srijeda, 31. siječnja 2018.

Alo, jel to London

  Jučer navečer onako sav nekako ukočen dolje u nogama, trbuha nabijena punom zdjelom kelja i bar petnaestak ćevapa odlučim u zadnji tren ipak odraditi jedan polu kratki ili polu dugi kako vam drago, trening. Kako je krenulo mislio sam da će sve da bude izi i što kraće tako da što prije mrknem jedno pivo da mi to sve provari. Trebao sam preskočiti bar tempo trčanje jer već sam dostigao svoje najbolje mjesece sa volumenom treninga i ovi zadnji problemi sad na drugoj nozi govore da možda trebam malo smanjiti. U zraku je bila tolika vlaga da su mi kapa i rukavice od felpe bile potpuno mokre izvana, a nisam se još niti zagrijao. Bilo bi bolje da nisam ništa niti stavio. Tek sam prošao stadion kad se zaustavlja neki mali "pežo", i netko mi dobacuje: ... ja sam Patrik! Što se radi? Laganini... Automatski sam ispalio: "ne sad ću malo tempa ...." I što sad? Kad sam rekao da ću tempo, moram trčati tempo. Nisam niti došao do točke nakon koje obično počinjem trčati tempo već sam morao zavrnuti rukave jer sam nekako zakuhao, srećom samo jedne. U susret su mi dolazili trkači sa i bez pasa, većina zamotani kao da su negdje na sjevernom polu. Koji kua, lik trči u trenirci i "piuminu"(kratka jakna ispunjena perjem). Nisam odmakao niti kilometar tempa, a preko ceste ekipa od desetak mladića trči prema gradu. Na pješačkom po zaobilaznici radim slalom u maniri Stenmarka da se ne sudarim sa svom silom rekreativaca i šetača. Zima je, 5 stupnjeva, vlaga do jaja, mrak. Ma nema šanse da normalan primorski svijet uopće promili iz kuće. Di sam ja to uletio? Pored "Cuba Libre" mi se izmiče jedan pomalo poznat lik sa psom i nekim društvom koje nisam mogao razabrati zbog toga što sam projurio pazeći da se negdje ne sapletem silazeći sa trotoara na cestu. Lik viče: "Coach di se gasiš"! Jedva sam ga prepoznao jer je preko ćelenke prebacio kapuljaču. Dok je ta informacija došla u moju ALU(Aritmetic Logic Unit) i iz memorije izvukla dobitnika već sam odmakao uzvraćajući: "Oooo, to si ti ..." Jebi ga to je tako kad voziš vaki "Kavasaki". On se ne gasi ili bar ja ne znam gdje. Do Verudele još jedno desetak susreta sa trkačima i bar dvadesetak čini mi se Erikovih iz "AŠT"(Atletska škola trčanja) u povratku. Podsjetilo me je sve malo na moje jutarnje trčanje u Londonu. Temperatura oko nule, šest ujutro, sjeverac sa kanala smrzava govno u tebi, a vani neki od engleza u šorcevima i majicama sa kratkim rukavima već trče. Ma kakav London, ovako prometno nije niti tamo, ovdje su svi prolupali uključujući i mene.
Bio bi možda i skratio tempo ili smanjio brzinu ali želja da što prije strusim pivo poslije onakvog ručka i podrignem ko čovjek me tjerala da ubrzavam. Tako sam na kraju bio brži nego prije dva tjedna, a puls je usprkos svemu još malo opao i bio komotno ispod LT granice.
Kako iz dana u dan sve više ljudi vidim da trči tako mi je nekako teže pomiriti se sa time da ja to možda jednog dana ili čak uskoro neću moći. Bilo bi mi lakše kad me ne bi podsjećali na to ali kako kažu što je teže to je slađe.

ponedjeljak, 29. siječnja 2018.

Frka

  Svi manje ili više robujemo nekim vlastitim navikama, rutinama. Čak i oni nepredvidivi koji naizgled skaču iz jedne u drugu krajnost. I to je zapravo jedna vrsta rutine. Ja ne volim promjene. Teško se mijenjam i prilagođavam, zato ponekad trpim. Možda iz straha da će mi biti gore ako nešto promijenim. Ne volim ni novu odjeću i ponekad mi se desi da kupim ili najčešće žena mi kupi nešto što poslije godinama stoji u ormaru. Ako to slučajno obučem često nosim samo to, dok god se ne raspadne. Tako je sa tenisicama, alatom, općenito opremom ili automobilom. Mogu ih se odreći samo ako više ne može da ih spasi niti božanska intervencija. Ta za mnoge falinka, meni nekad dobro dođe. Ona me tjera da svako jutro odradim svojih dvadesetak minuta vježbi već više od dvadeset godina. Koristilo to meni ili ne, nema veze. Nikad nisam razmišljao da prekinem. Razmišljao sam kako je to jadno da uporno vježbam dvadeset godina, a ipak umirem od išijasa već nakon sat vremena vožnje autom. Opet možda bi bilo još i gore da nije tako. Tako po inerciji svako jutro pripravljam svoje napitke i gutam koje kakve sjemenke iako najradije ne bi jeo ništa ili bi samo popio kavu. Koliko je to korisno ili gubitak vremena meni nije više uopće važno, važno je da ostane tako. Najveća promjena koju mrzim je putovanje. Mada sam bio dosta okolo po svijetu i ponekad doživio lijepih čak i nezaboravnih trenutaka, otići bilo gdje meni je promjena i kao takva uvijek izaziva reakciju. Uvijek sam u frci i maksimalno nervozan. Ja sigurno ne potječem od nekih nomada. Kako se približava odlazak u London već osjećam nervozu. Ne razmišljam o tome kako ću uživati sa unucima, o ranom jutarnjem trčanju oko Viktorijinih dokova, dok mi velike stare dizalice salutiraju, a svjetla grada koji nikad ne spava(nije samo NY) mi mašu i poskakuju po površini vode tjerana oštrim sjevercem. Ne razmišljam o mekoj travi Stockwood parka, pubovima, uličnim sviračima u podzemnoj ... U glavi i želucu je samo neka frka. Kako ću, hoću li, što ako ...
Za mnom je treći tjedan sa kilometražom preko 60 kilometara i sa dosta intenzivnih treninga koje baš i nisam prvobitno planirao. Sad već osjećam da se moje tijelo malo buni. To me još više čini nervoznim. Nije to još ništa konkretno ali cijela lijeva noga je izgleda preuzela veći teret zbog tog problema na desnom stopalu. Možda mi se to samo čini ali i jučer na početku dužine opet me je boljelo negdje oko hvatišta ahilove na petnu kost i stalno osjećam lagane bolove iza koljena još nakon onog veslanja u srijedu. Sad mi se čini kako se i išijas preselio na tu drugu stranu. Jedino se nakon dužine stopalo brzo oporavilo. Ne znam jeli utješno jer sam istu takvu dužinu radio dva mjeseca nakon povratka od ozljede kuka i početka priprema za Ljubljanu. Isto kao i prije mjesec dana u prosincu, tada sam u lipnju imao oko 190 km da bi koncem srpnja trčao dužinu kao i jučer. Istim putem od kuće do zvonika u Premanturi i nazad. Malo manje od 27 kilometara. Trčao sam u istom društvu samo je falio "Rudiša". Imao sam identičan srednji puls i identičan prosjek. Jedino je tada bilo nešto toplije za oko 12-15 C i u dnevniku sam zapisao da sam imao neobično visoki gubitak tekućine od 3,5 litare na samo oko 2 sata i četvrt trčanja. Ne sjećam se više zašto bi to moglo biti tako. Jedino što imam zapisano da su me tada kukovi još dosta boljeli u drugoj polovini trčanja. Jučer me je dosta boljelo stopalo ali tek negdje nakon druge trećine trčanja da bi se bol opet smanjila kad smo stigli blizu kuće. Gubitak tekućine je jučer bio ispod dvije litre ali to nije neobično jer je ipak bilo hladnije. U početku sam bio malo trom. Vjerojatno posljedica nespavanja i još jednog rođendana u subotu ali kao i obično za nazad su mi noge malo živnule i opet smo trčali dosta brže nego do tamo. Negativni "split" oko četiri i pol minute. Još je tjedan do odlaska i osim putne frke te uobičajene frke na poslu nisam siguran dali da malo smanjim doživljaj trčanja ovaj tjedan i smanjim frku oko ozljede. Mogao bi recimo da izbacim veslački trening ili bar trčanje taj dan. Možda bi bilo pametno da izbjegnem uzbrdice u četvrtak tako da odmoran u subotu odradim prvu trideset kilometarsku dužinu u ovoj godini. Ako sve odradim bojim se da ću opet u London putovati ozlijeđen i tamo se nadati brzom iscjeljenju. Nakon 8 tjedana podizanja kilometraže što hitnije trebam jedan tjedan smanjiti. Srećom zadnja tri tjedna to je minimalnih dva, tri kilometra ali ipak. Hoću li to odraditi u Londonu? To bi bilo idealno i komotno ali frka me da će možda biti prekasno. Ovo će ionako biti najbolji siječanj od kad treniram, pa ne bi bilo loše da takva bude i veljača. 

