Razočaran

 Taman sam se poveselio kako ću sutra napokon vidjeti dva velika, po mnogima najveća dugoprugaša svih vremena kako dva sata guraju svoje tijelo na onu tanku granicu mogućeg kad opet ćorak. Kenenisa se ozlijedio. Razočaran sam gotovo isto kao kad sam lani mislio da napokon imam sve potrebno da istrčim bez pretjeranog rizika maraton brže od 3:10. Umjesto toga dodao sam u svoju kolekciju najsporiji istrčan maraton. Uvijek je tako čak i u životu. Prevagnu sitne stvari koje jednostavno ne možemo ili ponekad ne želimo vidjeti. Već se neko vrijeme susrećem sa sve više potvrda u vidu raznih studija i članaka o tome kako su neki do nedavno važni fiziološki parametri na koje se poput božanstva oslanjaju trkači i njihovi treneri u najmanju ruku neprecizni. U svojoj potrebi da znamo kakav će biti ishod utrke oslanjamo se na razne tehnološke novotarije koje nam navodno izračunavaju nešto što sve više postaje zapravo nevažan podatak. To je prije svega njegovo visočanstvo VO2max, kojeg sad izračunava gotovo svaki "smart watch", pa po njemu i izračunava rezultate raznih utrka. Po mom satu ja sam već trebao trčati maraton brže od tri sata, a čak i sad kad sam potpuno ispao iz forme on me i dalje veselo obaviještava da sam brži od 3:10. 

Zbog toga još od prvog povratka trčanju nakon dugotrajne ozljede sam testiram formu uzimajući u obzir i neke druge stvari koje moj sat ili jednostavno mjerenje ne može znati. Odavno postoje dokazi da VO2max ne odražava točno sposobnost nekoga da trči brže. Ekonomija trčanja kad je u pitanju aerobno trčanje ima ogromnu ulogu. Ekonomija se mjenja zavisno od toga kako trenirate. Poznato je da što više vremena provodite trčeći brzinom kojom trčite utrku to će ekonomija trčanja pri toj brzini biti veća. Naravno podrazumjeva se da ne možete cijelo vrijeme na treningu trčati recimo brzinom utrke na 5 km jer će te brzo završiti na terapiji i rehabilitaciji. Što je intenzitet treninga veći treba i više vremena za oporavak. Mnogi zbog toga koriste sistem bodovanja koji izračunava opterećenje kroz vrijeme provedeno u pojedinoj zoni opterećenja. Znači da nije toliko bitno koji je to tempo ili koliko kilometara već treba vidjeti koliko vremena ste proveli u tom opterećenju. No vratimo se testiranju.

Jednostavan Mafetonov ili MAF(maximum aerobic function) test je ponkad dovoljan ali ja sam zaključio da je bolje ako taj test malo modificiram. Izmjena se sastoji u tome da trčim sa tri različita srčana opterećenja. Tako dobivam i informaciju kakva je ekonomija trčanja pri različitim brzinama trčanja. Stvar je jednostavna, pravac koji obično povezuje tri točke na dijagramu ima malo drugačiju nagnutost zavisno o tome jeli ekonomija trčanja bolja pri bržem ili pri sporijem trčanju. Naravno uvjeti kao temperatura, stanje odmorenosti moraju biti približno slični. Zato test radim u fazi taperinga zadnjih par dana prije utrke.

To je ujedno i zadnji trening koji zbog relativno kratkog trajanja ne predstavlja problem oporavka prije maratona.

Ovaj dijagram predstavlja tri testa koje sam radio nekoliko dana prije maratona u Ljubljani 2016, 2018 i 2019 godine. Za prvi maraton nisam radio nikakav test i pojma nemam kako sam uopće uspio istrčati tako kad nisam znao uopće kakvim tempom da trčim. Testovi za maratone u proljeće 2017(Beograd) i 2019(Beč) daju rezultat negdje između Ljubljane 2016 i 2018 pa ih nisam prikazao da grafikon ne bude previše konfuzan. Četvrti test(zelena linija) je napravljen prije par dana. Obično trčim po dva kilometra nastojeći održati konstantni puls. Na dijagramu ucrtam srednju brzinu i puls te to povežem sa linijom koja bi trebala prolaziti kroz sve tri točke. Vidi se da postoji malo odstupanje od linearnog povećanja brzine kod dijagrama za test iz 2019 godine. Može biti da se radi i o manjoj nepreciznosti mjerenja brzine mada mislim da je to baš zbog toga što sam u prirpremama za taj maraton u Ljubljani mnogo više nego prijašnjih godina trčao tempom maratonske utrke. Bez obzira na to evidentno je da sam prema ovom dijagramu sad daleko sporiji ali i da sam 2019 bio daleko spremniji nego inače. Mala utjeha je da sam tada neposredno prije maratona istrčao najbržu utrku na 10 km. No sad se postavlja pitanje kako je moguće da sam najbolje trčao utrku kad je test pokazivao najslabiju formu. To je nešto što često zanemarujemo, a ima veze sa onim što je u našoj glavi. No o tome ću jednom drugom prilikom ali povećavanje fizioloških faktora kao što je VO2max ne ovisi samo o pukom povećavanju broja mitohondrija, kapilara, crvenih krvnih zrnaca ili raznih enzima koji ubrzavaju metaboličke procese konverzije energije. Nije to ono što nas ograničava. Budite sigurni kad vam se noge počnu pretvarati u želatinu i svaki atom tijela traži odmor, još uvijek ima svega dovoljno da se noge ponovo pokrenu samo treba da donesete takvu odluku. Iako sam sad još malo razočaran znam da će uskoro ta zelena linija doći blizu one plave iz 2016, a onda ako se stvari poslože i ako budem imao muda može svašta da se izrodi.