelo se prestane tresti i boriti ... je još da mi proda priču kako ima osjećaj da je toplo. Zbog nje sam i počeo da se kupam zimi i još nisam siguran dali trebam da joj budem zahvalan na tome ili ne. Ćemo ben viditi kad stisne ove zime. 

Stalno razmišljam o bicikli ali to je kao što su nekad tinejđeri razmišljali o Samanti Fox. Rado bi je zajahao ali nikako da dođem do nje. Uvjek nešto iskrsne i ostaje samo mašta. A kad sam već kod bicikle ovih dana sam čitao jedan članak od Andrew Hamilton-a pod naslovom:"Off-season training: is running or cycling the best fitness tool?". Članak je naravno namjenjen treninzima za sportove koji nisu ni trčanje ni biciklizam. Za mene nema dileme, ako si trkač, sezona ili ne uglavnom trčiš ali kao takozvani "cross trening" bicikla je dobar izbor. Isto kao i u slučaju nemogućnosti trčanja zbog nekih ozljeda. U tom članku nakon analize rezultata različitih studija zaključuje ono što sam manje više i do sada znao da trčanje uglavnom brže dovodi do napretka u fizičkoj spremi od biciklizma ali se uvijek u svakom zaključku nađu iznimke pa tako za klizače na ledu bolje odgovara biciklizam jer više stimulira određene grupe mišića koje su važne za klizače. Ja mislim da su to butni mišići(popularni kvadricepsi) jer kad pogledate batake od tih klizača sve vam je jasno. Ništa slično mojim tankim nožicama. No kad je u pitanju incidencija ozljeda, bicikla je bolji izbor. Iako na prvi pogled ne izgleda tako jer brojke za trčanje kažu 50%, bicikla 47%, a plivanje samo 7%. Treba uzeti u obzir da su u biciklizmu uključene ozljede uzrokovane čestim padovima, sh.. hapens.

Jedini razlog u tom članku zbog kojeg bi navijao za biciklu je ova slika što je poslužila kao ilustracija za članak. 

Gdje su našli ovog lika koji je upravo istrčao iz nekog pub-a nakon par krigli pive. Možda je član naše ekipe(Londonska podružnica) "Jesti, piti, teći". Ovaj agresivni mladac na bicikli ga pojede za doručak. Ukratko, sutra bi trebao biti dan odmora ali plan je napokon preplivati više od 3 km prije nego voda postane neugodna za takve zahvate. Subota, mini(miksani) triatlon i ponovo nedeljna dužina nakon koje se nadam da neće biti više potrebe za ledom, kremama i masažom. Ah puste želje.  

 



 

   

subota, 10. listopada 2020.

Verujem, ne verujem ...

 Gotovo sam i zaboravio kako to izgleda da se ujutro probudim i prvo pomislim kafaaaa ili mi se samo piša. Nema veze na koju nogu ustajem pa i primjećujem nevažne stvari. Recimo, ua kako sam izgužvan ko stari šinjel ili otkad je sad odjednom sva brada bar ono malo što imam sijeda. Nešto fali ili mi onaj švabo, Alz... prčka po čuki. Pa da, fali bol, di je ... verujem, ne verujem ... zuji mi Bajaga u ušima. Eto doživio sam i taj slavodobitni trenutak. To mi se sad čini bolje od bilo koje pobjede, bar u kategoriji. Mic po mic, lagano i bez pompe bolovi su se sveli na nešto malo štreckanja kad krenem trčati i malo poslije trčanja ali na štreckanje sam davno navikao i iskreno, zabrinuo bi se da nema ni toga.

Drugi je tjedan od kako sam se vratio na uobičajeni režim 5 treninga trčanja ali još uspjevam i plivati bar tri čeri puta tjedno. Malo sam skratio duljinu jer je voda sad malo prehladna za moje tanko salo. Bolje rečeno potpuni nedostatak jer sam se brzo vratio na standardnu težinu. Nije samo to razlog zbog čega sam skratio plivanje na nešto manje od pola sata. Najveći razlog su meduze ili rebraši kojih ponekad ima toliko da mi se čini kako plivam kroz gustu sluzavu melasu. Najgori osjećaj je kad mi onako slinavo cure između prstiju. Stalno imam ružan osjećaj da ću progutati poneku sluzavu lopticu kad uzimam zrak pa izvlačim glavu nešto više nego obično. Srećom prije par dana su nakon jakog zapadnjaka nestale i to sam u četvrtak nagradio sa nešto više od dva kilometra plivanja u tempu koji nekad nisam mogao plivati niti na utrci od petsto metara. Dali je plivanje razlog poboljšanju stanja sa petom? Čini mi se da hladna voda nakon trčanja stvarno dobro djeluje. Ipak sam se u četvrtak malo zeznuo pa sam plivao ta dva kilometra prije odlaska na trčanje. Da stvar bude gora nisam mogao odoljeti obilnom ručku samo sat prije toga.     Kad sam krenuo na zagrijavanje osjećao sam se kao smrznuta trudna sipa. Noge nisu slušale, tjelo se borilo sa pomješanim osjećajima da želi spavati ili povratiti. Kao da sam popio ... ops i jesam. Nakon plivanja sam popio u "Šumi more" jednu pulsku "Fabriku bire" i poslije ručka sa ženom podjelio još jedno. 