petak, 26. siječnja 2018.

Dobar početak

 Stalno se brinem hoće li nešto krenuti naopako. Znakova ima, samo je pitanje koliko su plod imaginacije onog slabića u meni, a koliko je to nešto stvarno i ozbiljno. Usprkos tome ovaj početak godine je svojevrstan rekorder. Čaki i ako uzmem prošlu godinu kad sam bio nešto brži i uvelike trčao dužine od preko 30 kilometara, nekako sam nakupio kratkih trčanja, oporavka i svega dovoljno da će ipak ovaj sječanj biti sa najvećom kilometražom od kad trčim. Ako gledam vrijeme provedeno na treningu već sam prešišao rekordni sječanj iz prošle godine samo što sam nešto sporiji u trčanju. To je zato jer imam puno kratkih trčanja za oporavak i ostalih aktivnosti koje nisam uopće upražnjavao prošle godine. Osim bicikle sad je tu svaki tjedan i veslanje na ergometru, pa i nešto hodanja. Jučer sam tako veslao 35 minuta sa prosjekom(2:10/500m) kojim sam prije dva tjedna veslao samo tempo 2 km i tad mi je puls skakao na 150-152, a sad mi je prosjek pulsa već pao na 142 ukupno, a skače na 152 samo ako potegnem oko 2:00/500 m. I u tempo trčanju sam u utorak na stadionu bio za isti puls točno na LT granici(157) samo par sekunda sporiji nego mjesec dana prije Beogradskog maratona. Šest kilometara za 4:12/km, a prošle godine 4:10/km. Istini za volju još je to daleko od 4:12/km na polumaratonu(u Crikvenici) ali mic po mic možda bi mogao da se doguram bar na 4:15/km do Poreča. Danas nastavljam i povećavam uzbrdice(3x400 + 6x200) iako me malo zateže hvatište ahilove nakon svih tih gore dolje trčanja i one dužine po Drenovici. Ugriz me više gotovo i ne  boli, a danas je zadnje previjanje. Do nedjelje će sve valjda proći. Osim stopala. To je jedna druga priča i ima veze samo sa godinom proizvodnje, a tu kažu nema pomoći. Ako ovako odradim još jedan tjedan prije odlaska u London biti će to najbolji početak godine od kad trčim, a skupiti ću i par dužina od 25 do 30 km. Za dalje nisam tako optimističan jer svaka veljača je do sada nosila neke probleme, a ove godine ću biti čak dva tjedna u Londonu. Što god bude, cilj sam postavio da trčim blizu ili više od 170 km, a to je ipak dosta skromno. Mada je to rekord kratke i hladne veljače. Kad malo ugrije sve će se to moći lako nadoknaditi. Ako u lipnju počnem pripreme već sa kilometražom preko 250 km mjesečno prvi put neću morati dizati naglo volumen i istovremeno ubrzavati kao što je to bilo 2014 i 2016 godine. Ako to ne pomogne znači da je moj vrhunac prošao i nema se tu više što očekivati.

Nisam niti uspio dovršiti blog kad su mi uletili gosti i evo već sam odradio uzbrdice za koje sam se odlučio tek nakon što sam već prešao četri kilometra jer mi se nije dalo lagano klatiti do Verudele po mraku i velikoj vlazi, a ahilova se malo smirila. Kako jutros izgleda bar na bicikli, ipak ću moći nastaviti i do nedjelje na zadnju dužinu malo ispod 30 kilometara, poslje toga samo trčim kao veliki dosta je bilo vrtića.  

četvrtak, 25. siječnja 2018.

