Kad sam bio mlad imao sam uglavnom potpuno pogrešno poimanje svega oko sebe. Dobro je da je bilo tako. Sve sam gledao kroz obojane naočale i vidio samo onu romantičnu stranu medalje. Kad sam ostario još je gore. Opet pogrešno jer pre često sve vidim crno. Iz moje sadašnje perspektive čini mi se da je tako bilo sa trčanjem u mladosti, romantično. Znam da sam na taj način potpuno nekritički prigrlio i yogu početkom sedamdesetih. To je tada bilo ono nešto tajnovito, mimo pravila, jednom riječju uzbudljivo i drugačije. Zapravo sam se kao i većina poveo za svojim rock idolima kao što i danas većina to radi. Ništa značajno se nije promijenilo u odnosu na to doba. Osim tehnologije. Svi su željeli steći tu magičnu i čudnovatu sposobnost koju su pripisivali pothranjenim i pomalo zapuštenim pustinjacima sa istoka. Rijetko tko je zazivao mudrost i jako malo ih je bilo spremno dublje zagaziti u tu nepoznatu vodu.
I baš u periodu kad sam nebrojene sate provodio u raznim pozama, meditacijama i izgledalo je da ću poći u kvasinu, počeo sam češće da se družim sa jednim starijim trkačem. On je bio kosat i bradat, nosio je omču od debelog konopca oko vrata i bio prilično anarhičnih političkih uvjerenja. Dužine sa njim su bile čista suprotnost od onih sa Mikijem. Sa Mikijem se čulo samo stenjanje, moje ali i njegovo, a on je pričao o filmu, politici, posebice o novoj njemačkoj ljevici i filozofiji. Tako je moj fokus zbog tih trčanja sa yoge preko njemačke ljevice preskočio na Erih From-a. Čitajući njegov opus susreo sam se sa knjigom koja je u mnogo čemu promijenila moj pogled na istočnu misao ali i sve ostalo. Nikad prije nisam pokušavao da dublje proniknem u suštinu yoge već sam kao i većina prihvatio da je to tako, nešto što djeluje i gotovo. Mnogo kasnije sam u knjizi jednog modernog indijskog mislioca i filozofa kroz jednu kratku priču, zapravo anegdotu naišao na jednostavan opis yoge kao svjetonazora. Ta anegdota govori kako je jedan učenik pitao učitelja suštinu yoge i što se njome postiže. Učitelj mu je objasnio ovako. Ako sad uzmeš lopatu, odeš tamo kod onog drveta i počneš kopati na koncu ćeš naći neprocjenjivo blago ali pri tome ne smiješ pomisliti niti jednom na to blago ili "magarca" sve jedno! To je suština yoge. Nemoguća misija. Postići najvišu razinu svijesti ili kako to neki zovu "nirvanu" se može samo potpunim pražnjenjem svijesti. Odsustvom želja, a na koncu i misli. Meni ovo nikad nije baš sjelo. Onda sam upoznao zen. Među svim knjigama od From-a mene se osim nezaobilaznog “Bjekstva od slobode” i “Umijeća Ljubavi” jako dojmila knjiga "Zen budizam i psihoanaliza" koju je napisao u suradnji sa D.T. Suzuki-jem. Nakon toga više ništa nisam gledao kroz šarene naočale. Negdje sam kasnije pročitao jednu kratku anegdotu koja pokazuje jednu od razlika između zena i yoge. Dva redovnika su prolazili nekim selom nakon velikih kiša. Prelazeći blatnjavu ulicu, stariji redovnik je primijetio lijepo odjevenu mladu djevojku koja se ustručavala preći jer je blato bilo preduboko. Prišao je djevojci, podigao je u naručje i prenio je preko ulice na drugu stranu. Nakon gotovo sat vremena dok su se vraćali u samostan mlađi redovnik natukne starijem kako on misli da se ogriješio o pravila reda jer je prenio djevojku preko ulice. No stariji mu odgovori: Moguće ali svakako mnogo manje nego ti. Ja sam djevojku prenio u onom kratkom trenutku, a ti je nosiš sve ovo vrijeme. Mada na prvi pogled ne otkriva direktnu vezu, iz ove priče se nazire bitna razlika u pristupu.
Ona se odnosi i na meditaciju koja u zenu ne isključuje slobodu misli. Dapače misao se ne kontrolira i ne potiskuje već se prepušta unutrašnjem promatranju i analizi. Zapravo slično modernoj psihoanalizi.
I kakve to ima veze sa trčanjem? Čini mi se kad je u pitanju trčanje da se većina ponaša kao što bi se ponašao yogi iz prve priče. Traže neko savršeno zadovoljstvo u trčanju potiskujući bezuspješno sve ostalo. Jedan nedavni razgovor me podsjetio na to kako većina pogrešno gleda na trčanje kao nešto romantično, ispunjavajuće, ugodno i što ja znam. Taj moj prijatelj se muči već dvije godine pokušavajući dohvatiti to stanje u kojem mu trčanje neće biti muka ali mu to ne polazi za rukom. Mnogi kao on se razočaraju jer shvate da nije baš tako i samo je pitanje trenutka ili nekog neugodnog događaja kad će sve zavrnuti u .. materinu. U sebi stalno potiskuju loša iskustva prvih koraka u trčanju i kao da očekuju da će ih blaženstvo opaliti svakoga časa i od tada neće morati učiniti baš ništa, a sve će ići samo od sebe kao po loju.
Neki tvrde da je to, a čak postoji i izraz "zen" trčanje. To je ono kad je..o letiš i ne ... Što "ne" ... ?
Ne osjećaš gravitaciju, kruljenje u crijevima, ne žulja te kamenčić u cipeli, duša ti nije u nosu. Istina je zapravo da je "zen" trčanje je kad si cijelo vrijeme bolno svjestan da si umoran, ozlijeđen, smrznut ko p..a, spaljen i pun ti je k..c uzbrdice, nizbrdice, onih što ti pušu za vrat, onih što te prolaze kao brzi voz, a ti ipak ne odustaješ. Oblačiš tenisice svaki dan iako znaš da te vani čeka hiljadu dušmana i da će svaki dan možda biti još i gore. Što možda, ako si preko 30, sigurno. To je zen, samo ako tako trčiš možda ćeš jednoga dana zaslužiti trkačku "nirvanu", ako tako nešto uopće postoji. Možda je to ono stanje recimo tjedan nakon maratona kada tu nedjelju ne moraš trčati dužinu već se samo okreneš na drugu stranu i pomisliš ....aaah baš fino, ili možda nije.
Nema komentara:
Objavi komentar