Htio sam staru godinu ispratiti sa nečim neugodnim kako bi mi ostala u ružnom sjećanju, onakvom kakvo zaslužuje ... kučka. Da mi to uspije očito nije bilo dovoljno frustracija cijele godine jer svako toliko iz nekih skrivenih ladica sjećanja iskaču slike, zvukovi i mirisi lijepih trenutaka da pokvare tu mrzovolju koju osjećam prema njoj. Očito sam još zaljubljen, j..ga kao svaka luda.
Jutro je ukazivalo na priliku jer osim što je bilo slinavo i prohladno morao sam ga provesti sa burazom na balkonu mojih staraca u uzaludnom pokušaju da popravimo klima uređaj koji se eto baš sad pokvario.
Baš kad se stari razbolio, praznici su i servisi ne rade, a to im je jedino grijanje. Vlaga i hladnoća mi se uvukla u kosti nakon dva sata bezuspješnog seciranja oronule kante. Pacijent je ionako vjerojatno bio mrtav mada smo iz njega počupali neke elektroničke module koje ću još sutra u svom laboratoriju pokušati oživiti poput Frankenštajna. No ona je skoro kao i ja dala svoje pa nemam velikih očekivanja. Kad sam došao kući bilo je malo kasno za odlazak na zadnje kupanje mada ne vidim kako bi mogao gore završiti ovu godinu nego sa nekom gadnom prehladom pogotovo što su svi oko mene već gripozni i u postelji. Stopalo me opako boljelo iako je ujutro i jučer cijeli dan nakon dužine od 21 kilometar za divno čudo bilo sasvim ok. Nekako sam sa iznenađenjem poslušao ženu kad je predložila da odem malo trčati jer je očito shvatila da sam previše nervozan i da je to jedino što me možda može malo umiriti. Tako sam se još malo približio relativno dobroj 2016. kad sam ipak uspio pretrčati malo više od 2000 km. Mučio sam se po kamenitoj Drenovici da ne nagazim na neki kamen i uglavnom uspio da dalje ne provociram stopalo. Ali nisam imao volje da dodam još par kilometra kako bi dosegnuo 2000 km. Čekalo me još večernje partijanje do ranih jutarnjih sati, a već sam se osjećao malo umoran. Jedan moj dosta mlađi prijatelj koji je nekom ljubavnom igrom slučaja upao u naše društvo je na jednoj od prvih fešta rekao: "Je..š feštu na kojoj sam ja najmlađi". Sad ja kažem za naše fešte: "Je...š feštu na kojoj sam ja najstariji, a zadnji ostajem na plesnom podiju". Jednu bole kukovi pa samo mlati rukama, onaj najmlađi umire od išijasa pa mrda samo glavom, moja žena ima ukočen vrat pa samo mrda nogama ... kao da smo već u staračkom. Iako to još ne želim priznati sve više ličimo na one stare olinjale rokere koji nikako da se skinu sa pozornice. Tako je i sa mojim trčanjem, samo mi nije jasno zašto. Rokeri su tamo samo radi para kao što su to pjevali "Idijoti" ali koji kua ja radim tamo.
Valjda se osjećam još uvijek živ dok skakućem na bolnom stopalu uz zvukove iz prošlosti ili se tri sata mučim na nekoj utrci od koje mi na kraju ostane samo fotografija, majica i poneka medalja, a najčešće još neka nova ozljeda. Da bi se osjećao živ izgleda da se nečime moraš ubiti. Nije važno jeli to kupanje u j..eno hladnoj vodi, trčanje po svakakvom kijametu, pentranje po liticama, ronjenje u mračne dubine ... što god samo da se ne osjećaš udobno, da ti se dupe stisne i kažeš koji k.... Super je kad sve to preživiš ali opet za dan dva treba smisliti nove izazove. Ja sam nešto takvo već smislio i nadam se da ću ove godine to i ostvariti, bar ću pokušati.
prelistao sam opet neke tvoje blogove s početka, i usput iz čiste radoznalosti proguglao Turi Sambo, i našao da je tvoj poznanik iz Ljubljane krajem 2016-te spustio osobni na 2:56:17
OdgovoriIzbrišiBaš mi je drago. Nikad ga poslje nisam sreo, a kako i bi kad trčim maratone svake druge godine. Ja mogu samo zapjevati onu Arsenovu ..."o mladosti, o mladosti ... I u Beogradu sam upoznao jednog starijeg od mene 5 godina koji je pobjedio u kategoriji +65 g. i ispostavilo se da živi samo par kilometara od firme za koju radim u Italiji(San Lazzaro). Svjet je ponekad mali ali se svejedno često izgubimo.
OdgovoriIzbriši