Trčanje, yoga, zen

Kad sam bio mlad imao sam uglavnom potpuno pogrešno poimanje svega oko sebe. Dobro je da je bilo tako. Sve sam gledao kroz obojane naočale i vidio samo onu romantičnu stranu medalje. Kad sam ostario još je gore. Opet pogrešno jer pre često sve vidim crno. Iz moje sadašnje perspektive čini mi se da je tako bilo sa trčanjem u mladosti, romantično. Znam da sam na taj način potpuno nekritički prigrlio i yogu početkom sedamdesetih. To je tada bilo ono nešto tajnovito, mimo pravila, jednom riječju uzbudljivo i drugačije. Zapravo sam se kao i većina poveo za svojim rock idolima kao što i danas većina to radi. Ništa značajno se nije promijenilo u odnosu na to doba. Osim tehnologije. Svi su željeli steći tu magičnu i čudnovatu sposobnost koju su pripisivali pothranjenim i pomalo zapuštenim pustinjacima sa istoka. Rijetko tko je zazivao mudrost i jako malo ih je bilo spremno dublje zagaziti u tu nepoznatu vodu. 
I baš u periodu kad sam nebrojene sate provodio u raznim pozama, meditacijama i izgledalo je da ću poći u kvasinu, počeo sam češće da se družim sa jednim starijim trkačem. On je bio kosat i bradat, nosio je omču od debelog konopca oko vrata i bio prilično anarhičnih političkih uvjerenja. Dužine sa njim su bile čista suprotnost od onih sa Mikijem. Sa Mikijem se čulo samo stenjanje, moje ali i njegovo, a on je pričao o filmu, politici, posebice o novoj njemačkoj ljevici i filozofiji. Tako je moj fokus zbog tih trčanja sa yoge preko njemačke ljevice preskočio na Erih From-a. Čitajući njegov opus susreo sam se sa knjigom koja je u mnogo čemu promijenila moj pogled na istočnu misao ali i sve ostalo. Nikad prije nisam pokušavao da dublje proniknem u suštinu yoge već sam kao i većina prihvatio da je to tako, nešto što djeluje i gotovo. Mnogo kasnije sam u knjizi jednog modernog indijskog mislioca i filozofa kroz jednu kratku priču, zapravo anegdotu naišao na jednostavan opis yoge kao svjetonazora. Ta anegdota govori kako je jedan učenik pitao učitelja suštinu yoge i što se njome postiže. Učitelj mu je objasnio ovako. Ako sad uzmeš lopatu, odeš tamo kod onog drveta i počneš kopati na koncu ćeš naći neprocjenjivo blago ali pri tome ne smiješ pomisliti niti jednom na to blago ili "magarca" sve jedno! To je suština yoge. Nemoguća misija. Postići najvišu razinu svijesti ili kako to neki zovu "nirvanu" se može samo potpunim pražnjenjem svijesti. Odsustvom želja, a na koncu i misli. Meni ovo nikad nije baš sjelo. Onda sam upoznao zen. Među svim knjigama od From-a mene se osim nezaobilaznog “Bjekstva od slobode” i “Umijeća Ljubavi” jako dojmila knjiga "Zen budizam i psihoanaliza" koju je napisao u suradnji sa D.T. Suzuki-jem. Nakon toga više ništa nisam gledao kroz šarene naočale. Negdje sam kasnije pročitao jednu kratku anegdotu koja pokazuje jednu od razlika između zena i yoge. Dva redovnika su prolazili nekim selom nakon velikih kiša. Prelazeći blatnjavu ulicu, stariji redovnik je primijetio lijepo odjevenu mladu djevojku koja se ustručavala preći jer je blato bilo preduboko. Prišao je djevojci, podigao je u naručje i prenio je preko ulice na drugu stranu. Nakon gotovo sat vremena dok su se vraćali u samostan mlađi redovnik natukne starijem kako on misli da se ogriješio o pravila reda jer je prenio djevojku preko ulice. No stariji mu odgovori: Moguće ali svakako mnogo manje nego ti. Ja sam djevojku prenio u onom kratkom trenutku, a ti je nosiš sve ovo vrijeme. Mada na prvi pogled ne otkriva direktnu vezu, iz ove priče se nazire bitna razlika u pristupu. 
Ona se odnosi i na meditaciju koja u zenu ne isključuje slobodu misli. Dapače misao se ne kontrolira i ne potiskuje već se prepušta unutrašnjem promatranju i analizi. Zapravo slično modernoj psihoanalizi.
I kakve to ima veze sa trčanjem? Čini mi se kad je u pitanju trčanje da se većina ponaša kao što bi se ponašao yogi iz prve priče. Traže neko savršeno zadovoljstvo u trčanju potiskujući bezuspješno sve ostalo. Jedan nedavni razgovor me podsjetio na to kako većina pogrešno gleda na trčanje kao nešto romantično, ispunjavajuće, ugodno i što ja znam. Taj moj prijatelj se muči već dvije godine pokušavajući dohvatiti to stanje u kojem mu trčanje neće biti muka ali mu to ne polazi za rukom. Mnogi kao on se razočaraju jer shvate da nije baš tako i samo je pitanje trenutka ili nekog neugodnog događaja kad će sve zavrnuti u .. materinu. U sebi stalno potiskuju loša iskustva prvih koraka u trčanju i kao da očekuju da će ih blaženstvo opaliti svakoga časa i od tada neće morati učiniti baš ništa, a sve će ići samo od sebe kao po loju.
Neki tvrde da je to, a čak postoji i izraz "zen" trčanje. To je ono kad je..o letiš i ne ... Što "ne" ... ? 

Ne osjećaš gravitaciju, kruljenje u crijevima, ne žulja te kamenčić u cipeli, duša ti nije u nosu. Istina je zapravo da je "zen" trčanje je kad si cijelo vrijeme bolno svjestan da si umoran, ozlijeđen, smrznut ko p..a, spaljen i pun ti je k..c uzbrdice, nizbrdice, onih što ti pušu za vrat, onih što te prolaze kao brzi voz, a ti ipak ne odustaješ. Oblačiš tenisice svaki dan iako znaš da te vani čeka hiljadu dušmana i da će svaki dan možda biti još i gore. Što možda, ako si preko 30, sigurno. To je zen, samo ako tako trčiš možda ćeš jednoga dana zaslužiti trkačku "nirvanu", ako tako nešto uopće postoji. Možda je to ono stanje recimo tjedan nakon maratona kada tu nedjelju ne moraš trčati dužinu već se samo okreneš na drugu stranu i pomisliš ....aaah baš fino, ili možda nije.

subota, 20. siječnja 2018.

Pas ... ma... vlakovođu

  Uvjek kad propitujem što može poći po zlu nešto i krene. Odlučio sam se jutros za raniju dužinu. Ne zbog toga što obožavam rano ustajaje i bolesno sam opsjednut trčanjem po smrznutoj travi, već zato što sam imao previše planova i obaveza koje sam još htio odraditi u subotu prije podne. Krenuo sam prilično ukočeno i sporo jer me je jutarnja hladnoća stisla oko zglobova kao pijavica, a stopala kao da nisu bila moja. Bar dok nisam napravio drugi krug na Drenovici. Taman kad sam se spustio sa vrha Vidikovca na plato gdje se obično okupljaju šetači pasa, sunce se uspelo preko krošnji borova i ometalo me u pogledu na korjenje koje sam u očaju pokušavao izbjeći kako nebi proživljavao one bolne ujede između trećeg i četvrtog prsta na stopalu. Prva grupica šetača se već okupila i jedan od ljubimaca je izgleda odlučio da mi pokaže kao je on sad tamo gazda, pa se zaletio uz glasno lajanje, a za njim su krenuli manje više skoro svi. Bar oni mali koji se obično malo pletu oko nogu ali izbjegavaju kontakt sa mojim nogama. Pogledao sam onog kuštravog koji je lajao, okrenuo se prema vlasniku ili vlasnici jer je više njih vikalo, pa nisam siguran koji bezobraznik je bio čiji. I kad sam tako stao raširenih ruku i pogleda u znaku upitnika, jedan đukac, onaj najmanji me prilično žustro zagrizao. 


