Stalno se brinem hoće li nešto krenuti naopako. Znakova ima, samo je pitanje koliko su plod imaginacije onog slabića u meni, a koliko je to nešto stvarno i ozbiljno. Usprkos tome ovaj početak godine je svojevrstan rekorder. Čaki i ako uzmem prošlu godinu kad sam bio nešto brži i uvelike trčao dužine od preko 30 kilometara, nekako sam nakupio kratkih trčanja, oporavka i svega dovoljno da će ipak ovaj sječanj biti sa najvećom kilometražom od kad trčim. Ako gledam vrijeme provedeno na treningu već sam prešišao rekordni sječanj iz prošle godine samo što sam nešto sporiji u trčanju. To je zato jer imam puno kratkih trčanja za oporavak i ostalih aktivnosti koje nisam uopće upražnjavao prošle godine. Osim bicikle sad je tu svaki tjedan i veslanje na ergometru, pa i nešto hodanja. Jučer sam tako veslao 35 minuta sa prosjekom(2:10/500m) kojim sam prije dva tjedna veslao samo tempo 2 km i tad mi je puls skakao na 150-152, a sad mi je prosjek pulsa već pao na 142 ukupno, a skače na 152 samo ako potegnem oko 2:00/500 m. I u tempo trčanju sam u utorak na stadionu bio za isti puls točno na LT granici(157) samo par sekunda sporiji nego mjesec dana prije Beogradskog maratona. Šest kilometara za 4:12/km, a prošle godine 4:10/km. Istini za volju još je to daleko od 4:12/km na polumaratonu(u Crikvenici) ali mic po mic možda bi mogao da se doguram bar na 4:15/km do Poreča. Danas nastavljam i povećavam uzbrdice(3x400 + 6x200) iako me malo zateže hvatište ahilove nakon svih tih gore dolje trčanja i one dužine po Drenovici. Ugriz me više gotovo i ne boli, a danas je zadnje previjanje. Do nedjelje će sve valjda proći. Osim stopala. To je jedna druga priča i ima veze samo sa godinom proizvodnje, a tu kažu nema pomoći. Ako ovako odradim još jedan tjedan prije odlaska u London biti će to najbolji početak godine od kad trčim, a skupiti ću i par dužina od 25 do 30 km. Za dalje nisam tako optimističan jer svaka veljača je do sada nosila neke probleme, a ove godine ću biti čak dva tjedna u Londonu. Što god bude, cilj sam postavio da trčim blizu ili više od 170 km, a to je ipak dosta skromno. Mada je to rekord kratke i hladne veljače. Kad malo ugrije sve će se to moći lako nadoknaditi. Ako u lipnju počnem pripreme već sa kilometražom preko 250 km mjesečno prvi put neću morati dizati naglo volumen i istovremeno ubrzavati kao što je to bilo 2014 i 2016 godine. Ako to ne pomogne znači da je moj vrhunac prošao i nema se tu više što očekivati.
Nisam niti uspio dovršiti blog kad su mi uletili gosti i evo već sam odradio uzbrdice za koje sam se odlučio tek nakon što sam već prešao četri kilometra jer mi se nije dalo lagano klatiti do Verudele po mraku i velikoj vlazi, a ahilova se malo smirila. Kako jutros izgleda bar na bicikli, ipak ću moći nastaviti i do nedjelje na zadnju dužinu malo ispod 30 kilometara, poslje toga samo trčim kao veliki dosta je bilo vrtića.
Nema komentara:
Objavi komentar