Pas ... ma... vlakovođu

  Uvjek kad propitujem što može poći po zlu nešto i krene. Odlučio sam se jutros za raniju dužinu. Ne zbog toga što obožavam rano ustajaje i bolesno sam opsjednut trčanjem po smrznutoj travi, već zato što sam imao previše planova i obaveza koje sam još htio odraditi u subotu prije podne. Krenuo sam prilično ukočeno i sporo jer me je jutarnja hladnoća stisla oko zglobova kao pijavica, a stopala kao da nisu bila moja. Bar dok nisam napravio drugi krug na Drenovici. Taman kad sam se spustio sa vrha Vidikovca na plato gdje se obično okupljaju šetači pasa, sunce se uspelo preko krošnji borova i ometalo me u pogledu na korjenje koje sam u očaju pokušavao izbjeći kako nebi proživljavao one bolne ujede između trećeg i četvrtog prsta na stopalu. Prva grupica šetača se već okupila i jedan od ljubimaca je izgleda odlučio da mi pokaže kao je on sad tamo gazda, pa se zaletio uz glasno lajanje, a za njim su krenuli manje više skoro svi. Bar oni mali koji se obično malo pletu oko nogu ali izbjegavaju kontakt sa mojim nogama. Pogledao sam onog kuštravog koji je lajao, okrenuo se prema vlasniku ili vlasnici jer je više njih vikalo, pa nisam siguran koji bezobraznik je bio čiji. I kad sam tako stao raširenih ruku i pogleda u znaku upitnika, jedan đukac, onaj najmanji me prilično žustro zagrizao. 

Pitam ih zašto ne drže pse na uzici kad su već tako živčani ali nitko me ne zarezuje. Niti izvinjenja, ništa. Kao da sam ja kriv. Bitno napižđen ipak sam odlučio da zaboravim i nastavim dalje. Kad sam nakon petnaest minuta prošao ponovo tim putem jer sam trebao trčati 7 krugova malo su bili dalje i samo su neki psi malo zalajali ali sam čuo jasno i glasno komentar, možda onoga čiji je pas: "evo onog ... opet"! Koji kua, što to znači da nebi trebao tu prolaziti ili ... Kad se sunce diglo i trčanje ušlo u drugi sat počeli su pomalo jači bolovi u stopalu, a pogotovo kad bi nagazio na neki kamen ili korijen tim dijelom stopala. Zato sam gotovo zaboravio na nervoznu đukelu i njegovog gazdu. 

Nakon 25 km i nešto malo više od dva sata sam uletio u kuću sav nabrijan spreman da se u desetak minuta istuširam, jedem i pijem te da stignem u grad obaviti što sam naumio ali kad sam se skinuo imao sam što vidjeti. Đukac je ostavio lijepi zubni otisak na mom listu sve do krvi. 

J...ga, umjesto odlaska u grad opet kod doktora, čekanje, anti tetanus, kenjaža na kvadrat. Kao da mi trčanje ionako nije već dovoljno bolno, sad mi se još ogadilo i trčanje po Drenovici.