Pitam ih zašto ne drže pse na uzici kad su već tako živčani ali nitko me ne zarezuje. Niti izvinjenja, ništa. Kao da sam ja kriv. Bitno napižđen ipak sam odlučio da zaboravim i nastavim dalje. Kad sam nakon petnaest minuta prošao ponovo tim putem jer sam trebao trčati 7 krugova malo su bili dalje i samo su neki psi malo zalajali ali sam čuo jasno i glasno komentar, možda onoga čiji je pas: "evo onog ... opet"! Koji kua, što to znači da nebi trebao tu prolaziti ili ... Kad se sunce diglo i trčanje ušlo u drugi sat počeli su pomalo jači bolovi u stopalu, a pogotovo kad bi nagazio na neki kamen ili korijen tim dijelom stopala. Zato sam gotovo zaboravio na nervoznu đukelu i njegovog gazdu. 




Nakon 25 km i nešto malo više od dva sata sam uletio u kuću sav nabrijan spreman da se u desetak minuta istuširam, jedem i pijem te da stignem u grad obaviti što sam naumio ali kad sam se skinuo imao sam što vidjeti. Đukac je ostavio lijepi zubni otisak na mom listu sve do krvi. 

J...ga, umjesto odlaska u grad opet kod doktora, čekanje, anti tetanus, kenjaža na kvadrat. Kao da mi trčanje ionako nije već dovoljno bolno, sad mi se još ogadilo i trčanje po Drenovici. 

petak, 19. siječnja 2018.

Dobra i loša vijest

  Ima mali milion varijacija viceva na temu dobra i loša vijest. Gotovo uvijek uključuju doktore i neke boleštine. Kao kad su onom jadničku skratili muškost zbog neke boleštine, a doktor mu veli: dobra vijest je da vam je još uvijek ostala tetovaža "Olja", to je pretpostavljam Vaša djevojka? O ne, tamo je pisalo "Pozdrav iz Sevastopolja"! Ima i crnjak o amputaciji nogu, a dobra vijest je da je opet ona muškost sad skoro do poda! Tako je i meni jučer doktor na kolor dopleru dugo gledao obije noge, a naročito se uhvatio lijeve sa kojom zapravo nisam imao nikakvih problema. Postavio je sto pitanja. Pa kad je ovo urađeno, ... gdje, ... tko, ... zar je tada postojalo tako nešto? Kako to da ovo izgleda sasvim kao novo! Na koncu je lakonski zaključio kako nije nikad imao na pregledu ovako dobre noge(dobra vijest) obzirom na to da su obije operirane i još od matorca(loša vijest). Stručno napisano: Stanje iza safenektomije desno i UGFS varikoziteta lijevo: Obostrano duboki venski sustav bez DVT i uredne ... bla bla ... Kad je pitao kako održavam noge, nešto sam nabacio da trčim. Šta, kako, koliko? Maraton? Napolje i tamo sačekajte nalaz, sad ste nas sve ovdje posramili! Koji kua, pa nisam ja tražio pregled nego se moja doktorica uplašila kad je vidjela kako mi je noga natekla. Što je bilo ne ponovilo se ali možda nikad neću niti saznati. Tako je to kad dijagnoza kasni šest mjeseci, ponekad nije niti potrebna. Znači ne treba operacija, sama će otpasti.
Toliko me to obradovalo iako potpuno bez razloga da sam odlučio odraditi odmah one uzbrdice koje sam prošli tjedan preskočio zbog premorenosti nakon tempa i veslačkog treninga dva dana za redom. Ovaj tjedan u utorak sam doduše još povećao duljinu tempo trčanja na 6 km. Veslao na ergometru u srijedu još kilometar duže(7 km) i to baš produžio i ubrzao srednji dio od 3 km u tempu 2:07/500 m. Pa ipak nisam osjećao umor. Možda jer je opet okrenula bura, a temperatura se spustila na ugodnih za pingvine eskime i ostalu snježnu braću 2,8 C. Dobro sam se zagrijao trčeći preko 4 kilometra prije nego što sam krenuo jurišati od zaobilaznice na vrh Vidikovca. Točno do kapije klinike Peharec, tako da ako me strefi herc mogu odmah uletjeti unutra po pomoć. Malo zazirem od tih brzih trčanja, pa sam trčao prve dvije uzbrdice relativno lagano i opušteno. Mrvicu sporije nego prošle godine kad sam to derao sa Igorom. Nisam htio ništa pretjerati za prvi put. Zato sam nakon 2x400 napravio još četiri skraćene uzbrdice od 210 m. Njih sam odradio za čudo dosta brže nego lani, a nikakvog osjećaja da noge pri kraju ne mogu još nije bilo niti na zadnjoj uzbrdici. Pauze sam skratio za dobrih 15 sekundi jer mi je puls u povratku previše padao. Sve u svemu izgleda da veslački i vježbe pogotovo one gomile čučnjeva što sam radio daju neki efekt bar što se tiče brzine i snage. Za vikend je prognoza svakakva, ekipa me zove u Medulin na ravnih 30 km ali mene zove Drenovica tamo bi trebao napraviti oko 25 km sa 320 m uspona po grbavom terenu to mi je nekako privlačnije. Malo me frka jer po mojim projekcijama ovaj mjesec će biti previše preko plana. Neko bi rekao da je to dobra vijest ali mene brine koja će biti loša! 

Izbor

  U nekom vicu kad pitaju muškarce kakve žene im se sviđaju oni nadrobe svega i svačega. Od lijepih očiju do kuhanja ali kad im daju da biraju izaberu onu sa najvećim sisama. Tako i ja otprilike biram svoje utrke. Već godinama razmišljam o Beču, Berlinu, Londonu, .... o Južnoj Africi gdje me već predugo zove moj prijatelj zbog kojeg sam i počeo ponovo trčati ali ja se držim uvijek iste šeme. Svugdje imam prijatelje i nema nikakvog problema da odem tamo ali ja ako uopće mogu trčati idem tamo gdje je naj jednostavnije otići. Čak mi je i zadnji odlazak u Beograd izgledao kao komplikovana fraktura lubanje ali kako su sve organizirali drugi ja sam samo uskočio u voz i prepustio se. Mogao sam proći u pola cijene da sam otišao kod bilo koga od rodbine ili prijatelja ali već i posjete samo onim najbližima su mi bile malo previše. Pogotovo što su sve bile prije utrke, a ja ne mogu kao moj prijatelj "grdoba huda" kako sebe zove, trčati sa kilama janjetine i pol gajbe piva u sebi. Ljubljana je nešto drugo, tu sam doma. Nemojte me krivo shvatiti nisam ja kao hrvatski Joras(tukaj je hrvaška), uostalom nisam baš čistokrvni, ako me kužite. Ja volim Ljubljanu iako više volim Maribor(moj Maribor je tak ...) i da ima maraton u Mariboru trčao bi tamo makar cilj bio na vrh Areha. Ove godine sam se nadao trčati u Berlinu da je Ljubljana prošla onako kako sam to zamislio ali obzirom na taj kiks, moram to pokušati popraviti. Ljubljana je izbor broj jedan ali ima jedan veliki nedostatak ili uvjet. Tamo ne idem poluspreman. 
Zbog svega onog lijepog što sam doživio u Zadru na utrci Wingsa i zbog sad mogu reći lijepih godinu dana provedenih u Zadru krajem sedamdesetih, opet ću u Zadar da testiram formu za početak ljetnih priprema. Već sam uplatio startninu i odlučio, tako da nema te ozljede koja bi me spriječila da tamo odem, makar hodao. Ipak ću ja kao Murikami reći: "nema hodanja". Do sada nisam, pa neću kvariti tradiciju. 