A trebao sam trčati "cruise" tempo intervale 5x1000 sa 200 m lagano između. Još su mi se ušaltali frendovi koji jedva čekaju da ja razmišljam umjesto njih pa se samo zakače ko krpelji za pasiji rep, a ti dida piči mi te sljedimo. Što ti, to i mi, kud ti, tud i mi. Ne brine ih ni corrona ni ništa, milina. Ljubo čak neće niti da upali svog Garmina jer kaže: "šparam baterije". Njemu je važno da odradi ono što i ja. Ne mora da piše dnevnik da izračunava koliko i kako bi trebao trčati sve dobije na gotovo. Početi ću to naplaćivati ... možda jedno pivo po treningu. Ili tjedno, mnogo je jedno svaki dan.

Malo me bila frka kako će se to odraziti na moju još uvijek nepotpuno zalječenu petu ali kad smo krenuli ko čopor malih prašćića kad ih puste iz svinjca sve je nestalo. Da sam imao rep vjerovatno bi veselo viorio visoko uzdignut ali ovako sve se svelo na nešto što sam bar ja osjetio duboko unutra, a to dugo nisam osjetio. Kruh te j.. pa ja idem još uvijek 4:10 po km i puls je tamo gdje treba biti za taj tempo. Još se možemo malo našaliti sa našim "ložioničarem", komentirati ostalu ekipu koja trči i završiti trening netom prije nego što su nam pogasili svjetla pola sata prije predviđenog vremena. 

Čim su se makli nogometaši. Pa da, što će nama svjetlo, mi ne ganjamo kožnu mješinu. Kad sam došao kući bio sam blago rečeno mrtav. Dok sam malo sjeo na sofu da pogledam neku seriju koju je upravo počela gledati moja žena zaspao sam držeći u ruci bocu sa polu popijenim proteinima. Nisam se istuširao nakon plivanja, nisam niti nakon trčanja već sam onako polu presvučen sa treninga odvalio do jutra. I ujutro ništa. Nema ukočenosti nama bolova. Sa guštom sam otišao na plivanje jer bi mi to moglo biti posljednje ove godine bez plivačkog odjela. U subotu(danas) sam odradio sa istom ekipom napokon i prvu dužinicu preko 20 km i još nako toga proveo cijeli dan u masliniku ali čini se da će do sutra sve biti ok mada osjećam laganu iritaciju na vanjskoj strani petne kosti prema spoju sa ahilovom. Gotovo da ... ne verujem. 

subota, 3. listopada 2020.

Razočaran

 Taman sam se poveselio kako ću sutra napokon vidjeti dva velika, po mnogima najveća dugoprugaša svih vremena kako dva sata guraju svoje tijelo na onu tanku granicu mogućeg kad opet ćorak. Kenenisa se ozlijedio. Razočaran sam gotovo isto kao kad sam lani mislio da napokon imam sve potrebno da istrčim bez pretjeranog rizika maraton brže od 3:10. Umjesto toga dodao sam u svoju kolekciju najsporiji istrčan maraton. Uvijek je tako čak i u životu. Prevagnu sitne stvari koje jednostavno ne možemo ili ponekad ne želimo vidjeti. Već se neko vrijeme susrećem sa sve više potvrda u vidu raznih studija i članaka o tome kako su neki do nedavno važni fiziološki parametri na koje se poput božanstva oslanjaju trkači i njihovi treneri u najmanju ruku neprecizni. U svojoj potrebi da znamo kakav će biti ishod utrke oslanjamo se na razne tehnološke novotarije koje nam navodno izračunavaju nešto što sve više postaje zapravo nevažan podatak. To je prije svega njegovo visočanstvo VO2max, kojeg sad izračunava gotovo svaki "smart watch", pa po njemu i izračunava rezultate raznih utrka. Po mom satu ja sam već trebao trčati maraton brže od tri sata, a čak i sad kad sam potpuno ispao iz forme on me i dalje veselo obaviještava da sam brži od 3:10. 