Ostaje mi još izbor nekog polumaratona prije Zadra. Prvi termin koji bi mogao ući u obzir je kraj ožujka i to se poklapa sa terminom Porečkog polumaratona. Zadnji termin je Rijeka koncem travnja ali to je preblizu Zadru na kojeg želim doći spreman kao za maraton jer skoro toliko planiram i istrčati. Između su se sad naredali Osijek početkom travnja i Hendrix jedan tjedan prije Rijeke. Još ostaje nepoznato kad je Rovinj jer oni svoj termin kriju kao zmija noge, a svake godine imaju sve manje trkača. Da im ne dođu oni mađarski kenijci po svojih par tisuća kunica možda bi mogao i ja do postolja. Šteta jer Rovinj baš volim, dva puta sam tamo trčao, a mogao bi i treći. Rovinj je bio moja prva utrka nakon te pauze od 40 godina(36 ako računam vojsku i Zadar ali to je bilo ...


                Rovinj 2014, prva utrka i prvi susret sa svojim prijateljem i imenjakom "Stanetom"

On mi je najbliže i za jedan sat stignem tamo, stignem se prijaviti, zagrijati ... dobro za utrku mi treba malo više ali što je to pola sata u životu. Totalno komotno. Svi ti polumaratoni imaju neku svoju draž baš kao zgodne žene ali Poreč za sada ima najveće sise! 
Osim toga nekad ti se zalomi da ti ne biraš, nego dame biraju, pa sam tako uletio i na Plitvički maraton ni kriv ni dužan. Obećanje je obećanje. Nema veze što je "dama" već malo ocvala, ima rasturena koljena i još štošta ali trčati rame uz rame sa bivšim pobjednikom Plitvica na njegovom 100-tom maratonu vrijedi više nego par jako velikih sisa. 
    

utorak, 16. siječnja 2018.

Usporavanje

Prošlo je skoro tjedan dana od zadnjeg bloga i možda bi netko pomislio kako se ništa u tom periodu nije desilo ali zapravo se dešava dosta toga ali mi se sve čini beznačajno i trivijalno. Nastavio sam sa povećanjem volumena i prvi tjedan nakon 7 mjeseci trčao više od 60 km. Zapravo ima malo simbolike u tome jer je to period od prve u nizu ozljeda koje su me zadesile nakon Beograda i ozlijedio sam se baš na istom treningu kojim sam i završio ovaj tjedan. 


Tjedan sam završio još uvijek malo kraćom dužinom od 22 kilometra(22,39 km) od Pule do Kamenjaka i nazad. Za nazad sam okrenuo manje od kilometar prije mjesta gdje sam prije sedam mjeseci bio osjetio bol u listu. Uh, sad me podsjetilo! Prekosutra imam pregled dopler ultrazvuka za tu ozljedu ... koja monada, ne znam kako to uopće komentirati. Tada mi je ta dužina bila lagana i na samoj granici iznad zone oporavka. I ovaj put je bilo identično ali ipak 15 sekundi po kilometru sporije. Trčao sam opet sa Draženom koji se još oporavlja od viroze i da nije bilo bolova u stopalu na koje se nažalost privikavam kao na nešto normalno, bio bi to super ugodan trening. Početkom tjedna sam još malo popravio tempo trčanje. Trening sam odradio opet na praznom stadionu ovaj put 5 kilometra u komadu. Skoro deset sekundi brže po kilometru uz neznatno veći puls ali još uvijek u granicama ispod LT. Srijeda se definitivno malo otela kontroli jer umjesto laganih 5 km ujutro i 5 km popodne još toliko otrčim navečer u veslačkom klubu za zagrijavanje i hlađenje te pola sata na ergometru. Od toga bar deset minuta sa opterećenjem koje je slično kao tempo trčanje. Previše za oporavak, zbog čega sam u četvrtak odgodio početak treninga uzbrdica i otišao sa Draženom lagano rastrčavati 10 kilometara jer mu je to bio prvi trening ove godine. U subotu sam stigao samo obaviti kratko zagrijavanje od 6 kilometara nakon što sam se sav ukočio dva sata šetajući sa ženom desetak kilometara uz more. Ona se morala presvući i istuširati, a ja se smrzao živ. Na mjestima je puhala jaka bura i još me Irena koju sam sreo na Stoji zvala da se i ja bacim u more. "Imam ja ručnik nema frke", kaže ona. Samo bi mi još to falilo pa bi ovaj tjedan imao sve. Bicikla, hodanje, ergometar, tempo, dužina ... Daj ne pretjeruj, ionako me već neki čudno gledaju.
U svim statistikama ovaj mjesec mi "štrči"(jer trči, ha ha) jer imam drastično nizak prosječni puls. 
Kad bi usporedio sa prošlom godinom to je za 6 otkucaja niži prosjek ali ne baš toliko manja brzina. 
Istini za volju nemam još velikih duljina od preko 30 kilometra kao prošle godine no ostvarujem ono što sam zacrtao, a to je povećati volumen i usporiti ove zime.
Jučer je navodno bio neki dan depresije .... koji je to moj, nisam ni znao da i to postoji. Ali tako rekli na "tevi", a i stavili film sa Jack Nicholson-om(Gospodin Schmidt) o starcu od 66 g koji je totalno u depri. Otišao u penziju, ostao udovac, kćer se udaje za neku budalesinu, ma koma na kvadrat. Pita se što je uopće ostavio za života, kakav utjecaj, trag ... Nekako se nisam mogao poistovjetiti sa njim iako 66 godina i 64 godine nisu neka velika razlika. On mi je djelovao kao starac, a ja se još uvijek ne vidim tako. Nije da si ja ne postavljam takva pitanja i nisam ni ja siguran koliki je moj otisak na ovom svijetu. 
Uz put mi je zazvonio telefon i Igor sav napaljen pita: "coach" koliko si ti ono imao bodova u Medulinu? Eto izgleda da je u nedjelju u Svetom Petru u Šumi jedan vraški dobar trkač pobrisao dio mog traga i podigao bodovnu ljestvicu na nevjerojatnih 95,6 bodova što je novi rekord Istarske Zimske Lige.
Opet se na zimskoj u Sv. Petru pojavio jedan slovenac. Prije tri godine je to bio izvrsni triatlonac Matic Modic, a ovaj put nešto stariji(preko 50 godina) poznati "treker" Simon Strnad i pomeo konkurenciju. Svaka mu čast, ispred njega su bila samo dva 30 godina mlađa trkača. Naš triatlonac Luka Paliska i dečko iz AK Liburnija koji u zadnje vrijeme često pobjeđuje na zimskoj. Baš me zanima jeli to bila ista staza koju sam i ja trčao prije tri godine jer mi je neobično da su mnogi imali jako puno bodova kao nikad prije toga. Ja sam po hendikepu tada imao rezultat malo bolji od "Stanetovog" hendikep rezultata ali izgleda da je Stane ove godine bio za 43 sek. brži, što mi je malo neobično jer je djelovao jako loše na zadnjoj utrci Zimske Lige u Puli kad je priznao da je umoran i da baš ne trenira. No oni su se možda i ubrzali, a ja sam sigurno usporio ... za sada.

srijeda, 10. siječnja 2018.

Dobra mjera

  Ovih par godina sam kao hrčak skupljao sve i svašta u vezi trčanja i došao do one kobne količine kad uglavnom znam da nešto negdje imam ali nemam pojma gdje. Tako sam pretražujući razne kalkulatore koje svaki trkač ima kao što svaka vračara ima kristalnu kuglu naišao na jedan kojeg iz očiglednog razloga nikad nisam ozbiljno shvaćao i koristio. Očiglednog, jer mi je govorio da sam truba, sa čime se ja naravno ne slažem. Kad sam u njega unio svoj rezultat sa prvog polumaratona iz Rovinja još nisam niti znao da ta staza nije punih 21,1 km već oko tristo metara kraća. To sam saznao tek godinu dana kasnije kad sam istu stazu trčao sa Garminom. Nisam znao koliko ću trenirati sljedećih šest mjeseci do Ljubljane pa sam stavio prosjek od 50 milja. 
Koja budalesina, milja, kilometar to ti dođe skoro isto. Što trkač zna koliko je 60%...više. Uspio sam trčati samo jedan tjedan toliko, a prosjek mi je na kraju za tih 6 mjeseci bio 54,2 km tjedno. Što po rečenom kalkulatoru nije niti za k..c, a kamo li neki volumen koji sam priželjkivao. Zato sam potražio neke malo optimistične kalkulatore i dopao mi se Jack Daniels. Jesam ljubitelj dobrih whiskey-a, a moj zet me razmazio i navukao na otočke Single malt, kao Talisker ili Laphroig. No sve jedno, Jack Daniels mi je zvučao simpatično iako nisam imao pojma koji je taj i njegov kalkulator je davao rezultat malo ispod 3:15 sa čime sam se pomirio da će biti moje ciljano vrijeme. I zapravo nije puno fulao pa sam kupio i njegovu knjigu: "Daniels’ Running Formula" i tako započeo svoj obrazovni ciklus koji još traje. No njegov kalkulator ne uzima u obzir koliko treniramo već računa potencijal. Kako je onaj prvi kalkulator fulao za cijelih 10 minuta jer umjesto 3:23:11, a ja sam trčao 3:13:14, nisam ga više koristio. Opet sam ga iskopao iz "prašnjave" memorije prije Ljubljane 2016 godine i nakon X-ice, utrke na 10 km. Ovaj put sam pošteno uračunao da je X-ica imala malo manje od 10 km jer sam usporedbom podataka od više trkača i uračunavanjem duljine tunela došao do toga da rezultat na 10 km nije 39:05 već oko 40:20. Stavio sam i točan prosjek treninga od 54,3 km tjedno(oko 34 milje). Ja sam bio uvjeren da sam u boljoj formi nego prije dvije godine ali kalkulator mi je govorio da ću u Ljubljani trčati samo 3:34:44! 

Kolosalni promašaj predviđanja od skoro pola sata. Objašnjenje za to je da jako malo trčim. Moja žena na to popizdi jer mi govori da samo trčim i ništa drugo ne radim po kući. Doktor viče:"... u Vašim godinama preko 40 km na tjedan nije zdravo". Koga da slušam? Da se ugledam u Veroniku nebi stigao niti zapisivati sve kilometre. Možda u Bepa koji je dvadeset godina stariji ali trči više od mene. Saleta neću niti spominjati jer svaki dan slinim nad njegovim kilometrima. Ja zapravo ne znam više koga da slušam i uostalom možda nije niti važno jer sam zaključio da se nakon perioda od pet šest mjeseci kilometraže iznad 60 do 70 km nešto pokvari pa ionako moram smanjiti ili prisilno odmoriti. Meni ne treba plan periodizacije. Moj sad gotovo omiljeni trener na svom web kalkulatoru mi je za isto vrijeme na 10 km predvidio potencijal za maraton brži od 3:10(3:07) koliko sam išao te godine u Ljubljani. To je u skladu sa mojim mogućnostima u polumaratonu jer sam njega trčao brže od predviđenog za skoro minutu i to u Crikvenici koja nije baš ravna. Eh da je tako, rekord Ljubljane u kategoriji H bi već tada pao. U jednom oboje imaju pravo. Moj maratonski potencijal nije dosegnut, a krivac broj jedan je mala kilometraža. Koliko je to malo i koja je dobra mjera? Greg Maclin moju kilometražu ispod 40 milja(65 km) tjedno naziva "Very conservative". Kaže da mi je aerobna izdržljivost "poor"(slaba) i ne daje mi nikakve šanse za bolji rezultat u maratonu. Čak i ako bi trenirao u prosjeku između 65 i 80 km tjedno ispada da ne bi bio niti blizu svog osobnog iako sam u njegov "Race time estimator" stavio rezultat polumaratona iz Crikvenice(najbolji) i X-ice na 10 km. Tek kad stavim predviđanje "moderate"(umjereno) ili trčanje od 80-100 km dobijem rezultat mrvu slabiji od svog maratona iz 2016 godine. 

Sad sam još dvije godine stariji ali bila bi mi pušiona na kvadrat ako ne budem mogao trčati bar malo više. Zapravo što je to dobra mjera?
To pravi zagriženi trkači nemaju u svom vokabulkaru. Bar sam ja tako zaključio.
Nije to onaj biblijski nedostatak znanja ... "oprosti im ne znaju što čine", ili crna rupa u pismenosti baš na mjestu gdje je sjela riječ, "mjera". To je sastavni dio našeg bića i nema tog doktora ili stručnjaka koji će nas uvjeriti da je nešto previše. Uvijek nađemo ispriku u stilu: "pa vidiš onaj tamo može, zašto ne bi i ja". Ponašamo se kao žabe kad se ugledaju u konja. 

Pitanje za milion nečega ili brdo karamela je: "koja je moja dobra mjera". Meni se sad čini da je više od 80 km tjedno preko svake mjere ali što ja znam, ja sam samo matori dida.  

ponedjeljak, 8. siječnja 2018.