Zbog toga još od prvog povratka trčanju nakon dugotrajne ozljede sam testiram formu uzimajući u obzir i neke druge stvari koje moj sat ili jednostavno mjerenje ne može znati. Odavno postoje dokazi da VO2max ne odražava točno sposobnost nekoga da trči brže. Ekonomija trčanja kad je u pitanju aerobno trčanje ima ogromnu ulogu. Ekonomija se mjenja zavisno od toga kako trenirate. Poznato je da što više vremena provodite trčeći brzinom kojom trčite utrku to će ekonomija trčanja pri toj brzini biti veća. Naravno podrazumjeva se da ne možete cijelo vrijeme na treningu trčati recimo brzinom utrke na 5 km jer će te brzo završiti na terapiji i rehabilitaciji. Što je intenzitet treninga veći treba i više vremena za oporavak. Mnogi zbog toga koriste sistem bodovanja koji izračunava opterećenje kroz vrijeme provedeno u pojedinoj zoni opterećenja. Znači da nije toliko bitno koji je to tempo ili koliko kilometara već treba vidjeti koliko vremena ste proveli u tom opterećenju. No vratimo se testiranju.

Jednostavan Mafetonov ili MAF(maximum aerobic function) test je ponkad dovoljan ali ja sam zaključio da je bolje ako taj test malo modificiram. Izmjena se sastoji u tome da trčim sa tri različita srčana opterećenja. Tako dobivam i informaciju kakva je ekonomija trčanja pri različitim brzinama trčanja. Stvar je jednostavna, pravac koji obično povezuje tri točke na dijagramu ima malo drugačiju nagnutost zavisno o tome jeli ekonomija trčanja bolja pri bržem ili pri sporijem trčanju. Naravno uvjeti kao temperatura, stanje odmorenosti moraju biti približno slični. Zato test radim u fazi taperinga zadnjih par dana prije utrke.

To je ujedno i zadnji trening koji zbog relativno kratkog trajanja ne predstavlja problem oporavka prije maratona.

Ovaj dijagram predstavlja tri testa koje sam radio nekoliko dana prije maratona u Ljubljani 2016, 2018 i 2019 godine. Za prvi maraton nisam radio nikakav test i pojma nemam kako sam uopće uspio istrčati tako kad nisam znao uopće kakvim tempom da trčim. Testovi za maratone u proljeće 2017(Beograd) i 2019(Beč) daju rezultat negdje između Ljubljane 2016 i 2018 pa ih nisam prikazao da grafikon ne bude previše konfuzan. Četvrti test(zelena linija) je napravljen prije par dana. Obično trčim po dva kilometra nastojeći održati konstantni puls. Na dijagramu ucrtam srednju brzinu i puls te to povežem sa linijom koja bi trebala prolaziti kroz sve tri točke. Vidi se da postoji malo odstupanje od linearnog povećanja brzine kod dijagrama za test iz 2019 godine. Može biti da se radi i o manjoj nepreciznosti mjerenja brzine mada mislim da je to baš zbog toga što sam u prirpremama za taj maraton u Ljubljani mnogo više nego prijašnjih godina trčao tempom maratonske utrke. Bez obzira na to evidentno je da sam prema ovom dijagramu sad daleko sporiji ali i da sam 2019 bio daleko spremniji nego inače. Mala utjeha je da sam tada neposredno prije maratona istrčao najbržu utrku na 10 km. No sad se postavlja pitanje kako je moguće da sam najbolje trčao utrku kad je test pokazivao najslabiju formu. To je nešto što često zanemarujemo, a ima veze sa onim što je u našoj glavi. No o tome ću jednom drugom prilikom ali povećavanje fizioloških faktora kao što je VO2max ne ovisi samo o pukom povećavanju broja mitohondrija, kapilara, crvenih krvnih zrnaca ili raznih enzima koji ubrzavaju metaboličke procese konverzije energije. Nije to ono što nas ograničava. Budite sigurni kad vam se noge počnu pretvarati u želatinu i svaki atom tijela traži odmor, još uvijek ima svega dovoljno da se noge ponovo pokrenu samo treba da donesete takvu odluku. Iako sam sad još malo razočaran znam da će uskoro ta zelena linija doći blizu one plave iz 2016, a onda ako se stvari poslože i ako budem imao muda može svašta da se izrodi.