Vrijeme je za plan

Već predugo trčim bez da imam bilo kakav plan ispred sebe. Čak niti one kratke za oporavak i slično. Osjećam se nervozno zbog toga ali plan podrazumijeva ciljeve, a oni su tako ... tako su je..no nejasni. Što god pokušam predvidjeti kako će se razvijati, prst sudbine se uzdigne u onaj nepristojan položaj i kaže odj... dida.
Kako predvidjeti hoću li se ikad oporaviti od ovog što je sad pogodilo moje stopalo jer to su stvari koje kupimo sa godinama i ne odlaze više dok nas ne slože u kutiju poput starih isluženih tenisica. Napravio sam zato prazan plan priprema sa svim datumima i ubacio napomene kad su utrke za koje već imam informacije. Upisao sam većinu veljače kao put u London, a tamo nikad ne znam kad i kako ću moći trenirati. Jedino me zapravo zanima jedan datum. To je maraton u Ljubljani i ako do ljeta ne počnem normalno trenirati bar kao prošla dva puta to će značiti da nisam više za takmičarsko trčanje. Moglo bi označiti i kraj vođenja dnevnika trčanja i sve druge aktivnosti u vezi toga. Prije toga ću gotovo je sigurno ići u Zadar da još jednom doživim atmosferu Wingsa bez obzira na moje tadašnje sposobnosti. Čak i ovako slabo utreniran sad trčim bez problema uz čavrljanje istu takvu dužinu za 15-20 sek/km brže nego što sam to mogao prije dvije godine kad sam se nakon ozljede vratio trčanju i trčao "Wingse". Teško da od toga mogu biti gori ili ..? Do tada će stopalo možda proći, možda i neće ali to samo znači da će biti teško ili još malo teže. Moguće je da ću trčati Plitvički maraton iako nisam baš siguran u to. Zapravo to uopće ne zavisi od mene ili moje forme. Ako Ozi odluči trčati svoj 100-ti obećao sam mu da ću trčati sa njim uz sigurno još mnogo drugih prijatelja. Iako je bio, pobjednik Plitvica i jedan od bržih maratonaca u hrvatskoj sad je totalno out i bojim se da možda od toga neće biti ništa. Ako mi februar u Londonu bude plodan kao što je to mačkama možda odem u Poreč na polumaraton. Čisto da provjerim kako je to utrkivati se nakon skoro godinu dana pauze. Umjesto Poreča mogao bi mjesec dana kasnije u Rijeku na polumaraton ali ona je blizu Zadru. Koliko dilema, a nisam još niti počeo. Zapravo bi mi dobro došlo i trčati polumaraton da si odredim formu za početak priprema za Ljubljanu jer sad sam potpuno ispustio kompas. Pokušavam se pronaći u sličnim treninzima i neke dane sam skoro zadovoljan, a sutra dan razočaran. Tako je bilo i ovaj vikend. U subotu sam kasno popodne otišao malo rastrčati noge na Drenovicu jer sam cijeli dan proveo u nekim kućnim radovima. Stopalo me dosta odvaljivalo kad bi nagazio na kamen tim dijelom i kao za inat gađanje ravnijeg dijela staze mi nije baš išlo od ruke. Trčao sam malo brže od prosjeka ali i sa dosta većim pulsom i općenito sam se osjećao umorno. Odbio sam sve društvene pozive za subotu uvečer ali svejedno otišao jako kasno spavati. Zato sam se ujutro osjećao još umorniji, a trebao sam trčati dužinu.
Opet je bila južina ali bar nisam pretjerao sa oblačenjem. No svejedno je bilo nekako teško, ljepljivo i sparno. Već dulje vrijeme samo sam fokusiran na stopalo pa niti gledam na tempo, niti uživam u trčanju, totalno bez veze. Da sam bio u društvu, malo bi mi to odvratilo pažnju. Ovako sam prošao pustu zaobilaznicu oko još pustije punte Verudele, nazad prema Mornaru, prošao Lungo mare i onda odlučio da ipak skratim. Umjesto na Stoju, krenuo sam nazad bulevarom prema zaobilaznici. Iako sav gumen i mlitav na kraju je tih 17 kilometara ispalo ne baš tako sporo uz zapanjujuće nizak puls koji je potpuno zaspao negdje ispod granice oporavka. To je ipak dulje trčanje i trebao bi uzeti u obzir srčani termički drift, a još sam skupio 168 m uspona. Kad unesem podatke u dijagram pulsa i brzine trčanja samo malo sam iznad referentnog pravca kojeg sam iscrtao na testu prije Beograda. Unio sam još ono tempo trčanje ovaj tjedan i dužinu 21 km od prošlog tjedna sa puno bržim trčanjem. Sve tri točke su samo za 3-5 otkucaja iznad tog pravca. 


To je rezultat sad već 6 tjedana treninga i aerobne adaptacije za koju je trebalo najmanje 4 tjedna. Znam da dalje više neću napredovati tako brzo ali uz malo povećanje kilometraže skoro sve bi se do proljeća moglo vratiti. Stopalo me manje iritiralo ali sam se sjetio kako sam ovaj tjedan već previše digao kilometražu. Još sam malo vozio biciklu i veslao. Bolje da se još neko vrijeme držim ispod 60 kilometara nego da se nešto opet desi. Uostalom ovaj prvi tjedan siječnja mi je najbolji od kad trčim. U ostatku mjeseca će biti teško dostići skor od prošle godine ali biti ću tu blizu ako nastavim ovako. To je i osnova novog plana do proljeća. Nema pritiska, trčati oko 60 km na tjedan bar do konca veljače, a za poslije ću vidjeti. Ionako je još rano za planiranje Ljubljane. Nisam još odredio niti koju metodu treninga ću koristiti. Imam puno ideja ali se nadam da ću sve znati za koji mjesec, možda kad se vratim iz Londona. 

petak, 5. siječnja 2018.

Potraga

Osim što su od pamtivjeka čak i vrlo pametni ljudi poput Isaaca Newtona u potrazi za kamenom mudrosti ... kaj god ili pretvorbom kovina u zlato, još je više onih koji traže eliksir mladosti. Ja nisam dovoljno trknut ili pametan da bi se upuštao u takvo što ali tražim nešto da zamjenim ovu bolnu trkačku svakodnevicu sa tim nečim što ne mora biti lako samo da me skroz ne razbije.
Šaram okolo kao onaj iz vica ... onaj sa balkona ne iz partera!
Probao sam skoro sve što smatraju aerobnim sportovima, a meni je kako tako dostupno. Ima sve to svojih prednosti i mana ali do sad mi se čini da nema strasti prema ničemu. Kad je bicikla u pitanju čim je malo mokro mene je frka da ću pasti ili je mrak pa je još veća frka. Komplicirano, osim ako to nije ona vaša stvar. Plivanje me malo obeshrabruje jer u tome prije svega nisam nešto dobar, a ovi eksperimenti sa smrzavanjem guzice u hladnom moru mi baš ne bude nikakvu strast. Skroz sam zaboravio da postoji i veslanje ali to mi se čini da je tek komplikacija na kvadrat. Zapravo sam mislio da to nije za moje nejake ruke i da se ne mogu pošteno niti zagrijati, a već neću moći potezati rukama. Zapravo ima dosta veslača koji su dobri trkači. Jednom davno dok sam služio vojni rok sam i glatko izgubio u finišu utrke na 5000 m od jednog tada  poznatog veslača(Celent). Bilo je to u Šibeniku i iako bi se mogao vaditi da nisam trenirao i da sam se dan prije toga malo zapio sa mojim barbom ipak me prošao kao brzi vlak u zadnjih 200 m. Moje noge su bile kao gumene, a on je još poslje toga trčao štafetu 4x400. Moj prijatelj i klupski kolega je i veslač pa nam sredio trening na ergometru u veslačkom klubu. 


Skupilo se nas petero da isprobamo nešto što trkači rekreativci rijetko rade. "Cross" trening inače preporučujem u svim planovima priprema pogotovo u početnim fazama. Bitno je da srce radi ali da se po mogućnosti koriste i neki drugi mišići, a oni izraubani odmaraju. Kažu da je veslanje sličan ekvivalent trčanju kao aerobni trening sa nekim odnosom od 5:4 kad su u pitanju dužine. Moram priznati da nisam proučavao ovu materiju pa sam samo za svaki slučaj stavio srčani monitor i pokrenuo Garmina čim smo sjeli na prilično neudobne klupice ergometra. Meni sigurno fali malo podstave na dupetu. Onda sam malo petljao dok sam skužio pravilno potezati i nakon još par minuta zagrijavanja i prema ergometru jedno petstotinjak metara resetirali smo brojače i "utrka" je krenula. 

Samo što se nitko nije utrkivao jer ne znaš kako onaj pored tebe ide. Može imati dugi ali jaki zaveslaj ili može pimplati brže i kraće. Meni su rekli da se previše naginjem nazad pa gubim snagu vraćajući se trbušnjacima u uspravan položaj. Je.. kad su mi ruke slabe pa ne stignem potegnuti jače. Ovako sam zaključio da idem dužim zaveslajem i iako imam nizak broj zaveslaja(oko 25) idem dosta brzo. Malo su me plašili da ne žurim jer ću riknuti, kako se neću sutra ustati iz kreveta zbog leđa i svašta nešto. Svejedno sam nakon 2 km počeo potezati jače i druga dva odradio puno brže ali čini mi se i lakše. Pitam Erola koliko on vuče kad vesla tempo i on kaže oko 2:00/500 m. Zato sam još jedan kilometar podigao i bio tu oko toga, a na momente i brže ali nisam siguran da je meni to bio tempo. Prije će biti da je to bio finiš. Kasnije sam vidio da sam tek tada bio sa pulsom na oko 150 do 152 što je otprilike blizu pulsu kad trčim tempo. Baš jučer sam sam na stadionu koji je bio zatvoren i u mraku trčao 5 km tempa sa pulsom oko 154. Trčao sam 12-14 sekundi sporije nego što to inače radim zbog pada forme i kako ne bi dodatno iritirao stopalo. Dobra stvar je da me je stopalo počelo iritirati tek nakon prve polovine treninga i nije se bitno pogoršavalo prema kraju. Ipak sam se ograničio na samo 10 km jer su mi od veslačkog treninga ostale malo bolne tetive iza koljena ali to je možda zbog prevelikog pružanja nogu. Trebao sam malo skratiti zaveslaj ili se možda može podesiti da klupica ne ide toliko daleko. Moram to pitati sljedeći put, a to će nadam se biti sljedeći tjedan. Ovo je izvrstan cross trening za trkače čak efikasniji od bicikle. Biciklom ću i dalje na posao kad god se može. Bez obzira na to i dalje sam u potrazi za nečim što ni sam ne znam što je ali zlu ne trebalo... Bolje je znati nego imati.
 

utorak, 2. siječnja 2018.

Nova

 Htio sam staru godinu ispratiti sa nečim neugodnim kako bi mi ostala u ružnom sjećanju, onakvom kakvo zaslužuje ... kučka. Da mi to uspije očito nije bilo dovoljno frustracija cijele godine jer svako toliko iz nekih skrivenih ladica sjećanja iskaču slike, zvukovi i mirisi lijepih trenutaka da pokvare tu mrzovolju koju osjećam prema njoj. Očito sam još zaljubljen, j..ga kao svaka luda.
Jutro je ukazivalo na priliku jer osim što je bilo slinavo i prohladno morao sam ga provesti sa burazom na balkonu mojih staraca u uzaludnom pokušaju da popravimo klima uređaj koji se eto baš sad pokvario. 
Baš kad se stari razbolio, praznici su i servisi ne rade, a to im je jedino grijanje. Vlaga i hladnoća mi se uvukla u kosti nakon dva sata bezuspješnog seciranja oronule kante. Pacijent je ionako vjerojatno bio mrtav mada smo iz njega počupali neke elektroničke module koje ću još sutra u svom laboratoriju pokušati oživiti poput Frankenštajna. No ona je skoro kao i ja dala svoje pa nemam velikih očekivanja. Kad sam došao kući bilo je malo kasno za odlazak na zadnje kupanje mada ne vidim kako bi mogao gore završiti ovu godinu nego sa nekom gadnom prehladom pogotovo što su svi oko mene već gripozni i u postelji. Stopalo me opako boljelo iako je ujutro i jučer cijeli dan nakon dužine od 21 kilometar za divno čudo bilo sasvim ok. Nekako sam sa iznenađenjem poslušao ženu kad je predložila da odem malo trčati jer je očito shvatila da sam previše nervozan i da je to jedino što me možda može malo umiriti. Tako sam se još malo približio relativno dobroj 2016. kad sam ipak uspio pretrčati malo više od 2000 km. Mučio sam se po kamenitoj Drenovici da ne nagazim na neki kamen i uglavnom uspio da dalje ne provociram stopalo. Ali nisam imao volje da dodam još par  kilometra kako bi dosegnuo 2000 km. Čekalo me još večernje partijanje do ranih jutarnjih sati, a već sam se osjećao malo umoran. Jedan moj dosta mlađi prijatelj koji je nekom ljubavnom igrom slučaja upao u naše društvo je na jednoj od prvih fešta rekao: "Je..š feštu na kojoj sam ja najmlađi". Sad ja kažem za naše fešte: "Je...š feštu na kojoj sam ja najstariji, a zadnji ostajem na plesnom podiju". Jednu bole kukovi pa samo mlati rukama, onaj najmlađi umire od išijasa pa mrda samo glavom, moja žena ima ukočen vrat pa samo mrda nogama ... kao da smo već u staračkom. Iako to još ne želim priznati sve više ličimo na one stare olinjale rokere koji nikako da se skinu sa pozornice. Tako je i sa mojim trčanjem, samo mi nije jasno zašto. Rokeri su tamo samo radi para kao što su to pjevali "Idijoti" ali koji kua ja radim tamo. 
Valjda se osjećam još uvijek živ dok skakućem na bolnom stopalu uz zvukove iz prošlosti ili se tri sata mučim na nekoj utrci od koje mi na kraju ostane samo fotografija, majica i poneka medalja, a najčešće još neka nova ozljeda. Da bi se osjećao živ izgleda da se nečime moraš ubiti. Nije važno jeli to kupanje u j..eno hladnoj vodi, trčanje po svakakvom kijametu, pentranje po liticama, ronjenje u mračne dubine ... što god samo da se ne osjećaš udobno, da ti se dupe stisne i kažeš koji k.... Super je kad sve to preživiš ali opet za dan dva treba smisliti nove izazove. Ja sam nešto takvo već smislio i nadam se da ću ove godine to i ostvariti, bar ću pokušati.